Više nego ikad u bliskoj povijesti koronavirus globalno uvjerava da je nemoguć život bez zajedništva i solidarnosti. Također se pokazalo da bez ulaganja u zdravlje, bez dostupnosti zdravstva u ovoj, ali i moguće nekoj budućoj zdravstvenoj pošasti stradava sve, odnosno da je svijet snažan onoliko koliko je snažna njegova najslabija karika. Vrijedi to od našeg mikrosvijeta, odnosno obitelji, radnog mjesta do države kao cjeline, a onda i svjetske zajednice država do gospodarstva.
Primjerice, na promociji knjige “Zvijezdo sjajna usred Moslavine”, umjesto “zvijezde sjajne”, Moslavini se ovih dana “ukazala” korona na vrlo moćan način - odmazdom u velikom broju zaraženih. Naravno, riječ je o događaju na kojem se nije poštovala distanca, nisu se nosile maske, nisu poslušali epidemiologe koji su rekli da se radi o visokorizičnom događaju, a epilog je da je od 116 testiranih 90 pozitivnih na covid-19! U mali prostor natiskalo se mnoštvo “gladno” kulture, ali i skriveni širitelj, i plaćena je cijena lakomislenosti.
“Naputak” je to Nacionalnom stožeru da pod hitno donese neke mjere koje će vrijediti za cijelu zemlju ma koliko uporno pokušavao igrati na kartu edukacije koja bitno ne mijenja stvari čak i u zemljama “poslušnijih” građana od Hrvatske. Lokalni stožeri, nažalost, sve češće reagiraju “post mortem”, odnosno kad se stvari već dogode i pokušavaju ugasiti vatru. U zimskim mjesecima to bi moglo biti pogubno za zdravlje, ali i gospodarstvo, a sve to potvrđuje da korona ne trpi “soliranje”.
Naime, jedan više negoli sićušni virus dobro je proteklih mjeseci naživcirao cijeli svijet. Svi ga pokušavaju uloviti, naći mu Ahilovu petu i konačno riješiti nevolje koje su nas snašle, ali uspjeh je gotovo nikakav. I dalje nemamo cjepiva, nemamo pravi lijek, nismo sigurni u učinkovitost poduzetih mjera, a istodobno se pokušava spasiti kakva-takva ekonomija da, osim od virusa, ne skapamo i od gladi. U toj nervozi koja traje već gotovo godinu dana nerijetko na vidjelo izlaze najskrivenije ljudske pakosti i sebičnosti, ali i relativiziranje cijele priče, što uglavnom prati samo briga za vlastiti “gluteus”. Nema koronavirus nikakvo “standardno” ponašanje. Nije “krepao” ljeti, broj zaraženih raste pa pada, a onda ponovo raste neovisno o godišnjem dobu...
U ovom trenutku u Hrvatskoj broj zaraženih nije alarmantan, a situacija je donekle pod kontrolom samo zato što je broj hospitaliziranih i onih na respiratoru relativno podnošljiv, pa zdravstveni sustav u datim okolnostima ipak funkcionira. No, zato Velika Britanija bilježi najveći rast zaraženih od početka pandemije, a ni Španjolska i Francuska nisu daleko. Slovenci su do jučer govorili da su im virus donijeli turisti iz Hrvatske, a onda im je broj drastično skočio nakon što je vrijeme inkubacije za turiste odavno prošlo. Sve u svemu, i dalje brojne nepoznanice.
Nakon iskustva s lockdownom nitko više ne želi isti scenarij, pa se pokušava s mini lockdownom odnosno mjere drastičnijeg zatvaranja primjenjuju se samo na dijelove pojedinih zemalja, pa čak i na dijelove gradova poput Madrida ne bi li se broj zaraženih ipak “smirio”. No, na raspolaganju i nije neki podulji popis mjera jer sad već sigurno znamo da su samo tri učinkovite. Maske u zatvorenim prostorima, ali i na otvorenom ako je veći broj ljudi na nekom mjestu, pranje ruku i distanca. Sve ostalo su varijante na istu temu sviđalo se to nekima ili ne odnosno smatrali to “kršenjem ljudskih prava, nedokazanim znanstvenim tvrdnjama, relativiziranjem problema”. Naime, uglavnom to čine oni koji su “pobrali svoje krpice” kad je krenula korona i odselili se u “pitoreskne krajeve” jer si to mogu priuštiti i iz svojih zavjetrina dijele savjete onima koji svakoga dana izlažu sebe nepoćudnom virusu jer drugog izbora nemaju. Više od milijun mrtvih u “sezoni” korone ne daje pravo na sebičnost, već tjera na solidarnost bez koje ćemo teško izaći iz ove horor priče osim ako se korona ne smiluje i ode u povijest.
Nije čudno da se osjeća “zamor materijala” zbog života s koronom, ali prava na opuštanje nemamo kao ni za zahtjeve - pustimo mjere, brinimo se o ekonomiji pa što bude. U austrijskom Bad Hofgasteinu upravo je završio Europski zdravstveni forum Gastein, (EHFG) na kojem se jedanput godišnje razgovara o situaciji u zdravstvu Europe, a koji se također bavio pandemijom i mogućnostima Europe da s njom izađe na kraj. Jedan od prijedloga je razvoj Europske zdravstvene unije kako bi se sačuvale socijalne odrednice zdravstva, dostupnost i kvaliteta.
“Covid-19 poremetio je svaki aspekt života koji smo poznavali. Promijenio je način na koji živimo, družimo se, radimo, putujemo i tražimo zdravstvenu zaštitu. Uvjeren sam, međutim, da je pandemija stvorila zamah za stvarne i održive promjene. Sada imamo perspektivu da preispitamo i transformiramo donošenje odluka vezanih uz zdravstvene politike”, rekao je ne bez gorčine, Clemens Martin Auer, predsjednik EHFG-a.
Belgijska ministrica zdravstva Maggie De Block rekla je kako je pandemija pokazala svjetsku krhkost u svakom pogledu i nemogućnost učinkovitog djelovanja bez solidarnosti i zajedništva.
“Svi već godinama uzimamo zdravlje zdravo za gotovo, a sad nam je virus pokazao koliko su naši životi krhki, koliko je krhko naše gospodarstvo, koliko je osjetljiva naša dobrobit, koliko je lomljiv naš društveni i obiteljski život. Naše je gospodarstvo važno i sve su zemlje svijeta zaista iznenađene virusom, ali pokazale su veliku sposobnost poduzimanja učinkovitih mjera protiv covida-19 bez obzira na posljedice na ekonomiju. No, nismo mogli uspješno djelovati samo mi u zdravstvu. Kao kreatori politike to smo morali činiti sa sektorom skrbi, s pacijentima i sa svima koji su nam mogli pomoći, svim građanima. Moramo naučiti da su drugi čimbenici u životu važni, ne samo BDP”, istaknula je De Block.
Naime, upravo pandemija koronavirusa pokazala je da se ni jedna zemlja, ma koliko bogata bila, ne može sama suprotstaviti ovoj pošasti. Život u “mjehuriću” nemoguć je jer on prije ili kasnije pukne. Pandemija je razotkrila i raznolikost odgovora zemalja na do sad neviđenu zdravstvenu krizu, ali i njihovu podjelu. Nije tako lako surađivati, čak i ako je prijetnja globalna. Vrlo je teško postići solidarnost. Primjerice Svjetska zdravstvena organizacija to pokušava postići kroz program COVAX (podjednaka podjela cjepiva kad ono stigne), ali ide teško. Dovoljno je podsjetiti na Trumpovu reakciju i odbijanje SAD-a da sudjeluje u tome. Činjenica je da je solidarnost teško graditi usred krize pa bi korona trebala poslužiti za neko buduće učinkovito djelovanje kao priprema za krizna vremena.
“Moramo izgraditi snažne mehanizme koji će zadržati dovoljnu fleksibilnosti da se prilagode bilo kojoj vrsti budućih prijetnji zdravlju i riješe bilo koje vrste krize. Jedan od socijalnih učinaka ove krize bila je povećana generacijska i rodna nejednakost. Zbog toga je potrebno da zdravlje bude u središtu rasprava sa svojim komponentama socijalne, fizičke i mentalne dobrobiti. Moramo surađivati kako bismo pronašli načine za bolje angažiranje stanovništva i njihovo osnaživanje. Vidjeli smo puno kreativnosti i inovacija na lokalnoj razini i to iskustvo možemo iskoristiti u većim razmjerima u korist EU u cjelini”, rekla je Sylvie Briand, direktorica Odjela za pripravnost za globalne zarazne bolesti SZO-a.
Osvrnula se i na jedan od većih problema tijekom krize, a to su razne vrste informacija od kojih su neke gore od “standardnog” fake newsa. Naglasila je da je upravljanje “infodemijom” ključno. “Vidjeli smo cunami informacija, dobrih ili loših, što je zbunjivalo, ne samo građane nego i donositelje odluka. Moramo poboljšati način na koji surađujemo i uskladiti svoju spremnost u solidarnosti i suradnji”, rekla je Briand.
Činjenica je da se i dalje ne zna kad će završiti koronakriza, ali izvjesno je da se pokazalo da je ulaganje u zdravlje najvažniji uvjet za gospodarski rast. “Zdrav i održiv oporavak od pandemije koronavirusa bit će moguć samo zajedničkim rješavanjem zdravstvenog i gospodarskog rasta, uz istovremeno sudjelovanje u svim sektorima društva”, zaključuje Sandra Gallina, v. d. generalne direktorice za zdravstvo i sigurnost hrane pri Europskoj komisiji.