U godini u kojoj se navršava puno stoljeće od osnutka Kraljevstva Slovenaca, Hrvata i Srba, prve samostalne i međunarodno priznate južnoslavenske zajednice u povijesti, u Hrvatskoj će se, kao i u drugim postjugoslavenskim državama, ne samo na znanstvenoj sceni, nego i u općoj političkoj javnosti, razviti rasprava o uzrocima i razlozima nastanka te o naravi i ostavštini državno-političke tvorevine poznate, od 1929., pod imenom Jugoslavija. Kako je život hrvatskog naroda u toj višenacionalnoj zajednici od 1918. do 1941. i od 1945. do 1991. - 69 godina - duboko obilježio i odredio njegovu sudbinu, uredništvo Globusa pripremilo je u tom povodu bogat specijalni, trodijelni prilog.
U prvom dijelu donosimo tekstove povjesničara Tvrtka Jakovine, novinara i publicista Darka Hudelista te sociologa i teologa Ivice Šole, koji razmatraju razdoblje protojugoslavije - od bujanja jugoslavenstva kao političke ideje u drugoj polovici 19. stoljeća do njezine realizacije u 20. stoljeću, nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije.
U drugom dijelu bit će obuhvaćeno razdoblje od 1918. do 1991., a autori, povjesničar Hrvoje Klasić te književni povjesničar i krležolog Velimir Visković, analizirat će život i političke prilike u tzv. staroj, kraljevskoj Jugoslaviji, pod srpskom dinastijom Karađorđevića, te u poratnoj, novoj ili drugoj, Titovoj Jugoslaviji.
U trećem, završnom dijelu specijalnoga priloga, novinari Vlado Vurušić i Robert Bajruši bavit će se postjugoslavenskim dobom, od raspada zajedničke države u ratovima 90-ih i nastanka šest neovisnih država do danas, kad su sve orijentirane prema novoj višenacionalnoj i višedržavnoj zajednici - Europskoj uniji.
Smrt cara me vrlo duboko kosnula. Plakao sam danima i još tjednima poslije bio neutješan. Svi iz moje okoline govorili su samo o našem dobrom caru, koji je bio oličenje dobrote, mudrosti i pravednosti - pisao je puno godina kasnije Vladimir Velebit, tada osnovnoškolac u Beču, najmlađi izdanak carske časničke obitelji. Obitelj je i posljednju imovinu davala za cara i Carstvo, uplaćivala ratne zajmove. Mnogi su diljem Austro-Ugarske Monarhije činili isto. Car i kralj Franjo Josip umro je 21. studenoga 1916. nakon 68 godina vladanja.
Još rano za njegova života mnogi su u dugovječnom vladaru vidjeli simbol države i jamstvo sigurnosti. Kada je u srpnju 1914. započeo rat, stabilnost se mislila postići i ukidanjem parlamentarnog uređenja. Novi apsolutizam u Beču vidljiv je bio i pretvaranjem Reichsrata u vojnu bolnicu. Parlamentarne su rasprave moguće mjesto govora protiv sustava, napose protiv cara i mogu se javno tražiti veća prava nezadovoljnih naroda u eri nacionalizma. Zato je politički život u Monarhiji najprije utihnuo, ali nacionalizmi nisu prestali jačati. Usporedo s topovima koji su mljeli vojnike na belgijskom, francuskom, talijanskom, srpskom, crnogorskom, galicijskom, baltičkom, kavkaskom, galipoljskom, solunskom, palestinskom, mezopotamskom, tanganjičkom, namibijskom, šantunškom bojištu te bojištima na moru, prije svega Atlantiku, nacije su izjedale staru Europu iznutra.
- ... sve je to bio doživljaj pun straha i očaja. Suludi kompleks stravičnog sna, kada je stvarnost izgledala kao mračno privođenje najgadnijeg, podlog, kukavnog umorstva - pisao je mladi Miroslav Krleža. Ono što je tada stvarao “vonjalo” je na “smrdljivu, provincijalnu, carsku menažeriju...”, stihovi “u carskom i kraljevskom erarskom suknu, pjesme mrtve mladosti, u kojoj nije bilo ničeg što bi bilo vrijedno da se doživi: slamnjače po kasarnama i po bolnicama, logorovanja u blatu i slijepo hijensko kretanje od Rudolfove vojarne do Jelačićeva spomenika, u džepu s našim novinama, što su lagale o pobjedama kao poderane zastave na našim trulim krovovima”.
Cenzura i tjeskoba, smrt, strah, uzaludna nada pa onda bijeda, sve je to obilježavalo Monarhiju i Europu nakon što je Veliki rat započeo. Hrane je bilo sve manje, zdrave hrane možda samo na selima. Svijet je postao kompletna ludnica, u kojoj se nije više imalo smisla pripremati za normalni život, govorio je Krleža i bio je sličan mnogim umjetnicima, mnogima koji su se u četiri godine rata brutalizirali.
Pranećak Franje Josipa Karlo imao je samo 29 godina kada je postao car. Bio je svjestan blokade koja je Carstvo mučila iznutra. Austro-Ugarska bila je, postalo je jasno i prije početka Velikog rata, osjetljiva na vanjska zbivanja i krize. Jedno od pet velevlasti Europe, u mnogočemu je bilo impotentnije i slabije i od zadnje i najsiromašnije od velikih, Italije. Carstvo je iznutra raslo, gradile su se nove škole i kazališta, ali je i nosilo beskrajne probleme nezadovoljnih, neusklađenih nacija i grupa i obuhvaćalo neke od najsiromašnijih dijelova Europe. Vojska u Austro-Ugarskoj stalno je slabjela, što se vidjelo i po neprestanim dezertiranjima tisuća, desetaka tisuća vojnika. Narodi koji su činili Monarhiju imali su svoje predstavnike izvan zemlje, ne samo Jugoslavenski odbor za Južne Slavene nego i Česi, Slovaci.
Karlo nije vjerovao da se rat može dobiti. Tajne pregovore započeo je već u proljeće 1917. godine. Alsace i Lorraine mogu Francuskoj, poručio je preko svoga rođaka, princa Sixtusa od Parme. Kada je vijest iz francuskih krugova izašla van, Nijemci su cara prisilili na javno pokajanje u ljeto 1918. godine. Austro-Ugarska, uvijek ovisna i slabija od Njemačke, ovisna o njemačkim vojnicima na najkritičnijim bojištima, više sama nije značila ništa. Karlo je 1917. odbijao predati teritorij, čak je inzistirao na habsburškoj dominaciji u Srbiji, što je bilo previše i nerealno za nekoga tko gubi rat.
car Karlo u Berlinu: kada je vijest o Karlovim tajnim pregovorima o završetku rata iz francuskih krugova izašla van, Nijemci su u ljeto 1918. cara prisilili na javno pokajanje
Želio je izbjeći i krunidbu mađarskom krunom, kako bi lakše pokušao skresati prava koja su imali Mađari i kojima su milijuni manjinskih naroda bili nezadovoljni. Cislajtanija je, međutim, bila hraniteljica Monarhije, pa je predsjednik Vlade u Budimpešti grof Tisza ucijenio Karla da namirnice iz Mađarske neće više do Beča. Karlo se na kraju okrunio i u Budimpešti, no nikakvi uvjeti, uvjeravanja, ako ih je i bilo, nisu djelovali na to da Mađari u svome dijelu zemlje pokušaju nešto učiniti za umirivanje bijesa Rumunja i raznih Slavena koji su se osjećali ugroženo i stisnuto. Kako je rat išao kraju, Mađari su otkrili i svoje azijsko porijeklo, pokušali razgovarati s bosanskim muslimanima, tobože isto tako neeuropskim narodom. Mađarski je predsjednik Vlade Tisza još potkraj rujna 1918. pregovarao, kao da se stvari ne mijenjaju.
Danilo Dimović u Sarajevu govori mu kako se položaj Južnih Slavena nakon rata više neće moći rješavati bez Srba i Srbije. “Poslije rata Srbija će biti tako malena da će je Bugarska moći u svaki čas pojesti za zajutrak”, odgovorio je Tisza, ali i vikao kako je moguće da će propasti “ali prije ćemo još imati snage da vas sve uništimo”. Uzalud je vikao Mađar onima koje je prezirao i koji su prezirali njega. Prognoze su mu bile posve pogrešne, jer je Mađarska na kraju bila jedina koja se tako dramatično smanjila. Oni koji su željeli reforme nisu ih mogli provesti; Mađari su znali da reforme mogu ugroziti brižljivo građeni položaj od 1867. i da više nikada neće imati priliku sami nadzirati golemi prostor i milijune Slavena i Rumunja.
Smjene na čelu Vlada, pa i ponovni saziv Reichsrata u Beču 30. svibnja 1917. nisu donijeli velike promjene, ali su pokazali da sada Česi i Slovaci žele ujedinjenje u jedinstvenu Bohemiju. Južni Slaveni iz austrijske polovice također su tražili ujedinjenje u Monarhiji. Bilo je jasno da se promjene moraju dogoditi, rat je bio katalizator procesa koji su trajali, ali još uvijek većina nije operirala s idejom raspada Monarhije, nestanka Habsburške kuće. Sve amputacije, svi prijedlozi za oduzimanjem teritorija, sve je to još bilo moguće raditi nad pacijentom koji je živ i kojemu život treba produžiti.
Talijanski ministar vanjskih poslova Sonnino 25. listopada 1917. poručio je da “razbijanje Austro-Ugarske nije dio naših ratnih ciljeva”. Predsjednik britanske Vlade David Lloyd George u govoru 6. siječnja 1918. objasnio je da bi raspad Austro-Ugarske produžio sukob. Britanski ratni stroj očajnički je trebao više vojnika, a Laburistička stranka smatrala je kako se boriti treba tek do slamanja Njemačke. Nekoliko dana kasnije Woodrow Wilson, američki predsjednik, izgovorio je znamenitih 14 točaka. Jedan od najvažnijih govora u američkoj diplomatskoj povijesti za narode Austro-Ugarske predviđao je veća prava i autonomiju tamo gdje jesu i kako jesu.
premijeri David Lloyd George, Vittorio Orlando i Georges Clemenceau s američkim predsjednikom Woodrowom Wilsonom na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919.
Trebalo im je “biti osigurano i sačuvano mjesto među nacijama”, osigurati im “nesmetani autonomni razvoj”. Srbija i Crna Gora, kao i Rumunjska, moraju se evakuirati, Srbiji treba osigurati izlaz na more, a sve trebaju imati mogućnost jasne državne perspektive. Političarima koji su bili u emigraciji, Jugoslavenskom odboru, onima koji su željeli samostalnost, sve ovo bilo je “porazno”. Ante Trumbić u ime Jugoslavenskog odbora reagirao je u Timesu, protestirao, upozoravao da se “pitanje potlačenih” ne može riješiti autonomijama. Iz današnje perspektive posve politički nekorektno, ali i pretjerano, napisao je: “Saveznici oduzimaju u Evropi kulturnim narodima ono, što priznaju i samim crncima - tribusima - u njemačkim kolonijama.”
Za Habsburgovce ovo je bila šansa. Zadovoljiti manjine, umanjiti separatističke i revolucionarne ideje, koje su se ionako širile iz Rusije, nadali su se, ali bilo je kasno. Njemačka imperijalna Vlada princa Badenskog 4. listopada američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu uputila je molbu da se daljnje krvoproliće zaustavi i da se potpiše primirje. Austro-Ugarska raspadala se po crtama svojih slavenskih naroda. Slavena pa još Talijana i Rumunja u Monarhiji bilo je 28 milijuna; austrijskih Nijemaca i Mađara jedva trećina, a vladali su ostalima. Američki predsjednik svima je dao nadu.
“Kao Krist”, Wilson je bio donosilac dobrih vijesti prije svega malima i slabima, poniženima i povrijeđenima, donio je ideju jednakosti, omogućio da i slabi pobijede imperije, slavio ga je novinar Josip Horvat. Nije stoga bilo neobično da su Slovaci najozbiljnije razmatrali da se Bratislava, koja se do tada zvala Pressburg ili Požun i imala jedva 15 posto Slovaka, najprije nazove “Wilsonovom Meste”. Nekada su stotine trgova i ulica posvuda u Srednjoj Europi nazivane po američkom predsjedniku s početka 20. stoljeća.
Slovenski političar Anton Korošec u ime Južnih Slavena proglasio je želju za ujedinjenjem Srba, Hrvata i Slovenaca. Narodni pokret u Pragu 14. listopada slavi “čehoslovačku republiku”, Poljaci su u Krakovu 28. listopada stvorili Poljsku likvidacijsku komisiju, prvu poljsku upravu, makar na malom dijelu nacionalnog teritorija. Mađari nude pregovore Južnim Slavenima, ali sada ih nitko ne čuje. Karlo I. 18. listopada ponudio je da Austrija postane savez država, savez političkih zajednica različitih naroda. Josip Horvat, jedan od publicista koji su najviše pisali o ovim prilikama, govorio je kako je Carstvo do tada već umrlo u svijesti svih građana. “Narodi više nijesu vjerovali obećanjima, otkloniše primiti dar, koji bijaše manji od onoga što su si sami mogli uzeti.” Sve je bilo utemeljeno na ideji, ali snaga oružja sve je pogurala. Proboj Soluna i kapitulacija Bugarske, pa njemačko nastojanje da se rat zaustavi, sve je djelovalo na Austro-Ugarsku oslabljenu do rezignacije.
Boltežar Bebler bio je rezervni časnik na službi u okupiranoj prijestolnici Crne Gore Cetinju. Dezertera je posvuda, više se nitko ne bori, Rusija je u rasulu. Bebler, inače iz Idrije, trebao je biti prebačen u Beograd. Sebi je napisao dozvolu za putovanje “durh Lojč” - “preko Logateca”. “Je li to najkraći put na novo službeno mjesto?” pitao ga je pretpostavljeni i potpisao bizarnu zapovijed vjerujući da se do Srbije putuje preko Dalmacije i Slovenije. Tako je i oficir Bebler dezertirao. U Idriji se obukao u civilno odijelo i defilirao mjestom bez straha od hapšenja. Bježali su i vojnici sa Soče. Nakon što je car svojim proglasom o federiranju Monarhije napustio sve ono što je držalo Nijemce, snažilo Mađare, sada je poslao poruku Slavenima da se ne treba boriti za propalu državu. Raspadnuta vojska više nije sličila na organiziranu silu.
Nekadašnji hrvatski ban Pavao Rauch u “vojnim bjeguncima”, skrivenim po slavonskim šumama, vidio je oslonac “prevratnicima”, koji su “radili... na sjedinju Hrvatske sa Srbijom”. “Zeleni kadar” hranili su jataci, što znači da je nemir bio velik. Ban Antun Mihalović bio je krajem listopada kod cara Karla I. u Beču. Čuvati interese dinastije, bilo je sve što mu je car prenio, ali dinastija više nije bila politička opcija, čak ni za oportunističkog Mihalovića. Oko dinastije i onih koji su bili za novo i drukčije borili su se i đaci u bečkim školama. Vladimir Velebit bio je među najzagriženijim monarhistima. Sa “socijima”, socijalistima, žestoko bi se svađali u školi, ponekad i tukli ravnalima.
Franjevac Hijacint Repič iz samostana u Kopru zgrozio se kada je njegova brata Mirka Kumara, koji je vjerojatno izjavio nešto u prilog Južnih Slavena, netko prijavio, a policija obavila pretres samostana. “Giornata dolorosissima” - prebolni dan bio je kada su u samostan upala četiri policajca i privela fra Mirka. “Ja poticatelj kraljoubojica!!! Mio Dio! Ja koji sam s majčinim mlijekom sisao ljubav prema najuzvišenijem caru Franji Josipu I i ljubljenoj Austriji!? Neka mi to bude kao pokora za moje pogreške, ali ne političke, što znade Nebo i zemlja!!” Ono što je izgledalo neuništivo, popularno, jamstvo stabilnosti, sada se raspalo, osušilo.
Američki predsjednik i američka administracija u pola godine promijenili su poglede na ratne ishode. Sada je 21. listopada Woodrow Wilson priznao Čehoslovačku i dao joj status zaraćene države. U Zagrebu je toga dana svanulo “pravo jesensko proljeće”, govorio je Dragutin Hirc, učitelj i geograf, otac 16 djece. U centru je susreo kolege i saznao da je priznata “Češko-slovačka država”, ali i Jugoslavija.
“Poskočio sam od radosti u jednom se skoku u zraku okrenuo i pun se oduševljenja uputio u grad, da na Jelačićevu trgu potražim novine. Našao sam prodavača Jutarnjeg lista koji je izašao u posebnom izdanju za kojega su se ljudi trgali. Sav se trg sa kavanama uskomešao i čule su se samo rieči: Wilson je odgovorio, Wilson je za nas dobro odgovorio, a bilo je takovih koji su klicali ‘Živila Jugoslavija’.” Ispred Glavnog kolodvora željezničari su žustro razgovarali, vidio je Hirc, svjesni da je “magjarskom gospodstvu u Hrvatskoj odzvonilo”. “Wilson je odgovorio, mi smo slobodni, domovina je spašena, od magjarskoga smo se gospodstva oslobodili, živio Wilson”, izgovorio je u hipu kćeri kojoj se objesio oko vrata.
Odgovor iz Amerike, govorio je ministar vanjskih poslova Monarhije grof Ištvan Burian, bio je bomba koja je razbila krov države. Narodno vijeće u Zagrebu proglasilo je 29. listopada 1918. Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Ban Mihalović, da je i želio, nije održao obećanje caru Karlu. “Urlikao je s vucima, te se s njima nadmetao, zaboravio se tako daleko, te je na Markovom trgu pred saborskom zgradom u ugarskoj gala odori s kuharicama plesao kolo”, posprdno je pisao Pavao Rauch. “Množtvo, na vijest da je Hrvatska postala neodvisna i samostalna država, bilo je sasma pijano, te gotovo poludilo.” Zastave, parole, uzvici: Wilsonu, Trumbiću, Pašiću, Česima, Jugoslaviji, Srbima, Slovencima, pjesme iz ilirskog preporoda. “Uznosita bijaše ona povorka, koja je stupala pod velikom hrvatskom zastavom, koju su nosili srbski zarobljenici, nosili ju kao svetinju, cjelivali ju, pjevali svoju himnu, koju je zamijenila naša himna, pa slovenska.”
Dan slobode, pisao je Hirc, došao je 29. listopada 1918., kada je Anton Korošec postao predsjednik Narodnog vijeća, a potpredsjednici zubar Ante Pavelić i Svetozar Pribičević. Kapitulirala je Austro-Ugarska, nestala je carska vojska koja je postojala gotovo 400 godina, a u njezinu sastavu neke hrvatske pukovnije i više od 250, pisao je Slavko Pavičić, u velikoj “Hrvatskoj ratnoj i vojnoj povijesti”. Vlast u Beču sada su preuzeli “skrajnji ljevičari”. Pavičićeva je knjiga, inače, 1943. tiskana u Zagrebu, a da nije objavljeno nijedno slovo o talijanskom bojištu i Borojeviću, ali ustaški režim tada nije želio napise koji su bili protiv njegovih saveznika.
- Austrija je zapravo tako nečujno nestala prije nekoliko dana iz našeg malog grada, da od mnogopoštovanih naših i dragih sugrađana nitko nije ni primijetio, da Austrije zapravo tu i nema više među nama. Sve je ostalo na svom mjestu - pisao je Miroslav Krleža u “Davnim danima”. Istina, u izlozima su “jednoj dražesnoj bijeloj vunenoj pudlici svezali oko vrata koketnu mašnu od mile trobojnice”, isto su privezali sadrenom Hipokratu u jednoj ljekarni, ali “ispred dosadnih, građanskih dvosobnih stanova... nad otvorenim grobom Austrije o tome događaju nije se više mnogo govorilo. Kazalište je i dalje radilo, pala je samo zavjesa koja se mijenja kao kada se scena uskomeša između dva čina.
car Franjo Josip I. i nadvojvoda Otto von Habsburg, sin kajzerova pranećaka Karla, bio je drugi u nizu prijestolonasljednika. Poslije je bio poznat kao europski političar
Skidali su se iz ureda portreti Franje Josipa, zabijali čavli za kralja Petra I Karađorđevića u crvenoj maršalskoj uniformi.” Najveća briga činovništva bila je hoće li nove vlasti, Narodno Vijeće SHS, isplatiti plaću. Kako je “državna blagajna... escontirala kao šalter” i dalje, velikih uzbuđenja nije bilo. U Idriji je na ulazu u poštu netko napisao: “Austrija je ispustila svoju dlakavu dušu!” Sloboda je i za Slovence značila trikoloru - bijelu, plavu i crvenu, ali i riječ koju su mnogi tek čuli - “Jugoslavija”. Krleža je bio ciničan, svijet se srušio, mnogi su promjenu doživjeli s oduševljenjem, stvarnim ili tek osviještenim, ali materijalno je tolikima i dalje bilo jedino što je trebalo gledati.
Hinko Hinković, član Jugoslavenskog odbora, u Americi je s uzbuđenjem komentirao kako je njegova misija zagovora Južnih Slavena završila kako je potpisano primirje. “S kakovim osjećajima, mili Bože!” pisao je onaj koji je uoči rata bježao kao osuđenik na smrt u “zasužnjenoj domovini”, a sada se vraća “presretan u oslobođenu i ujedinjenu Jugoslaviju”. Dvije južnoslavenske kraljevine, pisao je Hinković, odrekle su se svoga samostalnog državnog života, samo da bi se združile s “velikom, jedinstvenom nerazdjeljivom Državom SHS”.
Problem je nastao kada se centralizam pretvorio upravo u “Veliku Srbiju”, a to Hrvati i Slovenci “nikad nisu željeli i koje nikad priznati neće”, pisao je koju godinu po ujedinjenju Hinković. “Jugoslavija za koju sam radio, žrtvovao se i patio - federativna zajednica državna u kojoj će ravnopravni Hrvati, Srbi i Slovenci moći u bratskoj ljubavi da živu”, nije se nakon Versaillesa 1919. stvorila. Nije postojala ni u Austro-Ugarskoj, koja je zakasnila da zemlju preuredi, nije nastala ni kasnije. Greške iz prošlosti jednih nisu bile putokaz budućnosti drugima.
Car Karlo pokušavao je sve da sačuva neko prijestolje ako već gubi carsku krunu. Kada je rat završio, 11. studenoga 1918. Austrijance je oslobodio obveze vjernosti, ali riječ abdikacija nikada nije napisao. Vjerovao je da će negdje biti sačuvano neko prijestolje, da će ga Mađari ili Austrijanci pozvati natrag. Umro je od gripe u Portugalu, na Madeiri, 1922. Karlo I. Habsburški beatificiran je 2004. Iste je godine u ime grada Opatije, s namjerom da se snimi propagandni film o središtu habsburškog turizma, Željko Senečić putovao do Otta von Habsburga, njemačkog i europskog političara. Putovao sam s njim da u Pöckingu, nedaleko od glavnog bavarskog grada, razgovaram s nadvojvodom.
Mada u dubokoj starosti, Otto je bio jednostavan, znatiželjan, pozitivan, sve što je imalo veze s Monarhijom hvalio je ili je o tome želio čuti. Ohrabrivao je i stalno govorio kako je Hrvatskoj mjesto u Europskoj uniji. “Hvala vam na tim riječima”, rekao sam mu. “A, ne, ne, ne samo Hrvatska, nego i bosanski Muslimani, i oni su isto dobri ljudi, i oni isto trebaju u Europu”, rekao je. Dalje, međutim, nije išao, nikoga drugog nije spominjao. Bio je to, konačno, način da se u istoj zajednici još jednom okupe sve one zemlje koje su nekada bile dio Monarhije u kojoj je i Otto bio rođen.
Sjećanje na Austro-Ugarsku različito je danas od sjećanja odmah nakon sloma države. Promijenio se i odnos prema Mađarima, koji su čitavo 19. stoljeće, a za našu historiografiju još nekoliko desetljeća više, ostali našim glavnim neprijateljima. Strahovi od mađarizacije i pretvaranja u Mađare nestali su istoga časa kada se Mađarska odvojila od Hrvatske i kada su Hrvati otkrili da su pokušaji da se progovori mađarski bili slabi i posve neuspješni. Teško da su mogli i biti u naciji seljaka, od kojih je većina bila nepismena. Prema Austriji osjećaji su bili pozitivniji, mada se u obje Jugoslavije bilo kakva veza s Bečom smatrala lošom, stranom dominacijom, mjestom gdje su Slaveni, pa onda i Hrvati, bili uglavnom određeni za manje važne poslove.
S jedne je strane to bio “zatvor”, za druge je Austrija sve više postajala zemlja reda, iako ne i kozmopolitski konglomerat - jer to je bila i Jugoslavija - kao što su mislili neki drugi. Hrvatska nesigurnost, slabost hrvatskih nacionalista koji su vjerovali da im je u nepostojećoj Monarhiji bilo najbolje, mada su tamo bili tako malobrojni i tako nevažni, s prolaskom desetljeća je snažila. Moja je baka desetljećima čuvala kovanice iz Austro-Ugarske.
Monarhija je postajala popularna, ali na razini kiča: carska obitelj pomogla je u obnovi spomenika kulture, jedan od Habsburga kršten je u Zagrebu, sacher torta, šoping u Leibnizu i Grazu... Sve iz onoga vremena postajalo je dobro, kao da o tome vremenu nitko od onih koji su tada živjeli ništa nije pisao, kao da ne postoje podaci o zaostajanju, slabostima, bijedi. U isto je vrijeme to bilo doba kada su naši gradovi postali planirani, ugodniji, sređeniji, kada su započele modernizacijske mjere. Da nije bilo rata, možda bi Monarhija i preživjela; svakako bi preživjela još neko vrijeme.
Kada se 2014. u cijelom svijetu obilježavala obljetnica početka Prvog svjetskog rata, atentat u Sarajevu, bio sam na aerodromu Tegel u Berlinu. Sve su novine, njemačke i one na engleskom, na naslovnim stranicama donijele goleme slike iz Sarajeva 1914. Svi su podsjećali na događaj koji je obilježio 20. stoljeće. Od svih hrvatskih dnevnih novina samo jedne su donijele maleno podsjećanje na naslovnoj stranici. Doduše, 1964. tadašnji su jugoslavenski povjesničari bili među važnijima koji su govorili o Sarajevu 1914., pa je i knjiga Vladimira Dedijera “Sarajevo 1914”, dovršena u Sjedinjenim Državama, bila uskoro prevedena na engleski.
Pedeset godina kasnije, na stotu obljetnicu, nijedna slična knjiga, nijedne od historiografija tako bliskih Sarajevu. Kao da se sve dogodilo u tamnom vilajetu u Centralnoj Aziji, a ne u zemlji gdje su tisuće Hrvata na ulicama promatrale kolonu u kojoj je bio nadvojvoda i prestolonasljednik sa suprugom, kao da su svi oni deseci tisuća poginulih od Galicije do Soče i Srbije nevažni. Jest, te poginule teško se može iskoristiti u političkim borbama danas. Međunarodna obveza Hrvatske da se uključi u obilježavanje stogodišnjice sukoba prošla je kao i tolike druge međunarodne obveze.
Antun Mihalović, posljednji hrvatski ban prije raspada Austrougarske, drži govor ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
Sada slijedi 1918. i stotinu godina od nastanka Države SHS, pa Kraljevstva SHS, od raspada Austro-Ugarske. Neće to biti osobito delikatno, jer naša se historiografija ionako uglavnom mjeri ravnalom od Bregane do Livna i puno dalje se ne treba čitati ni čuti. Problem nastaje kad se poželimo uključiti u historiografske rasprave s boljima ili najboljima. Tada nas gotovo uopće nema. Mađari su već poručili da će 1918. biti godina koje se jedino oni i mi Hrvati nećemo prisjećati s radošću. Mađari imaju tisuću i jedan razlog da se tako osjećaju.
Konačno, Trianon je razlog zašto Priština još nije priznata od Rumunjske ili Slovačke, da ne govorimo o Viktoru Orbanu koji među rumunjskim Mađarima govori o nekadašnjoj državi. No za Hrvate je, da je slučajno primijenjeno mađarsko rješenje, sve moglo završiti u totalnoj katastrofi. Nastankom Jugoslavije to se nije dogodilo. Samo teški ignoranti mogu ovo zanemarivati i smatrati da se 1918., kada su se crtale nove granice, moglo pojaviti drukčije spasenje s neba koje je moglo okupiti Hrvate i dati im slobodu bez obzira na Srbiju, raspad carstava, Italiju.
Stotinu godina nakon raspada Monarhije u mnogočemu smo tamo gdje bismo možda bili i da je Monarhija ostala. Banke, trgovački centri, veliki dio hrvatskoga gospodarstva ponovno je austrijski ili ne-hrvatski. Istina, teritorij nam je povezan i mašemo našim zastavama uz himnu koja je napisana još u Austro-Ugarskoj. Samostalnost treba napuniti sadržajem i dati joj smisao.