“Da 1918. nije došlo do ujedinjavanja sa Srbijom, upravo bi Hrvatskom zapadni saveznici platili i Italiji i Srbiji, jer bi Dalmacija potpala pod Italiju, a Srbija bi vjerojatno dobila gotovo sve ono što je danas htjela osvojiti”, rekao je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u intervjuu Vjesniku 1. ožujka 1992., samo mjesec i pol dana nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Odgovarajući na pitanje kako on, kao predsjednik netom osamostaljene i međunarodnopriznate hrvatske države, gleda na činjenicu da je jugoslavenska ideja potekla upravo od Hrvata, Tuđman je izrekao nekoliko vrlo značajnih i za nj možda netipičnih misli. Prvo, da je u vrijeme raspada Habsburške monarhije gotovo sveukupna hrvatska inteligencija (pritom je i on naveo neka imena, poput Ivana Meštrovića, Joze Kljakovića, Mile Budaka i Tina Ujevića) bila “jednostavno opsjednuta jugoslavenstvom”, da je ta njezina opsjednutost “imala i svoje opravdanje” te da je ujedinjenje Hrvata sa Srbijom 1918. “spašavalo hrvatske zemlje od daljeg drobljenja i porobljavanja”.
Bila je to dijametralno oprečna misao u odnosu na onu dobro poznatu i raširenu hrvatsku tezu tužbalicu, koju je prvi put spomenuo HSS-ovac Stjepan Radić, da su Hrvati u Jugoslaviju pojurili, i u njoj se izgubili, kao “guske u magli”.
U jednome od svojih beogradskih razgovora s vodećim srpskim strategom i ideologom Dobricom Ćosićem, 8. prosinca 2008., pročitao sam svome sugovorniku te Tuđmanove riječi iz 1992., na što mi je on, bez puno razmišljanja, odgovorio: “Tuđman je u pravu. S pravom je to rekao, jer inače ne bi postojala Hrvatska. Ako Srbima daju more do Splita, do rta Planka”, rekao je Ćosić aludirajući na teritorijalnu ponudu ili ultimatum Antante Srbiji u ljeto 1915., u jeku Prvoga svjetskog rata, koju, međutim, predsjednik srpske vlade Nikola Pašić nije prihvatio, “što bi bilo od Hrvatske? Uostalom, Hrvatska tada nije ni postojala, nego su postojale Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. To su bile provincije Austro-Ugarske”.
Na prvi pogled izgleda apsurdno da se Franjo Tuđman i Dobrica Ćosić u nečemu slažu, a još se apsurdnijim doima to da se slažu oko mišljenja ili stajališta da su od Jugoslavije dugoročnu korist izvukli Hrvati, a ne Srbi. Ali taj apsurd polako nestaje ako se samo malo dublje udubimo u bit problema o kojem je riječ.
Prava i cjelovita istina glasi da je u današnjoj Srbiji vrlo rašireno mišljenje da je Jugoslavija za Srbe bila greška. To jest, da su Srbi pogriješili, i to fatalno, što su uoči, tijekom i nakon Prvoga svjetskog rata ustrajali na Jugoslaviji. Za razliku od Hrvata koji su, svojim ulaskom u Jugoslaviju, izabrali pravi i prosperitetni put.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
