Borovo je moja kuća, moj život. Tu sam rođena, tu sam odrasla, sve je moje tu. Ja sam Borovo – kaže obućarska tehničarka Jelena Rašić (40) koja u Borovu u gumarskoj proizvodnji radi 13 godina. U zastarjelom pogonu zimi je jako hladno, a ljeti pakleno vruće. Živjela je dvije godine u Švicarskoj, ali ju je srce vuklo kući u Slavoniju. Rođena je u Borovu Naselju u kojem i danas živi. I njezini su roditelji, majka Pera i otac Dragan, svoj radni vijek proveli u Borovu koje je nekada s 20.000 zaposlenih bilo simbol vukovarskog gospodarstva. Iako tvrtka sve teže drži glavu iznad vode, njezini su zaposlenici, njih 670, za nju ipak vezani na poseban način.
No više ne žele skrivati nezadovoljstvo načinom na koji tvornicu kožne i gumene obuće u državnom vlasništvu vodi aktualna uprava. Problemi su, kažu, kulminirali kašnjenjem plaće za veljaču, a nadaju se da će im ona za ožujak biti isplaćena na vrijeme, što bi značilo prije Uskrsa.
Smjena sindikalistice
“Borovo ima prošlost, a vjerujem i budućnost. Da ne vjerujem, davno bih otišla odavde. Mi stvaramo proizvode koji se dobro prodaju”, dodaje Jelena Rašić koja je u Borovu jedan od najgorljivijih boraca za radnička prava i predsjednica Sindikata gumene obuće. Želja joj je ostati u Borovu Naselju jer je uvjerena da bi se u tom malom mjestu pokraj Vukovara moglo jako lijepo živjeti. Plaća koja ne prelazi 2700 kuna joj, ne krije, nije dovoljna za pristojan život i bez pomoći roditelja bi teško izlazila na kraj sa svim troškovima.
“Radila sam i kao modelar i imala rukovodeće mjesto, ali me je ova uprava smijenila jer nisam bila podobna. Ne znam zašto im nisam po volji. Na pitanje zašto sam degradirana su mi rekli da nisam zadovoljila, što nije istina. No, ja sam se uvijek borila za ljude i valjda su me zato i izabrali da ih predstavljam kroz Sindikat”, naglašava Jelena Rašić svjesna da se problemi u Borovu gomilaju godinama i da ih se ne može riješiti preko noći, no sasvim je sigurna da im država treba financijski pomoći i ostati vlasnik. Uvjerena je da će Vlada stati iza Borova.
U Borovu od 1978.
Iduće će godine Vladimir Kerum navršiti 60 godina i, nada se, otići u mirovnu. Jedan je od radnika s najdužim stažem u tvrtki u koju je došao 1978., čim je završio srednju školu za gumarskog tehničara. Zadnjih godina radi kao skladištar. Odrastao je uza sam rub tvornice, u tzv. prvoj koloniji Borova Naselja, a u Borovu su mu radili baka Cvita, otac Mate i majka Manda. U šivaonici Borova zaposlena je i njegova supruga Kosana. Želja mu je da još puno generacija Vukovaraca radi u Borovu.
“S plaćama manjima od 3000 kuna supruga i ja teško živimo. Pomažu nam moja mama i punica u čijem vrtu sadimo povrće. Srećom imam rodbinu u Dalmaciji kod koje idemo na ljetovanje, a u Splitu sam proveo i godine progonstva do 2002., radio sam tamo na crno i dobro smo živjeli, ali su se sin i kći koji su tada išli u školu jako htjeli vratiti u Vukovar. Ipak je to moj rodni grad, tu su mi rodbina i prijatelji, ali stoput pomislim da bismo sigurno lakše živjeli u Dalmaciji gdje ima puno više posla. Država nam je obećavala da će povratnici na područja od posebne državne skrbi imati veće plaće i manje poreze, no sve je ispalo obmana. Jednom godišnje se 18. studenoga ovdje skupe političari i svašta obećaju, a već idućega dana je sve po starom. I predsjednica države imala je svoj ured u Vukovaru i svašta je napričala, ali se ništa ne poduzima. A ljudi se još uvijek boje javno govoriti o svojim problemima jer misle da će se zamjeriti šefovima i političarima i da će ostati i bez tih malih prihoda koje imaju”, govori Kerum koji ne traži ništa više nego da može svojem unuku kupiti čokoladu. Smatra da je za loše stanje u Borovu ponajprije kriva država jer se vodstva tvrtke biraju po političkoj podobnosti, a ne po sposobnosti.
Sve prazniji Vukovar
“Ako se bude išlo u privatizaciju, najvažnije je zaštititi radnike. Mnoge hale su prazne i njih bi se moglo prodati. U Borovu se do danas sačuvao radnički duh. Svi smo spremni jedni drugima pomoći. Mi smo kao obitelj. Netko tko dođe sa strane to teško može shvatiti. Stoga se uprave koje dolaze iz Zagreba ne igraju samo s našim egzistencijama nego i emocijama”, tvrdi Kerum kojem je drago što je pokraj tvornice nedavno otvoren moderni bazen i što se sve više ulaže u infrastrukturu i sadržaje, no Vukovar je, dodaje, nažalost, svakim danom sve prazniji jer mladi, pa i stariji ljudi, odlaze trbuhom za kruhom u inozemstvo.
Vukovarka Kristina Mihaljević (37) zadnjih osam godina radi u Borovu kao radnica u proizvodnji, a uz to je i predsjednica Sindikata kožne obuće. Po struci je frizerka i samohrana je majka 13-godišnjeg dječaka.
“Moja plaća iznosi 2800 kuna, a ostanu mi 2000 kad se odbiju sindikalna članarina i kredit koji otplaćujem da bih pokrila poreze od bivšeg obrta, frizerskog salona. Moj otac hrvatski branitelj mi pomaže s hranom koju uzgaja u vrtu. Posao u Borovu mi mnogo znači, tvrtku doživljavam kao svoju obitelj. Ovdje sam upoznala mnogo divnih ljudi. Kad nam je bilo najteže, svi su stali uz mene kao sindikalnu povjerenicu, dali mi podršku i izašla sam u medije. Apeliramo na državu i tražimo pomoć za Borovo. Kašnjenje plaće je samo jedan od problema. Nadamo se da će se realizirati kredit i da ćemo na vrijeme dobiti plaću za ožujak i da će direktor biti toliko dobrodušan da nam isplati i uskrsnicu”, govori Kristina Mihaljević i ne krije da od svoje plaće jedva preživljava.
“Posebno je teško obiteljima u kojima više članova radi u Borovu. Dobili smo plaću za veljaču nakon što smo izašli pred kamere. Netko je morao napokon reći pravu istinu da nam se stalno laže i da nam plaće nisu redovite. Nadam se da će takvoj situaciji doći kraj i da nećemo morati iz mjeseca u mjesec državi slati apele preko medija i da nećemo morati štrajkati. Sada se svi bave Agrokorom, a nitko Borovom iako je Borovo državna firma, a Agrokor privatna. Od nas svi peru ruke”, kaže Kristina Mihaljević koja ne smatra da bi privatizacija Borova bila dobro rješenje. Prema njezinu mišljenju, država bi trebala na čelo tvrtke vratiti ljude koji su dolaskom aktualne uprave morali prisilno otići. Riječ je, dodaje, o radnicima koji su sve o Borovu imali u malom prstu dok je sadašnji direktor na jednom sastanku radničkoga vijeća sam priznao da ništa ne zna o proizvodnji obuće.
Opomene pred otkaz
Njezin brat Kristijan Mihaljević (40) u Borovu zadnjih 10 godina radi kao vozač i obožava svoj posao jer je dinamičan. Sa zaručnicom živi u Borovu Naselju i nema namjeru mijenjati ni mjesto života ni posao usprkos maloj plaći. “Nisam bio politički podoban, pa mi je u zadnjih nekoliko godina plaća sa 6000 kuna pala na minimalac. Ljudi se boje otkaza, utjeran im je strah u kosti. Ja sam četiri puta dobivao opomene pred otkaz, ali mi nisu ništa mogli jer pošteno radim i pravda je na mojoj strani. Neka je plaća i mala, ali bi barem bilo pristojno znati kada će doći. Iz banke su me ovaj mjesec dvaput zvali da pitaju kad ću platiti kredit, a ja nisam znao što bih im rekao. No, ne gubim vjeru u Borovo”, ističe Mihaljević.
“Borovo je brend. Ova tvornica može imati budućnost, no uprave bi trebale pitati i radnike što misle. A naš direktor komunicira samo s predstavnicima sindikata. Kao da smo u Sjevernoj Koreji. Mogli bismo ga zvati Dragi Vođa”, zaključuje Snježana Vrban (55), stanovnica Borova Naselja koja u tvrtki radi od 1982. Po struci je obućarska tehničarka, a tijekom svog dugog staža, otkriva, promijenila je mnogo radnih mjesta, od proizvodnje do modeliranja i prodaje.
Podcijenjeni i potlačeni
“Kad su utvrdili da sam nepodobna, poslali su me u pogon, ali mene nikada nije bilo sram niti jednog posla. Zaključak je – što više znaš i što više možeš, to si manje plaćen. Svagdje u civiliziranom svijetu ljudi s godinama u svom poslu napreduju, a ja radim za 2500 kuna”, govori gospođa Vrban koja najvećim bogatstvom smatra svoju obitelj, dva sina, dva unuka i supruga koji, kaže, radi u jednoj ozbiljnoj kompaniji i bez njegovih bi primanja obitelj bila u nezavidnoj situaciji. Izbjegličke su godine, priča, proveli u Zagrebu, suprug se vratio 1997. odmah nakon mirne reintegracije istočne Slavonije. Ona mu se pridružila 2000.
Snježana Vrban, Kristina Mihaljević, Vladimir Kerum i Jelena Rašić
“Više puta mi je došlo žao što sam se vratila iz Zagreba u Vukovar jer se ovdje teško živi, a ni obnova još nije završena iako je grad sve uređeniji. Podcijenjeni smo i potlačeni. Kao da je zakonom određeno da radnici u kožarskoj industriji imaju najniže plaće. Goli minimalac. Mogla bih si dopustiti da ne radim, ali ne želim biti kućanica. Borovo je moje. Ono je za mene mnogo više od posla. Znam i želim raditi”, govori Snježana Vrban koja smatra da bi država trebala financijski pomoći Borovu.
Standard u stalnom padu
“Mi bismo taj novac brzo oplemenili. Radnici Borova su jako vješti. Radili smo i za Talijane i Nijemce i uvijek su svi bili zadovoljni. Postojimo 86 godina i nikada nismo imali manje radnika. Ljudi odlaze iz Borova, snalaze se, više zarade na moru u turističkoj sezoni nego ovdje tijekom cijele godine. Predsjednik uprave nije Vukovarac i on za Borovo ne može imati emocije, a taj senzibilitet je jako važan. Najviše nam smeta što nema nikakav odnos s radnicima. Jedan od naših bivših direktora ujutro je znao proći kroz pogon, popričati s radnicima, pozdraviti ih, znao je tko ima kakav problem... Lakše bismo se nosili s malim prihodima kad bi nam rukovodstvo dalo do znanja da cijeni naš rad”, kaže Snježana Vrban koja dobro pamti prijeratna vremena kada su se radnici Borova osjećali dostojanstveno jer su od svoga rada mogli pristojno živjeti, a na ljetovanja su odlazili u brojna odmarališta tvrtke na Jadranu. Od 2000. do danas standard radnika, tvrdi, u stalnom je padu. Danas si, kaže, radnik Borova teško može priuštiti odlazak na more, a uz to i ne zna kada će moći dobiti godišnji odmor.
Predsjednik Uprave Borova Gordan Kolundžić
Predsjednik uprave Borova Gordan Kolundžić ističe kako je do 30. ožujka 338 radnika dobilo plaću za veljaču, a ostalih 354 ju je primilo do 5. travnja. Ostalo je neisplaćeno pet plaća, i to menadžerima i upravi uključujući i njega. Što je s plaćom za ožujak?
“Od travnja prošle godine ova uprava upućuje dopise na razne državne institucije uključujući ministarstva financija i gospodarstva o nedostatnosti kapitala. I neovisno revizorsko izvješće je potvrdilo da je dokapitalizacija ili privatizacija nužna. Uspjeli smo gubitak od 267 milijuna kuna iz 2012. smanjiti na 18 milijuna. Operativno smo već dvije godine pozitivni, što znači da kada ne bi bilo utega prošlosti, društvo bi bilo samoodrživo. Za plaću za ožujak ćemo se još nekako snaći, ali nije stvar ni ožujka ni travnja, nego budućnosti društva. Vlasništvo je i odgovornost. Vlasnik mora odlučiti što će s Borovom. Želi li Republika Hrvatska imati u svom vlasništvu tvornicu cipela? Je li to normalno? Po mome mišljenju nije jer takvog primjera nema ni u jednoj državi EU”, govori Kolundžić i dodaje kako se nada da će do kraja njegova mandata, odnosno rujna ove godine, plaće biti uredno isplaćivane. “Ako netko misli da može bolje voditi Borovo, ja ću se drage volje maknuti. I radnici pa i cijela nacija bili bi sretni da ovamo netko dođe i pomakne stvari čarobnim štapićem”, kaže Kolundžić koji smatra da je uz dokapitalizaciju u Borovu moguće sačuvati i proizvodnju i radna mjesta, ali se mora jako pažljivo odabrati i nadzorni odbor.
“Borovo je 2012. prodavalo 15.000 pari tenisica Startas godišnje, prošle godine smo prodali 100.000, a ove bismo trebali oko 130.000 pari. Tržište dakle postoji. Tvrtka je 2012. od vlastite proizvodnje generirala 30 milijuna kuna, a prošle godine 70 milijuna. Plaće radnika su zaista jadne. No, obućarstvo je po definiciji niskoprofitabilna grana. Radnici misle da su do 2012. godine dobro živjeli, ali to je zato što su bivše uprave prodale imovinu vrijednu 400 milijuna kuna i uživale 200 milijuna kuna državnih potpora i na kraju ostavile dug od 267 milijuna”, zaključuje Kolundžić.
Loš gospodar
Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava (HDZ) ističe kako je povijest grada neraskidivo vezana uz Borovo prema kojem se država od Domovinskog rata do danas odnosi maćehinski: “Ta država, odnosno njezina komisija za procjenu ratnih šteta, 1999. utvrdila je da je Borovo pretrpjelo ratnu štetu od dvije milijarde kuna. I što je očekivala? Da će Borovu dobro krenuti jer pada kiša i sija sunce... To je neozbiljno i neodgovorno. Sada se svi čude što kasni plaća. Borovo nije u problemima od jučer. Normalna bi država morala strateški razmišljati da, ako želi život u ovome kraju, mora vratiti industriju koja je nekada tu bila i otvoriti radna mjesta. Sasvim je sigurno da država Borovu nije dobar gospodar i da tvrtku treba privatizirati. Borovo ima stotinjak prodavaonica na atraktivnim lokacijama u cijeloj Hrvatskoj i samo treba uložiti sredstva u proizvodnju i dovesti prave menadžere. Zadnjih šest godina Borovo vode ljudi postavljeni po političkom diktatu koji nemaju nikakve veze s tom tvrtkom kao ni s proizvodnjom cipela i koji su se na veoma ružan način obračunali s domaćim kadrom. Mi kao lokalna samouprava nemamo baš nikakvu informaciju što se događa u Borovu”, tvrdi Penava.
“Ja mogu samo prijetiti Vladi Republike Hrvatske na čijoj sam sjednici 17. studenoga 2016. iznio podatke o stanju u Vukovaru. Rekao sam im – gospodo, pokrenite se, odlučite se trebate li Vukovar ili ne. Ako ga ne trebate, budite dovoljno karakterni i to otvoreno recite. Od tada je prošlo pet-šest mjeseci, a ja samo ostajem dosljedan svojim prijašnjim izjavama – ako se ovako nastavi, doći će do konflikta lokalne vlasti s državnom. Nećemo dopustiti da šaptom padnemo. Ako moramo pasti, past ćemo uz vatromet. Iz ovoga grada i cijeloga kraja život izlazi, a to neću dopustiti dok god sam gradonačelnik”, poručuje Penava.
