StoryEditor
POKRETANJE DIJALOGA

GLOBUSOVI REPORTERI U SJEDIŠTU SRPSKIH RATNIH VETERANA U BEOGRADU Mile Milošević: 'Želim da se pomirimo. Nemam pojma zašto smo ratovali!'

Predsjednik srpskih veterana rata Mile Milošević
 Bruno Konjević / CROPIX

Kada je Boris Tadić, tadašnji predsjednik Srbije, u jesen 2010. brodom Golubica doplovio sa srpske na hrvatsku stranu Dunava, gdje ga je u Vukovaru dočekao njegov domaćin, tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović, činilo se da bi taj susret mogao biti prekretnica u odnosima dviju zemalja iza kojih je u tom trenutku bilo 13 godina od službenog završetka krvavog rata. Tadić se tada, podsjetimo, poklonio žrtvama ratnog zločina na Ovčari počinjenog nad hrvatskim braniteljima i civilima, ranjenicima odvedenim iz vukovarske bolnice nakon pada grada 18. studenoga 1991. uz ispriku i žaljenje zbog tog čina. Sa sobom je donio i kutiju dokumentacije, koja je trebala pomoći u rasvjetljavanju i rješavanju pitanja osoba nestalih iz vukovarske bolnice nakon pada grada.

Međutim, niti su ti dokumenti rasvijetlili mučne okolnosti ratnih zbivanja u Vukovaru, niti je susret Josipovića i Tadića donio rasplet koji su obojica priželjkivali, a to je pomirenje dvaju naroda. Naprotiv, situacija se u godinama koje su uslijedile dodatno pogoršala. Godinu i pol nakon povijesnog vukovarskog susreta Tadić je izgubio predsjedničke izbore od Tomislava Nikolića. Nedugo zatim i Nikolićev stranački kolega Aleksandar Vučić postao je premijerom Srbije. Paralelno s time i u Hrvatskoj su se odvijali procesi koji nisu išli u prilog pomirbenoj hrvatsko-srpskoj priči.

Neočekivan dijalog

Kulminacija je bio prošlogodišnji sukob Vučića i tadašnjeg hrvatskog premijera Zorana Milanovića oko migrantske krize. Iako su ljetos upravo Vučić i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović krenuli u novi proces zatopljavanja odnosa, konkretnih rezultata još nema. Upravo suprotno, unatrag dva mjeseca Hrvatska i Srbija u latentnom su verbalnom i diplomatskom sukobu izazvanom otvaranjem pregovora Srbije za članstvo u Europskoj uniji, koje je Hrvatskoj neprihvatljivo dok god se ne riješe tri ključna pitanja – univerzalna jurisdikcija Srbije nad ratnim zločinima počinjenim na teritoriju bivše Jugoslavije, pitanje nestalih osoba i pitanje granice na Dunavu. 

Međutim, u isto vrijeme iza kulisa, skriven od javnosti, počeo je jedan nevjerojatan, do sada neviđen i neočekivan dijalog. Onaj između predstavnika hrvatskih braniteljskih udruga i srpskih ratnih veterana. Ljudi koji su se prije 20-25 godina gledali preko nišana i doslovno bili smrtni neprijatelji. Proteklih mjeseci “nabijani” su telefonski računi na liniji Zagreb – Beograd i obrnuto. S hrvatske strane “žice” bio je Josip Klemm, predsjednik Udruge Specijalne policije, a sa srpske Mile Milošević, čelnik tamošnjeg Udruženja srpskih ratnih veterana. Tema je bilo upravo ono u čemu političari s obiju strana nikada nisu do kraja uspjeli – zatopljavanje i normalizacija odnosa. Ne između hrvatskih branitelja i srpskih veterana. Nego između dviju država.

Prvi poziv

I tko zna koliko bi još dugo njih dvojica tajno dogovarali i pripremali prvi, povijesni susret da se prošloga tjedna nije javio Željko Vukelić, predsjednik Udruženja učesnika oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, koji je pozvao hrvatske branitelje u prijateljski posjet i na radni sastanak u Novi Sad. S hrvatske strane uslijedila je prava bura nezadovoljstva među braniteljskom i stradalničkom populacijom, a ponajviše zbog Vukelićevog ratnog puta u Hrvatskoj, pri čemu se udarilo na Klemma, jer se mislilo da Vukelić radi u koordinaciji s njim. Ovaj je to demantirao, a onda je i priča koju su započeli Klemm i Milošević morala izaći iz ormara, pa je dogovoren njihov susret pred kamerama Dnevnika Nove TV.

Iako se činilo kako je to prvi put da Klemm i Milošević razgovaraju, istina je nešto drugačija, što nam je potvrdio Milošević. Bilo kako bilo, obojica su se u tom razgovoru složili da je potrebno okrenuti se budućnosti s jednim jedinim ciljem – da na ovim prostorima više nikada ne bude rata. Međutim, bio s druge strane sugovornik Vukelić, Milošević ili netko treći, među brojnim hrvatskim braniteljima i stradalnicima vlada mišljenje kako se sa srpskom stranom nema što razgovarati. Takav susret bio bi svjetski presedan i premda su obje strane prilično odlučne, još uvijek je neizvjesno hoće li se za istim stolom s jedne strane naći netko kome, figurativno ili doslovno, mobitel zvoni s “Bojnom Čavoglave”, a s druge strane onaj kome je melodija zvona “Marš na Drinu”. No, s druge strane, na ovim prostorima već su se događala brojna druga čuda, pa ni ovo nije isključeno.

Klemmova udruga, naime, nije najbrojnija u Hrvatskoj, ali je politički svakako najutjecajnija što su i dokazali unazad tri godine, a osobito uoči posljednjih izbora koje su praktički i riješili navlačenjem SDP-ova Zorana Milanovića na sastanak s njima. S druge strane je, pak, najbrojnije srpsko udruženje, koje u svojoj zemlji oporbu praktički i nema, jer je tamošnja veteranska scena potpuno marginalizirana. Spram toga je, logično, puno veći otpor u Hrvatskoj, koja je branila svoj teritorij od agresije. Iako je Klemm na Novoj TV rekao da “tema razgovora uopće ne mora biti tko je bio agresor, a tko žrtva, jer je međunarodna zajednica jasno rekla da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku”, dijelu braniteljskih udruga to je temeljno pitanje i bez konkretnog priznanja sa srpske strane: “Da, mi smo bili agresori na Hrvatsku!”, ne žele ni čuti za bilo kakav razgovor. No, jasno je da s druge strane takav odgovor nikada neće čuti, jer u Srbiji i danas vlada mišljenje da su 1991. u Hrvatskoj branili Jugoslaviju. I nakon tog TV susreta oglasile su se brojne udruge, od Vukovara preko Zagreba i Šibenika do Splita, s osnovnom porukom da Klemm u njihovo ime nema što pregovarati i dogovarati sa srpskim veteranima, a neki su otišli i toliko daleko poručivši da bi takav susret s naše strane bio ravan veleizdaji. Dijelu njih ideja je toliko odbojna da ju je, primjerice, Zdravko Komšić, predsjednik vukovarske Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata, nazvao potpunom katastrofom u kojoj on ne želi ni na koji način sudjelovati. Svoje osjećaje opisao je na plastičan način, kazavši da Srbima može oprostiti jednoga brata koji je poginuo od granate, ali ne i drugoga koji je kao ranjenik iz bolnice odveden na stratište i bio žrtvom ratnog zločina, a da on dan-danas ne zna gdje su njegovi posmrtni ostaci. Manda Patko, predsjednica Udruge Vukovarske majke, Klemmu zamjera što se o tome nije konzultirao s udrugama izvan Zagreba. Skeptična je i sumnjičava.

– Naša udruga je bila prva koja je sjela sa Srbima za stol, jer tražimo istinu o našim nestalima i opet bih to učinila, ali nakon svega što sam prošla, ne vjerujem im ništa. Zašto se sada javljaju, nakon 25 godina šutnje? Zašto ne vrate protokole iz vukovarske bolnice? Razgovarali smo s Tadićem kada je bio ovdje, Vučić dolazi u Hrvatsku, a rezultata nema i zato se i sada pitam što bi na tom sastanku bila istina, a mi znamo da oni imaju sve podatke. Znamo da i oni potražuju svoje najmilije koji su ovdje bili agresori i naravno i njih treba pronaći, ali ponavljam: “Ne vjerujem im!” – poručila je Manda Patko, koja 25 godina ne zna za sudbinu svoga muža.

Podrška Klemmu

S druge strane, Klemmovu inicijativu podržala je Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji poginulih i nestalih u Domovinskom ratu, koja drži da je na djelu “unošenje razdora među branitelje i stradalnike, a u biti svi imaju interes da se dijalog otvori, jer bez njega nema napretka”. “Institucije naše države razgovaraju sa srpskim veteranima Nikolićem i Vučićem, deklariranim četnicima, a javno se osuđuje hrvatskog branitelja koji želi otvoriti dijalog s drugim srpskim veteranima. To je apsurdno”, smatra Ljiljana Alvir.

Na Klemma se sručila sva sila nezadovoljstva do te mjere da se u vezi s tom temom odlučio privremeno povući iz javnosti, te nas je uputio na Antuna Blaževića, predsjednika Središnjeg odbora Udruge Specijalne policije, koji je stao u obranu svog predsjednika i suborca.

– Josip Klemm ništa nije radio samoinicijativno, već uz podršku Središnjeg odbora. Žao mi je što pojedine udruge i branitelji govore da Klemm nije njihov predstavnik. Pa on nikada nije ni rekao da predstavlja sve branitelje i sve što je govorio bilo je u ime naše udruge. Zvijezda je vodilja u ovoj uspostavi suradnje sa srpskim veteranima problem naših nestalih, ljudi za koje se ne zna ni što im se dogodilo, ni gdje su im posmrtni ostaci, sa čime nas je najbolje upoznala gospođa Alvir. Institucije nisu ništa učinile, imamo osjećaj da se i stalo s traženjem. Obitelji su se i same dale u potragu, podižući kredite i odlazeći u Srbiju po odgovore, a vraćali su se i bez odgovora i bez novca, jer su nailazili na prevarante. To nas je potaknulo. Jesmo ratovali jedni protiv drugih, bilo je svega, ali zločince treba procesuirati i kazniti, a mi sada moramo pomoći da se riješe neka otvorena, bolna pitanja. Da se pronađu i naši i njihovi nestali. Ne trebamo u tom smislu biti sebični, jer i njihova rodbina želi znati gdje će upaliti svijeću, kazao nam je Blažević, dodavši i kako, prema njihovim saznanjima, “razne civilne udruge, poput Platforme 112, uzimaju silan novac od države za te stvari i tobožnju suradnju među udrugama iz svih država, a ništa ne rješavaju”.

– Nećemo mi sa srpskim veteranima organizirati turnire, ali živjeti se mora dalje – istaknuo je Blažević, dodavši da je nešto o ovome iskomunicirano s Uredom predsjednice te da s Pantovčaka nije došlo ništa negativno glede inicijative. Smatra i da su otvaranjem ove teme “mnoge očešali, jer se u pozadini vrti silan novac, a mi to radimo besplatno, jer želimo pomoći”. No, istovremeno se u medijima spekulira i o navodnom Klemmovom poslovnom i financijskom interesu, vezano uz potencijalno širenje poslova u Srbiju. Njegovi suradnici ogorčeni su takvim pričama.

– To su notorne gluposti i izmišljotine bez ikakve podloge. Napadnut je bez razloga. Što mislite koliko zaštitarskih tvrtki ima u Srbiji? I sad će doći specijalac iz Hrvatske tamo raditi posao. Nitko ne govori da Klemm zapošljava 1200 ljudi, od čega su 80 posto branitelji i djeca branitelja. Užasnuti smo tom pričom, jer to je nešto što njemu nikada ne bi palo na pamet. Ponavljam, nestali i univerzalna jurisdikcija su dvije najbitnije teme i siguran sam da će tenzije spasti čim bude prvih rezultata. Mi možda nećemo imati ni sastanak sa srpskim veteranima, ali ćemo natjerati institucije da počnu raditi – zaključio je Blažević.

U Beogradu se, pak, za sastanak pripremaju i uvjereni su da će do njega doći. Mile Milošević primio nas je u prostorijama Udruženja srpskih ratnih veterana u beogradskoj općini Rakovica. Objekt od nekih 70-ak kvadrata koji se skrio iza drvenih baraka lokalnog Crvenog križa izgradili su sami, jer od države nemaju ništa. Žive od članarine svojih 60.000 članova po čemu su najveće udruženje ovog tipa u Srbiji, s više od 90 podružnica, što nam pokazuje na karti Srbije na kojoj je njezin sastavni dio i Kosovo. Okupljaju ljude koji su ratovali od 1991. do 1999. Od Hrvatske do Kosova. Pokraj zgrade je spomen obilježje za 50 građana Rakovice poginulih u tim ratovima, na ulazu u zgradu i pano s njihovim fotografijama, datumima rođenja i smrti te mjestom pogibije. Najviše ih je život izgubilo u Hrvatskoj i to prvenstveno u Slavoniji. Uglavnom su to bili rezervisti JNA, ali ima među njima i dobrovoljaca i redovnih vojnika. Ponosno nam u skromnim prostorijama pokazuje police s registratorima u kojima se nalaze osobni i ratni podaci svakog njihovog člana.

– U Srbiji je više od 900 udruženja ratnih veterana, ali mi smo najveći i samo mi imamo ovakvu arhivu. No, imamo i puno problema. Nemamo Zakon o ratnim veteranima, po čemu smo vjerojatno jedini u svijetu, nemamo ni svoje ministarstvo, već o nama kao brine ministar Vulin, ali on financira samo ona udruženja koja viču: “Živio Vulin!” Ne znamo ni broj sudionika rata, jer država to nikada nije utvrdila. Naša je pretpostavka oko 500.000 – referirao nam je Milošević neke osnovne podatke o situaciji na srpskoj veteranskoj sceni.

Šutnja u medijima

Inicijativa za susret hrvatskih branitelja i srpskih ratnih veterana nije tema ni u tamošnjim medijima. Niti jedan tekst u ozbiljnim dnevnim novinama i tjednicima o tome nismo pronašli. Lako je zaključiti iz toga da otvaranjem ove inicijative srpski veterani, između ostalog, žele doći na pozornicu u Srbiji, poručiti da postoje i da imaju probleme. Milošević nam je rekao kako od hrvatskih branitelja mogu puno naučiti o tome kako su dobili svoj Zakon, ali naglašava da im je sada prioritet natjerati političare obiju država da počnu rješavati sva otvorena pitanja.

– Tri godine pokušavao sam stupiti u kontakt s nekom udrugom u Hrvatskoj, da od veterana rata postanemo veterani mira, i napokon sam prije par mjeseci to uspio s gospodinom Klemom. Nismo se do sada vidjeli, ali sa svakim novim razgovorom ciljevi su nam bili bliži, shvaćali smo da trebamo ići naprijed, boriti se da na ovim prostorima nikada više ne bude rata, da nam djeca i unučad ne ratuju. Odlučili smo malo ozbiljnije pripremiti jedan susret dviju udruga, da se nas dvojica rukujemo, da kažemo kako je rat bio težak i bolan, ali da mi idemo naprijed. Obojica smo se složili da trebamo političare potjerati da nešto rade. Mi problem ne možemo riješiti, ali ako si mi koji smo ratovali jedan protiv drugoga damo ruku, na neki se način pomirimo, političari se neće smjeti ponašati se kao do sada – priča Milošević, odajući dojam čovjeka koji doista vjeruje kako je tako nešto moguće, ma koliko nerealna bila mogućnost pomirenja.

– Spreman sam razgovarati o svemu i voditi teške razgovore samo da dođemo do rješenja. Neću ništa izbjegavati. Ne moramo, ali i možemo pričati i o uzrocima rata i o međusobnim isprikama. Znate, kad je počeo rat, Mesić je bio predsjednik, Marković premijer i to je još uvijek bila Jugoslavija, a ja sam dobio poziv da je idem braniti. Tako je tada bilo. Nemam što kriti. Mobiliziran sam u rujnu ‘91 u 28. godini života. Bio sam tenkist u tenku T-55 na liniji Vinkovci – Nuštar – Cerić. Kada sam tamo došao, mislio sam samo kako ostati živ, jer sam vidio da je krenulo zlo kojemu se kraj ne nazire. Ja danas nemam pojma zašto smo ratovali, ali tada o tome nisam tako razmišljao, nego tek nakon što je sve završilo – kaže Milošević.

Po njemu su dvije ključne teme – nestali i minska polja. Cilj mu je potaknuti ljude koji imaju bilo kakva saznanja o grobištima i minskim poljima da to dojave, makar i anonimno, a sve zato “da i srpska i hrvatska majka imaju gdje svome djetetu upaliti svijeću i da u minskim poljima ne ginu nedužni i oni koji ‘91. nisu bili ni rođeni.”

– Moramo nešto učiniti. Sa srpske strane je navodno više od 1000 nestalih i ja potpuno razumijem primjerice gospodina Komšića koji je u ratu izgubio dva brata, ali i tu želim pomoći, pa ću osobno ići u našu Komisiju vidjeti zna li se nešto o njegovom bratu i drugim nestalima. Imamo informacije da su neki ljudi pronađeni, a o tome se šuti. Tražit ću i prijem u Generalštabu zbog mina, ali i kod premijera Vučića, od čijih sam nižih suradnika dobio pozitivnu reakciju na ovo i siguran sam da će on podržati ovu inicijativu, jer na kraju većinu toga mora potvrditi politika, ali ako se mi ne uključimo, pomirenje neće nikada doći. Znam da Hrvatima univerzalna jurisdikcija stvara probleme i to je nešto što treba riješiti politika, jer je konačno i jedan od uvjeta Srbiji za ulazak u EU. No, ja želim i da se niti jedan ratni zločinac s obje strane ne izvuče, a strah me je da će se mnogi izvući – istaknuo je Milošević, koji je u razgovoru stalno inzistirao na pomirenju, što primjerice od hrvatskih sugovornika nismo niti jednom čuli.

– Želim da idemo u smjeru pomirenja. Ja želim i sastanak, a nisam sujetan i predlažem da to bude u Hrvatskoj. Bio sam u četvrtak u Osijeku kao gost na OSTV-u, a onda me, čuvši da sam tamo, ugostio i gradonačelnik Ivan Vrkić koji je podržao naša nastojanja i ponudio se da bude organizator i domaćin tog prvog susreta. Nemam ništa protiv – zaključio je predsjednik Srpskih ratnih veterana, koji, uzgred, tadašnji vojni vrh u Jugoslaviji smatra ključnim krivcem za rat i zločine koji su se dogodili.

Zajedničke teme

Jedan od najznačajnijih novinara u Srbiji, odgovorni urednik tjednika Vreme Filip Švarm, inače porijeklom iz Korenice, koji je bio ratni reporter te iza sebe ima niz uspješnih dokumentarnih filmova od kojih se neki bave i ratom u Hrvatskoj, kaže da mu se ovo čini kao normalna inicijativa. Po njemu, s obje strane riječ je o ljudima koji se danas 20-25 godina nakon rata “bliži jedan drugome i bolje se razumiju nego što razumiju mlade momke i djevojke u odijelima, koji su korporativni šefovi”.

– Priče o nacijama, nacionalizmu... otišle su nekamo. To više nije bitno. Ima tamo ljudi koji su to radili iz čistog patriotizma, ali oni se otprilike osjećaju izmješteno. Za one ostale, obične ljude život je prošao. Borili su se, bili u rovu, ranjeni, i sada gledaju neke koji su sjedili u foteljama, održavali mitinge i danas su uspješni, a njima je gore nego što je bilo kada su krenuli u ratove. Ta dva čovjeka imaju između sebe što pričati. Puno toga ovisi o tome od čega će krenuti. Ako krenu u priču tko je bio agresor, a tko žrtva, ući će u političku poziciju Dačić – Kovač i u startu su osuđeni na propast. Ako, pak, krenu od onoga što se tiče običnih ljudi, žrtava rata, ako u to uđu viktimološki i izdignu se iznad tumačenja povijesti, te nađu neku vrstu elementarne solidarnosti koja se tiče životnih potreba, mogli bi uspjeti, smatra Švarm. “Pitanje nestalih, srpske optužnice protiv hrvatskih branitelja, tajne tužbe protiv srpskih veterana u Hrvatskoj”, zaključuje on, “samo su dio tog tematskog korpusa.“

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 02:06