Peđa Grbin predsjednik je SDP-a 365 dana. Tristo šezdeset pet dana previše. Groteskno, u isto je vrijeme i na čelu i na začelju stranke. Šef koji je u nevjerojatno kratkom roku doveo sebe do izlaznih vrata. Očajnički čvrsto drži se za štokove da ga ne odnese stranački propuh, ali neće moći još dugo tako, mišići će popustiti. Ili će stranka otpuhati njega ili on stranku, a ostat će samo štokovi.
“Pobjednička” subotnja sjednica Glavnog odbora zaudara porazom. Grbinove su snage pretegle upravo toliko da povuku SDP dublje u politički bezdan. Što je riješeno grbinovskom “golemom većinom”? Koliki je stvarni učinak proceduralnog inženjeringa i kolika je njegova trajnost? Je li autoritet pravno-administrativnog izvođenja dokaza u svoju korist jači od autoriteta izabranih SDP-ovih saborskih zastupnika koji se ne slažu sa stranačkim vrhovništvom?
Vjeruju li doista Peđa Grbin i Ivan Račan da sad imaju “golemu većinu” i među SDP-ovim biračima, da mogu mirno nastaviti upravljanje strankom kao da je listopad 2020., kad je hrvatska ljevica u Grbinu vidjela sveca spasioca socijaldemokracije, a ne listopad 2021., kad ista ta ljevica u njemu vidi veliko crveno razočaranje?
Razočaranje je, svakako, teška riječ, znači gubitak povjerenja i nade u najvećoj mjeri. Ali je u ovom slučaju neizbježna, gotovo nezamjenjiva. Samo se njome može iskazati dubina nesklada između onoga što su ljevičari, ponajprije SDP-ovi birači, od Grbina očekivali i onoga što su od njega dobili. Ako nakratko vratimo u sjećanje Bernardićeve četiri predsjedničke godine, u kojima su se pogubno sjedinili politička slabost i liderska traljavost, kad su se mnogi članovi SDP-a i većina njegovih birača i pristaša crvenjeli, ali ne od socijaldemokracije nego od sramote, bit će nam, još jednom, potpuno jasno kako je i zašto Grbin preuzeo kormilo.
Odvjetnički rječit, politički kompetentan, liderski odlučan, spreman i voljan, majstor parlamentarne procedure, u nastupima jasan i razgovijetan, poput solne kiseline neugodan za HDZ i Plenkovićevu Vladu, s aurom stranačkoga zviždača i disidenta kojega je Bernardić pokušao ušutkati suspenzijom, Grbin je djelovao kao savršeno rješenje. Ne kao manje zlo, ne kao pričuvni igrač s klupe, ne kao novi kadrovski eksperiment, nego upravo kao as iz rukava. Milanović nakon Milanovića! U času kad je Grbin, u drugom krugu unutarnjih izbora, pobijedio protukandidata Željka Kolara, esdepeovsku javnost moglo je mučiti samo jedno pitanje: zašto taj čovjek nije još 2016. dobio u ruke ključeve glavnog ureda na Iblerovu trgu?
Trećeg listopada 2020., pošto su u središnjici prebrojeni svi glasovi, friško izabrani predsjednik glavne hrvatske lijeve stranke obratio se javnosti pripremljenim svečanim govorom, koji se sav rastapao od izraza velikodušnosti, miroljubivosti i milosti prema poraženim suparnicima i protivnicima. Naravno, ključan je bio poziv na jedinstvo, obredna šablona bez koje novopečeni lideri ne mogu zamisliti početak mandata, iako u njoj uvijek ima najmanje istine. Ona, kao po pravilu, znači: ujedinimo se u poslušnosti vođi.
“Od večeras mi smo jedan SDP. Ne želim politiku konflikta i sukoba, želim politiku u kojoj stvaramo. Već večeras prestaje biti bitno tko je za koga glasao, tko je koga podržavao. Večeras mi smo jedan SDP koji zanima samo solidarnost, pravda, jednakost i sloboda. SDP koji radi za sve. SDP postaje stranka otvorena svima, i prema onima koji su u međuvremenu otišli.” Tako je, točno prije dvanaest mjeseci, Peđa ujedinitelj vraćao kruhom onima koji su njega gađali kamenom.
Četiri godine Grbin je vodio borbu kao oporba u oporbi, iz unutarnjeg egzila, zavezanih ruku na leđima (dvije godine suspendiran, udaljen s potpredsjedničke dužnosti i sa svih drugih stranačkih funkcija), nemoćan da ukloni Bernardića koji je iz poteza u potez, naočigled i političkim analfabetima, prkosio zdravom razumu i ljuštio sloj po sloj SDP-ova kredibiliteta i ugleda. Osjetio je Grbin svu težinu autsajderstva i drugarskoga ostracizma, potpune razoružanosti pred Bernardićevom lojalističkom gardom koja ga je svojom matematičkom većinom u Glavnom odboru dokraja paralizirala.
Što god pokušao, Bernardić bi ga poklopio. Nikakva statutarna diverzija nije Peđi pomogla da složi zamku samovoljnom i neobuzdanom šefu, jer je i vlastoljubivi Bernardić imao u rukavu tuce proceduralnih smicalica za neutralizaciju pobunjenika. Pokušavao je istovremeno uporni Peđa i gerilskim metodama, izokola, novinskim intervjuima i izjavama, danonoćnim dežuranjem na društvenim mrežama odakle je granatirao bernardićevce razornim statusima, a uz to je potiho regrutirao stranačke nezadovoljnike u svoju “kažnjeničku bojnu”. Ali sve uzalud. Žilavi Bernardić izgurao je mandat gotovo do kraja.
A onda se, 5. srpnja 2020., Grbinu “posrećilo”. Debaklom na parlamentarnim izborima Davor Bernardić naposljetku je srušio sam sebe i “restartao” SDP u ponor. Urotnik Peđa, bačen na dno izborne liste u VIII. izbornoj jedinici, na krilima preferencijskih glasova vinuo se u novi zastupnički mandat. Jest, stranka je posrnula, slomljena su srca esdepeovska, ali njemu sigurno nije došla suza na oko. Prije će biti da mu se brk smiješio. Jer, mrski je šef ispao iz sedla, a on, Grbin, sad ima priliku uzjahati lipsalo SDP-ovo kljuse. Teško je, doduše, od kljuseta napraviti rasnoga dorata, ali konj je konj, a još kad je darovan, ne treba mu gledati u zube.
Tako se dojučerašnji stranački kažnjenik i gubitnik, nošen bujicom SDP-ovih poslijeizbornih ostataka, dokopao cilja. Zasluženo. Nitko u Partiji nije pokazao toliko strasti, energije i znanja da uzme uzde u svoje ruke kao Peđa Grbin. I nitko se kao on nije toliko žrtvovao da sruši Bernardićevu samovlast i okonča hegemoniju nesposobnosti. U drugome krugu izbora za predsjednika stranke glatko je svladao takmaca Kolara, promućurnog i ambicioznog Zagorca iz Klanjca, koji je igrao na kartu pomirljivosti prema svim frakcijama.
SDP-ovim je članovima, očekivano, Grbinova revolucionarnost bila neusporedivo privlačnija od Kolarova lukavog domobranskog pacifizma. No sad, godinu dana poslije, mnogi se od njih, sigurno, lupaju po čelu i pitaju: Zašto nismo dali glas Kolaru? Istina, nije završio visoke škole kao učeni Peđa Grbin, ali zna s ljudima. Pa nisu ga bez vraga već treći put izabrali za župana, i to u kraju poznatom po nemilosrdnim mejaškim ratovima.
A upravo to, rad s ljudima, Grbinu je velika nepoznanica. On zna raditi isključivo sa “svojim” ljudima, što ne samo da nije dovoljno nego je i štetno u velikoj stranci kao što je SDP. (Naime, SDP, koliko god se kadrovski i idejno smežurao, i dalje je krupna i nezaobilazna hrvatska politička formacija kojoj će, ako nije posve disfunkcionalan kao što je u ovom času, uvijek gravitirati trećina birača, građana umjereno lijeve orijentacije.
On nikad neće biti ćelija političkih zelota i apsolutnih istomišljenika, partija iz doba Bombaškog procesa.) Stoga, ako predsjednik SDP-a nije kadar surađivati i s ljudima koji nisu “njegovi”, ako ne prihvaća istinu da u stranci supostoje različite struje i frakcije, bilo idejne ili tek puke karijerističke poput Bernardićeve, ni sam neće biti prihvaćen.
Peđa Grbin spiskao je godinu dana predsjedničkog mandata na nastavak rata s bernardićevcima. Upravo spiskao, jer ih nije ni pobijedio ni neutralizirao, nego ih je, naprotiv, konsolidirao. I stranka i njezine pokolebane pristaše postali su tako njegovi ratni zarobljenici. Racionalni Grbin, kao da se urotio protiv vlastitog uspjeha, radio je sve što razboriti lideri velikih stranaka ne rade.
Naime, efikasan vođa nije onaj koji pokušava silom ujediniti frakcije ili ih zatrti, nego onaj koji iz tih različitih struja izvlači sve što je korisno za cjelinu, a njihovu međusobnu sektašku nesnošljivost otupljuje snagom svoje liderske osobnosti. Grbin, očito, ima osjećaj za dio, svoj dio, ali nema osjećaj za cjelinu.
Zato SDP-u, da bi se vratio na pravi kolosijek i ponovno postao lokomotiva ljevice, treba vješti pomiritelj, a ne nasilni ujedinitelj. Može to društvu s Iblera zvučati neukusno i svetogrdno, ali budućem predsjedniku ili predsjednici SDP-a bilo bi pametno da unese i malo tuđmanovskog liderskog senzibiliteta u upravljanje strankom.
Za Grbina je prekasno. On više ničim ne upravlja, osim destrukcijom svoje liderske karijere.