Ovih će se dana saznati rokovi za održavanje europskih izbora, na kojima će građani 27 država članica Europske unije birati svoje zastupnike za Europski parlament. Dok se države EU pokušavaju usuglasiti o datumima održavanja tih izbora, roku od srijede do nedjelje koji se daje zemljama članicama da u skladu sa svojim zakonima i praksom održe te izbore, već se iza zatvorenih vrata vode preliminarni razgovori i o potencijalnim kandidatima za čelne pozicije u institucijama EU. Iako je do izbora ostalo više od godinu dana, nije prerano za političke skupine i za diplomate da počnu malo-pomalo u javnost puštati imena.
Tradicionalno se najviše iščekuje tko će dobiti mjesto predsjednika ili predsjednice Europske komisije. Postao je običaj da to bude netko tko dolazi iz redova političke obitelji koja dobije najveći broj mjesta u Europskom parlamentu. Nakon toga se dijeli ostatak kolača, odnosno biraju se i predsjednik Europskog vijeća, Europske središnje banke, Europskog parlamenta, Visoki predstavnik te najvažniji resori u Europskoj komisiji, gdje se takvima smatraju oni vezani za novac, odnosno energetiku, kohezijsku politiku, tržišno natjecanje, trgovinu i zaštitu okoliša.
Međutim, u Bruxellesu će se mnogo ranije od čelnih funkcija u institucijama EU isprazniti mjesto na vrhu NATO-a. Nakon nekoliko produljenja mandata sadašnji glavni tajnik Saveza Jens Stoltenberg najavio je da će konačno napustiti tu funkciju u jesen ove godine, što znači da je nužno već do ljeta izabrati njegova nasljednika ako se želi izbjeći situacija u kojoj bi saveznici trebali moliti Stoltenberga da ostane još koji mjesec.
Nekoliko se imena spominje u diplomatskim krugovima, ali i u javnosti kao potencijalni nasljednici bivšeg norveškog premijera na čelnoj poziciji u NATO-u. Najviše se govori o nizozemskom dugogodišnjem premijeru Marku Rutteu, a švedski mediji nedavno su spomenuli i ime predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića.
Naravno da na pitanja tko bi mogao biti favorit za bilo koju čelnu funkciju u EU, a pogotovo NATO-a, nema odgovora. Ali najčešći komentar koji se može dobiti od neimenovanih izvora, uglavnom diplomata zemalja članica, jest: „Zašto ne, on bi bio dobar na toj poziciji.“ Tako su mnogi odgovorili i na spominjanje imena Andreja Plenkovića kao mogućeg nasljednika Jensa Stoltenberga u NATO-u. No takav ćete odgovor dobiti i ako u pitanje ubacite neko drugo ime koje se spominje u diplomatskim krugovima, kuloarima, a posljedično i u medijima, primjerice ime nizozemskog premijera Marka Ruttea, estonske premijerke Kaje Kallas ili rumunskog predsjednika Klausa Iohannisa.
Kao moguća šefica NATO-a spominje se i sadašnja predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, ali upravo njezini suradnici najbrži su u odbacivanju takve mogućnosti. To je i razumljivo jer njihovi poslovi ovise o njihovoj šefici, a ona na čelu Europske komisije ima još najmanje godinu i pol mandata.
Dok izbor čelnika institucija EU ovisi o nekoliko kriterija, među kojima je i ishod europskih izbora, procedura izbora glavnog tajnika NATO-a jednostavna je i isključivo politička odluka lidera 31 zemlje članice. Oni će međusobnim dogovorom odrediti tko će voditi NATO nakon Stoltenberga. Za razliku od funkcija u institucijama EU, nevažna je stranačka pripadnost ili ideološka orijentacija. Ali postoje neka nepisana pravila i kriteriji koji se moraju posložiti. Glavni tajnik NATO-a uvijek je iz neke europske zemlje članice, kao što je zapovjednik NATO-ovih snaga za Europu uvijek američki časnik.
Tako će i sada najvažnije biti da kandidat bude prihvatljiv Sjedinjenim Američkim Državama. No ako je jedna zemlja protiv, a izbor se čini tako važnim, onda slijedi uvjeravanje. Ako je pak više zemalja protiv, onda ti kandidati otpadaju, i o njima se ne razgovara ni na kakvu sastanku. Veći dio posla obavlja se diskretno.
Teme izbora budućeg šefa NATO-a i čelnika institucija EU nisu službene, pa je lako i odbacivati razna nagađanja, ali kalkulacije i spekulacije na diplomatskim razinama itekako postoje i one će se sljedećih nekoliko tjedana dići na najvišu razinu. Jer NATO priželjkuje odluku o tome na summitu i Vilniusu u ljeto, a i skupine u EU pripremaju se što prije izaći sa svojim favoritima koje će isticati kao kandidate za predsjednika Europske komisije uoči europskih izbora. Čelnici saveza kao što je NATO ili ključnih institucija EU ne padaju s neba, nego se i oni moraju birati među postojećom garniturom europskih političara. Zato moraju biti već dokazani političari, s iskustvom, integritetom i prihvatljivi za sve.
Zato se i ime hrvatskog premijera Andreja Plenkovića spominje u kuloarima za više potencijalnih pozicija, doduše više za EU nego za NATO. Mjesto šefa NATO-a je samo jedna od njih. Spominje se i mjesto predsjednika Europskog vijeća, pogotovo ako predsjednik Europske komisije ne bude iz redova EPP-a jer će se ljevica i liberali protiviti da EPP ima i šefa Vijeća i šefa Komisije, kao što je bio slučaj kada je predsjednik Komisije bio Jose Manuel Durao Barroso, a Europskog vijeća Herman van Rompuy te nakon njega i Poljak Donald Tusk, svi iz redova europskih Pučana. Isto tako Andreja Plenkovića u kuloarima spominju i za dužnost Visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost, koju sada obnaša Španjolac Josep Borrell. Ta je pozicija vrlo ugledna, vjerojatno u svijetu najprepoznatljivija, ali je u podjeli kolača u tri mandata to bila utješna nagrada za Socijaliste, koji nisu dobili nijednu vodeću funkciju, osim pola mandata na dužnosti predsjednika Europskog parlamenta.
Puno je toga što Plenkovićeve šanse za neku vodeću funkciju čini realnim i zbog čega ga često spominju u kalkulacijama. Od sada već sedmogodišnjeg premijerskog iskustva, dugogodišnjeg diplomatskog iskustva i iskustva u Europskom parlamentu do vještine pregovaranja i znanja jezika, što je vrlo važno. Jer, Francuzi sve češće inzistiraju da kandidati za vodeće funkcije u EU, pa i u NATO-u, znaju i njihov jezik, koji je drugi jezik institucija EU u radnoj uporabi, a u NATO-u je također jedan od službenih jezika.
Trenutno na političkoj sceni, pogotovo u Europskoj pučkoj stranci, nema puno nacionalnih lidera koji uživaju veliki ugled. Vidljivost EPP-u drže predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola, a od nacionalnih lidera grčki premijer Kyriakos Mitsotakis, latvijski premijer rođen u SAD-u Arturs Krišjānis Kariņš i hrvatski premijer Andrej Plenković. Zato Plenkovića mnogi vide kao jednog od ključnih EPP-ovih igrača na europskoj političkoj sceni.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma! 01/22 55 374