LJEVICA NA NOVOM POČETKU

Hoće li SDP i Možemo zajedno na izbore 2024.? Jedna stvar će iz dana u dan biti sve jasnija

Grbin zacijelo shvaća, ali nikako da prihvati, a kamoli pred svima prizna da SDP sad orbitira oko platforme Možemo
Peđa Grbin i Tomislav Tomašević
 Goran Mehkek/Cropix

Zeleno-lijevo-lijeva koalicija na parlamentarnim izborima 2024.?

Crveno-zeleno-crveni savez koji bi izazvao HDZ i pomutio Plenkoviću plan za glatku tranziciju u treći premijerski mandat?

Je li takvo što moguće? Je li uopće umjesno sad dok se sve još puši od lokalnih izbora i ekstaze slavodobitnika Tomaševića i njegove platforme i njihovih glasača nagađati i nabadati o tome što bi moglo biti za tri godine? Ima li ikakva motiva i uporišta za pisanje scenarija o budućnosti koja je, u dimenzijama hrvatskoga političkog prostor-vremena, daleka i mutna kao međuzvjezdana maglica?

Pa, ako na trenutak pristanemo na konvencije žanra političke fantastike, svakako ima.

Neki važni uvjeti za formiranje novoga lijevoga pola, naime, postoje. Stekli su se u četrnaest dana, između 16. i 30. svibnja 2021. Možemo je dokazalo da može, a SDP potvrdio da ne može; tomaševićevci su pokazali da su kadri sami osvojiti glavni grad, a grbinovci da ne mogu zadržati ni gradsku četvrt; zeleni ljevičari opravdali su očekivanja pristaša i strahove protivnika, socijaldemokrati nisu iznevjerili nepovjerenje svojih dojučerašnjih birača; prvi su trijumfalno ujahali u grad kao Holjevčevi partizani 1945., a ovi drugi izišli su da ih dočekaju s crvenim zastavicama, radosni, ali iscrpljeni petogodišnjim neradom u dobrovoljnoj ilegali i skrivanjem od sugrađana lijeve orijentacije. Bilanca je jasna i nedvosmislena: Tomaševićevi komunitaristi pregazili su sljednike bivših reformiranih komunista, uzeli im biračko tijelo i ostavili samo glavu, koja dekapitirana stoji na Iblerovu trgu.

I nije tu bilo nikakva neprijateljskog preuzimanja, naprotiv, možemovci su samo bacili mrežu u more prepuno izgubljenih socijaldemokrata koji su se rado u nju uhvatili. Od Grbinova jata jedva je ostala kašeta srdela, i nekoliko grabežljivih murina što ispod sike vrebaju oslabjeloga šefa.

Diferencijacija na ljevici sad je završena. Možemo je gore, SDP dolje. Tomašević ima inicijativu, a Grbin dobru volju da je prati. Vrijeme je za sinkronizaciju.

Hrvatska ljevica na novom je početku.

Zna se, međutim, da nijedan početak nije lak, štoviše, može biti i opasno sklizak kad je u znaku trijumfa i opijenosti pobjedom. Tomaševićeva je platforma u tako komotnoj situaciji da joj je oprez potrebniji nego ikad. U glavnome gradu ima apsolutnu vlast, što znači i apsolutnu odgovornost, za svaki uspješan potez bit će apsolutno zaslužna; za svaku, i najmanju, pogrešku bit će apsolutno kriva. A posao koji čeka Tomaševića i njegovu skupštinsku većinu pokolebao bi i Herakla.

U iduće četiri godine mandata svaki od 1460 dana bit će za njih hod po žici između povjerenja i razočaranja građana. Tomašević, doduše, nije nevini politički diletant da ne bi na to računao, svjestan je da će sve što mu je dosad raslo odsad polako padati – od simpatija javnosti do povjerenja u njegove sposobnosti. Jer, dok te u izbornoj kampanji nagrađuju za uvjerljiva obećanja, kad si na vlasti, nagrađuju te samo za rezultate. Lideru platformaša i novom gradonačelniku jasno je da tek počinje svoj put po trnju. Nema herkulsku snagu ni demagoški šarm da zavarava javnost i kupuje vrijeme, zna to i on i oni koji su ga birali.

Ali ima druge karakterne adute. Sirovu silu i nedostatak populističke slatkorječivosti nadomješta jobovskim strpljenjem, misionarskom uvjerenošću i asketskom ustrajnošću. S tim je osobinama i dogurao dovde. Hladna razbora i izdržljiv kao mazga, gurat će dalje prema zadanome cilju. Pritom neće smetnuti s uma da u mozaiku njegova velikog izbornog uspjeha, koji ga uzdiže u sam vrh političke moći u državi, malen, ali izvanredno važan fragment pripada SDP-u. Tek s njegovih petero vijećnika u Gradskoj skupštini i on i Možemo zaista mogu uzmoći ono što su naumili. Natpolovična većina oslobađa ih od svih opstrukcija i ucjena. Upravo uz SDP-ovu asistenciju snažna zelena ljevica dobiva i operativnu sposobnost.

Asistencija, razumije se, ima svoju cijenu. SDP-ovci su se 16. svibnja do kasne večeri preznojavali, a onda odahnuli kad su doznali da tomaševićevci sami ipak nisu osvojili većinu u Skupštini. Bila je to Grbinova slamka spasa.

Sad se na toj slamčici počinje graditi novo političko prijateljstvo iz nužde. Ona je postala glavni potporni stup bez kojega bi sav uspjeh možemovaca bio klimav kao div na tankim nogama.

Tomašević je, sigurno, škrgutnuo zubima kad je shvatio da mu se za brzi vlak Možemo ekspres prikvačio SDP-ov škripavi vagončić. Ali, što je, tu je, nema mu druge nego da ga šlepa za sobom. Grbin se, čim je uhvatio priključak s Tomaševićevom kompozicijom, s prozora tog posljednjeg vagona brže-bolje obratio javnosti papirnatom izjavom o pokajanju zbog svih grijeha svoje stranke – te nisu dovoljno slušali građane, kaju se, te imali su glavu u pijesku, kaju se, te Bandić im je žetonizirao polovicu gradskih vijećnika, kaju se, te bavili su se sobom a ne problemima običnih ljudi, kaju se. Zamolio je bivše i preostale birače da im oproste pa svečano prisegnuo da će SDP popraviti ponašanje i potvrditi svojim djelima da je i dalje stožerna stranka ljevice kojoj ljudi mogu vjerovati. Ubrzo je dobio odgovor građana – njih 15,2 posto dalo bi glas takvomu, iskupljenom i pokajanom SDP-u, upola manje nego HDZ-u (Crobarometar, svibanj 2021.). Kao da nisu ni čuli ni slušali njegovu javnu ispovijed.

Politički inteligentni Grbin zacijelo shvaća, ali nikako da prihvati, a kamoli pred svima prizna da hrvatska ljevica više nije “esdepeocentrična” te da SDP sad orbitira oko platforme Možemo kao stari plinoviti planet oko nove zvijezde koja, iako manja (rejting: 9,4 posto), ima veću masu i jaču gravitaciju od njega. To će iz dana u dan biti sve jasnije i njemu i svim esdepeovcima koji se ohrabruju pasatističkom iluzijom da su “ipak i dalje najveća lijeva stranka”.

No, kad svane jutro otrežnjenja, a to će biti uskoro, svanut će im i spoznaja da svoju drugorazrednost mogu korisno upotrijebiti. Da zajedno s tomaševićevcima, kojima pridržavaju vlast u Zagrebu, mogu u iduće tri godine, oslobođene bilo kakvih izbora, u miru graditi solidne temelje za veliku lijevu koaliciju, ili barem kooperaciju, te 2024., kad se bude odlučivalo hoće li Hrvatska ostati na Plenkovićevu putu ili će s njega skrenuti, Hrvatima ponuditi lijevo skretanje. Ali ne u lijevu periferiju srpa i čekića, nego u moderni lijevi centar, koji će sjedinjavati crveno i zeleno te biti otvoren i za liberalno žuto i za sve šarene progresiste i moderniste kojima je striktna stranačko-ideološka monokromija odbojna.

Jesu li crveni centristi i zeleni ljevičari - komplementarni kao pašta i šalša - dovoljno pametni da uvide svu korist od takva projekta? Jesu li svjesni da im samo okrupnjavanje jamči političku budućnost? Vjerojatno jesu. No pitanje je imaju li dovoljno jak nagon za politički opstanak koji bi ih ponukao da takav projekt počnu na vrijeme. Poznata je mana ljevičara da im je međusobna borba za teorijsku istinu često važnija od zajedničke borbe za vlast. Budu li esdepeovci i možemovci svoje malene različitosti napuhivali do divovskih frakcijskih razlika, i jedne i druge odnijet će, opet, na parlamentarnim izborima Plenkovićev mainstream.

Zagreb je poligon na kojem će dvije ljevice pokazati što mogu zajedno. I, prije svega, mogu li uopće zajedno. Ako Možemo i SDP dokažu da su sposobni očistiti ulice od smeća i uvesti čiste račune, i pritom ostati čistih ruku, te ako uvide da je ključ efikasnosti u njihovu savezništvu, imaju se čemu nadati 2024. godine. Nova lijeva paradigma time bi bila uspostavljena, a Hrvati bi treći put u svojoj modernoj povijesti imali dobar razlog povjerovati da je ljevica zaslužila preuzeti državnu vlast. Dok joj je prva dva puta, 2000. i 2011., stazu do Banskih dvora velikodušno trasirao HDZ, pošto je sam sebi pucao u noge, na izborima 2024. do pobjede bi mogla doći - napokon - vlastitom snagom. Zagrebačka paradigma postala bi hrvatska paradigma. Tada više nitko ne bi imao pravo reći da je slučajna ljevica slučajno dobila vlast u slučajnoj državi.

No sve je to zasad samo skica za scenarij političkofantastičnog filma koji možda nikad nećemo gledati. Fantastični razlozi za neslogu na ljevici obično su jači od bilo kakve stvarnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 09:40