Premijer Andrej Plenković uskoro bi mogao posjetiti Berlin, čime će biti otvoreno novo poglavlje u odnosima dviju država. Naime, bivše administracije, Milanovićeva i Oreškovićeva, kao da su se trudile vući nerazumne poteze koji su ostavili gorak okus u Berlinu, ali i kabinetu Angele Merkel. Milanović s Lex Perković, Orešković i Kovač s hrvatskim soliranjem oko “sankcija” Srbiji.
Dolaskom proeuropskog Plenkovića, političara koji odlično poznaje odnose u EU, stvari se mijenjaju i sigurno će Berlin za hrvatsku vanjsku politiku ponovno postati referentna točka, mjesto gdje partneri razgovaraju i gdje se dogovaraju.
Odnos s Izraelom
Kako sada stoje stvari, u dogledno se vrijeme ne očekuje odlazak hrvatskog premijera u Beograd, ali u planu su odmah nakon Nove godine brojne aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Otvoreno je i novo poglavlje u odnosima Hrvatske i Izraela, jer je u Tel Avivu izuzetno dobro prihvaćena odluka hrvatske Vlade o slanju zrakoplova koji su u toj zemlji gasili požare. Plenković će, sigurno, posjetiti i mnoge susjedne zemlje, pa i one “u regiji”, a ne treba zaboraviti da je europeizacija jugoistoka Europe jedan od važnih vanjskopolitičkih ciljeva ove Vlade.
Sve u svemu, Plenkovićev rukopis u vanjskoj politici uskoro će biti još jasniji nego nakon prva dva službena putovanja, a posve je sigurno da će Hrvatska u vremenu koje slijedi zauzeti čvrstu proeuropsku i transatlantsku dimenziju u vođenju vanjske politike. “Nesvrstanost”, o kojoj još uvijek maštaju mnogi u zemlji ne shvaćajući novu svjetsku arhitekturu, zauvijek je otišla u prošlost. Hrvatska će više nego ikada od ulaska u EU slijediti i provoditi europsku politiku, aktivno sudjelovati u radu Europskog vijeća i više neće biti “politike EU” i “naše politike”, već će to biti zajednička politika, čega do sada nije bilo dovoljno, niti se osjetilo u javnom prostoru.
“Nas je iznenadio aktivan pristup Andreja Plenkovića već na prvoj sjednici Europskog vijeća na kojoj je sudjelovao kao premijer. Diskutirao je o gotovo svakoj točki koja je bila na dnevnom redu, predlagao, iznosio svoj stav. Vjerujte, tako to nije bilo do sada s hrvatskim premijerima”, rekao nam je jedan visoki dužnosnik EU.
Ukrajina
Pogrešna je percepcija da je Plenković solirao oko Ukrajine. Poznata je europska politika prema toj zemlji, pa i stav o okupiranim područjima. Jasno je da se to ne sviđa Rusiji i nakon premijerova posjeta Kijevu ostaje samo jedno otvoreno pitanje: je li trebao prije nego što je javno ponudio Ukrajincima hrvatski model mirne reintegracije diplomatskim putem o tome obavijestiti i druge strane zainteresirane za stanje u Ukrajini? Ili, direktnije, Moskvu. Hrvatska već dugo, zbog aljkavosti bivših administracija, ima problem što u Moskvi nema veleposlanika, a to će sada biti riješeno za kratko vrijeme. Kao najizgledniji veleposlanik spominje se iskusni diplomat Tonči Staničić, koji govori i ruski, a bio je veleposlanik u Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori i BiH. Kao konzul bio je u Moskvi od 1992. do 1996., a jedan je od najuspješnijih karijernih diplomata u MVP-u.
Hrvatsko-ruski odnosi su zapušteni, a vuče se to još od Ive Sanadera, te će Plenković kao realni političar morati učiniti korake da Zagreb i Moskva ostvare bolju komunikaciju. Ne moraju se u svemu složiti, mogu postojati različiti stavovi, ali Hrvatska u svojoj vanjskopolitičkoj agendi ne smije zaboravljati veliku i moćnu Rusiju. Isto tako, i za hrvatsko je gospodarstvo važan nastavak suradnje s Rusima. Važno nam je i pozorno pratiti što će se događati na relaciji Washington – Moskva nakon ulaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću, što svakako uključuje i pitanje hoće li ruska prisutnost u Republici Srpskoj biti još čvršća i jača.
Iako u skoro vrijeme ne treba očekivati spektakularne diplomatske iskorake na relaciji Zagreb – Beograd, iz više izvora nam je potvrđeno da se radi na istinskoj normalizaciji odnosa dviju zemalja. To je međutim spor i delikatan proces nakon što su Milanovićeva i Oreškovićeva Vlada mnogim diletantskim potezima dale svesrdni doprinos tome da se odnosi još više pogoršaju. Tako ni dobro osmišljena inicijativa Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića nije mogla doći do izražaja.
Sada se stvari mijenjaju. U Srbiji predstoje izbori, najvjerojatnije u travnju, pa će to vrijeme biti iskorišteno za diplomatske poteze, većinom iza kulisa, kroz tihu diplomaciju, da se stvari pokrenu s mrtve točke. Naime, posve je jasno da Europa i Turska ulaze u novu, vrlo osjetljivu i rizičnu situaciju koja bi mogla rezultirati i krajnje neugodnim finalom za europsku stranu. Propuste li Turci tri milijuna izbjeglica prema Europi, pa još ako se formira ruta kroz BiH, stanje bi moglo postati krajnje eksplozivno i za Hrvatsku. A onda je suradnja sa Srbijom više nego potrebna.
Pomoć Srbiji na putu u EU
Nije tajna da se sve više osjeća i radikalizacija u BiH, pogotovo ona s islamskim predznakom. To, sigurno, ne odgovara ni Washingtonu koji će uz hrvatskog partnera u regiji tražiti i nove, a to bi mogla postati Srbija. U tom slučaju američka administracija neće imati strpljenja za hrvatsko-srpske trzavice, već će tražiti pragmatizam i čvrst stav obaju država u odnosu na prodiranje islamskog fundamentalizma u BiH i mogući val izbjeglica prema Europi.
Sve to ukazuje da se hrvatsko-srpski odnosi moraju normalizirati. Vučićeva administracija u izuzetno je dobrim odnosima s Nijemcima, jer je srpski premijer shvatio gdje je mjesto na kojem se odlučuje o sudbini Europe. Plenkovićev odlazak u Berlin tako bi mogao biti prilika da se porazgovara o novoj ulozi koju će Njemačka i EU namijeniti Zagrebu, a onda je normalan slijed da treba krenuti i normalizacija s istočnim susjedom. Na kraju, to je i interes hrvatskih gospodarstvenika koji su itekako prisutni u Srbiji. Zato će Hrvatska dati svoj doprinos tome da Srbija što prije prođe europski put i postane članica EU, poštujući sve one standarde koje je morala zadovoljiti i Hrvatska. Valja očekivati i da će Srbija shvatiti da do članstva u EU može samo u suradnji s Hrvatskom, a uz hrvatsku podršku brže i jednostavnije.
BiH u prvom planu
Kada je riječ o odnosima između Hrvatske i Slovenije, nekih posebnih iznenađenja neće biti. Davor Ivo Stier je u susretu s Karlom Erjavcem jasno iznio hrvatski stav o arbitraži, koja je za našu stranu mrtva i nepostojeća. Tu nikakvi pritisci više ne mogu pomoći, a Slovenija više niti nije u poziciji da ikoga pritišće, pogotovo ne Hrvatsku. S druge strane, Zagreb ne bježi od razgovora, ali bez ucjena i svojatanja teritorija, kao što je bio slučaj s postavljanjem žice na mjestima koja zapravo pripadaju Hrvatskoj. Slovenija mora zaboraviti na politiku Dimitrija Rupela, jer ona više nikada neće proći.
Da se hrvatska vanjska politika na neki način više nego dosad koncentrira na regiju – a ni ta riječ za Zagreb više nije bogohulna – pokazuje i najava nove administracije da će u prvom planu biti BiH, prije svega europeizacija te zemlje. Hrvatska će tako vrlo jasno u periodu koji slijedi promovirati europske i euroatlantske vrijednosti u samoj regiji, pa tako i u BiH. U Hrvatskoj je bilo i kritika kada su Plenković i Stier najavili da će BiH biti u fokusu zanimanja hrvatske vanjske politike, ali to kritičari, čini se, nisu razumjeli. BiH je sama deklarirala članstvo u EU kao cilj, a hrvatski vanjskopolitički prioritet nije BiH kao država, već baš europeizacija. A nitko ne može zamjeriti Hrvatskoj da joj je cilj europeizacija države s kojom ima granicu dugačku 1100 kilometara.
Upravo tu tezi zastupaju i sam premijer Plenković i njegov najuži tim, i tumačit će je svojim europskim partnerima i svima koji su zainteresirani za stanje u BiH.
Ostaje, naravno, i nastavak suradnje Hrvatske i SAD-a, koja je do sada bila vrlo dobra i efikasna. Dolaskom Trumpa ništa se bitno neće promijeniti i Washington će u Hrvatskoj imati sigurnog partnera u ovom dijelu svijeta. Bit će tako i s NATO-om, u kojem se hrvatski angažman posebno cijeni i vrednuje. Hrvatska vanjska politika poslala je jasnu poruku i Mađarima da se odnosi između dviju zemalja ne smiju stavljati u kontekst poslovnih veza Ine i MOL-a.
Promjene diplomata
Za Hrvatsku bi bilo dobro da više i bolje surađuje s Kinom, što Peking već godinama želi, ali se nikakvi bitniji pomaci nisu dogodili. Sada je to mnogo teže nego prije jer su na kineskom tržištu svi jaki svjetski igrači zauzeli svoja mjesta, međutim Kinezi pokazuju zanimanje i ističu dobre i prijateljske odnose između dviju zemalja kao uvertiru dobrodošlice hrvatskim gospodarstvenicima.
Za hrvatsku vanjsku politiku dobro je što će uskoro uslijediti val promjena u diplomatskim misijama širom svijeta te da će novi ljudi moći našim partnerima vjerodostojnije objašnjavati novu hrvatsku politiku. Plenkoviću i Stieru bit će lakše pozicionirati hrvatsku vanjsku politiku i zbog očekivane dobre suradnje s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Tako se može očekivati da će i projekt Jadran – Baltik – Crno more dobiti još veću važnost, predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković upotpunjavat će se u jasnom vođenju vanjske politike, ali i obrani nacionalnih interesa.
Sve u svemu, za Hrvatsku će godina koja dolazi na vanjskopolitičkom planu biti krajnje izazovna i zahtjevna.
