Prvo je euforiju zamijenila pljuska na domaćem Euru u Hrvatskoj, onda smo dočekali hrvatske zimske olimpijce iz Pjongčanga bez medalje, da bismo nedavno gledali mučenje hrvatskih košarkaša u kvalifikacijama za SP protiv Rumunja i Nizozemaca. Košarka je sustavno zanemarivana više od 20 godina i isto toliko je bez medalje, rukomet je prošao degradaciju od zlatnih medalja, preko srebrnih i brončanih, do utakmica za razigravanje, dok je s umirovljenjem Kostelića nestala i nada za medaljama na Zimskim olimpijskim igrama.
Reprezentativni košarkaški veterani krenuli su 2005. godine u “takeover” Hrvatskog košarkaškog saveza. Okupljeni pod imenom Generacija 92, skupina igrača i trenera nezadovoljna stanjem u košarci pokrenula je akciju na svim razinama – kako medijskim, tako i političkim, da bi preuzela Savez. Dino Rađa, Stojko Vranković, Toni Kukoč, saborski zastupnik HDZ-a Franjo Arapović, ali i Aleksandar Petrović te Petar Skansi, koji je kasnije, u Milanovićevoj Vladi, postao doministar za sport, bili su istaknutiji ljudi te inicijative. Generacija 92 tada je doživjela neuspjeh, a u studenom 2016. ipak je došla “na štih”. Stojko Vranković i Dino Rađa trenutačno su čelni ljudi Saveza, a košarkaški trener Danijel Jusup nije previše impresioniran njihovim radom.
– Oni su ovdje godinu i pol dana, bilo je pozitivnih i negativnih stvari. Ono što možemo podcrtati kao pozitivno jest odlazak na Olimpijske igre u Riju, to je trebalo poslužiti kao zamašnjak i dati vjetra u jedra naše košarke, ali se to nije dogodilo. Nismo iskoristili trenutak, trebali smo postaviti ljude s vizijom. Meni je jasno da to nije lako, ali zasad to ne klapa – rekao je Jusup.
Jesmo li mi svoj kadar potrošili ili trebamo tražiti pomoć izvana?
– U Hrvatskoj zasigurno postoji kadar koji je sposoban, no većina njih je na marginama, za njih nema mjesta. Najbolji primjer za to vam je mali Uljarević iz Cibone, on je ispao slučajno iz toga, nije on plod sustavnog rada od najmlađih kategorija pa do seniorskog uzrasta. Takvih “Uljarevića” ima dosta, no ne smijemo dopustiti da nam se u košarci “događaju” igrači, kao rezultat neke slučajnosti. Jednostavno se moramo okrenuti kvalitetnom radu, da proizvodimo nove “Šariće” i “Bogdanoviće”. Ista stvar je i s trenerima, ne slažem se s tezom da kod nas nema dobrih mladih trenera.
Jusup je za Globus prokomentirao i gdje treba tražiti probleme koje hrvatska košarka ne uspijeva riješiti protekla dva desetljeća:
– Kad je Danko Radić otišao s mjesta predsjednika HKS-a, mi smo trebali graditi sustav. Treba pronaći prave ljude i postaviti ih na prava mjesta u košarkaškim strukturama. Meni najviše smeta što su se sada našli ljudi koji su 20 godina bili na visokim pozicijama, pa bi oni sada tu, kao, nešto rekli i da se njih nešto pita. Iako po tom pitanju nisu ništa napravili. Liga nam je takva kakva jest, treba raditi na razvoju od onih najmlađih. Nisam protiv stranaca u klubovima, pod uvjetom da dobro popunjavaju mjesto koje škripi u momčadi, ali nisam za to da uzimaju mjesto domaćem igraču koji ima potencijala i da koče njegov razvoj. To je opet stvar procjene, da se vidi koji igrač može dobacit’ loptu, kako se kaže.
Na pitanje je li trenutno vodstvo Saveza doraslo tom zadatku Jusup zaključuje:
– Jedan sam od rijetkih koji je javno rekao da nemam povjerenja u ovo vodstvo. Oni su na te pozicije došli zeleni, pa naravno da je bilo za očekivati da će biti grešaka. U takvoj je situaciji bitno okružiti se stručnjacima, nema tu čarobnog štapića koji će preko noći popraviti situaciju. Rad, poštenje i obrazovanje kriteriji su prema kojima se treba raditi i birati na pozicije. Jasno je da se griješilo, ali najmanje pravo glasa imaju oni koji su sustavno uništavali košarku, i sad oni nekoga prozivaju. Jedna stvar je kada vidiš da je čovjek pogriješio, pa postane svjestan greške, e, onda mu treba pružiti drugu priliku. Ali ne znam mogu li oni to, ako je suditi po onome što čitam u vijestima. Pa ovdje govorimo o košarci, ne o Drugom svjetskom ratu, netko će ispasti, netko se neće plasirati, to se događa... Oni moraju biti svjesni svojih grešaka, tu je dobrobit košarke u pitanju, nema tu ja, ja i ja. Ego ostaviti pred vratima. Treba se znati tko je gazda, ne treba ljudima uzeti za zlo kritiku, ako je dobronamjerna. Pa možda baš taj čovjek koji je kritizirao ima neku viziju, neće nikome kruna s glave pasti ako ga se pita za mišljenje. Uvijek ću radije pitati onoga koji me kritizira, pa da vidimo ima li on što pametno reći.
Dugo je trajalo pumpanje atmosfere za rukometni Euro u Hrvatskoj, za tu priliku doveden je i Lino Červar, koji se prihvatio teškog zadatka – osvajanja medalje. Ispriječili su se putem Francuzi, koji su zakočili Červarove vedete da zgrabe polufinale, na kraju je pobjedom nad Češkom osvojeno peto mjesto. Reprezentacija koja je ne tako davno bila pretplaćena na medalje dobila je novu “čvrgu”, i to pred domaćim navijačima. Posljednje zlato osvojeno je na OI-ju u Ateni 2004., dok se u međuvremenu skupilo srebrnine i bronce, no peto mjesto na domaćem terenu zasigurno je korak natrag.
Denis Špoljarić bio je član “zlatne generacije” i iz prve ruke poznaje Červarove metode.
– Nije bilo bajno prvenstvo, po meni je trebalo dogurati barem do polufinala pred domaćom publikom. Iz ovih ili onih razloga nismo uspjeli, jedan od razloga je ozljeda Duvnjaka u prvom redu pa tek onda ostalih igrača. Što se tiče ostalih razloga, Lino ima svoje metode, sam je priznao da je radio greške.
Generacija prije je imala Lackovića s jedne strane i Metličića s druge, dodaje Špoljarić. Oni su garantirali barem pet pogodaka po utakmici. Znao si da na njih možeš računati i da će oni rasteretiti napad svojom kvalitetom, kada malo “zašteka” udarcem s vanjske pozicije.
Špoljarić otkriva vidi li njihove legitimne nasljednike:
– Imamo dosta mladih igrača, oni se moraju nastaviti razvijati u svojim klubovima, tako da nema bojazni za budućnost rukometa, što je dobro. No nije dobro što se posljednjih pet godina najavljivao Euro u Hrvatskoj kao ključno natjecanje, zbog kojeg su se, ajmo tako reći – žrtvovala neka prijašnja natjecanja, radilo se nekakvo pomlađivanje u svrhu velikog rezultata pred našim navijačima. To nije izoliran slučaj, stalno se najavljuju takve stvari, uvijek će doći neke nove Olimpijske igre ili nova prvenstva, za koja će se raditi nekakvo pomlađivanje na silu. Slažem se da pomlađivanje treba provesti, kada je generacija na zalasku, ali to se radi na pogrešan način i problem je u sustavu.
Na kojim instancama treba tražiti probleme?
– U Hrvatskoj imate, da se nitko ne uvrijedi, od onoga što vrijedi, Zagreb i Nexe. Dakle, nestao je cijeli jug Hrvatske, kao npr. Metković i Split, koji su nekada u reprezentaciju davali brojne igrače. Često vidim izjave poput “liga nam je slaba”, pa bila je i prije 14 ili 15 godina slaba, pa smo svejedno bili zlatni u Ateni i Portugalu. Ako me pitate koja je razlika između te naše generacije i ovih današnjih, reći ću vam: u sustavu rada. Mi smo tada učili 3-2-1 obranu, koju vi ne morate igrati na utakmicama, ali ste naučili kretnje. Dok su Balić i Metličić bili u reprezentaciji, za vrijeme izbornika Željka Babića, imali su ideju da se u svim klubovima, odnosno u mlađim uzrastima do seniora, radi prema istim principima. Tako da kada ti dečki sa 17 ili 18 godina dođu među seniore, već znaju kako što odigrati, te ih se ne mora u reprezentaciji učiti i privikavati na stil igre. Želim reći da treba više raditi s mladima, učiti ih od malih nogu nekom sustavu, preko kojeg će oni napredovati i razvijati se – podvukao je Špoljarić.
Janica i Ivica Kostelić krenuli su osvajati olimpijska odličja od 2002. godine, ukupno su ih u svoje vitrine naslagali deset. Janica četiri zlatne i dvije srebrne, Ivica četiri brončane, posljednju u super kombinaciji u Sočiju. Bez Kostelića prekinuta je i niska hrvatskih odličja na ZOI-ju, iako ih je jedan Hrvat nastavio. Jakov Fak osvojio je u Vancouveru 2010. biatlonsku broncu za Hrvatsku, a u međuvremenu je dobio slovensko državljanstvo i pod slovenskom zastavom osvojio srebro u Pjongčangu na 20 kilometara.
Nakon Torina 2006. godine u kojem smo imali 23 sportaša, Hrvatska je u Pjongčang poslala najveći broj hrvatskih sportašica i sportaša na jednom ZOI-ju, njih čak 20. Rezultatski se to svelo na posljednja mjesta ili pozicije na dnu poretka, odustajanja zbog ozljeda ili jednostavno odustajanja od nastupa. Rijetko tko se nadao medalji, najviše šanse je imao Filip Zubčić, koji je tek u nekoj ludoj utrci mogao do postolja. Zubčić je ipak imao najbolji rezultat Hrvatske na ZOI-ju – 12. mjesto u alpskoj kombinaciji najbolji je hrvatski rezultat u Pjongčangu.
Razmaženi uspjesima Kostelića, zaboravljamo na predispozicije i uvjete koje hrvatski skijaši imaju u svojoj zemlji. Je li 20 sportaša previše na Zimskim olimpijskim igrama, s obzirom na rezultate? Vjerojatno jest. Međutim, kad je riječ o zimskim sportovima, mi smo se tek vratili na ono početno stanje, odnosno u eru prije Ivice i Janice. Rezultati koje su olimpijci donijeli iz Pjongčanga su realnost. Kad iz jednadžbe isključimo fanatizam jedne obitelji, trenutačno se teško možemo nadati medalji u skijanju, a u ostalim zimskim sportovima smo miljama daleko od bilo kakvog odličja.
