StoryEditor
ZIMSKE PARAOLIMPIJSKE IGRE

A SADA JE RED NA NAS... Hrvatski paraolimpijci u Pjongčangu kreću u lov na svoja prva odličja

 
 Damir Krajač / CROPIX

Teško je ostati ravnodušan prema tim sportašima i sportašicama koji su svoju, ako to možemo nazvati životnu nesreću, okrenuli u svoju korist.

 

Govorimo o hrvatskim paraolimpijcima, koji će s osmijehom na licu nastupati na Zimskim paraolimpijskim igrama u Pjongčangu. Nakon što su olimpijci završili svoje igre, istim padinama, će skijati, trčati i spuštati se sportaši s invaliditetom. Neće biti toliko praćeni, svjetla reflektora neće tako jako bliještiti, a oni će se tamo boriti kako iz kojeg razloga - iz osobnog gušta, za sebe, za svoje obitelji i dokazati da ih ništa ne sprečava da se uspnu na olimpijski panteon.

Životne nesreće ili pak urođeni invaliditet ne koriste kao izgovor, a patetične priče ih ne zanimaju previše. Vjerojatno će ih se ponovno zaobilaziti tijekom olimpijskog ciklusa, nakon što karavana ode iz Južne Koreje, i opet će čekati na nove Igre. Međutim, preko njihovih usta rijetko će proći neka kritika spram vlastitog statusa u medijima.

Sedam hrvatskih paraolimpijaca, neki prvi put, neki drugi ili treći, idu u Pjongčang učiniti sebe i svoje bližnje ponosnima. Umjesto da se ovaj tekst bavi razlozima nezaslužene nezastupljenosti ovih sportaša, radije ćemo vam ispričati njihove priče. Barem jednom u godini da oni pričaju, a mi slušamo...

 

Odlični učenici

U ovom slučaju, prednost dajemo jedinoj dami koja će s hrvatskom posadom biti u Južnoj Koreji, 17-godišnja Eva Goluža će prvi put nastupiti na ZPOI, u alpskom skijanju, u konkurenciji slijepih i slabovidnih. Iako ne vidi stazu kojom se spušta, Eva nema straha prema strmim obroncima. Prve Igre, su joj, naravno, velika radost.

- Idem skupiti iskustvo, ne opterećujem se rezultatom. Pozitivna trema je prisutna, ali to je valjda normalno.

Eva nam je pojasnila i kako to izgleda na stazi...

- Moj vodič i mogu sada već reći prijateljica je Ana Žigman, dok skijamo povezane smo bluetooth vezom (svaka od nas na kacigi ima mikrofon i slušalicu). Ana skija ispred mene i daje mi upute o situaciji na stazi, promjenama terena i tempa i eventualnim preprekama, a ja se trudim slijediti je što bolje mogu sa što manje pogrešaka.

Uz skijanje, Eva je i odlična učenica privatne gimnazije Benedikt Kotruljević na Svetom Duhu.

Još jedan predstavnik alpskog skijanja je ujedno i najmlađi hrvatski paraolimpijac Lovro Dokić, koji skija bez lijeve podlaktice. Njegov je najveći problem, osim neiskustva, najbrojnija konkurencija. Unatoč tome, Lovro hrabro poručuje da se ide pohrvati sa svima.

Velika motivacija

- Kada sam počeo skijati bio sam predzadnji. Sada sam u prvoj trećini na startnoj listi, što je veliki pomak. Malo je suludo očekivati medalju, imam 16 godina, idem skupiti iskustvo, pa onda možda u Pekingu za četiri godine padne neka medalja.

Kao i Eva, i Lovro gura i školu uz sport...

- Idem u drugi razred škole za grafiku, dizajn i medijsku produkciju. U razredu mi pomažu, jedino što me praksa zeza - krajem tjedna se odvija, a mene gotovo nikad nema. Sport oduvijek volim, prije sam se bavio i plivanjem i odbojkom, trčao sam. Jedno vrijeme sam se u isto vrijeme bavio i plivanjem i skijanjem, onda su lagano počela koljena otkazivati pa sam se morao odlučiti za jedno. Ustanovljena je deformacija oba koljena i odlučio sam se za skijanje. Mi, sportaši s invaliditetom, smo nekako priča za sebe. Spadamo u kategoriju sportaša, jer naš je cilj isticanje mogućnosti, usprkos invaliditetu, i to nam očito jako dobro ide. Da, ako ništa drugo, motiviramo i sebe, ali i druge.

Disciplina Damira Mizdraka je alpsko skijanje, u konkurenciji slijepih i slabovidnih. Nakon Sočija, ovo će mu biti drugi odlazak na ZPOI.

- Drugačiji je osjećaj kada uđete tamo u olimpijsko selo, poseban je to osjećaj. Očekivanja nemam, samo dati najbolje od sebe, proći kroz cilj, i da znaš kako više od toga u tom trenutku nisi mogao dati. Pa onda ako ćeš biti peti ili deseti, to ovisi o drugima.

Damir na sport gleda iz šireg konteksta...

- Meni osobno, volim sport i kao klinac sam ‘haklao’ nogomet od jutra do mraka, skijanje je došlo slučajno. Činjenica je da su to neke barijere između osoba koje nemaju i osoba koje imaju neku vrstu invaliditeta, onda se kroz sport te barijere najlakše maknu, kada zdravi ljudi vide što mogu osobe s invaliditetom. Sve je započelo u srednjoj školi...

- Osobno volim nogomet, volim lige kao engleska i talijanska gdje se igra na kontakt, a navijač sam Manchester Uniteda, recimo nogomet prije 15 godina je bio baš po mom guštu.

Dino Sokolović je s 14 godina u prometnoj nesreći izgubio majku, dva brata i strinu. Izgubio je i obje noge i ostao osuđen na život u kolicima. No, to ga nije spriječilo da se okrene ljepšoj budućnosti i ostvari brojne uspjehe u životu. U to je vrijeme morao prihvatiti situaciju koja nije bila laka, ali nije imao drugog izbora nego krenuti dalje. Danas život udiše punim plućima, sa suprugom Barbarom i malom Vitom. I ide na svoj treći ZPOI!

- Skijanje sam zavolio kao klinac, skijao sam se, kao i obično - pet dana u godini, zaljubio sam se u obiteljsko druženje. Nakon nesreće, odlučio sam jedan dan da želim skijati i tako se i dogodilo. Kockice su se posložile, i dalje uživam u ovome, još sam tu.

Tragične priče

Priča Josipa Zime je tragična i gotovo nevjerojatna. Josip je s prijateljima slavio momačku večer, čaša je, kako to obično biva, postala laka, a slavlje se otegnulo. Josip je, nakon razilaska društva, zaspao i u snu pao s balkona, od kada kreće njegova borba za život. Tijekom rehabilitacije u Daruvarskim toplicama se “upoznao” s paraskijanjem, i zavolio ga. U Južnoj Koreji će nastupiti u disciplinama sjedećih nordijaca u cross countryju - 15 km, te cross country sprintu.

Toni Bošnjakovića u travnju 2014. u Austriji pao je pod vlak i ostao bez obje potkoljenice. Nakon toga slijedi njegov nevjerojatni sportski put, kada nije dopustio da mu tragedija odredi granice njegova života. Bavio se trčanjem, plivao, vozio bicikl, pa sve povezao u triatlon, da bi ZPOI izborio u disciplini - skijaškog trčanja. I da, sportsku karijeru kombinira s poslom u grafičkoj redaciji Sportskih novosti, dok je na skije stao tek prije godinu dana.

- Stignem sve, dogovaram se na poslu kada imam obaveza. Hrvatski paraolimpijski odbor me poslao u Poljsku prošle veljače, u jedan kamp, tamo sam zadovoljio, ali što je još važnije, zaljubio sam se u skijanje. Tamo sam prvi put u životu stao na skije, taj me sport dotad uopće nije ni zanimao, mislio sam da je preskup. Rekli su mi da neću moći stojeći skijati, no dokazao sam suprotno. Nisam znao, ali sam naučio. Rekli su mi da neću moći stojeći skijati, no dokazao sam suprotno - podvlači Toni, te u prvi plan gura svog prijatelja Josipa Zimu i njegovu priču, govoreći da on to ne bi mogao “niti za milijun godina”.

Sedmi paraolimpijac, Bruno Bošnjak, koji je bio spriječen doći na razgovor, natjecat će se u banked slalomu i snowboard crossu.

Bruno se u kvalifikacijama za odlazak na Olimpijske igre u Torinu na internacionalnoj utrci teško ozlijedio slomivši vratnu kralježnicu te je ostao paraliziran. Po završetku četverogodišnjeg oporavka uspijeva prohodati. No, ponovno se ozljeđuje prilikom pada s bicikla, kada su mu stradala dva kralješka. Unatoč svim nesrećama, Bruno će ponosno predstavljati Hrvatsku u Južnoj Koreji.

Sedam hrvatskih paraolimpijaca će se idućih devet dana natjecati u Pjongčangu. Pogledajte ih nekada između sažetaka Lige prvaka, pa da parafraziramo citat najmlađeg među njima, Lovre Dokića - “dopustite im da vas inspiriraju”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. lipanj 2020 02:39