Na dan kada je nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez, 22. lipnja 1941. godine, 77 hrvatskih antifašista iz Siska se povlači u selo Žabno, a potom u šumu Brezovica gdje osnivaju Prvi sisački partizanski odred čiji je zapovjednik Vlado Janić Capo. Od osamostaljenja Hrvatske taj se datum obilježava kao Dan antifašističke borbe. O tom događaju kao i današnjem odnosu prema antifašizmu razgovaramo s izvanrednim profesorom na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta prof. dr. sc. Hrvojem Klasićem.
Je li sisački odred bio prva organizirana partizanska postrojba u Jugoslaviji?
- Da, ali to ne znači da raznih oblika oružanog otpora nije bilo i prije 22. lipnja. Ono što sisačke partizane razlikuje od drugih jest da su se oni prvi odlučili na apsolutnu posvećenost borbi. Mnogi prije njih su danju radili svoje poslove, a noću izvodili diverzije. Siščani su potpuno prešli u ilegalu, i od tog 22. lipnja se više nisu vraćali svojim domovima, nego su postali aktivni sudionici oružanog otpora.
Jesu li oni bili pod zapovjedništvom Komunističke partije Hrvatske?
- Nisu svi članovi Prvog partizanskog odreda bili komunisti, ali bez komunista ne bi bilo antifašističkog pokreta u Jugoslaviji. U današnjem hrvatskom društvu spomen Komunističke partije izaziva mahom negativne reakcije, no članstvo u KP je prije Drugog svjetskog rata bio čin visokog morala i velike hrabrosti. KP je tada već 20 godina bila zakonski strogo zabranjena, ali je nastavila s dobro organiziranim radom i bila je prvak borbe za nacionalnu i klasnu ravnopravnost.
Kako to da se u bivšoj SFRJ Dan ustanka slavio 27. srpnja iako je sisački odred osnovan mjesec dana ranije?
- Sisački antifašisti samoinicijativno odlaze u šumu, a tek 4. srpnja Tito iz Beograda poziva na pokret otpora. Stoga je nešto što se dogodilo 10 dana prije Titova poziva na neki način bilo kontroverzno.
Je li Franjo Tuđman promjenom datuma obilježavanja dana ustanka ispravio povijesnu nepravdu?
- Da. U vrijeme Jugoslavije to se nije javno problematiziralo. Smatralo se da treba slaviti povezanost partije i naroda, a to je u Hrvatskoj događaj od 27. srpnja 1941. Tuđman je imao i osobni razlog za promjenu datuma jer mu je Vlado Janić Capo bio nadređen u generalštabu u Beogradu i jako ga je cijenio. Postoji i fotografija iz 1959. godine na kojoj Tuđman i Capo zajedno plešu kolo prilikom Capina odlaska u mirovinu. Dodatni politički razlog jest što se 27. srpnja slavi događaj u mjestu Srb, koje je početkom 90-ih godina poznato po okupljanju srpskih ekstremista koji traže odcjepljenje od Hrvatske. A i većina ustanika od 27. srpnja bili su Srbi, a u sisačkom je odredu od 77 boraca bilo 72 Hrvata. U vrijeme kada Tuđman proglašava Dan antifašističke borbe 22. lipnja veliki Hrvati iz Siska dižu u zrak spomenik na Odri kod Siska s imenima 60 partizana iz tog kraja, sve do jednog Hrvata. To je najbolja slika odnosa Hrvatske prema antifašizmu koji vlada do danas. Službeno ćemo imati praznik, a neslužbeno dizati u zrak spomenik onim zbog kojih imamo praznik.
Zašto HDZ na obilježavanje tog datuma gotovo nikada ne šalje svoje vodeće dužnosnike i je li zamislivo da ove godine u Brezovicu dođe Andrej Plenković?
- Hrvatski političari, posebno oni iz HDZ-a, išli su na Bleiburg jer su htjeli, a u Brezovicu jer su morali. To je suvremeni hrvatski anti-antifašizam. Ne znam tko će 22. lipnja doći u Brezovicu, no puno bi važnija bila dosljednost u antifašizmu svih ostalih dana u godini. Ne možete biti antifašist a dopustiti da se ulice zovu po ustaškim ministrima Mili Budaku i Juliju Makancu, imati ministre koji na zidu drže slike Ante Pavelića, “za dom spremni” nazivati starim hrvatskim pozdravom, kao i davati državna sredstva udruženju koje se bavi negiranjem zločina u Jasenovcu.
Kako komentirate nedavnu presudu Visokog prekršajnog suda da povikom “za dom spremni” na početku pjesme “Bojna Čavoglave” Marko Perković Thompson ne krši Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira?
- Thompson kao ni osnivači HOS-a nikada nisu govorili o starom hrvatskom pozdravu, nego su se deklarirali kao simpatizeri ustaškog pokreta. Ako pjevač ustaškim pozdravom započinje pjesmu dižući desnicu i javno izražava simpatije prema ustaštvu, onda nema nikakva spora da on to radi zato što je to ustaški pozdrav. Sljepilo hrvatskih sudova, intelektualaca i političara na tu činjenicu pokazuje najveći problem hrvatskog društva u posljednjih 30 godina, a to je da nema dileme je li nešto ustaško ili nije. Nažalost, postoji dilema smeta li dijelu Hrvata nešto ustaško ili ne. Samo je pitanje kukavičluka da se to javno prizna i zato ti ljudi po privatnim feštama pjevaju ustaške pjesme i vješaju slike Ante Pavelića i Hrvatske do Drine, a javno se prikazuju kao antifašisti.