Saborski zastupnik SDP-a i bivši ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović ovih je dana izašao s inicijativom da se postroži primjena plastične ambalaže te je pozvao Ministarstvo na čijem je čelu nekada bio da u izmjenama Zakona o održivom gospodarenju otpadom prihvati njegove prijedloge nastale na temelju iskustava drugih europskih zemalja koje su osjetno smanjile korištenje plastike.
Koje bi mjere trebalo propisati u vezi s vrećicama i drugim plastičnim proizvodima za jednokratnu upotrebu i koji ciljevi bi se trebali postići?
- Dva su prijedloga - smanjenje upotrebe plastičnih vrećica i potpuna zabrana određenog broja plastičnih proizvoda poput plastičnih štapića za uši, pribora za jelo, tanjura, slamki i držača za balone. To su proizvodi za koje postoje alternative koje se mogu ponovno koristiti. U Hrvatskoj postoji velik potencijal za oporabu plastike, što otvara prostor za nova radna mjesta visokoobrazovanih stručnjaka i inovativnu industriju.
U kojim bi se slučajevima, prema vašem prijedlogu, plastične vrećice mogle i dalje koristiti, a koje su alternative plastičnim vrećicama?
- Ostavljamo mogućnost korištenja vrlo laganih kompostabilnih vrećica koje su proizvedene od obnovljivih sirovina kao što je kukuruzni škrob. Alternativa su platnene i papirnate vrećice kojim se građani već i koriste.
Od početka ove godine trgovci više kupcima ne bi smjeli besplatno davati plastične vrećice, no mnogi se toga ne pridržavaju, osobito na tržnicama. Je li takva odredba dovela do smanjenja korištenja vrećica?
- U Hrvatskoj je na snazi obavezna naplata laganih plastičnih vrećica za nošenje. Iznimka su vrlo lagane vrećice i one se uistinu u velikim količinama koriste na našim tržnicama. Visina iznosa naplate nije regulirana. Bez obzira na naplatu, plastične vrećice su u velikom optjecaju. Drugim riječima, mjere koje je Hrvatska uvela da bi smanjila upotrebu plastike ne daju rezultate i treba ih mijenjati. Ako je cilj da po glavi stanovnika bude 90 laganih plastičnih vrećica do kraja 2019. godine, a mi smo danas na 200, onda je jasno da je politika prema plastici promašena.
Vjerujete da će Ministarstvo imati sluha za vaše prijedloge i mijenjati postojeća zakonska rješenja?
- Ove prijedloge nismo mi izmislili s namjerom da provociramo Ministarstvo. Europa je stavila fokus na plastiku jer se godišnje generira 25 milijuna tona tog otpada od čega se samo 30 posto prikupi, a ostatak ostaje u okolišu, prvenstveno morskom. Među ljudima raste svijest o štetnosti plastike i htjeli bi je se riješiti. Hrvatska će morati uskladiti svoje zakonodavstvo s europskim, a ja pitam zašto ne bismo bili među prvima u EU koji će se riješiti plastičnih vrećica. Hoće li Ministarstvo za to imati sluha, ne znam, ali bilo bi to mudro napraviti uoči ili za vrijeme predsjedanja Vijećem Europske unije kao dobar primjer.
Tko je odgovoran za to što u većini hrvatskih gradova, uključujući i Zagreb, još nije zaživio sustav obaveznog odvojenog sakupljanja otpada?
- Odgovoran je loše definiran Plan gospodarenja otpadom, koji pada na provedbi, ali i činjenica da upravljanje na lokalnoj razini nije svagdje učinkovito. Hrvatska je ulaskom u EU preuzela obvezu odvojenog skupljanja 50 posto otpadnog papira, stakla, metala i plastike do kraja 2020. godine odnosno 60 posto do kraja 2022. Kako bi ostvarilo taj cilj, Ministarstvo je naložilo gradovima i općinama da uvedu sustav razvrstavanja otpada. To je teško provedivo pogotovo ako država nabavlja spremnike za odvojeno prikupljanje već pune dvije godine i tek sada kreće podjela po jedinicama lokalne samouprave. Ministarstvo je propisalo gradovima i općinama da u kratkom i nerealnom vremenu organiziraju odvajanje bez ideje kamo s otpadom. Pritom im nalaže zatvaranje odlagališta i ne osigurava nikakvo tržište sekundarnih sirovina. Ovako imamo ružne slike smeća na ulicama i građane demotivirane za recikliranje.
Što je s centrima za gospodarenje otpadom i zašto oni ne rade?
- Dosta se u mandatima ministara Dobrovića i Ćorića lutalo u uređivanju sustava centara za gospodarenje otpadom i danas imamo dva manje-više funkcionalna. Ostali su u fazi pripreme ili izgradnje i do njihove realizacije je dug put. To mi govori da država ne smatra politiku gospodarenja otpadom prioritetnom i ne razumije načela i važnost kružnog gospodarstva, što je žalosno i očito je ne zanima da će to na kraju platiti građani, što je neodgovorno.