StoryEditor
GLOBUS O J. KOSOR

Iskrena sjećanja žene koju su povrijedili neiskreni muškarci: U Tuđmanu sam ugledala sjenu svog oca...

Iskrena sjećanja žene koju su povrijedili neiskreni muškarci: bivša premijerka napisala je ‘žensku‘ knjigu o sebi, i kao ženi i kao političarki...
Jadranka Kosor i Franjo Tuđman

Jadranka Kosor voli i po dobrome pamti samo Franju Tuđmana. Sve njegove nasljednike na čelu HDZ-a ona je prekrižila debelim flomasterom: Ivo Sander je izigrao njezino povjerenje i prevario je; Tomislav Karamarko ju je izbacio iz stranke; Andrej Plenković je nepodnošljivo ignorira. Plenković je obećao je da će promijeniti HDZ kako bi mogao promijeniti Hrvatsku. Prvi korak napravio je već samim time što svog prethodnika Karamarka nije izbacio iz stranke. I to je za HDZ bio veliki demokratski iskorak. Ali nije politički rehabilitirao Jadranku Kosor, bivšu predsjednicu s kojom je blisko surađivao, političarku koja će ostati upamćena kao prva i dosad jedina hrvatska premijerka, ali i premijerka koja je, nesumnjivo, najzaslužnija za ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

Upravo je o tome Jadranka Kosor napisala dirljivu, osobno hrabru i dobru knjigu. “Premijerka - zapisi one koja nije htjela biti zapisničarka”, koju je ovih dana izdala Naklada Ljevak, nije samo još jedna politička autobiografija kakve pišu gotovo svi bivši šefovi vlada i država po svijetu. Jadranka Kosor napisala je “žensku” knjigu o sebi, i kao ženi i kao političarki...

“Ovoj knjizi prije pristaje žanrovska odrednica autobiografske proze nego memoaristike”, napisao je njezin urednik Velimir Visković, dodajući kako “ide u red ponajboljih hrvatskih autobiografija”. Na promociji knjige Žarko Puhovski je rekao da je Jadranka Kosor “diplomirala na Sanaderu koji je otišao da bi se vratio”. U Karamarkovoj odluci da izbaci Jadranku Kosor iz HDZ-a, predsjednicu koja ga je osobno svečano pred TV kamerama učlanila u stranku, Puhovski još i vidi nekakvu logiku, ali u Plenkovićevu ignoriranju logike, kaže, nema. Tekst (spriječenog) promotora Mirka Galića je pročitan: “Nju je njezina stranka osudila na montiranom procesu kao da je pobila cijeli Politbiro, a da je nisu ni pokušali rehabilitirati”, kaže Galić, koji primjećuje da u knjizi Jadranke Kosor ima “viška emocija”. Da, emocija ima napretek, samosažalijevanje se prelijeva iz stranice na stranicu.

image
Jadranka Kosor i Borut Pahor

Ta knjiga je prepuna strahova i frustracija koje su je opterećivale od djetinjstva preko mladosti do njezinih zrelih godina kada je često znala zaplakati i u javnosti, tako da ju je “zli” Stjepan Mesić prozvao Suzanom. Jadranka Kosor zapravo nije tužna žena, ali jest uvrijeđena, usamljena, ostavljena i napuštena, a istovremeno željna pažnje i ljubavi. Svega toga nedostajalo joj je cijeli život, u djetinjstvu i mladosti, u oba braka, u politici... Usprkos tome što su se njezine dvije profesionalne karijere, novinarstvo i politika, uvijek razvijale uzlaznom linijom sve do te kobne 2012. kada ju je Tomislav Karamarko pobijedio na unutarstranačkim izborima. Oca nikada nije upoznala, a kao maloj djevojčici jako joj je nedostajao. Očuh ju je pokušao seksualno zlostavljati. Odrastala je uz baku, a majka je morala raditi. Studirala je i sama se snalazila u Zagrebu honorarno radeći na Radio Zagrebu. Propala su joj dva braka. Jadranka Kosor gotovo mazohistički sve to hrabro iznosi pred čitatelja. I onda se pojavio drugi otac. Poziv Franje Tuđmana da uđe u predizbornu kampanju HDZ-a 1995. nije ni stigla odbiti, a već se našla na pozornici.

“Jesam li u njemu ugledala sjenu oca kojeg nisam poznavala i kojeg nisam imala? Moguće je i to”, priznaje sama Jadranka Kosor. Tuđman je 1996. na stranačkom saboru postavlja za potpredsjednicu HDZ-a i to je bio njezin definitivan ulazak u visoku politiku. Bila je saborska zastupnica, a potom i ministrica hrvatskih branitelja i obitelji. Briga o prognanicima i braniteljima, rat i nesreće običnih ljudi ostavile su joj dubok trag. Ivu Sanadera bolje je upoznala nakon Tuđmanove smrti kada ih je kao oporbene zastupnike zapala zajednička mala i neugledna sobica u Saboru. Sanader je u nju zalazio rijetko. Jadranka Kosor zapisuje trenutak kad ju je pozvao da mu pomogne u pisanju predizbornog programa. Kandidirao se za predsjednika HDZ-a. U “strašnom srazu s Ivićem Pašalićem u kojem su se rađala nikad poslije prevladana neprijateljstva” pobjeđuje Sanader, a ona postaje njegova zamjenica. O traumatičnom odlasku Ive Sanadera iz politike 2009. godine, njezinu imenovanju za nasljednicu, Sanaderovu pokušaju povratka i njegovu izbacivanju iz stranke ona u svojim sjećanjima piše detaljno, ali ne iznosi nikakve nove detalje ni intrigantne pikanterije. Ipak, u dva navrata prisjeća se znakovitog detalja: zadovoljstva koje je pokazivala Sanaderova supruga kad on objavljuje svoju odluku najprije samo svojoj nasljednici, a drugi dan i najužem državno-partijskom vrhu. U tim zapisima ima puno gorčine jer ju je Sanader tretirao samo kao dobru zapisničarku, vjernu nasljednicu koja će biti na mjestu koje joj je namijenio i koja se zapravo neće petljati u posao koji joj je ostavio.

“On u našoj višegodišnjoj dobroj i korektnoj suradnji nije kod mene naučio razlikovati lojalnost od zdravog razuma. I pameti”, piše ona. Iako je ustoličena od samog “Ćaće”, i u stranci i u Vladi ona se osjećala kao “nevoljena predsjednica”. Ivo Sanader je prvi od tri predsjednika HDZ-a kojima Jadranka Kosor nikada nije oprostila. Drugi šef stranke na njezinoj crnoj listi je Tomislav Karamarko, koji ju je bez riječi izbacio iz HDZ-a. Poniženje koje je osjećala kupeći svoje stvari iz ureda u središnjici stranke, ostavljena i sama, nikad mu nije zaboravila.

“Silazili smo stubama velebne Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, krenulo nas je nekoliko desetaka, ja se nisam mogla osvrtati jer sam jedva silazila tim strmim stepenicama u cipelama s previsokom petom... Na dnu stuba, kad sam konačno sišla, okrenula sam se da svojima kažem da priđu bliže i s nevjericom konstatirala kako ih je samo troje bojažljivo stajalo iza mene. Svi drugi su silazeći nestali.” Karamarka prikazuje kao “najšutljiviju, najzatvoreniju, ali i najbezličniju osobu u Vladi”. Do u tančine opisuje svoj posljednji bizaran susret s njim, kada je željela saznati što novo vodstvo smjera s njom. Tijekom “razgovora” Karamarko je, kaže ona, samo šutio, da bi nakon podulje neugodne tišine ustao i izustio: “Ne znam što bih ti rekao”. I otišao.

image
Jadranka Kosor, knjiga

Andrej Plenković je treći predsjednik HDZ-a kojemu nikad nije oprostila činjenicu što ju je prešutno napustio. Kaže, “nije mi se javljao”, ne zaboravljajući napomenuti da je i njega ona sama “upisala u stranku 2011.”, stavila na listu za Sabor i predložila kao svog kandidata za zamjenika predsjednika HDZ-a na izborima koje su izgubili od Karamarka. Ono o čemu Jadranka Kosor ne piše jest upravo ono što je boli i danas. Sada su na čelu Vlade i stranke njezini nekada najbliži suradnici (“moji dečki”) koji joj, kada su preuzeli vlast, nisu ponudili ništa. A ona je očekivala zahvalnost, ponajprije Davora Stiera, koji joj je bio najbliži suradnik u pregovorima s EU. Ipak, njemu je oprostila jer se, zajedno s dr. Dragom Prgometom, suprotstavio njezinu izbacivanju iz HDZ-a. Čini se da je oprostila i Davoru Božinoviću, svom drugom najbližem suradniku na putu do Bruxellesa, jer ga u knjizi spominje samo jednom, i to neutralno.

Možda je (tko zna zbog čega) znakovito što trećeg najmoćnijeg čovjeka iz današnje HDZ-ove vladajuće nomenklature, Gordana Jandrokovića, ne spominje uopće. Jadranka Kosor kaže da je spremna oprostiti, pa možda i zaboraviti, kao što je oprostila politička podmetanja tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića ili arogantne bezobraštine koje joj je priređivao tada lider oporbe Zoran Milanović. Možda i Plenković još ima neku šansu...

Razina iskrenosti koju ona pokazuje u ovoj knjizi ne može se pronaći u autobiografijama drugih “bivših”. Ona neskriveno žali za vremenom provedenim u vrhu politike koju je zavoljela iz dna duše i kada je disala punim plućima. Prelazak u “život izvan politike” bio joj je iznimno težak. Ona piše da “prelazak u takozvani obični život običnih ljudi nešto lakše podnose oni koji nakon mandata i nakon izlaska iz politike imaju neku infrastrukturu, bilo kakav ured, tajnicu, a osobito službeni automobil. Neusporedivo teže tu tranziciju iz političkog u obični život prežive oni koji nemaju ništa od toga”. A Jadranka Kosor nije imala baš ništa od toga jer je i iz Banskih dvora i iz Središnjice HDZ-a izašla sama, “ispraćena ni od koga”.

image
Jadranka Kosor

Ulomak iz knjige: Pisma ocu 

'O mom se tati u našoj kući nikada nije govorilo...'

Kad sam u prvom razredu osnovne škole naučila pisati i čitati, potajno, da nitko ne zna, počela sam svojem tati pisati pisma. Od nekih maminih prijatelja koji su nas pohodili dok mama još nije živjela s bakom i sa mnom, saznala sam očevu adresu i počela mu pisati tajna pisma. Pisanje pisama postao je posvećeni ritual, svaki dinar koji bih dobila štedjela sam za ta pisma tati, tamo daleko, gdje je već živio u drugom braku i s drugim djetetom. Bila sam još mala i nisam imala pojma o vremenu i koliko pisma mogu putovati od Lipika do Čakovca i natrag pa sam vjerovala da će, budem li ih puno napisala, jedno sigurno naći pravi put i doći do onoga o kojemu se u našoj kući nikada nije govorilo. Baka ga nije spominjala, a ja sam brzo naučila da mi na pitanja o tati nitko neće odgovoriti pa ih nisam ni postavljala.

Došlo je i prvo ljeto nakon završetka prvog razreda i ja sam procijenila da je to vrijeme kad bi se i prvo tatino pismo moglo pojaviti iz te neke meni nestvarno daleke daljine. Svakog dana sam čekala poštara na ulici, on je bio moj saveznik i moj junak jer je znao što i od koga čekam, ali je o tome šutio. Prolazio bi svakodnevno pokraj mene, odmahivao glavom pa sam znala da pisma nema, ali me odmah nakon tuge obuzimala neka nevjerojatna radost u očekivanju sutrašnjeg dana i nove nade koju bi mi mogao donijeti. A onda je došao i taj dan, divno zlatno sunčan, kristalnog neba i bez oblačka. Na sebi sam imala žutu haljinicu s nabranim žabicama na ramenima, u kosi veliku bijelu mašnu, a onda mi se obasjan suncem počeo približavati poštar. Visoko je držao veliku kuvertu, mahao mi njome i smijao se. “Iz Čakovca je!” pobjedonosno je vikao kao da je ta pošiljka njegovo osobno životno postignuće i predao mi kuvertu koja je, debela, jedva stajala u mojim rukama. To ogromno pismo bilo je naslovljeno na mene, bilo je to i prvo pismo koje sam ikad dobila, pismo na kojem je jasno pisalo JADRANKA KOSOR, velikim štampanim slovima baš za prvoškolku, s točnom adresom i kućnim brojem. Otrčala sam u kuću, sakrila pismo u krevet i čekala popodnevni mir, ono vrijeme iza ručka kad bi se ljeti i u našoj kući, iza zakrivenih prozora, svatko malo uklonio od žege.

U polumračnoj sobi okrenutoj prema vrtu u kojem su dozrijevali paradajzi i mirisala paprika, otvarala sam polako i svečano žutu kuvertu, a srce mi je udaralo tako snažno da sam ga osjećala po cijelom tijelu. Kuverta se otimala pa sam je poderala, a iz njezine razderane utrobe na pod su popadala sva moja pisma koja sam mjesecima slala tati. Pisma su bila neotvorena, nedirnuta, nepročitana, vraćena onakva kakva sam ih poslala. Svako sam okrenula, pregledala, još jednom i još jednom i još jednom. I još i još. Nisu bila otvarana i postajalo mi je nekako jedva jasno da moj tata nije pročitao moja pisma i sve što sam mu pisala. U tome očevu pismu, koje to nije bilo, kojim mi je sva moja pisma vratio, nije napisao ni riječi. Tragala sam za najmanjom ceduljicom, jednom riječi, nekim znakom, ali ničega, ničega nije bilo. Samo moja pisma u plavim kuvertama s nevješto napisanom adresom, imenom i mojim prezimenom na poleđini koje je bilo zajedničko, isprevrtana po podu, u košmaru i neredu u kakvom je bilo i moje malo srce. To je bio trenutak u kojem sam odrasla i naglo ostarjela i zato su često moje reakcije u životu nakon tog trenutka bile samo reakcije uplašene djevojčice koja nije vjerovala nikome, ničemu se nije nadala i ni od koga ništa nije očekivala.

Svi moji kasniji životni padovi i slomovi naslanjali su se na taj trenutak, a u svakoj boli i svakoj strepnji, u svakom pokleknuću ja sam samo nastavljala padati otkako sam u porazu pala tog trenutka i tog dana kad mi je moj tata vratio neotvorena moja pisma. Oduzeo mi je prezime, osobnost i dostojanstvo, ostavio me potpuno samu i nezaštićenu u toj žutoj haljinici s nabranim žabicama na ramenima, bosonogu i izgubljenu s tom grotesknom uvenulom mašnom na glavi. Ostavio me bez oslonca i ikakvog uporišta na milost i nemilost mojim vlastitim kompleksima koji su, svi do jednoga, stasali u trenutku kad su iz žute kuverte, poput mrtve nedonoščadi, poispadala moja mrtva i neželjena pisma. Koje nikad nitko osim mene nije pročitao i u kojima je bila sva moja djetinja ljubav i čežnja i nada da će me otac zavoljeti i da će me stisnuti makar u samo jedan čvrsti zagrljaj. Jer smo svi zagrljaja željni i vrijedni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. kolovoz 2020 23:58