Jedini prihod nam je suprugova vojna mirovina koja je zadnjih godina dvaput smanjena i iznosi oko 4500 kuna, ali kada nam odbiju ratu stambenog kredita, ostane nam jedva 2000 kuna – otkriva 57-godišnja kućanica iz Varaždina koja se nikada nije smatrala socijalnim slučajem niti joj je padalo na pamet tražiti pomoć od Centra za socijalnu skrb.
No, kredit i ostali troškovi života njezinu su četveročlanu obitelj doveli do toga da se osnovnim namirnicama i higijenskim potrepštinama jednom mjesečno opskrbljuju u varaždinskoj Socijalnoj samoposluzi.
Stariji sin joj studira u Čakovcu i svaki mjesec mu 110 kuna treba samo za prijevoz. Na taj izdatak odlazi muževa invalidnina. Mlađi sin je srednjoškolac.
Blokirani računi
''Nismo mogli platiti račune za komunalije, zbog čega nam je blokiran račun. Sada plaćamo režije koliko možemo, neki mjesec više, drugi manje, ali nam se dug stalno povećava. Kad platimo režije, ostane nam manje od 1000 kuna. Što s time možemo kupiti da se mjesec dana prehranimo? Nemamo nikoga da nam pomogne i ne volimo se žaliti. Snalazimo se sami”, otkriva gospođa iz Varaždina koja je godinama u evidenciji Zavoda za zapošljavanje, ali ne vjeruje da ima ikakve šanse dobiti posao.
Suprug joj je bolestan i ne može raditi. Sasvim je sigurna da se iz teške financijske situacije neće izvući dok god ne otplate kredit, a to je još nekoliko godina.
Druga Globusova sugovornica, 56-godišnjakinja koja živi na selu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, nada se da bi je iz siromaštva mogao izvući 20-godišnji sin koji je prije nekoliko dana počeo raditi kao zidar u jednoj građevinskoj tvrtki. Već šest godina, otkako je dobila otkaz u šumariji, ona, sin i suprug žive od suprugove invalidske mirovine koja iznosi 2100 kuna. Troje starije djece ne živi s njima, ali im ne može ni financijski pomoći.
Svaki mjesec otplaćuju tisuću kuna duga za struju koja im je i jedina režija uz HRT pristojbu koju, kažu, plate kada mogu. Vodu uzimaju iz bunara, a griju se na drva.
Zbog neplaćenih računa tri su godine živjeli bez struje i snalazili se uz pomoć agregata na benzin.
“Nešto hrane si sami proizvedemo. Imamo kokoši i sadimo povrće. No, ima dana kada nemam što skuhati za ručak. Zato se nadam da će nam biti lakše kad sin počne zarađivati”, kaže žena koja se također povremeno opskrbljuje u varaždinskoj Socijalnoj samoposluzi, koja djeluje pod okriljem Caritasa i robu koju dijeli prikuplja isključivo donacijama građana.
Kažu kako većina njihovih korisnika nisu dugogodišnji socijalni slučajevi, već ljudi koji su donedavno normalno živjeli od svoga rada, ali su ostali bez posla i prihoda i u dobi od 50-ak i više godina teško nalaze nove poslove ili pak imaju posao, ali i tolike rate kredita ili izdatke za podstanarstvo da im ne ostaje dovoljno za pokrivanje osnovnih životnih troškova.
A sve je više i umirovljenika s mizernim mirovinama.
EU siromasi
Prema zadnjim informacijama Državnog zavoda za statistiku, petina ili 20,4 posto hrvatskih građana živi na rubu siromaštva, a u godinu dana je ta brojka porasla za jedan posto. Prag siromaštva je postavljen na 60 posto srednje vrijednosti dohotka svih kućanstava u Hrvatskoj, što za samca iznosi 2075 kuna mjesečno, a za četveročlanu obitelj 4357 kuna. Najugroženiji su stariji od 65 godina, među kojima čak 26 posto živi ispod granice siromaštva.
Po tim podacima, Hrvatska spada među najsiromašnije države Europske unije. Najviše siromašnih, čak 25 posto, ima Rumunjska, a od nas su lošije još i Latvija i Litva, dok je situacija najpovoljnija u Češkoj sa samo 10 posto te u Nizozemskoj, Danskoj, Slovačkoj i Finskoj s 12 posto. Nismo mnogo bolji ni kad je u pitanju potrošnja.
Iako statističari u prosincu prošle godine bilježe značajan porast potrošnje u odnosu na isti mjesec 2015. godine, nedavno objavljeni podaci Eurostata pokazuju da su po prosječnoj individualnoj potrošnji Hrvati na 58 posto EU prosjeka i da u cijeloj Uniji od nas manje troše jedino Bugari, koji su na 53 posto europskog prosjeka. S 59 posto su nas pretekli i Rumunji. Statistike pokazuju da si 10 posto hrvatskih kućanstava u najhladnijim mjesecima ne može priuštiti pristojno grijanje, 66 posto ih nema ni za jedan dan godišnjeg odmora za sve članove, a 14 posto ljudi živi u obiteljima koje si ne mogu svaki drugi dan priuštiti obrok od mesa ili ribe.
Među najugroženija spadaju kućanstva u kojima je dio radno sposobnih članova ekonomski neaktivno ili nezaposleno. Da bi preživjele, takve obitelji kombiniraju različite alternativne izvore dohotka ili snižavanja troškova, pokazalo je istraživanje “Strategije preživljavanja u Republici Hrvatskoj”, koje su prije nekoliko mjeseci proveli profesori s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta Dragan Bagić, Jasminka Lažnjak, Petra Rodik i Tanja Vučković Juroš te Ivana Dobrotić s Pravnog fakulteta, a čiji bi rezultati uskoro trebali biti predstavljeni međunarodnoj stručnoj publici.
Na uzorku od tisuću slučajno odabranih kućanstava sociolozima su predmet za istraživanje bila 453 u kojima barem jedan član u radnoaktivnoj dobi nije zaposlen ili niti ne traži posao. S obzirom na način kako te obitelji spajaju kraj s krajem autori ovog u Hrvatskoj do sada jedinstvenog istraživanja su identificirali šest osnovnih strategija preživljavanja od kojih su se kao najčešće i najučinkovitije pokazale život na kredit u gradovima i udruživanje resursa s drugim članovima obitelji u ruralnim krajevima.
Život na dug – najrasprostranjenija je strategija koju obično primjenjuju gradske obitelji u kojima skoro svi članovi imaju redovite prihode, ali su im i troškovi viši od prihoda nakon što je jedan član ostao bez posla ili imaju stambeni kredit. Stoga su prisiljeni uzimati kratkoročne kredite u bankama.
Udruživanje resursa
Uspješno udruživanje resursa je tipična i vrlo raširena strategija za seoske obitelji u kojima samo jedan član radi i prima plaću pa se jako oslanjaju na vlastitu proizvodnju hrane koje ponekad imaju i za prodaju na tržnici. Obično u takvoj obitelji živi i barem jedan član treće životne dobi koji prima mirovinu.
Ako im zatreba neki popravak u kući, računaju na pomoć prijatelja ili susjeda kojima i oni uskaču sa sitnim uslugama ili im daruju domaće voće i povrće. Nisu zaduženi, a neki imaju i ušteđevine. Borba za samostalnost strategija je uglavnom mlađih ljudi u gradovima koji se oslanjaju ponajprije na povremene prihode i pomoć članova obitelji koji ne žive s njima pod istim krovom. U takve spada šest posto kućanstava s nezaposlenim članovima.
Sociolozi navode primjer mlade žene u srednjim dvadesetima koja je završila srednju školu, ali nikada nije našla stalni posao, nego živi od povremenih honorara u stanu koji joj je prepustila majka koja joj pokriva i većinu troškova režija. S onime što zaradi ova mlada žena jedva ima za hranu, a rješenje vidi u skorom preseljenju kod dečka, što će joj omogućiti da svoj stan iznajmi i osigura si stalan izvor prihoda. Prilično neuspješnu strategiju nazvanu upitna samodostatnost primjenjuju neki ljudi koji žive u manjim gradovima i selima, i to najčešće u kućanstvima čiji su članovi različitih generacija. Riječ je o mnogočlanim obiteljima s malom djecom za koju roditelji primaju dječji doplatak.
Barem polovica radno sposobnih članova takvih obitelji su nezaposleni i bave se malom poljoprivredom, što im bitno smanjuje troškove prehrane, ali svejedno žive krajnje skromno. Oslanjanje na socijalne transfere strategija je obitelji koje u prosjeku imaju četiri člana od kojih nitko nije zaposlen, a ne bave se ni poljoprivredom pa jedna ostvaruju ikakve prihode. Imaju barem jednu mirovinu, ali i barem jedno dijete mlađe od 15 godina.
Takvih je 9 posto od svih obitelji obuhvaćenih ovim istraživanjem koje navodi primjer 50-godišnjaka koji od mladosti ima psihičkih problema, a nakon razvoda se doselio bratu i njegovoj ženi s kojima živi veoma oskudno jer ne radi, a socijalna naknada mu jedva pokriva troškove lijekova. Niska monetizacija je još jedna prilično neefikasna taktika kojoj pribjegavaju kućanstva bez stabilnih primanja čiji članovi tek povremeno nešto zarade ili dobiju nešto novca od članova šire obitelji. To su pretežno samačka ili dvočlana kućanstva, najčešće bez djece koja ne primaju socijalnu pomoć.
Umjesto da se zadužuju, nastoje što više smanjiti troškove. Kao primjer sociolozi izdvajaju bračni par u kasnim pedesetima, oboje su ostali bez posla i male su im šanse da ga nađu, a nemaju dovoljno godina za mirovinu. Imaju svoju kuću u manjem gradu, a mlađa kći im studira u Zagrebu. Financijski im pomaže rođak kojeg zauzvrat opskrbljuju domaćim mesnim proizvodima, a novac im šalje i starija kći koja živi i radi u većem gradu. Vjeruju da će im se situacija popraviti kada steknu pravo na mirovinu.
“Većina kućanstava koja smo promatrali uspješno pronalazi strategije preživljavanja što smanjuje vjerojatnost da će njihovi nezaposleni članovi prihvatiti stalan posao pogotovo ako je loše plaćen jer i ovako ne žive jako loše”, govori voditelj istraživanja doc. dr. sc. Bagić kojem su posebno zanimljiva kućanstva koja imaju više djece te se oslanjaju na dječji doplatak koji tako gubi svoju primarnu funkciju podizanja kvalitete života djece, nego postaje glavni izvor prihoda za cijelo kućanstvo.
Unatoč doplatku, djeca čiji ga roditelji primaju najčešće žive jako loše.
Tržište rada
“U suvremenom svijetu pretpostavka je da ljudi, da bi mogli preživjeti, moraju izaći na tržište rada. A u Hrvatskoj ima puno ljudi koji i ne nastoje izaći na to tržište. To je fenomen vrlo tipičan za Hrvatsku. U Hrvatskoj, naime, velik broj ljudi živi u vlastitim kućama ili stanovima po čemu smo daleko iznad europskog prosjeka, a zna se da su troškovi stanovanja najveće opterećenje za kućni budžet.
Velike kuće omogućavaju da više generacija živi pod istim krovom. Uz to mnogi imaju kuće na moru koje iznajmljuju i ostvaruju prihode. A imamo i visok udio ruralnog stanovništva koje se bavi poljoprivredom i tako si osigurava barem dio hrane”, objašnjava Bagić. Doc. dr. sc. Petra Rodik ističe kako je istraživanje bilo fokusirano na pitanje - kako je moguće da u Hrvatskoj vlada tako niska stopa radne aktivnosti radnosposobnih ljudi, a da pritom siromaštvo nije tako drastično poraslo? Odnosno kako se kućanstva snalaze u pokrivanju svojih troškova?
Stambeno pitanje
“Imaju li još neke prihode osim onih od formalnog rada? Mjerili smo alternativne vrste prihoda poput rada na crno, prihoda od imovine, rodbine koja pomaže... Koriste li recimo vlastita drva za ogrjev? Na koji način pokušavaju reducirati potrošnju”, govori dr. Rodik i ističe kako da bi smanjili troškove stanovanja obitelji i pojedinci odgađaju osamostaljenje.
Onaj tko naslijedi imovinu ili živi u imovini od roditelja u pravilu ima viši standard jer su mu manji rashodi za stanovanje, a upravo je rješavanje stambenog pitanja bacilo u ralje siromaštva mnoge mlade obitelji, posebice one koji su digli stambene kredite u švicarskim francima za koje su im drastično porasle rate, a istodobno su nekima od njih pala primanja. Upravo su zaduživanje i gubitak posla, tvrdi dr. Rodik, faktori koji najviše podižu rizik od siromaštva. Generalni bi zaključak, kaže dr. Rodik, bio da će zapravo ovisno o načinu i mjestu stanovanja, niski novčani prihodi samo neke pogoditi drastično.
Siromaštvo je, dodaje, teže podnijeti u gradu nego na selima gdje ljudi imaju zemlju koju mogu obrađivati. Predsjednik udruge Hrvatska mreža protiv siromaštva dr. sc. Nino Žganec ujedno je i predstojnik Studijskog centra za socijalni rad Pravnog fakulteta u Zagrebu.
On iznosi podatak kako se u Hrvatskoj godišnje u smeće baci 400 tisuća tona hrane. “Prema stupnju razvoja, u Hrvatskoj ne bi smjelo biti gladnih, no, nažalost, nije tako. Prije dva mjeseca smo u suradnji s Mrežom hrane organizirali skup o problemu doniranja hrane na kojem su bili predstavnici Sabora, Europskog parlamenta i socijalnih samoposluga.
Govorili smo o problemima doniranja hrane i zaključke proslijedili pučkoj pravobraniteljici koja je ministarstvima socijalne politike i poljoprivrede uputila dopise što treba učiniti da se otklone preostale zakonske prepreka doniranju hrane. Već je ukinut PDV na doniranu hranu i sve manje hrane se baca. Kada bi taj sustav bolje funkcionirao, ne bi trebalo biti potrebe da je itko gladan”, ističe Žganec i pojašnjava da je uloga njegova udruge podizanje javne svijesti o siromaštvu i utjecanje na političare koji po tom pitanju mogu najviše učiniti. Hrvatska, tvrdi on, za socijalne troškove izdvaja daleko manje o prosjeka Europske unije.
“Siromaštvo nije problem samo bespomoćnih ljudi koji nisu radno sposobni, nego i onih koji imaju volje, sposobnosti i snagu i stoga zaslužuju šansu i prije svega dostojanstvo. To nisu klasični siromasi poput beskućnika, nego često dobro obrazovani ljudi koji rade, ali im primanja nisu dovoljna za dostojan život. Oni se često ustručavaju tražiti socijalne naknade, čak i oni koji bi imali pravo i stoga se ne pojavljuju u službenoj evidenciji o broju siromašnih. Posebno su ugrožene višečlane obitelji, obitelj s jednim roditeljem, staračke obitelji, prezaduženi kao i oni s minimalnim plaćama. Neki oblik pomoći kroz sustav socijalne skrbi dobiva oko 300 tisuća ljudi što je malo naspram 800 tisuća koji spadaju među siromašne po zadnjim podacima Zavoda za statistiku”, naglašava Žganec. Prema njegovim riječima, siromaštvo se prvenstveno treba suzbijati politikom zapošljavanja, ali i kroz obrazovanje i dostupne zdravstvene usluge. Problem je, smatra, što niske socijalne naknade od oko 800 kuna nikoga u Hrvatskoj ne mogu izvući iz svijeta siromaštva. Stoga su korisnici socijalne pomoći uglavnom dugogodišnji i bez perspektive izlaska iz socijalnog sustava. Dok druge zemlje imaju razrađene programe kroz koje se ljude potiče da više rade, kod nas su, kaže Žganec, minimalne plaće toliko male da graniče sa socijalnim naknadama, što nije poticajno da se ljudi primaju posla.
Socijalni standardi
“Loša ekonomija nije isključivi generator siromaštava. Recimo Kuvajt ili Saudijska Arabija su ekonomski veoma razvijene zemlje, ali imaju vrlo niske socijalne standarde što se ogleda u velikim razlikama između bogatih i siromašnih. Za razliku od nordijskih zemlja koje su riješile problem ekonomskih nejednakosti zahvaljujući razvijenim socijalnim uslugama na državnoj i lokalnoj razini. To je jedini ispravan put i za Hrvatsku”, zaključuje Žganec i dodaje kako je u Europi, nažalost, zadnjih godina prevladao neoliberalni model koji razvoj gleda samo kroz rast BDP-a, a ne kroz kvalitetu života ljudi.
I zato, ističe, stopa siromaštva zabrinjavajuće raste.
Kod nas se zadnjih godina ustabilila na 20-ak posto. Nije u porastu, ali se i ne smanjuje. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, međutim, tvrdi kako je siromaštvo u Hrvatskoj u porastu.
“Službena statistika će reći da je 5 posto zaposlenih siromašno. Međutim, iznos minimalne plaće od 3276 kuna je nedovoljan za življenje kao i prosječna mirovina od oko 2300 kuna. Naši podaci govori da prosječnom kućanstvu nedostaje jedna četvrtina potrebnih prihoda da pokriju samo redovite rashode. To je alarmantno. A što je to drugo nego siromaštvo? Ako ne možete dostojno živjeti nego ste se prisiljeni ustezati”, kaže Sever i dodaje kako ljudi najviše štede na održavanju kuća i stanova te odjeći i obući, ali kada ni to nije dovoljno, štede i na hrani, ne gledaju kvalitetu, nego količinu.
Sve više dužnih
“Neprekidno raste broj građana koji su dužni i blokirani. U studenom 2015. blokiranih je bilo nešto više od 324 tisuća s ukupnim dugom oko 36 milijardi kuna. A u studenom 2016. to je poraslo na 330 tisuća građana i 41 milijardu kuna. To je dokaz da dužnike kolju zatezne kamate. Kad se tome pribroje i nezaposleni i 76 tisuća ljudi koji rade za minimalnu plaću ili manje, devet tisuća ljudi radi, a ne prima plaću... Najnovije promjene poreza na dohodak dovest će do još većih društvenih nejednakosti jer se primanja ljudi s minimalnom plaćom neće povećati, dok će oni s velikim plaćama osjetiti povećanje. Time se neće povećati kupovna moć i potrošnja i neće doći do otvaranja novih radnih mjesta, a povećat će se društvene razlike”, upozorava Sever i otkriva kako je u pretkriznoj 2008. među nezaposlenima bilo 7,5 posto onih s višom ili visokom stručnom spremom. A danas ih je 15 posto. To znači da se sve više otvaraju niže plaćeni poslovi za ljude s nižim obrazovanjem. Poslodavci svoju konkurentnost grade na niskim plaćama radnika, a to, zaključuje Sever, vodi osiromašenju društva u cjelini. Treba nam, smatra on, potpuni preokret, odnosno veliko društveno preslaganje.
Porezna reforma
Dr. Ivica Rubil se na Ekonomskom institutu u Zagreba bavi pitanjima raspodjele društvenog dohotka. “Ako uspoređujemo socijalne razlike danas i prije 20 godina, danas su veće. Ali ako gledamo od 2000. godine do danas, otkako imamo konkretne podatke, stanje je stabilno. Varijacije su minimalne.
Od 2000. do 2008. siromaštvo je padalo, ali je kriza to sve poništila tako da danas imamo istu stopu siromaštva kao i 2000. Društvene nejednakosti često se povezuju s drugim društvenim pojavama poput kriminala, alkoholizma, maloljetničkih trudnoća... istraživanja pokazuju da je stanje lošije u društvima s većim nejednakostima. Treba smanjiti broj ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. No, ako iskorijenimo samo ekstremno siromaštvo, time nećemo riješiti probleme jer i dalje treba raditi na smanjenju društvenih nejednakosti. To nije težnja uravnilovci.
Socijalne, porezne i ekonomske politike ne smiju samo težiti rastu BDP-a i većoj konkurentnosti kompanija nego i voditi računa o raspodjeli dohotka”, komentira dr. Rubil, koji u posljednjim poreznim izmjenama ne vidi mjere koje bi potaknule poslodavce da povećaju plaće onima koji imaju najmanje.
On se zalaže da oni koji mnogo zarađuju, više od 20 ili 25 tisuća kuna, plaćaju više poreza nego sada i da se taj novac usmjeri i kvalitetne socijalne programe. Ističe kako Hrvatska socijalnim transferima uspijeva za jednu trećinu smanjiti stopu rizika od siromaštva. Za usporedbu, Slovenija i Mađarska je na taj način smanjuju za 45 posto, što znači da su im socijalni transferi efikasniji nego u Hrvatskoj, ali smo po tom pitanju ipak bolji od nekih zemalja poput Bugarske i Grčke.