"Nemojte mi puhati za leđima. Stavite masku kad ulazite u dućan. Mjerite temperaturu prije ulaza u bolnicu. Testirajte se prije operacije. Nemojte tulumariti s nepoznatima”... Da, koronakriza cijeli je svijet, pa tako i naše živote, okrenula doslovno naglavačke. Neki su se u tom rasulu svakodnevnog života snašli bolje, neki lošije, ali na tijek događaja nisu mogli utjecati.
Korona je za sad “u prednosti”. Naime, stiglo je kao grom iz vedra neba i cijeli se svijet našao u situaciji da pojedinci više ne mogu upravljati svojim životima kako su navikli i po nekim svojim pravilima koja su odabrali. Vlade, stožeri, liječnici, razna upravna tijela, poslodavci nameću načine ponašanja koji su u početku, dok su u “strahu bile velike oči”, prolazila bez većih propitivanja, ali kako vrijeme prolazi, tako je sve više onih koji bi “svoj život natrag”, pa i u slučaju da traje kraće od očekivanog.
Ne samo da su se zemlje razlikovale u tome koliko će i koga testirati, tko će u samoizolaciju, a tko ne, kako će “brojati mrtve”, hoće li “ukinuti” svadbe, krštenja, teretane, koncerte, kazališne predstave, hoće li se potpuno zatvoriti ili ne, na koji će način funkcionirati zdravstveni sustav, već su se pojavile i razlike u viđenju pristupa provođenja pojedinih mjera i unutar iste zemlje. Ovisno o tome gdje se bilježi veći broj novih infekcija, pronalazi se “Pedro”, a on dakako nezadovoljan traži “dokaze” svoje krivnje i “glumi nevinog”. Svi bi bili “otvoreni” kad se radi o njihovoj koži odnosno svi bi zatvorili “one druge” jer “nema dokaza da je neman iz naše butige”. Kad se tome dodaju i sve glasniji zagovornici ljudskih prava, pa što košta da košta, onda ne čudi da se diljem svijeta sve češće okupljaju oni kojima je dosta terora koronavirusa nad njihovim životima. “Pustite nas da živimo kao nekad”, viču na ulicama diljem Europe. Odgovor je nerijetko rastjerivanje prosvjednika što suzavcem što vodenim topovima, a “naslov” tog nepopularnog činjenja uglavnom su neprijavljeni i neodobreni skupovi koji, usput rečeno, imaju veliku šansu za širenje epidemije.
Naravno, ni Hrvatska nije izuzetak u toj kakofoniji koju izaziva koronavirus. Nervoza je sve više razvidna, o čemu svjedoči ono što se mjesecima događa “na terenu”, ali i rejting Nacionalnog stožera civilne zaštite, kao i onih lokalnih koji sve više preuzimaju inicijativu ne bili smanjili širenje covida-19 na svom području. Primjerice, od početka epidemije u inicijativama za primjenu epidemioloških mjera ističe se istarski stožer, a rezultat je sporije širenje i konstantno “zadovoljavajući” broj novozaraženih. To je pomoglo da turistička sezona u toj hrvatskoj regiji “pobere vrhnje”. No, očito da u Istri nije samo riječ o uvedenim mjerama nego u činjenici da ih se većina građana i pridržava. Koliko je to važno da bi život funkcionirao u “novom normalnom”, pokazalo se u istarskoj suprotnosti - Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje je “ležerno novo normalno” u jednom trenutku eksplodiralo velikim brojem zaraženih, a to je onda “upokojilo” turističku sezonu za cijelu obalu jer su zemlje s kojih dolazi najviše turista u Hrvatsku zatvorile granice za povratnike s Jadrana. Neki kažu da je tome razlog “opušteniji” život u Dalmaciji odnosno nepridržavanje epidemioloških mjera na razini koje smanjuje širenje virusa.
To ide toliko daleko da glavni splitski infektolog, prof. dr. Ivo Ivić, drži da bi bilo nužno uvesti kazne u toj županiji za sve one koji se ne pridržavaju primjerice nošenja maski, okupljanja bez održavanja distance... Građani koji upozoravaju na primjerice obvezu nošenja maski u dućanima bivaju iz njih istjerani i od ostatka kupaca i od prodavača kojima se “ne sviđa maska”!? Upravo u tim regijama u kojima se mjere ne poštuju odmah se javlja i otpor na najavu mogućeg kažnjavanja neposlušnih jer navodno je dovoljna edukacija. Nažalost, od početka epidemije koronavirusa u Hrvatskoj vidljivo je gdje nastaju žarišta, koje županije krše koronadisciplinu, ali nekako se teško odlučuje za oštrije mjere, a osobito za kažnjavanje.
Naime, kad su nedavno primjerice zatvorene teretane u Splitsko-dalmatinskoj županiji, krenuo je “pogrom” prema stožerima jer, naravno, vlasnici drže da njihovi prostori u kojima ljudi ubrzano dišu, znoje se i uvelike “pljuckaju” virus nisu mjesta s kojih korona putuje Splitom. Nisu to ni noćni klubovi, ni partyji raznih vrsta na kojima je distanca samo misaona imenica... Sve u svemu, korona je valjda po tome “u Dalmaciji drukčija” nego u Istri, što dakako nema veze sa zdravim razumom. Nažalost, očito je da je nekima prilagodba izazovima koronakrize teža, a onda se, dakako, mora naći krivac, što je, po njima, u pravilu Nacionalni stožer civilne zaštite.
Da se “nervoza diže”, govori i podatak da je početkom lipnja Nacionalni stožer imao 76 posto potpore građana, kad je riječ o primjeni epidemioloških mjera, a prošlog mjeseca ona je pala na 63 posto. Šarolikost u potpori onima koji “vode kroz epidemiju” vidljiva je i u drugim zemljama. Naime, upravo je objavljeno istraživanje američkog think thank Istraživačkog instituta Pew provedeno u 14 zemalja svijeta. Cilj je bio vidjeti kakvu potporu građana imaju oni koji odlučuju o upravljanju epidemijom, osjećaju li građani da im je koronavirus promijenio život, je li korona podijelila građane ili ih je ujedinila, treba li više međunarodne suradnje u suzbijanju covida-19... Pokazalo se da su među 14 anketiranih zemalja Britanci bili najmanje impresionirani potezima svoje vlade vezanima uz koronavirus, odnosno samo njih 46 posto vjerovalo je da zemlja dobro rješava krizu. Za razliku od njih, Danci su uvjereni, njih 95 posto, da vlada radi dobar posao. Valja reći da je Danska bila među prvim zemljama koje su izašle iz lockdowna, a kad su se ovog ljeta brojevi zaraženih ponovo povećali, vrlo brzo sve je stavljeno pod kontrolu.
Taj je postotak potpore vladi u Švedskoj niži, samo 71 posto Šveđana vjerovalo je da je vlast dobro obavila svoj posao. Naime, radi se o zemlji koja se odlučila na drukčiju strategiju, odnosno, umjesto zatvaranja, forsirana je fizička distanca, ali pokazalo se da su ceh platiti stariji velikom stopom smrtnosti koji, očito, nisu bili dobro zaštićeni u ovoj epidemiji.
I Nijemci vjeruju svojoj vladi. Odnosno njih 88 posto uvjereno je da je dorasla zadatku koji je pred nju stavila epidemija covida-19. Francuzi su pak vrlo kritični prema Emmanuelu Macronu i njegovoj vladi koja je dobila samo 59 posto potpore građana za ono što radi u koronakrizi. Zanimljivo, premda je jedno vrijeme situacija u Italiji bila više nego alarmantna sa svakodnevnim velikim brojem smrtnih slučajeva, Talijani daju podršku svojim vođama od čak 74 posto. Slična situacija u Španjolskoj podvojila je građane pa njih samo 54 posto drži da su njihovi vođe dobro obavili svoj posao.
Kad se maknemo od Europe, onda po Pewovu istraživanju australska vlast ima 94 postotnu potporu, ali zato 53 posto Amerikanaca smatra da se SAD loše bori s koronom. U istom su istraživanju dobiveni i podaci o tome koliko nam je korona promijenila život. Dok 73 posto Danaca drži da im se život nije promijenio zbog koronavirusa, 71 posto Šveđana smatra da im se “život bitno promijenio”, a njima se pridružuje i većina Talijana i Španjolaca. Za 61 posto Nijemaca “nije se ništa bitno promijenilo”. U 12 od 14 anketiranih zemalja žene češće nego muškarci kažu da su se njihovi životi promijenili zbog koronavirusa. U devet od tih zemalja rodni jaz doseže dvoznamenkasti broj - uključujući Švedsku, SAD i Francusku, gdje je ta razlika bila i veća od 15 posto.
Podaci govore da su žene dodatno opterećene i na poslu i kod kuće. Žene širom svijeta obično rade više “neplaćenih poslova” od muškaraca, kao što su briga o djeci i kućanski poslovi. Korona ih je dodatno opteretila zatvaranjem škola i vrtića te radom škola na daljinu. Uz to, prema OECD-u, veći je udio žena od muškaraca u svakoj od anketiranih zemalja koje rade nepuno radno vrijeme, što je mnogima pandemija prekinula i stvorila im dodatne probleme zbog gubitka posla. U studiji se istraživalo i je li pandemija dovela do veće podjele među građanima.
Za Dance nije bilo takvih problema. Njih 72 posto smatralo je da je zemlja ujedinjenija nego prije pandemije. Većina Šveđana (58 posto) imala je isto mišljenje. Ispitanici u drugim zemljama bili su podjeljeniji oko tog pitanja, osim u SAD-u, gdje je 77 posto građana smatralo da je njihova zemlja dodatno podijeljena zbog koronavirusa. Samo dva od deset Amerikanaca kaže da je zemlja postala više ujedinjena. Očekivano, u anketiranim zemljama vjerojatnije je da će oni koji misle da je njihova zemlja loše obavila posao s koronavirusom reći da je njihova zemlja više podijeljena. Francuska je posebno oštar primjer. Jedna stvar oko koje se stanovništvo diljem Europe slaže u najvećoj mjeri jest da bi “veća međunarodna suradnja potencijalno smanjila smrtnost od koronavirusa”.
Trenutno potvrđenih više od 20 milijuna slučajeva koronavirusa u svijetu za mnoge se čini većim nego što bi trebao biti da je bilo više međunarodne suradnje. Propuštene prilike za suradnju na smanjenju zaraze koronavirusom osjećaju se posebno snažno u Europi, gdje je neusklađivanje početnog odgovora na pandemiju dovelo do iznenadnih i ozbiljnih izbijanja infekcije u sjevernoj Italiji i Španjolskoj. Više od polovine u sedam od devet anketiranih europskih zemalja kaže da bi veća suradnja smanjila pandemiju koronavirusa.
No, ima i izuzetaka, primjerice stav je Danaca da se njihova zemlja bolje samostalno nosi s krizom nego da su se “umiješali drugi”. Čak 78 posto Danaca misli da broj slučajeva koronavirusa u njihovoj zemlji ne bi bio smanjen međunarodnom suradnjom. Većina i u Njemačkoj također kaže da suradnja ne bi smanjila broj slučajeva, navodi se u studiji. U većini zemalja u kojima građani drže da bi međunarodna suradnja smanjila broj slučajeva koronavirusa mišljenja su da su njihove zemlja loše obavile posao u suzbijanju koronavirusa. Primjerice, 64 posto Britanaca kaže da bi suradnja smanjila broj slučajeva koronavirusa, također misle i da je vlada Velike Britanije loše obavila posao s izbijanjem koronavirusa.
Sve je više znanja o koronavirusu, ali još nema cjepiva ni konkretnog lijeka, pa smo i dalje osuđeni na distancu, masku i higijenu u suzbijanju pandemije bez obzira sviđa li nam se to ili ne. Onaj tko ne želi riskirati svoje, ali i tuđe zdravlje toga će se pridržavati i tako umanjiti šanse virusu, a povećati mogućnosti za “novo normalno” koje ipak omogućava da “život ne stane”.