Politički analitičar i neumorni politički aktivist Ivica Relković sada je savjetnik Stranke s Imenom i Prezimenom, projekta nezavisnih političara koji je odmah po osnivanju zagušila koronakriza. Šira javnost upamtila ga je kao jednog od osnivača i kao glavnog ideologa Mosta.
Napustio ih je dok su još igrali važnu ulogu u hrvatskoj politici, predviđajući da će im se dogoditi pad kakav upravo doživljavaju. Relković je cijelu 2018. godinu bio Globusov kolumnist. Razgovarali smo o parlamentarnim izborima koji se pripremaju u potpunoj sjeni epidemije koronavirusa.
Ideje o izborima prije ljeta ili početkom srpnja zasigurno je puštena iz samog vrha Vlade i HDZ-a. Mislite li da je to bio samo probni balon ili je odluka već donesena i konačna?
- Čini mi se da je probni balon pušten da bi se testiralo kako će proći argumenti onih koji će upozoravati na dvojbenost takvih izbora na rubu demokratske regularnosti. Da se poslužim vašim pitanjem, reći ću da je odluka možda donesena, ali je probni balon potreban da bi ona postala i konačna.
Koje su prednosti za HDZ ako ide na izbore prije ljeta?
- Prednosti su jednostavne. Demokratska kampanja ne samo da nije moguća u smislu fizičkog održavanja minimalnih terenskih aktivnosti nego je ona nemoguća svima osim onome tko politički upravlja kriznim stožerom.
“Sreću” da ostane parlamentarna oporbena stranka imat će samo SDP, dok je za sve druge upitno mogu li se uopće natjecati na izborima s bilo kakvom predizbornom važnošću dostatnom za prelazak praga. No društvo nije statična činjenica, ono je dinamični proces koji funkcionira kao klatno koje ide s jedne na drugu stranu.
Koronakriza poremetila je normalno gibanje tog klatna koje je postajalo sve štetnije za HDZ, koji bi, bez koronaefekta, bio u perspektivi gubitka izbora. Sada se na dugoročno neodrživ način to klatno zaljuljalo u HDZ-ovu korist. Pitanje je međutim ne samo hoće li izbori biti demokratski neprirodno izvanredni nego i hoće li taj pobjednik izdržati mandat do kraja ili će ga destabilizirati ekonomski postefekti koronakrize.
U takvoj poremećenoj dinamici pobjednik ovih izbora može biti još veći gubitnik sljedećih, prisilnih i prijevremenih. Naravno, Hrvatska nije izolirani otok, pa ovo nije samo hrvatski scenarij. Nitko ne zna kako će se mnoge europske, da ne idemo šire, zemlje nositi s ekonomskim problemima i turbulencijama u postepidemiološkoj sutrašnjici.
Koji su argumenti za izbore na jesen?
- Demokracija. Demokracija je ključni argument za izbore u situaciji kad zaista i postoji mogućnost demokratskog natjecanja. Sada to ne postoji, pa su izbori koji bi se dogodili u okvirima polumjera stožera zapravo “izbori” bez elementarnog kapaciteta konkurentnosti. Naravno, HDZ će reći da svi oni koji žele izbore u rujnu ili listopadu jednako tako sebično žele trenutak kad će njima ići bolje, a možda HDZ-u više ne tako dobro kao sada u ozračju polukarantene.
To je samo djelomično točno, i to s pozicije ponekog pojedinačnog rejtinga, jer ni na jesen mnogi neće ni vidjeti praga, kao i dosad, ali nije točno s pozicije demokratske utakmice. Demokratska utakmica nije moguća dok traju ograničavajuće mjere, jer su one ograničavajuće za sve osim za vladajuće. Za njih su mjere pogodujuće. A to znači da je stvarna demokratska utakmica nemoguća.
Moguća je utakmica koju ćemo zvati izbori, moguća je utakmica koju ćemo proglasiti legalnom. Ali ona neće biti nikakva drukčija nego da jednoj ekipi svežete noge, a drugoj omogućite ne samo da trči nego još i da svako pomicanje onog svezanog proglasite faulom. Jer svaka kritika mjera stožera, budući da niste u mogućnosti djelatno dokazati učinkovitost drukčije vrste mjera, za oporbu je pogubna kao faul u utakmici. Ničim ne možete dokazati da bi to bilo bolje, nemate nikakvu mogućnost usporedbe, a prigovarate nečem što u izolacijskom poštovanju autoriteta socijalno ne samo distancirana nego i hipnotizirana nacija gotovo bespogovorno provodi.
I pritom se pojmom “hipnotizirano” uopće ne koristim negativno, nego samo konstatirajuće. I da je suprotna opcija na vlasti i da su primijenjene suprotne mjere, vjerojatno bi bilo jednako hipnotizirajuće suglasje nacije s tim modelom. Uostalom, dok svi s balkona plješću ovom modelu, u Švedskoj se jednako tako plješće potpuno suprotnom modelu, čak i bez obzira na višestruko veću smrtnost, jer tamo kažu da su oni u tu fazu ušli samo malo ranije, jer će i svi drugi upasti u negativnu statistiku kad oni budu nacija otpornih, a mi nacija neotpornih.
Održavanje izbora u trenutku kad su svi usmjereni na dnevne koronapresice jednostavno nije isto kao i održavanje izbora u trenutku kad smo koliko-toliko usmjereni na ponude budućnosti, ma kakva ona bila nakon korona diskontinuiteta.
U takvim okolnostima nije problem da se vladajući hvale snalažljivošću vođenja države u kriznoj situaciji, ali bi bili dovedeni u kakvu-takvu ravnopravnu utakmicu s drugima oko ponude budućnosti. A izbori su uvijek ponuda budućnosti koja dolazi poslije njih. U slučaju ljetnih izbora to ne bi bilo tako.
To bi bili izbori svedeni samo na sadašnjost, čak i kad bi nam svima bila puna usta zastrašivanja budućnošću. Da bismo imali izbore, a ne neusporedivi plebiscit o stožeru, trebamo barem mjesec dana živjeti u toj poststožerskoj budućnosti.
Kakve mogućnosti ostaju oporbi u kratkoj kampanji, bez saborske pozornice, bez mogućnosti organiziranja velikih skupova, u sjeni vladajućih “spasitelja nacije” koji u direktnom TV-prijenosu spašavaju naciju od zdravstvene katastrofe?
- Svoj dosadašnjoj etabliranoj oporbi šanse za kampanju su gotovo pa nikakve, što se može tek nešto malo popraviti kad se, i ako se, izbori raspišu za koji tjedan. Sve dosadašnje političke opcije, oporbene ili one manjinske vladajuće, dakle HNS i stranka Milana Bandića, u istom su paketu koji možemo nazvati “već viđeno”.
Njihove šanse za kampanju u iduća dva mjeseca su dobrano limitirane. Čak se i Miroslav Škoro može svrstati u to društvo s otprilike “ništa novo” potencijalom i za birače i za vas medije. Samo nešto potpuno novo i osvježavajuće može ovakvu kampanju učiniti kakvom-takvom političkom utakmicom. Samo ono što je sada na poziciji “ništa” može odigrati partiju iznenađenja i postati “nešto”, pod uvjetom da je spremno i na rezultat koji će ostati “ništa”, jer je i to realnost koja može biti epilog takvih neizbornih izbora.
Slažem se s Borisom Maleševićem, koji je neki dan rekao da će se u ovoj kampanji događati želja birača za glasanjem “za”. No najveći dio stare opozicije ne zna voditi kampanju “za”, pa je to iz njihovih usta čak i neuvjerljivo. To mogu činiti oni koji nemaju prethodni parlamentarni rezultat i kompromitaciju, no za njihovu profilaciju korona nije ostavila prostora. Zato će inventivnost u kampanji, posebno oslonjena na alate društvenih mreža, doslovno od danas, biti ključna poluga za uspješnost takve kampanje.
Ivica Relković
Prema anketama, sada prag prolaze samo tri ili četiri stranke. Ali, po izbornim jedinicama situacija je drukčija. Tko su jaki lokalni igrači koji mogu ući u Sabor mimo velikih stranaka?
- Mislim da je to samo IDS u svojim dosadašnjim gabaritima od tri zastupnika. Škoro, ako ostane iznad praga, ima u ovom trenutku potencijal od desetak zastupnika, no to je sad znatno ispod onog što je on želio u noći rejtinga predsjedničkih izbora. Čak ni Most nema nikakav veći doseg od po jednog mandata u dvije najjužnije izborne jedinice.
Na lokalnim razinama ne možemo govoriti o strankama, osim IDS-a, nego samo o pojedincima, kakav može biti Matija Posavec u III. izbornoj jedinici. Iznenađenje ne može biti lokalno, jer je koronaefekt nacionalan, a ne lokalan.
Iznenađenje, ako se uopće i može dogoditi, zato može biti samo nacionalno. HSLS i neke druge liberalne opcije nemaju nikakve šanse za samostalan prelazak praga, pa im je opcija predizborna koalicija s nekim velikim, a ne jednih s drugima kao malima, što ih unaprijed definira kao ovisne. HSLS može u Sabor samo u jednoj izbornoj jedinici na nečijoj listi, jer ime ima samo Dario Hrebak, a ne HSLS.
Nije li se Škoro pogubio u dva mjeseca koronakrize?
- Da, jer je sve elemente vlastite profilacije bacio na jednu kartu koju je već odigrao na predsjedničkim izborima. Da nije bilo koronadiskontinuiteta i da je Andrej Plenković “na silu” i rubno pobijedio Kovača i Stiera, pa da su sada i oni antiplenkovićevski puhali u Škorino jedro, mogli bismo gledati konfliktno nategnutu utakmicu na desnici.
Ali najprije su ovi izgubili kao početnici, a onda je korona sve Škorine predsjednički obojene teme učinila marginalnima, pa je i potencijal za neku veću opasnost Plenkoviću i HDZ-u nestao. A Škoro nema nikakve šanse svoju kampanju predstaviti kao kampanju političara-poduzetnika, što bi mu bilo moguće da je takvu kampanju vodio na predsjedničkim izborima. A sada su se čak i u tom dijelu, koji bi mu eventualno mogao malo proširiti zonu djelovanja, pojavile nezgode parkirane uz njegovo ime.
Kakve su šanse Davora Bernardića i SDP-a?
- Sve manje. Efekt predsjedničkog kolateralnog rejting-balona je prošao. Ne vjerujem u takvu uvjerljivu kampanju kojom bi promijenili koronaodnos između sebe i HDZ-a, pa da im se u koaliciju nakrca i deset malih stranaka. Sad je stvar u onome što se od SDP-a očekuje – da ima predsjednika koji može biti lider sposoban podići stranku za oktavu više od onog što ona sama vrijedi. A situacija kao da je obrnuta.
Zato je za njih pitanje datuma izbora postalo pase. Što kasniji termin treba im samo zato da bi se pokušali pregrupirati, ali oni ni u toj varijanti nemaju više vremena za razmišljanje o strategiji potrebnoj za pobjedu.
Oni, kao ni Škoro, Most i Suverenisti – pojedinačno ili zajedno, svejedno – nemaju kapacitet za razvoj strategije, nego samo ad hoc taktike za izbore, bilo u srpnju ili rujnu. Strategija je temelj, razlog zašto postojiš i u nešto ideš, a taktika je samo maska za publiku kojoj još jednom želiš prodati reprizu pod premijeru.
Most lagano raste. Može li opet odigrati neku važniju ulogu ili će završiti kao nebitna regionalna strančica?
- Odavna govorim da je Most poput automobila zarobljenog u kružni tok – stalno “vozi”, ali nikamo ne stiže. I govorio sam da će najsporije padati, puno sporije od Živog zida koji je pao do temelja, pa više nije zid. Ali Most, s druge strane, nipošto ne raste. Oscilacije od pola posto niti su rast niti konačan pad. Most se muči sa samim vlastitim postojanjem. Ali kad izgubi zastupnike i ostane na jednom ili dva, Most neće biti regionalna strančica.
Most će tada jednostavno nestati kao politička činjenica koja ima ikakvu, pa i regionalnu budućnost. Ako hoćete neku drugu metaforu, Most je sada kao onaj lik iz crtića koji se zatrčao nad provaliju, ali još stoji na razini zemlje, jer još nije pogledao dolje. Još je na rejtingu tu negdje oko praga, oko razine zemlje, ali kad doživi pogled u rezultat ispod pet posto, sila teže će ga odvesti u nestajanje s ekrana.
Suverenisti se još nisu dogovorili sa Škorom. Sami su slabi. Hoće li doći do dogovora?
- Eh, da se oni mogu vratiti u onu individualno gubitničku izbornu noć za Miroslava Škoru, a za sve njih dobitnu kombinaciju s kojom će poharati na parlamentarnim izborima. Svi koji se tada nisu zvali Miroslav Škoro, a bili su s njim u dvorani dočekanih rezultata, već su se vidjeli kao hrvatska politička budućnost.
Sada je situacija bitno drukčija. On s njima ili bez njih može pogurati dio ljudi u Sabor, ali to više nije kapacitet s kojim će Andreju Plenkoviću na oči navlačiti noćnu moru. Trebamo otklizati u neke nove apokaliptične scenarije, i to ne ekonomske, nego nacionalne naravi, pa da se u tom dijelu treba tražiti “kingmejker” nekih sljedećih parlamentarnih izbora.
Na svakim izborima pojavljuju se neki novi igrači i neka iznenađenja. Tko bi to mogao biti ove godine?
- Realnost tu šansu ne daje nikome. Tko to može u dva mjeseca (ako će izbori biti u srpnju) od nule dosegnuti do oblaka? Ali nove opcije uvijek trebaju znati koketirati s nerealnim scenarijem. Jer tko će se usuditi igrati na iznenađujuće visoke uloge ako ne nove opcije? Stare male oporbene opcije to ne mogu, ma što radile, jer se “iz aviona vidi” da dok jednom rukom žele u političku avangardu, drugom čuvaju političko preživljavanje svojem mrtvom političkom brendu.
Novi politički život zaslužuju oni koji će progovoriti jezikom budućnosti, a ne prošlosti. Naravno kad bih želio biti subjektivan rekao bih da će to biti Stranka s Imenom i Prezimenom, kojoj sam savjetnik. Stranka koja je u dva i pol dana izazvala golemi medijski interes prigodom najave osnivanja i prve presice. A onda se dogodio stožer, korona i karantena nakon samo ta dva i pol dana javnog djelovanja.
A sada, dok su svi hvatali zrak od koronazagušenja, ta neosnovana stranka je izašla s temom temeljitog teritorijalnog preustroja, prikazanog tablično i vizualno do zadnje općine, koja je toga dana po čitanosti nadjačala čak i koronu i novi srednje jaki potres. Ali kad nisi formalno osnovan, nemaš u što ulijevati takav rezultat interesa javnosti pa plaćamo ceh zabrane okupljanja i nemogućnosti osnivanja.
No sada je ta etapa nepostojanja završena, jer je Stranka s Imenom i Prezimenom u nedjelju “ukrala” pravnu osobnost kad joj je već zabranama okupljanja zapravo zabranjeno da nastane. Budući da se Ministarstvo uprave oglušilo na pisani upit može li se stranka osnovati nekim videomodelom održavanja osnivačke sjednice, dok svjetske vlade zasjedaju na videokonferencijama, našli smo rješenje upravo u igri smrt-život. Tako je stranka START zapravo predala svoju pravnu osobnost novoj Stranci s Imenom i Prezimenom, ne samo preimenovanjem nego i kompletnom “primopredajom”.
Predsjednica stranke START bila je Dalija Orešković, a predsjednik Stranke s Imenom i Prezimenom je Ivan Kovačić. Budući da je to tehnički obavljeno s potpunim uvažavanjem epidemioloških mjera, pa je u procesu sudjelovao minimalno potreban broj osoba s poštovanjem fizičke distance i drugih mjera, čim se dobije rješenje Ministarstva uprave o novom imenu i novom predsjedniku, bit će sazvana javna konvencija u skladu s uvjetima koji tada budu na snazi, jer Stranka s Imenom i Prezimenom želi dostupnost za medije i javnost svakog svojeg koraka.
U svakom slučaju, sada kad je Stranka s Imenom i Prezimenom pronašla rješenja da registrira najprije samu sebe, možemo najaviti raspoloživost da jednu potencijalno nenatjecateljski krnju kampanju učinimo zanimljivom i nepredvidljivom.
Koliko novi ljudi poput Beroša mogu pomoći HDZ-u, hoće li ih Plenković koristiti i mislite li da će oni ući u utakmicu? Evo, sada najpoznatiji hrvatski epidemiolog Capak kaže da nema namjeru ući u politiku.
- Naravno da mogu i naravno da će ih HDZ ubaciti u kampanju i već jest. Naravno da je jednog ministra sasvim logično očekivati i kao prvog na nekoj od lista. Osobno u tome ne vidim problem pod samo jednim uvjetom – da budu kandidati stranke koja se natječe na izborima bez stožera, jer stožer ne može imati nijedna stranka.
Kandidat Beroš ili Capak i tada sigurno mogu i hoće koristiti svoje benefite iz prethodne stožer-faze, ali će barem biti i “normalni” kandidati kojima će se moći i proturječiti, pa i propitivati sve drugo što nije u opisu posla sadašnjeg stožera. Tada ćemo moći doživjeti situaciju da se birači koncentriraju na pitanje kakvim se to natječajem moglo dogoditi da arheolog postane ravnatelj jednog doma za starije i nemoćne.
Budu li izbori već samo službeno proglašeni dok je jedan igrač iza stožer-pleksiglasa, onda treba znati da to nisu linearni parametri za demokratske izbore. Onda je netko linearan, a netko eksponencijalan u mogućnostima vođenja kampanje.
Mogu li ovi izbori završiti blitzkriegom i potpunom pobjedom Andreja Plenkovića kao i na unutarstranačkim izborima u HDZ-u?
- Naravno da mogu ako ne budu izbori demokratskog natjecanja, nego izbori zaklonjeni pleksiglasom stožera. Stožer čini razliku između izbora kao festivala demokracije na kojem svi mogu koliko-toliko ravnopravno do “zdjele” i izbora kao festivala balkona na kojem svi mogu samo do ravnopravnosti udaranja žlicama o prazne lonce. Ali onaj tko demokraciju učini praznim loncem, uzimajući si zdjelu prednosti dok je ona puna poslušnosti stožeru, jednako tako kao što sada može uzeti sav benefit, bit će jedini odgovoran i za prazne lonce u postkorona eri.
Tada se neće moći vaditi na to da se ekonomska kriza dogodila svima na svijetu, pa i nama, bez naše odgovornosti. Onaj tko pobijedi morat će vjerojatno otpuštati goleme viškove iz javne sfere ili svima linearno rezati plaće do granica neodrživosti i pobuna. Ili možda zaduživati državu do nerođenih praunuka, a ne unuka. Kažem možda, jer zaista nitko ne zna prave relacije ekonomske situacije ne samo nakon korone nego i u slučaju scenarija s mogućim vraćanjem korone.
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
