Prije godinu dana, 5. kolovoza 2020., točno četvrt stoljeća nakon praktičnog okončanja rata, vojnom operacijom u kojoj je u samo četiri dana s teritorija Hrvatske izbrisana paradržava zvana Republika Srpska Krajina, u Hrvatskoj je odaslana povijesna poruka o nužnosti međusobnog razumijevanja Hrvata i Srba iz Hrvatske. Prvi put u Knin je došao politički predstavnik srpske manjine, Boris Milošević (SDSS), ujedno i potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske za društvena pitanja, a onda je, koncem kolovoza, ministar branitelja Tomo Medved otišao u selo Grubore, gdje je izrazio žalost zbog poratnih ubojstava srpskih civila.
Politika je kroz tadašnje dogovore na relaciji HDZ-SDSS svoje odradila, barem na simboličkoj razini. Prihvaćena su dva gledanja na isti događaj, kao i činjenice da su na obje zaraćene strane i "naši" katkad bili zločinci, a ne uvijek anđeli te su najavljeni daljnji koraci u komemoriranju žrtava i popravljanju životnih uvjeta na devastiranim prostorima. Skeptici su upozoravali da još ništa nije riješeno, ali suština je u tome da je u ljetnim mjesecima 2020. zacrtan put i definirana strategija, kako međuetničke normalizacije, tako i materijalne obnove. Sve je dodatno pojačano 18. studenoga, kad su se Medved i Milošević našli skupa i u vukovarskoj koloni sjećanja.
No prošlog je kolovoza hrvatska javnost svjedočila i etabliranju novog budućeg političkog lidera Srba u Hrvatskoj. U svega nekoliko dana, odlukom o odlasku u Knin na obilježavanje Oluje, a zatim i duboko emotivnom objavom o tragediji vlastite obitelji u tim danima kolovoza 1995., Boris Milošević prometnuo se u najeksponiranijeg Srbina u Hrvatskoj.
"U Knin idem otvorena srca, iskreno, s nadom da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom", glasio je najvažniji dio njegove, masovno citirane, emotivne objave na Facebooku. Miloševićeva poruka bila je univerzalna, a svodila se na zahtjev za međusobnom tolerancijom i razumijevanjem, iako je rat davno završio. Usto, ovaj srpski političar nije ni na koji način osporio operaciju Oluja, što je potvrdio i najavom dolaska u Knin, iako je znao da će mu to zamjeriti mnogi njegovi birači. A tako se ponašaju ozbiljni političari, što je rijetkost, i to ne samo u Hrvatskoj.
Napokon, u kolovozu 2020. konačno se otvorila šansa za formuliranje nove politike srpske zajednice u Hrvatskoj, koja će biti distancirana od Beograda i tamošnjeg antidemokratskog i provokatorskog režima Aleksandra Vučića. Idući važan korak napravio je Tomo Medved.
"Ovakve komemoracije prilika su da odamo počast nevinima, koji nas podsjećaju da je potrebno ulagati napore za dobrobit svih naših građana i da se ovakve stvari iz prošlosti više nikad ne ponove”, poručio je Tomo Medved iz Grubora iskazujući žaljenje zbog svih nevinih žrtava rata koji je razorio i raselio brojne obitelji.
"Otiđimo danas iz ovog mjesta sa željom da tišinu u ovom mjestu što prije zamijeni radost. Sve žrtve neka počivaju u miru", kazao je bivši ratnik. Doista, kako danas stoje stvari i je li Hrvatska bliže tome da Dan pobjede postane svojevrsni Dan pomirbe, sad, godinu dana nakon mirotvornih nastupa Tome Medveda i Borisa Miloševića?
"Bez obzira na to koji dan izabrali, pomirba nema alternative, a to prije svih moraju shvatiti ljudi kojima su povjerene poluge upravljanja i donošenja dugoročnih odluka", smatra Renato Matić, redovni profesor sociologije na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Matić je prošle godine zaključio da su se Boris Milošević i Tomo Medved iskreno osobno izložili i učinili "korak od sedam milja", ali uz dodatak da tek treba vidjeti koliko će ih drugi, prije svih ostali politički akteri, htjeti pratiti. Sad pojašnjava kako bi u svakodnevnom životu trebala izgledati toliko spominjana pomirba: "Smisao i osnova potrebe za pomirenjem je želja za životom, i to životom u miru, jer nitko normalan ne može željeti rat. Tu mislim na sve ljude, a posebno one koji mogu posvjedočiti što je stvarno rat. U tom je smislu najmanje što svatko od nas može učiniti - pokušati živjeti sa spoznajom da mir i razumijevanje koje tražim za sebe jednako žele i ljudi koji me okružuju i s kojima dijelim svakodnevni život. Nemoguće je za sebe očekivati miran, slobodan i dobrom ispunjen život, ako to isto ne želim i nisam u stanju svojim postupcima unositi u svakodnevni život", drži Matić.
Ali da bi 5. kolovoza postao dan dostojanstvene pobjede, a time i donekle dan pomirbe, treba ukinuti atmosferu derneka u samom Kninu i Vukovaru i to svesti na dostojanstvenu proslavu, koja neće imati nikakve poruke ponižavanja pobijeđene strane - upozorit će Stevo Đurašković, profesor na Fakultetu političkih znanosti. Nakon prošlogodišnjih nastupa Borisa Miloševića i Tome Medveda, vidi li on razvoj događaja koji najavljuje da bi Dan pobjede mogao postati svojevrsni Dan pomirbe?
"Teško mi je to reći ovako napamet. Trebamo vidjeti kakva će nam ‘iznenađenja’ prirediti za nastupajući Dan pobjede premijer Plenković. Ako bi premijer ove godine slijedio smjernice koje je istaknuo u govoru od prošle godine, onda bi postupno Dan pobjede mogao postati Dan pomirbe, ali uz jedan uvjet: da na taj dan ne bude trijumfalističkih derneka u Kninu te uopće na teritoriju gdje žive hrvatski Srbi. Inače ćemo imati situaciju da - dok premijer i potpredsjednik Vlade Milošević drže na tvrđavi govore gdje iskazuju pijetet tuđim žrtvama i patnjama, u gradu traje dernek s Thompsonovim pjesmama na sav glas te zastavama koje podliježu kaznenom zakonu. Pritom taj dernek sliči na ‘događanje naroda’, jer se u Knin sliju ljudi iz cijele Hrvatske i susjedne BiH, a lokalni Srbi na taj dan napuštaju grad, budući da se ne osjećaju ugodno u takvoj atmosferi. Osobito ako se tu i tamo zavijori zastava sa šahovnicom s prvim bijelim poljem", skeptičan je Đurašković.
Umirovljeni general-bojnik Luka Džanko, jedan od najpoznatijih ratnih zapovjednika HV-a, često je kritizirao državnu politiku. Sad je angažiran u udruzi koja okuplja antifašiste iz Domovinskog rata, koja ima 1500 članova i također vjeruje u pomirbu, međutim za njega nije najvažnije takozvano "srpsko pitanje".
"Vrijeme je da se konačno pomirimo, ali postavlja se pitanje tko se miri. Po mojem mišljenju, pomirba se treba temeljiti na tekovinama antifašizma, iako više nema ustaša i partizana, nego se ljudi bore da prežive. Isto tako, nama Hrvatima više nisu problem Srbi, nego smo to mi sami. Nama Hrvatima ne treba pomirba, nego da naši ljudi imaju posao i dobru plaću".
Za generala Džanka, prošlogodišnji nastupi Medveda i Miloševića nedvojbeno jesu iskorak u odnosu na prošlost, ali takve simboličke poteze ipak trebaju promovirati važniji političari, prvenstveno predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković: "To je njihov posao. Uostalom, 1991. je isto napravio predsjednik Franjo Tuđman, koji nas je sve zbližio i tako smo krenuli u Domovinski rat. U današnje vrijeme posao je premijera i predsjednika da rade na tome da u Hrvatskoj zavlada zajedništvo i smanje se podjele", smatra Luka Džanko. Koji su razlozi da još nema naznaka hrvatsko-srpskog konsenzusa o prošlosti i kako bi u svakodnevnom životu trebalo izgledati pomirenje? Po mišljenju Steve Đuraškovića, već bi bio napredak da 5. kolovoza postane dan dostojanstvene proslave pobjede, ali "krajnji cilj je ono što vi zovete konsenzus, a ja bih stručno nazvao hrvatsko-srpsko suočavanje s prošlošću", rekao je, a zatim ponudio vrlo široko viđenje situacije:
"Taj proces znači suočiti se s ‘prljavim rubljem’ na svojoj strani, te moći ‘ući u tuđe cipele’. Međutim, to ne znači relativiziranje prošlosti. Hrvatski Srbi kao zajednica trebaju se suočiti s tim da je Hrvatska imala pravo na osamostaljenje u granicama SRH te da je Oluja legitimna akcija povratka odcijepljenog dijela pod pravni poredak međunarodno priznatih granica RH. Morali bi se suočiti s tim da je (veliko)srpska strana prva počela rat te da je s teritorija Krajine protjerano 200.000 Hrvata, da je, npr., 5. kolovoza, ali 1991. godine, protjerano stanovništvo ličkog sela Lovinac te naknadno ubijeno 45 ljudi, kako piše Boris Dežulović u svom antologijskom članku "Sećate li se Oluje" objavljenom u kolovozu 2015. u Novostima.
Također, trebaju prihvatiti da su hrvatski Srbi, što znači da je Hrvatska njihova domovina, a Srbija im nije matična država. Etnički Hrvati bi se, kao zajednica, trebali suočiti s likom i politikom Franje Tuđmana. Prije svega s tim da je Tuđman još prije rata i osamostaljenja Hrvatske pisao kako je uvjet stabilnosti svake države njezina etnička homogenost, koja se postiže razmjenom stanovništva, tj. etničkim inženjeringom. Te teze su kasnije pretočene u ideologiju i politiku HDZ-a. Tuđman nije htio rat, ali je krajnji cilj njegove politike bila etnička homogenost Hrvatske, koju je mislio postići dogovorom s Miloševićem o razmjeni pučanstva, slično kako su Turska i Grčka razmijenili pučanstvo 1922. godine.
Znači, protusrpska politika nije rezultat velikosrpske agresije, iako je ona legitimirala tu politiku, već prije svega Tuđmanove želje da se riješi Hrvatskih Srba kao remetilačkog faktora. Stoga zločini počinjeni nakon Oluje nisu bili samo ekscesi, nego dio politike zastrašivanja, tj. slanja poruke Srbima da se ne vraćaju, da nisu dobrodošli“, glasi Đuraškovićevo objašnjenje. Zbog toga je profesor FPZ-a prilično skeptičan pa kaže: "Kad to pogledamo, suočavanje s prošlošću, pa time i neki konsenzus, čini se vrlo, vrlo teško dohvatljiv. To bi bila teška zadaća i za zemlje Zapadne Europe, koje su imale ipak manje traumatičnu povijest međusobnih odnosa, a kamoli Srbi i Hrvati, koji su prošli strašnu krvavu traumu II. svjetskog rata, na koju se onda nadovezala nova trauma rata 1991. - 1995. godine. Nadalje, mit o Tuđmanu kao hrvatskom Georgeu Washingtonu toliko je zacementiran da ga se nitko neće usuditi dirati, a kamoli HDZ, tj. Plenković. A bez toga nema prave pomirbe jer nema prave istine o Domovinskom ratu".
Ovih je dana njemački tjednik Spiegel opisao Hrvatsku kao ksenofobičnu i desničarsku zemlju. Međutim, Renato Matić demantira te teze uz opasku da se "autori, očito, nisu pripremali za temu, ili su pisali prema narudžbi. Unatoč tome što bi naše društvo, u smislu odnosa prema manjinama i uopće različitostima, bez dvojbe moglo i moralo biti puno otvorenije i tolerantnije, sva dostupna istraživanja koja se provode na razini EU, recimo Europen Value Studies, koja se longitudinalno ponavljaju svakih nekoliko godina, kad je riječ o ksenofobiji i radikalnom desničarenju, Hrvatsku smještaju nešto ispod prosjeka EU“, kaže Matić.
Ovaj nekadašnji branitelj Vukovara decidirano pozdravlja antiratnu politiku i normalizaciju: "Sjećanja na rat su takva da mogu izreći samo ovo - nikad više i nikome ne želim iskustvo rata. To sam isto u djetinjstvu i mladosti mogao čuti od puno starijih i mudrih ljudi koji su također preživjeli rat. Nisam ih tad potpuno razumio. Danas, moram priznati, mogu razumjeti. Ponekad je dosta tjeskobno slušati kakve nerazumnosti o ratu pričaju ljudi koji su imali sreću da ga nisu morali iskusiti. S više tjeskobe slušam, na svu sreću, vrlo mali broj ljudi koji znaju ili barem kažu da znaju što je rat, ali izgleda da im to iskustvo nije bilo dovoljno poučno. I konačno, i na svu sreću, s najvećim brojem bivših branitelja kao najsretniji dan u životu pamtim onaj kad smo mogli reći ‘zbogom, oružje’", rezimirao je Renato Matić.
Ipak, i u Hrvatskoj se nerijetko čuje da postoji opasnost da zemlja još jednom skrene udesno, kao u eri Tomislava Karamarka. Iz perspektive Steve Đuraškovića, takvo što nije realno, zahvaljujući - nesposobnosti ovdašnjih desničara: "Ne vidim na spektru političke desnice trenutno nikoga tko bi mogao biti hrvatski Viktor Orbán ili hrvatski Jaroslaw Kaczyński. Da biste bili prvi, trebate imati karizmu lidera i razinu ideološke potkovanosti. Da biste bili drugi, trebate biti ozbiljan političar koji se, npr., dobro razumije u ekonomiju, tj. koliko je važna za državu. A pogledajte naše desničare: glavni im je argument protiv eura gubitak nacionalne simbolike. O mogućim ekonomskim štetama ili koristima od njegova uvođenja od njih niti riječi. Ili ubiju se od skidanja ploča maršala Tita u Zagrebu, a o stanju vodovodne mreže i mogućim rješenjima niti riječi. Devedeset posto naših desničara totalni su diletanti, uz nekoliko iznimaka poput Zvonimira Troskota i Željke Markić".