U posljednjih devet godina SDP je izgubio 543.523 birača. Slikovito, to je kao da je od života potpuno ispraznio tri grada veličine Splita. Kriza koja se godinama valja eksplodirala je na proteklim izborima na kojima se SDP morao suočiti s istinom - da ono što građanima nudi ne valja. I potvrdila se zloguka prognoza koju nam je uoči izbora izgovorio jedan analitičar: “Za SDP bi bilo najbolje da sad padne na 42 mandata, samo ga poraz može spasiti i natjerati na duboko preispitivanje – ako dobiju 55 mandata agonija socijaldemokracije će se nastaviti, zavaravat će se da su na dobrom putu.“
SDP je i takav, iznuren bezidejnošću, sukobima i lošim kadroviranjem, ostao na braniku građanskih, ljudskih i manjinskih prava, individualizma, borbe protiv nacionalizma, autoritarizma, korupcije. Ali, to nije dovoljno. Kriza SDP-a nije izoliran slučaj; socijaldemokracija u Europi dosegnula je granice svoje nemoći; negdje je nestala s političke scene (Poljska), negdje postala politički irelevantna, kao u Grčkoj, negdje još pulsira, ali ne toliko da bi preuzela vlast, ili je pak osuđena na velike koalicije i kompromise s desnocentrističkim političkim opcijama. Portugal, Švedska, Danska, Finska, Španjolska više su iznimka nego pravilo.
„Deset godina prošlo je od izbijanja najveće globalne ekonomske krize nakon 30-ih godina, no političko-ekonomski model 'zaslužan' za tu krizu, što ga njemački sociolog Claus Offe naziva postdemokratskim kapitalizmom, model koji širom svijeta kontinuirano proizvodi brojne socijalne nepravde, i dalje nije, na političkoj razini, ozbiljno doveden u pitanje”, podsjetio je politolog Berto Šalaj prije tri godine u analizi u kojoj je ustvrdio da socijademokracija nije domislila alternativu globalnom kapitalizmu i golemom socijalnom raskolu između bogatih i sve siromašnijih građana diljem zemaljske kugle.
Šalaj je podsjetio i na britanskog politologa Colina Croucha koji je to stanje nazvao defenzivom socijaldemokracije – koja se širom svijeta bori, s malo uspjeha, za očuvanje preostalih socijalnih prava i ostataka socijalne države. Ta je borba, po Crouchu, važna, ali i nedovoljna:
“Suvremena socijaldemokracija korištenjem državne moći i osiguravanjem određenih javnih dobara i usluga i dalje želi socijalizirati kapitalizam i tržišta te na taj način promovirati i ostvarivati svoju viziju socijalne pravde.” Ta suvremena socijaldemokracija „boluje“, smatra Crouch, od nedostatka političke imaginacije, političkih ideja i javnih politika.
Radništvo u tradicionalnom smislu već odavno nije baza SDP-a; istraživanja pokazuju da su birači te stranke stariji od HDZ-ovih i da za njih, što je čudno, glasa baš to ugroženo radništvo, oni koje je tranzicija koštala i posla i prava i nade.
Socijademokraciji u Hrvatskoj treba novi društveni ugovor – onaj koji će štititi obrazovanje, kulturu i zdravstvo. To je glavna mantra Siniše Hajdaša Dončića koji se u SDP-u trudi promišljati budućnost SDP dalje od izborne noći i jednog izbornog ciklusa. I sam je preživio mijene: od najmlađeg ministra pomorstva, prometa i infrastrukture u Milanovićevoj Vladi, s doktoratom iz ekonomije o temi turizma, prošao je krug od tehnokrata, disidenta do teoretičara koji se bavi manifestom socijaldemokracije.
“Hrvatska je ekonomski statistička greška; ne možemo razgovarati da je kuna svjetska valuta jer nije, Hrvatska će za par godina prihvatiti euro i na to ne treba trošiti previše energije. Mi u SDP-u građanima moramo ponuditi novi društveno-ekonomski ugovor koji bi trebao počivati na našim specifičnostima i ravnopravnoj participaciji svih građana u javnim dobrima: a to je dioničarstvo u velikim javnim poduzećima koja su nastala kroz samodoprinose ili financiranja hrvatskih građana. Time bi se smanjile nejednakosti, ublažio prekarijat. Države koje su bogate naftom imaju zajednički fond koji služi svim građanima – i on im pomaže da se lakše transformiraju uz sve izazove suvremenog društva. Energetika i hrana ključne su u 21. stoljeću! Bitke se više ne vode raketama, nego kontrolom hrane i energetskih putova“, objašnjava, za Globus, Siniša Hajdaš Dončić i ilustrira svoje ideje primjerom:
„Svi građani mogu uvesti fotonaponske ćelije, znači da se proizvodi električna energija koju će otkupiti HEP i tako vratiti uloženo građanima. Zašto bi novac od HEP-a išao državi, a ne u poseban fond kojim bi upravljali građani?! To je, za mene, ekonomska, socijalna politika, točka razgraničenja koja SDP može izdvojiti od ostalih.“
To što se današnje razlike na hrvatskoj političkoj sceni iscrpljuju u raspravama o visini minimalne plaće smatra jalovim. Koncept promjena bazira na tri segmenta: obrazovanju, zdravstvu i kulturi. Znači li to da biznis ostavljaju HDZ-u – pitamo Hajdaša Dončića i čujemo kategorično ne:
„Ne!!! Ne odričem se ekonomije, ali mi na biznis model imamo malo utjecaja – tu smo autonomiju izgubili prije 20 godina, kao članici EU vezane su nam ruke, premda je taj model nepravedan i ne trpi nekakve smione ideje. Pravila igre ne možemo mijenjati, ona će se s vremenom mijenjati sama. No možemo odnose definirati drugačije. Nedopustivo je da se u faktore proizvodnje stavlja rad, a to je čovjek, i da ga zovete nekonkurentnom robom. To su loši arhaizmi s kojima treba raskrstiti. Moramo izgraditi novi društveno-ekonomski model - ne mogu oni s minimalcem i oni s plaćom od 30.000 kuna kupovati cipele i plaćati isti PDV od 25 posto – to nije pravedno. Ne možemo zagovarati ni radikalne ideje oko oporezivanja štednje, ali možemo mijenjati sustav kroz participaciju. Kakvi će biti porezi, ovisi o deficitu… Zelene politike na koje se sad svi masovno pozivaju uopće nisu odgovor na vrijeme koje dolazi! Svi su za zelenu politike, ali ostaje otvoreno pitanje bi li znali objasniti što one točno znače? Nama je jedini spas u ekonomskoj transformaciji koja će nam omogućiti upravljanje javnim dobrima i dobivanje ekonomskog bonusa od upravljanja javnim dobrom. Ozbiljno me živciraju prijedlozi 'ajmo ukinuti Hrvatske šume'. Ne, ne, one moraju ostati javno poduzeće, ali moraju imati dobre upravljače koji znaju kamo idu i što su im cijevi osim posjeći još stabala i zaposliti još ljudi. U takvim stvarima, a ne u visini poreznih stopa bila bi velika distinkcija između SDP-a i HDZ-a koji više ne želim ni spominjati: svi znaju što je.“
SDP se mora boriti za javna dobra, a javno dobro je i zdravstvo, obrazovanje i kultura, nastavlja tumačiti Hajdaš Dončić, zato države postoje:
„Svima je puna kapa priče o građanskom odgoju, a nije poanta u stvaranju dogmi, nego da naučite ljude da slobodno razmišljaju ako ne želite kao nacija zaglupjeti – afirmirajte znanost pa neće onda biti glasni oni koji tvrde da je zemlja ravna ploča. Država mora biti snažna u obrazovanju, što ne isključuje privatne oblike obrazovanja, ali ona mora biti ta koja stvara program i diktira tempo, a tako i u zdravstvu. Da nismo imali dobre osnove sustava Andrije Štampara, ne bi bilo dobro – sad smo s koronom vidjeli koliko je to važno. Država mora imati značajan fond za kulturu, ali se ne smije petljati u umjetnički sadržaj; to nije smio raditi ni SUBNOR, ne smiju ni udruge veterana domovinskog rata. HDZ je naučio da kroz kulturu može upravljati procesima. Rigidna desnica odmah nasrće na taj sektor i jako dobro zna zašto. Najveća floskula koja postoji u hrvatskom društvu i lansirali su je desničari jest da je kultura marginalni sektor: baš je najvažnija, u nju ubrizgavate energiju i pamet, pokušavate društvo stvoriti kreativnim i progresivnim. Druga je najveća floskula desničara da kultura mora biti samoodrživa – oni si to mogu priuštiti jer znaju da će im HDZ dati novac, a drugima neće. Kultura nije besplatna, ona košta i mora koštati i svaka normalna država ulaže u kulturu. Svinjarija je tvrditi: "nek si sami plaćaju", mi moramo ulagati u kulturu jer nas to čini boljim i raznovrsnijim društvom. Kao ultimativni demokrat ne isključujem financiranje i desnih sadržaja po istim osnovama“, objašnjava SDP-ovac koji se neće, kako je nekoć najavljivao, u utrku za novog predsjednika stranke.
S ono malo slobodne ekonomske volje što je Hrvatskoj ostalo, Hajdaš Dončić uvjeren je da ona mora smanjiti svoju ovisnost. Kaže da mu je u doba straha od kovida i rasta nezaposlenosti teško o tome govoriti, ali ne može zaobići usporedbu Hrvatske koju je zahvatilo „prokletstvo koje se zove nizozemski sindrom: ovisnost o turizmu, to bismo kroz novi društveni ugovor trebali promijeniti“. Bilo bi lakše, dodaje, da je turizam povezan s domaćom proizvodnjom, ali nije, davno su njegove kolege s Ekonomskog fakulteta otkrili da u turizmu imamo dvije trećine uvezenih komponenti.
Birači SDP-a odavno nisu radnici, govori Hajdaš Dončić, socijalna država se ostvarila 70-ih godina prošlog stoljeća, u Hrvatskoj više ne postoji plavi ovratnici.
„Naša su baza slobodnomisleći ljudi koji si mogu stvoriti sami egzistenciju, i njihov udio raste i rast će, mi moramo biti predvodnici i pomagati kreativcima, malim i srednjim poduzetnicima. Nema više mastodonata sa 2000 ili 5000 zaposlenih ljudi, kakvih je bilo prije 15 godina – sad se po Zagorju zatvaraju poduzeća i sa 200 ljudi. To je tema SDP-a: zbog robotizacije će se u idućih 15 godina zatvoriti 50.000 radnih mjesta, već sad moramo razmišljati o tome kako ćemo ih supstituirati. Dolaze nove generacije – na sljedećim izborima imat ćemo 80.000 novih birača. To je naša prilika - moramo ih uvjeriti da smo bolji od drugih. To ne znači da trebamo bacati transparente s Markove crkve, ali moramo imati jasne sadržaje i politike, baviti se konkretnim stvarima. Ne populizmom, ne HDZ-om, ne sami sobom. Imamo puno posla: razraditi društvene ugovore koji moraju davati brze odgovore na teška pitanja. I socijaldemokracija u Europi je u krizi, doduše mi danas s našom krizom kasnimo pet-šest godina. Pokušali su sa Ciprasom i Varufakisom pa nije uspjelo, previše je tu bilo populizma… Znate što je ključna stvar? Ne smijete biti previše revolucionarni ako želite uspjeti. Morate biti provokativni taman toliko da možete unaprijediti društvo za deset posto. Ako društvo nije spremno za promjenu, izgorjet ćete. Hrvatsko društvo uvijek može prihvatiti inovacije u periodu od pola dekade za najviše deset posto, ne može 30 posto. Treba biti odgovaran i nuditi promjene samo malo brže nego što bi se društvo samo mijenjalo. Svijet se mijenja, a mora se mijenjati i SDP. Pogubno bi za nas bilo da ostanemo isti ili, još gore, da postanemo mainstream stranka. Ako nam se to dogodi- onda smo gotovi, onda nas nema“, zaključuje Siniša Hajdaš Dončić.