Nedavno su dostavljači Wolta pokrenuli bunt tražeći od svog digitalnog poslodavca bolje uvjete rada. Njihov je protest ukazao na situaciju u kojoj rade radnici zaposleni preko digitalnih platformi, kao što su razni dostavljači koji rade za Wolt, Bolt te službe za prijevoz putnika kao što je Uber. Žale se prvenstveno na niske naknade za dostavu, a protest je dodatno upozorio na nesigurnost ovakva zaposlenja.
Između ostalog i porukom vlasnika jedne od tvrtki agregata, to su tvrtke koje zapošljavaju radnike za dostavu i usmjeruju ih prema multinacionalnim kompanijama kao što su Wolt, Bolt i druge. Stoga smo u Čajanci u Laubi razgovarali o problemima prekarnog rada s Danijelom Cifrekom, dostavljačem Wolta, Sunčicom Brnardić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske te sociologinjom Jelenom Ostojić.
Vlašić: Zašto su dostavljači protestirali? Vi ste sada u pregovorima s upravom Wolta, zar ne?
Cifrek: Protestiramo prvenstveno jer želimo veću naknadu za naš posao, po dostavi. Dosta nas je stisnuo ovaj novi zakon koji stupa na snagu i ograničava naš rad, koji može biti produktivan i neproduktivan. Ograničava nas na 48 sati tjedno, a u tih 48 sati tjedno posao može biti dobar, a može biti i loš. Sve što zaradimo je naša bruto zarada.
Vlašić: Sindikat se bavio problematikom zaposlenih preko digitalnih platformi. Kako vi gledate na promjenu zakona?
Brnardić: Treba reći da je platformski rad, odnosno rad preko digitalnih platformi, nestandardni rad, to nije klasičan rad na neodređeno vrijeme. Trebamo pronaći modele da ga stavimo u neke oblike sigurnosti, dostojanstvenih uvjeta rada. Ono što je najveći problem ovakvog rada jest da je riječ o velikim multinacionalnim kompanijama koje, kada uđu na tržište, raspolažu s ogromnom moći i mogu si priuštiti da ne zapošljavaju ljude. To je sukus čitavog modela na kojem operiraju i svih problema koji se pojavljuju.
Vlašić: Što znači to – ne zapošljavaju?
Brnardić: Ne nude ugovore o radu, nego razvijaju određene modele. Prvenstveno u zapadnoj Europi to je bio model samozapošljavanja po principu, ako želite raditi kod nas, ne možete dobiti ugovor o radu. Sad, to je i pitanje kako mi ostali radimo, imamo određene obaveze prema državi, poslodavac ima određene obaveze prema nama. Samozapošljavanje je u nekim zapadnim državama puno jednostavnije, vi ne morate nužno otvoriti obrt, postoje razni modeli ugovora. U našem slučaju su se razvili "agregatori", odnosno tvrtke koje su poslužile isključivo da bi tim multinacionalnim kompanijama osigurale zapošljavanje pred državnim tijelima koje zanima na kojim temeljima ti ljudi rade.
Vlašić: Što znači to ograničavanje na 48 sati tjedno za ljude koji rade po satnici?
Brnardić: Dogodila se legalizacija agregatora, protiv kojih smo jako bili. Ako želite raditi za neke tvrtke, javit ćete se njima, oni će vam dati popis tvrtki, možda ćete tamo dobiti ugovor o radu, možda nećete i nakon toga više nemate veze s tim posrednikom jer se sami uključujete na aplikaciju. Ono što je nama bilo problematično je legalizacija agregatora, a to je nešto što se događa u drugim zemljama istočne Europe. Na europskom nivou nastoji se da se ti platformski radnici stave u okvire radnih odnosa. Uglavnom su oni samozaposleni jer neke jake države ne dopuštaju osnivanje fantomskih firmi i davanja fiktivnih ugovora o radu.
Vlašić: Je li ovakav rad za radnike neki, najjednostavniji model prve pomoći za nezaposlene?
Ostojić: Mislim da je to više simptom lošeg stanja na tržištu rada, lošeg stanja u ponudi poslova, lošeg stanja privrede gdje su, na neki način, radnici ucijenjeni da prihvaćaju poslove koji su neadekvatni u smislu socijalnog osiguranja, plaće, uvjeta rada. Zato i dolazi do eksplozije ovakvih poslova jer imate situaciju da agregatori postoje da bi prikrili stvarnog poslodavca.
Vlašić: To je tvrtka koja postoji između Danijela i njegovih kolega i Wolta?
Ostojić: Da. Tako imamo već dvije instance koje zarađuju na radnoj snazi određenog radnika. To je model koji postoji na štetu radnika.
Vlašić: Ali on funkcionira, i to po cijelom svijetu.
Ostojić: Ne funkcionira svagdje kao u Hrvatskoj, negdje su se ove multinacionalne kompanije morale prikazati kao poslodavci, zato što oni to de facto jesu i nisu uspjele zaobići pravnu regulativu. Samozaposleni, koji imaju vlastiti obrt, čak su povoljniji oblik rada za ove kompanije. Međutim, treba imati u vidu i da je samozaposlenost, ustvari, nestandardni i često prekarni oblik rada, pogotovo zato što zaposlenik, odnosno radnik, uzima sve troškove rada na sebe. To je veliki rizik za radnika.
Vlašić: Vi dostavljate koristeći se vlastitim autom, rekli ste da dnevno prijeđete od 100 do 250 kilometara po Zagrebu. Vi ste, znači, morali investirati.
Cifrek: Mi svi investiramo. I ljudi koji rade za agregatore rade sa svojim vozilom. Iz svog džepa plaćaju gorivo, popravke, nove gume, servisiranje, tehničke preglede, sve troškove poslovanja snosimo sami. Razlika između mene koji radim preko svog obrta za Wolt i onih koji rade preko tvrtke agregata je u tome što agregat isplaćuje svoje radnike, a ja sam direktni partner Woltu.
Vlašić: Koliko dugo to radite?
Cifrek: Tri godine.
Vlašić: Jeste li zadovoljni? Koji vam je bio motiv kada ste ulazili u taj posao?
Cifrek: Ostao sam bez posla prije korone, a za vrijeme korone nisam mogao naći drugi posao. Ukazala mi se prilika da radim za digitalnu platformu i bio sam stvarno jako sretan kada samo počeo raditi za nju.
Vlašić: Koliko dnevno radite?
Cifrek: Između osam i deset sati. Ponekad, ako ima više posla i ako nisam umoran, ostajem i duže. Ali, kada osjetim umor, idem kući jer uspješnost poslovanja ovdje je što manje riskirati. Ako stradam u prometu, naštetim sam sebi. Naravno, i drugima, ali to si ne mogu dopustiti.
Vlašić: Imate bolovanje?
Cifrek: Mogu ići na bolovanje, ali mi se to ne isplati, ja sam svoj zaposlenik.
Vlašić: Kakva je bila reakcija kada ste nedavno počeli protestirati?
Cifrek: Jedna od tvrtki-agregata je napisala na Facebooku, direktno je prijetila dostavljačima da će biti zamijenjeni nelojalnom konkurencijom, odnosno radnicima iz država trećeg svijeta kojima je minimalac u našoj zemlji odlična plaća. To je bio direktni napad.
Vlašić: Dokle su došli razgovori s Woltom?
Cifrek: Dobili smo dokument koji je potpisao direktor Wolta da će nam omogućiti razgovore, pregovore u skorije vrijeme. Želimo pravo izbora da ako netko želi raditi preko vlastitog obrta, da mu se to omogući i, naravno, veću naknadu za dostavu. Ona nam je smanjena u konverziji na euro. To su glavni razlozi protesta i o njima želimo razgovarati.
Vlašić: Bi li im bilo bolje da imaju sindikat? Što to znači za ostale koji rade preko digitalnih platformi kao što su Uber, Bolt...?
Brnardić: Mislim da treba pozdraviti bilo kakvu radničku inicijativu da se ljudi bore za svoja prava i da to rade kolektivno. Mi smo već imali pokušaj organiziranja radnika digitalnih platformi, no često to ide tako da je potreban snažan lider koji okuplja ljude i tom energijom treba upravljati. Svakako da se sindikat pokazuje kao prednost u smislu da omogućuje organiziranost jedne grupe ljude, što znači da imaju statute, način odlučivanja i upravljanja i da to radimo dugoročno i to svakako ima prednosti. S druge strane, sindikat je forma koja godinama radi upravo ovo što je Danijel rekao da se događa u odnosu s poslodavcem. Ovdje se pojavljuje taj zanimljivi fenomen izbora forme. Iako, trebam odmah reći da to nije Danijelov izbor. Kada ulazite u samozaposlenost, to radite iz neke poduzetničke inicijative. To znači da istodobno možete pregovarati sa svojim poslovnim partnerom i reći za koju cijenu ćete raditi. Danijel nema tu opciju.
Vlašić: Je li vam teško, koliko dugo mislite da možete raditi taj posao?
Cifrek: Zna biti naporno. Ljudi svašta naručuju. Znalo se dogoditi da ljudi iz Roto centra naruče toliko toga da mi se auto spusti od tereta, naruče deset gajbi piva, a to onda treba odnijeti na peti kat zgrade bez lifta. To je naporniji dio posla. No, zna biti i lijepih stvari. Pruža i zadovoljstvo.
Vlašić: Daju li Hrvati dobre napojnice?
Cifrek: Ima i dobrih napojnica, dođu u digitalnom obliku i u fizičkom obliku.
Ostojić: To je novija stvar, zar ne?
Cifrek: Da, to su uveli sada. Digitalna smo platforma, pa možemo primati i digitalne napojnice. Isto tako, korisnici nas mogu i ocjenjivati, napisati komentar o nama. Istina, i mi se trudimo biti što pristupačniji i uljudniji kako bi ljudi dobili dobru uslugu. Jer, što mi bolje radimo svoj posao, to ćemo bolje biti plaćeni.
Vlašić sociologinji Ostojić: Vi već imate neku svoju narudžbu? (svi se smiju)
Ostojić: Ne, nego mislim da ste za toliko posla jako malo plaćeni.
Cifrek: I ja to mislim. To je naša prva točka u razgovorima. Želimo veću naknadu za dostavu. Mi kad napravimo jednu dostavu, u nju moramo uračunati vrijeme, ali i kompenzaciju goriva i vozila. Sad su došli i električni bicikli, njih je isto tako skupo održavati. Ne dao Bog da ti netko ukrade bateriju bicikla.
Ostojić: Da, s tim da nitko ne gleda taj tip uloženog rada pored svih troškova. Kad je o biciklu riječ, to si mogu priuštiti mlađi, zdraviji. To je posao koji može trajati određeni period, takav rad nije dugoročno održiv, kolika će jednog dana biti mirovina od takvog posla?
Vlašić: Kako vama izgleda budućnost takvog rada?
Ostojić: Mislim da taj rad targetira samo jedan dio populacije. On nije primjenjiv na najširu populaciju. On računa sa zdravljem radnika, s mladošću, vitalnošću, računa s promjenjivošću. Zato je ta ucjena jednog od agregatora vrlo cinična, ali, nažalost, i istinita. Uvijek se pokaže da će netko pristati raditi za manje. Mi s ovim tipom rada nazadujemo u svakom smislu.