Jesensko zasjedanje Sabora počelo je, jasno, s četrdesetprvom. No, ispod površine, dogodio se strahovito bitan pomak

Jesensko zasjedanje Hrvatskoga sabora 2025. godine počelo je, normalno, s četrdesetprvom. Zastupnici su se na dvomjesečnom ljetnom odmoru dobro pripremili za svoj politički posao, čitali su knjige o Drugom svjetskom ratu i poraću kako bi jedni druge, kad se vrate u klupe, mogli poučavati što se na prostoru između Sutle i Drine događalo prije osamdeset godina. To se zove Aktualno prijepodne, sasvim opravdano, jer su pradjedovske teme u nas uvijek aktualne. Sadašnjost je banalna i dosadna, a prošlost je uvijek zanimljiva i uzbudljiva, raspaljuje maštu, pa još ako je daleka, možeš je tumačiti kako te volja. U hrvatsku se povijest svatko razumije, kao i u nogomet, i zato o njoj svi vole raspravljati. A saborski zastupnici majstorski su diskutanti, kad se zapričaju o četrdesetprvoj i četrdesetpetoj, nema im kraja, zaborave da žive u dvije tisuće dvadeset petoj.

Tako se sat nacionalne povijesti u sabornici protegnuo na sedam sati. Malo su se tu čule kratice kao što je BDP ili OECD, termini “stopa inflacije” ili “kreditni rejting”, ali ZDS i NDH, “fašist”, “komunist” nema tko nije izgovorio. Jer svatko o tome zna i ima što reći, bio s desnice ili s ljevice. Ne treba za to biti doktor povijesnih znanosti ili politologije. Koliko se god svi pravili da im je naporno i stresno boriti se za “povijesnu istinu” o pokliku “za Dom spremni”, je li ustaški ili je očišćen od ustaštva, nikomu nije mrsko razglabati o tome. Nikomu osim Plenkoviću. U 17.41, pošto ga je nezavisni zastupnik Josip Jurčević poučio da “ZDS nije ustaški pozdrav, nego stari hrvatski pozdrav” te ga upitao je li i on “za Dom spreman”, premijer je, onako stanjen i već iscrpljen cjelodnevnim povijesnim lekcijama, zaključio: “Ovaj je aktualac potrošen bez jedne jedine riječi o ekonomiji, socijali, energetskoj politici, paketu mjera za građane. To narodne zastupnike očito ne zanima.”

Zaista, kad pomisli koliko je poslova mogao obaviti u tih sedam radnih sati, može mu se učiniti da mu je to bio jedan od lošijih dana u ovom mandatu.

No prvo jesenašnje Aktualno prijepodne-poslijepodne imalo je svoje vrijednosti. Ponajprije, bilo je korisno za hrvatske građane. Oni koji su ga gledali u televizijskom prijenosu mogli su još jednom dobro upoznati svoje saborske zastupnike, mogli su razmisliti o tome koga su birali 2024. godine i zapitati se bi li ih željeli vidjeti u Saboru i u idućem sazivu, nakon izbora 2028. Zastupnici dobro žive, imaju mnogo slobodnih dana, primaju lijepu plaću – prosječno četiri tisuće eura – neki od njih rade vrlo malo, a neki ništa, ne progovore ni riječ za cijeloga mandata niti su u dodiru sa svojim biračima. Nitko ne voli neradnike, pogotovu dobro plaćene neradnike.

Drugo, početak jesenskog zasjedanja otkrio je možda, i to tek u naznakama, da dvije najveće stranke, HDZ i SDP, ne dijeli nepremostiv ponor kao što one žele pokazati. Naravno, ako bi se sudilo samo po retoričkoj žestini u izlaganjima njihovih zastupnika, po “scenskom nastupu”, reklo bi se da ne postoji nijedna točka u kojoj bi mogle naći zajednički jezik. I HDZ i SDP žele ostaviti dojam da su nepomirljivi suparnici i da nikakvo razumijevanje među njima nije moguće, a kamoli suradnja. Šef SDP-a nazvat će Plenkovića “kukavicom”, a šef HDZ-a reći će za Sinišu Hajdaša Dončića i njegovu stranku da se bave samo političkim “parazitiranjem”. No kad se pogleda malo ispod površine, mimo tog verbalnog spektakla, može se uočiti da obje stranke ozbiljno pokušavaju ohladiti političku atmosferu koja je ljetos zakuhala od pretjeranih strasti.

Učvršćivanje političkoga centra i slijeva i zdesna, i sa SDP-ove i s HDZ-ove strane, Hrvatskoj je sad i te kako potrebno.