Ako unutar vlade, vladinih agencija, tajnih službi, ministarstava, djeluje organizirana skupina koja opstruira poteze izabranih političara, čini sve da ne uspiju, pušta tajne informacije van, može se reći da je na djelu “duboka država”. “Duboka država” ne znači isto u svim državama. Termin je, prema sudu većine, nastao u Turskoj. “Derin devlet” koristio se kako bi se opisalo ponašanje visokih turskih časnika i činovnika koji su bdjeli da Ataturkova sekularna ideja ne zaglibi, ne bude ugrožena. Sekularizam i prozapadna orijentacija Turske nisu se mogli očuvati sami od sebe ili prepustiti građanima da ih na izborima samo potvrđuju. “Derin devlet” čine pojedinci povezani s generalima, pa i kriminalcima, koji su utjecajni a da političari za njih i ne znaju. Nekada su takve skupine sekularnu Tursku čuvale od zagovornika Sovjetskog Saveza ili su pazile da ne ojačaju islamističke snage. Da se to ne dogodi, generali su imali svoje ljude u sindikatima, u ministarstvima, i mogli su pokrenuti demonstracije, masakrirati nepoćudne, likvidirati opasne, brinuti se da stvar ne skrene s kursa kojim je elita smatrala da bi trebalo koračati. Ako bi opasnost postala stvarna, organizirali su državne udare i tako u Turskoj baš četiri puta. Slično je vrijedilo za tajnu službu ISI u Pakistanu i egipatske sigurnosne službe. Još prošle godine Turci su termin koristili kako bi objasnili i nešto što se zbivalo izvan njihovih granica. Kada su 2017. njemačke, a potom nizozemske vlasti zabranile turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu da održava predizborne skupove među dijasporom, turski je vođa za opstrukciju optužio “njemačku duboku državu”.
Američki predsjednik Donald Trump termin je vratio u javni diskurs na globalnoj razini. O “dubokoj državi” govorio je mnogo puta. “Neizabrani operativci duboke države” prijetnja su demokraciji i volji naroda, pisao je nakon što se u New York Timesu pojavio nepotpisani članak visokog dužnosnika Trumpove administracije, kako bi Amerikancima poručio da “još uvijek ima odraslih” koji vode državu. Donald Trump, samoproglašeni Hemingway Twittera i forme od 140 znakova, napisao je: “Izdaja”, a onda: “Duboka država i ljevica, kao i njihovi trabanti, mediji koji šire lažne vijesti, lude – i ne znaju što činiti.” Kada se u javnosti spominju veze Trumpa i Rusa, nejasno ispunjavanje poreznih obveza, i povremeno piše da je nedorastao funkciji, sve kako bi ga se unizilo, čine to organizirane, zlonamjerne snage koje djeluju iz pozadine.
U američkom slučaju “duboku državu” činili bi birokrati, oni koji su u službi stalno, koji se ne mijenjaju, kako je to u SAD-u od 1881. Tada je jedan od nezadovoljnika koji je opsjedao predsjednika Garfielda da mu pronađe posao, kako je i bio običaj s lojalistima iz jedne stranke, pucao u zaboravnog šefa države i ubio ga, te su se pravila u Washingtonu mijenjala. Predsjednik Chester Arthur imenovao je prve agencije koje se nisu mijenjale s promjenom politike, želio je zapošljavati dobre, a ne odane, pa je meritokracija postala vodilja u zapošljavanju činovništva.
Danas se dio birokrata u američkoj administraciji, koji ne ovise o republikanskoj ili demokratskoj većini, boji Trumpova karaktera, činjenice da je uvredljiv, prevrtljiv, da nema predvidljivosti u njegovu ponašanju. Neki su nezadovoljni zbog američke politike prema prirodi i globalnom zagrijavanju, zbog toga što narušava multilateralnost, zbog toga što će ugroziti zdravlje običnih ljudi udarom na zdravstvenu zaštitu. Sve to ugrožava republiku, a mnogi birokrati ne vole nered, jer u takvu sustavu i sami mogu nastradati. U sustavu ima onih koji znaju kako država treba funkcionirati, koji znaju kako bi se stvari trebale obavljati, koji pretpostavljaju da će ih jednoga dana pitati što su činili kada su institucije ugrožavane. Takvo bi se pitanje moglo postaviti i u mnogim drugim administracijama, ali tu često vrijedi ona famozna replika koju su izmijenili srpski predsjednik Vlade Nikola Pašić i jedan političar. Srbi su trebali premijera koji će biti poput engleskog džentlmena, govorili su Baji. On je uzvratio: “Kakvi ste vi Englezi, takav sam ja gospodin.”
Neki konzervativci, kao Bill Kristol, javno govore da im je draža i “duboka država” od “Trumpove države”, ali vjerojatnije je, kako su nedavno pisali i Atlanticov novinar Reihan Salam te David Remnick i Evan Osnos iz New Yorkera, da, unatoč svemu, “duboka država” ne postoji. Ono što je na djelu, barem u Americi, jest nesposobnost predsjednika. Ne postoji konspiracija koju koordiniraju misteriozni centri, netko tko spaja elemente obavještajne zajednice, vojske, financijaša, Silicijske doline i birokrata kako bi namjerno ponižavao predsjednika. Takvu je mrežu 2013. izmislio pisac John le Carré u romanu “A Delicate Truth”. Za američku državu u više od 250 agencija radi 2,8 milijuna ljudi. Promijeniti strukturu države za nekoga kao Trump ne bi bilo lako čak i da se ne oslanja na nekoliko najbližih suradnika i rođake. Podjednako teško bilo bi koordinirati tolike desetke tisuća ljudi.
Bezuvjetnu potporu birokracije i suradnika, čega kod Trumpa nema, traže zapravo svi političari. Predsjednik Lyndon Johnson govorio je da želi suradnike koji bi ga poljubili u dupe u izlogu robne kuće usred bijela dana i rekli da sve miriše poput ružica. “Želim ih zgrabiti za ćunu”, i tada će me “slijediti srcem i sviješću”, govorio je nikad suptilni Johnson. Johnsona nije srušila duboka država, nego rat u Vijetnamu, ali njegova je nasljednika koštalo “Duboko Grlo”. Broj tri u FBI-u, Mark Felt, novinarima Washington Posta odavao je ili potvrđivao činjenice o aferi Watergate, koja je u konačnici zbog kršenja zakona prisilila na ostavku Richarda Nixona. Jednoga dana, koji vjerojatno nećemo čekati dugo, postat će jasno tko je bio “duboko grlo” našega doba u američkoj administraciji.
Birokrati su dijelom bili i iza smjene Nikite Hruščova u Sovjetskom Savezu 1964. godine. Sovjetski lider bio je nepredvidljiv, vikao je, ukidao i uspostavljao nove uprave, premještao ljude s jedne na drugu poziciju bez najave, ne dajući im da planiraju. Oni su pak, nakon ratnih patnji i Staljina, željeli konačno živjeti i malo uživati. Radili su s onima koji su rušili Hruščova. Sve što je rušilo jednu, a dovodilo drugu vlast ipak nije “duboka država”. Bilo bi to sjajno rješenje, uvijek spreman odgovor. Nikada ne bi bilo pojedinca, slučaja. Desnici posvuda, pa i u SAD-u, pozivanje na “duboku državu” funkcionira. Njezini pristaše skloni su povjerovati i u daleko apstraktnije konstrukcije – zašto i ne bi u nešto što tako dobro objašnjava nedostatke i neuspjehe vlastitih heroja? Senzacionalizam i paranoja često vrlo dobro prolaze.
U velikim i stabilnim sustavima duboke države vjerojatno nema. U manje stabilnim sustavima često se već razlika između “duboke države” i obavještajnog podzemlja može teško uspostaviti. Organizira li netko, primjerice, vojne veterane da mjesecima bez dozvole protestiraju protiv demokratski izabranih političara, da se misteriozno financiraju, jedu, imaju pozornost medija, je li to “duboka država” ili osvajanje vlasti uz djelovanje poluilegalnih struktura i nesposobnost onih koji su izabrani?
Duboka država u hrvatskom kontekstu usmjerena je već trideset godina protiv hrvatske države. Nelustrirani stari kadrovi neprijatelji su svega hrvatskoga, ne daju nam naprijed. Kada njih ne bi bilo, bilo bi nam sjajno, kao nekada, u vrijeme kada smo se rješavali komunjara, liberala, Srba, Židova i drugih. Tu interpretaciju treba logično pomiriti s činjenicom koju ističu zagovornici teorija zavjere, kako je UDB-a kreator raspada Jugoslavije. Onima koji vjeruju u takve fiksacije ionako ne mora sve biti logično, mada se gledanje na državu posve isključuje.
Hrvatima ustrašenima od duboke države najprije bi trebalo biti jasno da je broj Hrvata tako malen da je preklapanja bivših i novih, a još više preskakanje iz tima u tim, nemoguće izbjeći. Nemoguće je uspostaviti vlast ne oslanjajući se na bivše. Bilo je to jedino moguće u Njemačkoj, gdje i danas postoji veliki disbalans onih s Istoka, koji nisu u vanjskim poslovima, koji nisu na nekim odsjecima na fakultetima, i onih sa Zapada. U svim drugim slučajevima i svim drugim zemljama trebalo je graditi društva, a gradila su se baš onako kako su sva prijašnja bila građena. Odstranjeni su samo najvidljiviji slučajevi; ostali su preživjeli, a s vremenom su se uključili u društvo i napredovali. Takav je bio i Gustav Krklec i crnogorski nacionalist Štedimlija. Takav je bio moj tetak, koji je 1944. posljednjim pozivom iz domobrana prešao u partizane, pa ujak, majčin stric... Svi su nastavili normalne živote: jedan kao oficir JNA, drugi kao trgovački putnik. Neki su, kao šef ustaške vojne glazbe Lovro pl. Matačić, nakon Gradiške, skladanja “Ode Lenjinu”, otišli u Skoplje pa se vratili u Zagreb i napravili svjetsku karijeru. Kompozitor Boris Papandopulo nastavio je karijeru u Sarajevu, a Melita Lorković predavala je na Konzervatoriju u Beogradu. Naša arhitektura nema pauzu u svom razvoju, jer su isti umjetnici gradili prije i poslije rata. Liječnici su i dalje bili liječnici, bez obzira na to kakva je bila ideologija. Svakako da je bilo nepravdi. Oduzimana je zemlja bogatima i tek nešto bogatijima. Moj djed ostao je bez gostionice, bez zemlje na kojoj su kukuruzi bili tik pred zrenje. Jesu li oni stvorili “duboku državu”?
U Hrvatskoj se, slično kao i drugdje, “duboka država” nalazi u liberalnim, lijevim, nekonzervativnim, sekularnim, nenacionalističkim krugovima. Onaj tko je desno taj je i suverenist, i domoljub, i borac za “jedinu i vječnu” Hrvatsku, koju ruši “duboka država”. Za zagovornike “duboke države” oni, bez obzira na to što nisu na vlasti, što ih je sve manje u medijima, zapravo vladaju. Takvi ljudi izgleda da piju eliksir mladosti – jer udbaši bi trebali biti u dubokoj starosti. Onih koji sanjaju obnovu Jugoslavije ima još manje. Trideset godina suverene Hrvatske – neprijatelji su i dalje isti kao 1989. Svi oni djeluju kao brana sjajnoj budućnosti.
U zbrčkanoj hrvatskoj interpretaciji duboka država nisu ili nisu bili Tuđman, ni Boljkovac, ni Manolić, ni Mesić, ni Bobetko, ni Agotić, ni Stipetić, ni Tus, ni bivši pitomci vojnih akademija JNA, danas na službi u HV-u, ni nekadašnji diplomati, ni nekadašnji članovi Partije, ni činovnici koji su nekada radili za “neprijatelje” – ako su postali nacionalisti. Nisu to ni bivši članovi UDB-e, zaista nitko tko nije u jednom trenutku došao na stranu nasuprot ekstremnoj desnici. Tek tada takvi postaju suspektni, tek tada problematičan postaje general Stipetić, kao što nikada problematičan nije admiral Domazet Lošo. A opet, protiv svih desnih, koji vladaju, djeluje upravo “duboka država”.
U Hrvatskoj je “duboku državu” najbolje opisao Ante Ljubičić, koji je u napadu na bistu Rade Končara početkom studenoga 2018. u Splitu ranjen u nogu. O Ljubičiću su, inače, izvještavali i France24, Guardian, CNN i drugi svjetski mediji, jer se napad dogodio točno oko Kristalne noći. Vijest da je netko rušio spomenik antifašistu nije vijest u zemlji gdje ih je srušeno nekoliko tisuća. Vrijedna je pozornosti njegova tvrdnja da su mu mrski “komunisti, partizani, Srbi”. Na osobnoj razini, o 76 godina mrtvom narodnom heroju ne zna ništa, možda je, kako kaže, bio i dobar čovjek. Na osobnoj razini, kako to uvijek čine antisemiti, rasisti, mrzitelji Srba – i on može imati dobrog prijatelja Srbina, Židova ili crnca. Komunisti, partizani i Srbi, dakle, svi koji nisu ustaše i, naravno, Srbi, svi koji ne stavljaju šahovnice na profilne slike ili ne slave nogometne uspjehe, ne slušaju Thompsona potencijalno čine duboku državu za našu desnicu. O tome se u Hrvatskoj govori kada se govori o dubokoj državi. Takvi se trebaju lustrirati, takve treba maknuti s fakulteta, iz novina, oni nam ne daju naprijed.
Kako je sve to moguće kada je posljednjih 30 godina na vlasti u Hrvatskoj uglavnom HDZ, a znamo kako se u ovoj zemlji zapošljava, kakva su prava branitelja, braniteljske djece, kolika je važnost članske iskaznice HDZ-a na sudovima, na burzi, u društvu?
Hrvatski desničari zazivaju svako toliko lustraciju, jer im se država postavljena na način na koji jest raspadne, zaostaje, nikada ne mogu postići priželjkivani rezultat. Na vlasti se međusobno glođu, tuku, rezultata nema i s vremenom bit će ih sve manje. Hrvatski nacionalisti, suverenisti, domoljubi, kao i u svemu drugom, i u načinu kako upravljaju državom najsličniji su velikosrbima. Baš kao što Kraljevina Srbija nije mogla vladati Jugoslavijom sama, bez suradnje, bez razumijevanja drugih, tako to ne može niti manjina hrvatskih desničara. To bi htjeli, ali ne ide. Hrvatima nešto ide teško čak i onda kada se svi pronađu, usuglase, dogovore, pa tako jedva uđu u NATO, jedva postanu članovi EU, ali jedino tako mogu nešto postići.
“Duboka država” o kojoj govore hrvatski desničari čarobnjak je iz Oza, baš kao i u SAD-u. Postoji samo beskrajna nesposobnost “plitke države”, onih koje svakodnevno susrećemo i to nije skriveno, nije fatamorgana. Zapravo je nesposobnost i isključivost, staromodnost, nacionalizam, aljkavost u obavljanju posla, neprofesionalnost, nepostojanje sustava vrijednosti, nagrađivanja, učenja, ono što nas drži na dnu, bez obzira na administraciju u Banskim dvorima. Kada sve postane preočito, onda viču da ih opstruiraju iz “duboke države”. “Duboka država” postoji samo u glavama “plitkih ljudi”.