Zlatko Vitez davne 1995. rekao je da ga stanje u Saboru asocira na Matoševu dosjetku “o Saboru kao kokošinjcu”. To je bio povod da konsternirani kritičari zatraže njegovu ostavku s mjesta ministra kulture. Vitez je poslije govorio: “Prvi jurišnički udar sabornika na moju pozamašnost, tj. glasovanje o (ne)povjerenju ministru koji se drznuo uvrijediti kokice i pjetliće, predsjednik Tuđman je neutralizirao rekavši mi: ‘Dobro si im i rekel’.” Drugi udar Vitez nije preživio, ali je ipak ušao u anale, a iskustvo političara puno godina kasnije kao redatelj Histriona pretočio u kazališnu predstavu “Hrvatski kokošinjac”.
Tko muti idilu
Danas novi hitmejker, zastupnik Abecede demokracije Ivan Pernar gromko poručuje svojim kolegama kako su kukavice i beskičmenjaci kad šute o bankama i ovršiteljima kao “krvopijama naroda”, proglašavajući i HDZ i SDP zločinačkim projektima kojima lojtre drže mediji, a kad ga pokušavaju ušutkati, zazvat će Isusa i reći kako se predaje u njegove ruke. Saborsku idilu umjerenih i sabranih političara koji malo govore i malo riskiraju muti i sinjski mostovac Miro Bulj, koji svoje nastupe zna tako zasoliti kao da pripada marginalnoj opozicijskoj, a ne vladajućoj stranci. Njegov stranački kolega, omiški stomatolog i sveučilišni profesor Ivan Kovačić, sada potpredsjednik Vlade, postao je javno vidljiv tek kada je iznerviran Tomislavom Karamarkom HDZ-ovcima poručio “ma tko vas...” I čelnik stranke Promijenimo Hrvatsku Ivan Lovrinović, unatoč sveučilišnom pedigreu, za pažnju se bori jakom retorikom...
Leksikon hrvatskih političara koji su u posljednjih 25 godina i zabavljali i šokirali javnost balansirajući između redikula, čudaka i mesija, narodnih tribuna i nesuđenih revolucionara prilično je impozantan.
Neki misle da je Sabor cirkus, govorio je i HDZ-ov Ivica Kirin, kojega možete poslušati na “jubitou” dok su mu namjerno gasili mikrofon.
Cirkus, stand-up komedija, kokošinjac, ispovjedaonica, politički ring u kojemu se na vladajuće puca teškom artiljerijom u ime potlačenog i obespravljenog građanstva? Mimo stranačkih preferencija, zajednički je nazivnik tih političkih osobenjaka da su neukrotivi, neprilagođeni i nepouzdani. Za njih nikad ne znamo kako će nas i čime šokirati. Ali znamo da hoće.
Kako ih prepoznajemo? Glasni su, teatralni, ekscesni, njihovi govori ponekad podsjećaju na napade logoreje. Nemaju inhibicija. Ne libe se teških riječi i psovki. Govore tečno, tako da ih svi razumiju – suhoparni stil prepuštaju “ziherašima”. Nema tog kompliciranog društvenog, financijskog, monetarnog problema koji oni ne bi mogli svesti na jednostavnu formulu s varijacijom na tezu: odnarođene elite opet varaju osiromašeni narod umoran od pljačkaša.
Njihove izjave pune novinske stupce. Sprdaju se s normama političkog bontona, pokušavaju uvjeriti javnost kako ih vodi pravednički gnjev i istinoljubivost. Zato ne vole da ih prekidaju u govoru. Njihov imidž i samopoštovanje kao da su izravno ovisni o meti napada – što veća funkcija, to je žešća kritika. Sebe doživljavaju kao glasnike naroda. Obrušavaju se na središta moći – premda im i sami pripadaju. Ukratko, politički partibrejkeri progovaraju sa svetačkom aureolom u ime napaćenog naroda nad čijim interesima bdiju. Alter ego malih običnih građana. U to ime sve je dopušteno, pa i poziv da se ignoriraju institucije sistema – čiji su oni, ipak, nerazdvojni dio.
Ti glasnici “običnoga naroda” izvučeni iz saborskih trezora imaju najrazličitije teme i tonove.
Profesor socijalne psihologije Ivan Šiber, uz dojam kako “svaki grad uz more ima svoga Lera” i upozorenje kako se treba kloniti generalizacija, smatra kako se ugrubo mogu izdvojiti dvije osnovne kategorije političkih osobenjaka. U prvoj su oni koji imaju izrazitu potrebu da se jave za govornicom i imaju grč u sebi sve dok ne kažu ono što misle, samo što se previše troše pa nakon određenog vremena postane irelevantno ono što govore. Oni imaju jasnu društvenu agendu i primarno nisu teatralni iako nekad ostavljaju takav dojam. U tu bi kategoriju profesor Šiber svrstao Kajina, Bulja, Stazića i Glasnovića. Za potonjega će reći da je jednodimenzionalan, pa stoga njegovi istupi ne iznenađuju jer unaprijed znamo što će reći.
Taj opis međutim ne vrijedi za drugu kategoriju koju predstavljaju Ivan Pernar, Stipe Petrina, a nekoć i Vladimir Bebić – kod njih je društveni angažman u drugom planu, zasjenjen činjenicom da su skloni ekshibicionizmu. “Kod njih je u prvom planu potreba da provociraju, nemaju samokontrolu i nisu do kraja domislili svoje ideje zbog čega govore i ono što ne misle pa izazivaju žestoku reakciju. Pernar je sebi prisvojio status dvorske lude – on javno govori ono što se drugi ne usuđuju – i ponekad mu se dogodi da bude u pravu”, procijenit će profesor Šiber.
Tribun ljevice
Pokojni Vladimir Bebić, riječki vođa Ljevice Hrvatske, uživao je status “Bombardera s Kvarnera”, beskompromisnog ljevičara, tribuna i čovjeka lavljeg srca koji se nije bojao govoriti ono što se mnogi devedesetih nisu usudili ni pomisliti. Ukazivao je kako Hrvatska postaje zemlja korupcije, crne kronike i političkih stranaka koje su pretvorene u trgovačka društva. Usred Sabora prozvao je Gojka Šuška za ratni zločin u BiH. Iskamčio je od tadašnjeg predsjednika Sabora Nedjeljka Mihanovića potvrdu kako je HDZ muljao i krao u pretvorbi. “Gospodine Mihanoviću, jel’ tako da sam u pravu – to je istina?” pitao ga je Bebić, a Mihanović je zamuckujući odgovorio: “Pa... je.”
Bebić je sebe opisivao kao političara koji je uvijek “branio je... sirotinju”. Bez kompleksa je otkrivao i svoje političke promašaje.
Damiru Kajinu, najbrbljavijem IDS-ovcu koji se sa strankom razišao kad se kandidirao za župana mimo IDS-a, kao deklariranom borcu za malog čovjeka nije bio problem kolegu nazvati “konjinom” – tako je poručio HSLS-ovu Željku Glavanu. Za Dragutina Lesara je tvrdio: “Ti si kreten u p... materinu”, a nije mu se svidio ni Michelangelo: “Volio bih isto tako znati kako se osjećaju, između ostalog, i naši kardinali, recimo na konklavama dok biraju papu, a sa svoda Sikstinske kapele im se sablažnjuje autor ‘Posljednjeg suda’, da ne kažem jedna pederčina od Michelangela.”
Željko Kerum u Saboru je bio endemska pojava, rekorder po zabušavanju, nikad se nije javio za riječ, ali svejedno se pamte njegovi javni istupi: “Ne govorim vam ja engleski, ali san često u kontaktu s ljudima koji rade biznis, za razliku od svih ovih kokošara iz Splita. Kontaktiram s ljudima koji su veliki biznismeni u svijetu i oni imaju svoj stav, oni su mi rekli, ‘Yes I can, ja mogu sve’.” Svoje ambicije kratko je objasnio: “Htio bih biti najbogatiji na svitu jer u riječi bogat je riječ Bog. Bog znači svemogući.” Policijski posao opisivao je ovako: “Njegovo je da me vata, moje je da bižim.”
Stipe Petrina
Nezavisni zastupnik Stipe Petrina u prošlom sazivu Sabora nije se ni trudio birati riječi u obračunu s institucijama, a sucima je znao vulgarno poručiti da “puše k.”: “To su ljudi koji su desnu ruku držali na srcu i gromko pjevali dok su uz zvuke Lijepe naše lijevom rukom duboko grabili iz kase koju je krvavim radom punio taj isti narod.” Bivšeg premijera Tihomira Oreškovića nazvao je prvim jahačem apokalipse koji nije došao na bijelom konju, ali je svakako osvajač. Koaliciju HDZ-a i Mosta opisivao je kao silovanje u braku, za koji se nadao da neće uroditi djecom: “Ne žalim Božu Petrova koji je pokajnički priznao da u (crkvenom) braku s HDZ-om redovito ima seks bez pristanka. Možda je bolno al’ tako ste htjeli. Vezati se uz stranku koja je pljačkama, korupcijom, obeščastila i demoralizirala narod, ne može se opravdati boljim izborom radi istog svjetonazora. Zanima me gadite li se sami sebi!?”
Opasni ili korisni?
Jesu li politički slobodni strijelci pravi narodni tribuni koji navlače maske harlekina da lakše mogu naglas zboriti zabranjene istine? A političke elite nerviraju samo zato što ih njihov aktivizam podsjeća na vlastitu impotentnost, korumpiranost, bezidejnost...? Jesu li “pernaristi” društveno opasni ili korisni? Jesu li u svijet politike ušli da je očiste od moralne prljavštine, raskrinkaju protunarodne urote i trasiraju put u boljitak? Ili su tek pustolovi, manipulatori, ekshibicionisti koji patološke simptome kamufliraju prividno zdravim političkim idejama?
Ugledni zagrebački psihijatar dr. Robert Torre, koji je i sam svojim knjigama znao razdrmati konvencije, nema dilemu:
“Pernar je samostalni jahač i politički kamikaza koja neće dugo trajati, građanima neće nanijeti štetu, ali hoće i poziciji i opoziciji.” Smatra da su najviše društvenog zla napravili “uljuđeni ljudi u odijelima i s kravatama, finih manira, oni koje bi ‘svaka majka poželjela za zeta’.”
“Ne bih Pernara unaprijed psihijatrizirao jer je njegov način političke borbe vrsta društvene maske. S tom maskom možda djeluje i labilno, jer istrčava na teren na kojem nije doma, on je one man band. Pernar i Živi zid su postadolescentske grupe nošene anarholiberalnim mladenačkim idealizmom, politiku shvaćaju naivno – ne pristaju na lukavost, formiranje partija, dominaciju monopola. Pernara se ne može ukalupiti, opasan je samim time što pita jednostavna pitanja i govori jednostavne stvari. Nedostaje mu lukavosti, pitomije igre, stabilnije stranačke škvadre koja je bliže političkoj i institucionalnoj moći. On to sve nema. On je osoba koja je u svojoj pretpolitičkoj fazi bila spremna tijelom onemogućiti deložacije i otići u pritvor. Tko je od saborskih zastupnika spreman svoje principe braniti u pritvoru? Nitko! Svima smeta jer nosi sa sobom dah slobode. Nema nikoga tko bi ga brifirao pa kaže i što ne misli dočim smo mi navikli da nitko ne kaže ništa”, tumači dr. Torre i napominje kako ne čudi da je Pernar na sebe navukao bijes i vlasti i opozicije:
Tuđmanova ekscesnost
“U političkom dvostranačju, u kojemu su stranke formirane s uskim grlom totalitarizma, Pernar i nagovještaji treće struje koja je prisiljena drugačije djelovati destabiliziraju tu bipolarnost i naravno da ih konkurenti žele prikazati kao one koji jako remete život nama. A ne remete nama, oni remete život njima.”
Torre podsjeća kako su i sam pokojni Franjo Tuđman, ali i Šime Đodan, kao i domoljubna emigracija na prijelazu režima djelovali pernarovski, kao ekscesna pojava: “Domoljubna ustaška emigracija također ima pernarovskih elemenata, ali s bitnom razlikom: oni su bacali zbiljske bombe, nisu se bavili simboličkim aktom da se leži ispred kućnog broja 12 i spriječi deložacija... Ta je dijaspora ušla u temeljni narativ hrvatske državnosti i mi danas gledamo povijest kroz njihovu prizmu – radikalno.”
Iako su se u povodu nekih recentnih ispada u Saboru pojavile teze kako bi zastupnici trebali donijeti potvrdu o svom mentalnom zdravlju, dr. Torre kategorički odbacuje takvu ideju:
Psihopati u politici
“To bi vodilo u manipulaciju; psihologijska testiranja i psihijatrijski intervjui nemaju dostatnu utemeljenost da bi nešto procjenjivali ili potvrđivali, oni nemaju tu vrst ekspertnosti kao potvrda o tehničkoj ispravnosti motornog vozila. Potvrda realno ne bi vrijedila ništa, a bila bi veliki izvor manipulacije. Usto, ostaje načelno pitanje: zašto ne bismo mogli birati i nekoga tko nije psihički stabilan?!”
Torre tumači kako psihopati u politici, poduzetništvu i institucijama ne rade pogrešne poteze jer “oni igraju na duge staze” te navodi za primjer privatizaciju koja je bila rezultat sprege crvenih direktora s novokomponiranim neonacionalističkim elitama i poduzetnika koji su to pratili – političke oligopole odlikuje uravnoteženost, a svejedno čine izuzetnu štetu.
“I Ivo Sanader i Nadan Vidošević su, primjerice, osobe koje imaju uravnoteženu narav, jako dobro znaju igrati po pravilima, uljuđeni su, pristojni, elokventni, s puno školskih godina – a pokazali su se najvećim štetočinama. U ideološkom narativu moći i snage, grba i zastave, gnijezde se stranačke elite skupa s bizarnim formatom njihovih mladica, odnosno podmladaka, koje nemaju ekscesnost Ivana Pernara. Mladice stasaju kao karijerni političari koji ne rade takve greške kao Pernar, oni se zbog vlastite koristi uključuju u politički život, slušaju, osluškuju, njuše, prepoznaju, uvlače se i polako napreduju, poslušni su prema onima gore, osorni prema onima dolje i vrebaju pravi trenutak kad će preokrenuti onog iznad i postati kalif umjesto kalifa. Lako je igrati kad si sebi prisvojio sve zlatne momente povijesti, od stoljeća sedmog i kralja Tomislava pa prikazuješ stanje kad nisi na vlasti kao neku vrstu okupacije; to je nemogući narativ u kojemu se krije prava opasnost”, govori Torre i podsjeća kako su američke studije znanstvene socijalne psihologije pokazale da je u američkom društvu neočekivano velik postotak psihopata, uljuđenih i naizgled funkcionalnih, u korporacijama i politici – puno više nego u običnom pučanstvu.
“Taština častohlepne gura prema vrhu, imaju bolje društvene maske, znaju glazbu za naše uši, žele status quo i zato su skloni pozvati na javni linč ekscesnih ljudi poput Pernara. Tu se krije i tajna kako jedna relativno mala skupina ljudi može imati eksponencijalno veliku vlast nad većinom normalnih – normalni ne igraju prljavo, oni samo bespomoćno sliježu ramenima i povlače se pred onima koji nemaju granica. Karijerne psihopate to ne muči pa postaju zbiljski gospodari naših sudbina”, kaže dr. Torre.
Stoga, po njegovu mišljenju, nije problem u političarima kao što je Pernar, nego u političkim psihopatima: kako onemogućiti takve ljude da se uspinju i ne posrču svu društvenu supstancu ostavljajući potop iza sebe – rastočene institucije, osiromašeno društvo, ljude bez nade...
Oni su javno artikulirali radikalne ideološke teze
Retorički troublemakeri iz redova vladajuće stranke, HDZ-a, služili su kao svojevrsni “pojačivači okusa” – oni su na radikalan način artikulirali svjetonazorske i ideološke teze. Njihovi su ispadi najčešće razotkrivali pukotine u poimanju ljudskih i manjinskih prava koje su njihovi lideri deklarativno zagovarali, unatoč tome što je praksa svjedočila suprotno.
Sjećate li se čuvara državnog pečata Ivana Milasa, jednog od najbližih Tuđmanovih suradnika, zastupnika HDZ-a u četiri mandata, koji je hrvatskoj publici otkrio kako “mozak vani ništa ne vrijedi! Kilo mozga je dvije marke”? Isusa je proglasio mutikašom jer je “tamo nešto petljao pa ga ni njegovi nisu previše slušali”.
General Ljubo Ćesić Rojs, kao zastupnik HDZ-a , obrušavao se na istospolne zajednice: “Treba priznati, treba biti muško – jesam, peder sam – da, treba imati snage reći ako jesam peder, onda jesam peder, a ne skrivati se... Zašto ne prikažete gdje muškarac s muškarcem ..., a ja sam imao prilike i takve kasete vidjeti, gospodo draga... Da, da. Pa da vidite kad izvali oči kao varen zec, kako je to ružno gledati...” detaljno je Rojs u Saboru iznosio svoje viđenje prava homoseksualaca, a znao je prozivati i svoje kolege; više od trećine saborskih zastupnika prozvao je četničkim zetovima i četnikušama.
General Rojs autor je rečenice koja je postala uzrečica: “Ili kaznite sve profitere ili podvucite crtu, pa tko je jamio, jamio je. Ja sam jamio.” A što je točno i koliko jamio, Rojs je pravdao na sudovima; sumnjičili su ga da je kao pomoćnik ministra obrane zlorabio položaj i oštetio proračun za 5,5 milijuna kuna. Zaplakao je novinarima pred kamerama. Kad je nepravomoćno bio osuđen na godinu dana zatvora, odnosno na rad za opće dobro, za slučaj Hrvatski dragovoljac i otpis tri milijuna kuna duga, poručio je: “Ne mogu me osuditi koliko ja njima mogu oprostiti, moje srce samo zna praštati i ljubiti.”
Iz redova HDZ-a pamtimo i bivšeg ustavnog suca Vicu Vukojevića, koji je 2009. obznanio: “Logorom Jasenovac upravljali su Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora.” Vukojević je izazvao konsternaciju poručivši HSLS-ovoj Đurđi Adlešič: “Više rađaj, manje pričaj.” Jednaku kao i nekadašnji šef HKDU Anto Kovačević, koji je sve ženske grupe mobilizirao u prve borbene redove nakon kratke lekcije o žensko-muškim odnosima Vesni Pusić: “Bog vas je stvorio za madraca, a ne za mudraca.”
Antu Kovačevića nije bilo sram priznati da je njegova kuća u Opatiji sagrađena uza sve potrebne dozvole, ali je “malo izišla izvan gabarita”, a upamćena je i njegova izjava: “Nemam ništa protiv homoseksualaca, nek se prangijaju gdje hoće, kako hoće i s kim hoće, ali u obiteljskom zakonu mjesto im nije. Pjesnički rečeno, draža mi je rodnica nego govnica, a protiv sam mogućnosti da homoseksualci usvajaju djecu, u svakoj varijanti. Meni je rodnica draža nego prknenica jer na prkno nitko nikad nije rodio dijete, a na rodnicu jest...”