Prošle je godine u Hrvatskoj 615 osoba steklo titulu doktora znanosti među kojima su 354 žene, što je 57,6 posto. Najviše ih je, 69,4 posto, doktoriralo na Sveučilištu u Zagrebu, 9,6 posto u Osijeku, 9,3 posto u Rijeci, 7,2 posto u Splitu, a slijede Zadar i Pula. Podaci su to Državnog zavoda za statistiku prema kojima je doktorske disertacije na hrvatskim fakultetima u 2019. godini obranilo 680, a u 2018. 628 osoba. Najviše 22,1 posto ih se 2020. odlučilo za medicinu, 22 posto društvene znanosti, a 19,5 posto za tehničke znanosti. Gotovo jedna trećina novih doktora je u dobi između 30 i 35 godina, ali njih 12,4 posto ima više od 50 godina. Troškove doktorskog studija u 44,6 posto slučajeva im je platio poslodavac, 44,1 posto doktoriralo je o svom trošku, a 8,1 posto na račun države. Čak 38,9 posto novopečenih doktora radi u obrazovanju, a 19,3 u zdravstvu.
U Hrvatskoj je do danas zabilježen samo jedan slučaj oduzimanja doktorata zbog plagiranja, no pokušaja varanja na doktorskim disertacijama, kao i na drugim znanstvenim radovima, bilo je mnogo više. Javnosti je posebno zanimljivo kad su za plagiranje optuženi političari. Zadnji u nizu je HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Splita Vice Mihanović, za kojeg su mediji nedavno otkrili da je na nekoliko desetaka mjesta u doktorskoj disertaciji obranjenoj u veljači 2018. godine na Ekonomskom fakultetu u Osijeku prisvajao tuđe definicije i zaključke bez navođenja izvora. Fakultetsko vijeće usvojilo je prijedlog o pokretanju postupka provjere pravovaljanosti stjecanja njegova doktorata, te je Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku formiralo komisiju koja će provesti taj postupak.
Filozofa Pavu Barišića su 2016., dok je bio HDZ-ov ministar znanosti, znanstvenik Ivan Đikić i filozof Jure Zovko prijavili za autoplagiranje doktorskoga rada obranjenoga 1989. na Sveučilištu u Augsburgu koje je potvrdilo određene formalne pogreške u radu ustvrdivši da su one nedovoljne da se doktorat oduzme. Pripisivalo mu se i plagiranje znanstvenog rada za koji je Odbor za etiku u znanosti i obrazovanju 2016. donio mišljenje da je bez citiranja izvora preuzeo dijelove teksta američkog znanstvenika Stephena Schlesingera. I Ante Đapić je prepisao veći dio svog magistarskog rada, ali je zbog proceduralne pogreške oslobođen na sudu i zadržao magistarsku titulu. Bivši potpredsjednik HDZ-a Milijan Brkić diplomirao je 2011. kriminalistiku na Visokoj policijskoj školi koja mu je naknadno oduzela diplomu jer je utvrđeno da je prepisao rad Stanka Tomića, koji je na istoj školi diplomirao nekoliko godina ranije. Kasnije je napisao novi rad i diplomirao.
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek prijavila je 2015. Martinu Borovac Pečarević da je plagirala njezin doktorat. Etičko povjerenstvo zagrebačkog Sveučilišta utvrdilo je da su dijelovi doktorske disertacije doista plagirani. Borovac Pečarević - koja je tada bila na visokoj poziciji u Ministarstvu kulture, a danas radi u diplomaciji Europske unije - doktorirala je 2011. na Filozofskom fakultetu pod mentorstvom bivše ministrice kulture Andreje Zlatar Violić. Doktorat joj, međutim, nije oduzet pa je Obuljen Koržinek podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu koji je 2019. nepravomoćno presudio da su joj povrijeđena autorska, moralna i imovinska prava.
Na pitanje hoće li Sveučilište u Zagrebu oduzeti doktorat Martini Borovac Pečarević i u kojoj je fazi taj predmet, Globusu je odgovor dao rektor Damir Boras: “Sveučilište u Zagrebu trenutno nije ovlašteno davati obavijesti vezano za konkretni slučaj jer bi isto možebitno onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje upravnoga spora u postupku.”
A hoće li možda Filozofski fakultet poništiti doktorat Martine Borovac Pečarević? V. d. prodekana za znanost i međunarodnu suradnju tog zagrebačkog fakulteta doc. dr. sc. Kruno Kardov kaže kako je dodjeljivanje i oduzimanje doktorata u nadležnosti Sveučilišta, a ne Fakulteta.
“U posljednjih desetak godina Etičko povjerenstvo na Filozofskom fakultetu je provelo postupak za dvije prijave vezane za plagiranje doktorskih radova od kojih je, na temelju mišljenja stručnih povjerenstava, jedna ocijenjena utemeljenom te je predmet upućen nadležnim tijelima Sveučilišta na daljnje postupanje. S obzirom na to da je dodjeljivanje doktorata znanosti u nadležnosti Sveučilišta, a ne fakulteta, onda je Sveučilište nadležno i za eventualno oduzimanje stečene akademske titule”, kazao nam je Kardov.
Nekadašnji sveučilišni profesor filozofije i bivši ministar znanosti prof. dr. sc. Gvozden Flego ističe kako su za nesankcioniranje plagijata doktorskih radova u velikoj mjeri krivi i profesori koji ih ocjenjuju jer često štite jedni druge kao i tobožnji ugled svog fakulteta. Kao drugo, dodaje, za plagijate su nadležni sudovi. Treći je problem, kaže, što umjesto da politika bude uzor, u Hrvatskoj političari štite političare koji se nađu pod sumnjom da su plagirali znanstvene radove. U nekim drugim državama političari zbog toga snose stroge sankcije. Prema njegovu mišljenju, dalekosežne su posljedice nekažnjavanja nečasnih postupaka u akademskom pisanju i tako plagijati kao da postaju legitimni, a čini se i nepravda onima koji do svojih znanstvenih uradaka dolaze marljivim radom.
“Nisu kažnjeni ni jedan saborski zastupnik ni drugi saborski zastupnik, njegov mentor, od kojega je prvi prepisao dijelove svog magisterija. Jedan visoki dužnosnik HDZ-a plagirao je diplomski rad, ali mu je omogućeno da napiše novi umjesto da mu se zabrani da diplomira. Sramota je za hrvatsku akademsku zajednicu što je Etičko povjerenstvo donijelo odluku o plagiranju u jednom tekstu ondašnjeg ministra, no neki članovi Povjerenstva onemogućili su verificirati tu odluku, čime ona nije postala valjana. Zbunjuje i neujednačen odnos prema sudskim presudama o akademskoj djelatnosti. Sud je na primjer utvrdio da je jedna doktorica znanosti bez citiranja koristila dijelove ranije objavljene knjige jedne hrvatske ministrice, ali ni fakultetsko vijeće, a ni rektor nisu se potrudili provesti tu sudsku odluku. S druge strane, nevezano za plagijat, nakon što je, također u sudskom sporu, dano pravo jednom zagrebačkom prorektoru, rektor je promptno reagirao i smjenjujući dekanicu fakulteta. Među razloge smjene uvrstio je i tu sudsku presudu. Kao da su klijentelistički interesi jači od želje da u akademskim poslovima postupamo časno i dosljedno”, govori Flego.
“U razvijenom svijetu stjecanje doktorata znanosti donosi veliki društveni ugled. Hrvatska je i u tome izuzetak. Usprkos tome, kako se doktorskim radom iskazuje nova znanstvena istina, prvi predsjednik hrvatskog Ustavnoga suda doktorirao je u poznim godinama jer je želio obznaniti svoju znanstvenu spoznaju. Pisanjem doktorata, što je vrlo zahtjevan posao, doktorand brusi svoje spoznaje uz pomoć i mentora i članova komisije za ocjenu doktorata - visoko kompetentnih stručnjaka. Zato jako podržavam da se doktorira”, kaže Flego, ponosan što su, dok je bio ministar 2003. godine, plaće doktora znanosti u javnim znanstvenim i visokoobrazovnim ustanovama uvećane za 15 posto.
Prorektor za znanost, međuinstitucijsku i međunarodnu suradnju Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Miloš Judaš otkriva kako su kod njih, na sva 34 fakulteta, lani obranjena 423 doktorata, a 2019. godine 466. Posljednjih desetak godina taj se broj kreće oko 450 godišnje, što je 70 posto svih doktorata u Hrvatskoj.
Objašnjava kako fakulteti sami odlučuju koliko će doktoranada upisati te raspišu natječaj. Na Institutu za mozak, gdje on radi, upisna kvota ovisi o kapacitetima laboratorija na kojima doktorand može dobiti sve što mu treba. Ne nekim fakultetima je i broj mentora limitirajući faktor. Zagrebački Medicinski fakultet godišnje obično upiše oko 60 osoba na doktorski studij.
“Među mladima koji zadnjih godina odlaze iz Hrvatske su i potencijalni znanstveni novaci i doktorandi, pa se zna dogoditi i da se kvota ne ispuni. Prije je uvijek bilo viška kandidata. Na Medicinskom fakultetu i većini drugih sastavnica Sveučilišta sada gotovo nitko ne plaća doktorat. Doktorandi su uglavnom zaposlenici fakulteta ili znanstvenih ustanova”, kaže Judaš i otkriva kako su na web-stranici Sveučilišta u Zagrebu navedeni svi doktorski radovi od 80-ih godina do danas, a mogu se pronaći u fakultetskim knjižnicama i u NSK-u.
“Pod plagijatom se podrazumijeva da osoba prepiše nešto tuđe i potpiše kao svoje i puno je više takvih slučajeva kod diplomskih nego kod doktorskih radova. No plagijat je samo jedan od mogućih prekršaja u znanosti. Teži je slučaj – fabrikacija, kad doktorand izmisli rezultate nekog istraživanja. Prije sedam godina je u SAD-u otkriven autor koji je izmislio svih šest svojih radova objavljenih u vodećim svjetskim znanstvenim časopisima. Kod nas nismo imali takvih slučajeva. Bilo je pokušaja spriječenih u korijenu”, ističe Judaš te dodaje kako procedura ima više razina provjere. Objašnjava da se, kada kandidat i mentor predlože temu doktorata, osniva tročlana komisija koja je razmotri i da primjedbe da bi tek potom bila definirana konačna verzija prijedloga doktorskog rada koji treba odobriti i fakultetsko vijeće i onda Senat Sveučilišta.
“U zadnjih 10-ak ili 15 godina smo na Medicinskom fakultetu imali dvije ili tri prijave za plagijat, odnosno prepisivanje znanstvenih radova ili udžbenika. Sigurno je toga bilo i na drugim fakultetima. Sigurno na cijelom Sveučilištu bude jedan do dva slučaja godišnje. Fakulteti sami rješavaju te prijave. Uglavnom to nisu doktorski radovi. Prije 10-ak godina smo imali profesoricu koja je prepisala englesku knjigu i potpisala kao svoj udžbenik iz medicine. Pokrenuta je procedura i ona je dobila otkaz na Medicinskom fakultetu i potom se zaposlila na jednom drugom hrvatskom sveučilištu”, govori nam Judaš i napominje da se u takvim slučajevima u Hrvatskoj često krši pravilo anonimnosti do okončanja postupka. Naime, javnost ne bi smjela doznati ni ime tužitelja ni tuženoga. Prijavu zbog plagiranja može podnijeti bilo tko, ali ne može biti anoniman.
“Prijava se uz obrazloženje podnosi dekanu ili ravnatelju znanstvenog instituta koji radi provjeru tako da imenuje obično tročlano povjerenstvo stručnjaka koji u određenom roku trebaju utvrditi ima li razloga da se pokrene istraga. Samo dekan i ta tri člana znaju tko su tuženi i tužitelj. Ako ima osnovane sumnje da je riječ o prevari, dekan i etičko povjerenstvo fakulteta provode službenu istragu u kojoj saslušavaju i tužitelja i tuženoga i koja obično traje od tri do šest mjeseci. Ako se utvrdi da je doista riječ o plagijatu, etičko povjerenstvo šalje izvješće na fakultetsko vijeće koje predlaže sankcije za plagijatora, a to su najčešće otkaz ili zabrana napredovanja pet godina. Fakultet šalje stručnom časopisu koji je objavio rad da je riječ o plagijatu i onda časopis to objavljuje svom čitateljstvu”, otkriva nam Judaš te kaže da iznimno fakultet prosljeđuje slučaj Sveučilištu ako zaključi da ga ne može sam riješiti. Ako se dokaže da je doktorat krivotvoren, dokazi se, kaže, dostavljaju Sveučilištu, odnosno rektoru koji plagijatoru može poništiti titulu doktora znanosti.
Kada se utvrdi da je netko plagijator, onaj tko se smatra oštećenim može protiv njega podnijeti i sudsku tužbu jer je plagijat i kazneno djelo. Onaj tko plagira doktorski rad, kod njih više ne može upisati novi doktorat, ali mu nitko ne može zabraniti da to učini na nekom drugom sveučilištu.
Rektorica Sveučilišta u Rijeci prof. dr. sc. Snježana Prijić-Samaržija, otkriva kako je to Sveučilište jedino u Hrvatskoj koje je oduzelo doktorat.
“To je bio slučaj iz 2002. godine i radilo se o autoplagijatu jer je utvrđeno da je doktorand na Medicinskom fakultetu svoj magistarski rad u nedopustivom dijelu uključio u svoj doktorski rad. On je zbog toga i tužio fakultet i sud je na drugostupanjskoj instanci presudio u korist Sveučilišta i doktorat je oduzet. Dekan Medicinskog fakulteta je tada bio prof. dr. sc. Stipan Jonjić, koji je jako vodio računa o integritetu fakulteta”, rekla nam je rektorica Prijić-Samaržija.
Otkriva kako je na riječkom Sveučilištu prošle godine obranjeno 58 doktorata, što je uobičajen broj koji se već godinama ne mijenja. Godišnje ih bude oko 60. Svi ti znanstveni radovi se čuvaju u njihovu repozitoriju. Najviše je doktorata iz područja biomedicine, a slijede tehničko i društveno područje. U Rijeci je trenutno oko 340 doktoranada, od kojih je 53 posto žena.
Kao važan digitalni alat za otkrivanje plagijata rektorica Prijić-Samaržija ističe softver Turnitin koji se koristi u mnogim državama. Riječko Sveučilišta ga je, dodaje, prije desetak godina počelo koristiti prvo u Hrvatskoj.
“U početku smo ga plaćali, a sada nam je besplatan. Donijeli smo odluku na Senatu da svi doktorati, ali i diplomski radovi moraju proći Turnitin provjeru. Za svaki studentski rad mentor mora predati izvješće da ga je proveo kroz Turnitin i dati komentare. Taj program pokazuje u postocima preklapanje rada s drugim izvorima. Pitanje je koja je referentna baza tog softvera, ali znamo da za hrvatski jezik povlači sve doktorske radove i znanstvene članke. Na kraju sam mentor mora procijeniti što mu govori postotak preklapanja. Postoji pravilo – ako je preklapanje 20 posto, dovedena je u pitanje izvornost rada”, ističe rektorica i naglašava kako plagiranje doktorata nije sramota samo za pojedinca nego i za fakultet i cijelu akademsku zajednicu. Bez softvera bi, smatra ona, mentoru bilo jako teško utvrditi plagijat jer ne može imati uvid u svu literaturu napisanu o određenoj temi, no da bi se u slučaju plagiranog rada utvrdila i odgovornost mentora, trebalo bi dokazati njegovu namjeru da nekome pogoduje.
“Za utvrđivanje plagijata koristimo se programskim paketom Turnitin. Pravila provođenja doktorskih studija definirana su Statutom Sveučilišta i Pravilnikom o poslijediplomskim studijima na razini Sveučilišta, kao i dodatnim pravilima koja za svoje studije imaju pojedine sastavnice”, odgovorili su nam na Sveučilištu u Osijeku na pitanje kako se štite od plagiranja. Na posljednjoj promociji u listopadu prošle godine promovirano je 136 doktora znanosti iz svih područja, a najviše iz biomedicine i zdravstva. Zbog epidemiološki razloga promocija je uključivala gotovo dvije godine obrana disertacija. Broj doktorata im je uglavnom konstantan iz godine u godinu.
Prorektorica za znanost i inovacije Sveučilište u Splitu prof. dr. sc. Leandra Vranješ Markić otkriva kako je kod njih u akademskoj godini 2019./2020. obranjeno je 70 doktorata, a prijašnje godine 47.
“Broj doktorata fluktuira iz godine u godinu, ali opći trend je porast broja. Mnogi naši mladi istraživači koji svoja istraživanja provode u Splitu pod mentorstvom naših profesora su studenti poslijediplomskih na drugim sveučilištima, najviše u Zagrebu. Najviše je doktorata iz biomedicinskih znanosti, zatim društvenih pa otprilike jednako prirodnih i humanističkih”, kaže Vranješ Markić i ističe kako joj nije poznato da su imali plagiranja doktorata, a za provjeru se koriste softverima PlagScan i Turnitin.
“Onaj tko ima sumnju da je rad plagiran pokreće postupak pred etičkim povjerenstvom fakulteta koje daje mišljenje sukladno postupku definiranom Etičkim kodeksom, a može zatražiti i mišljenje drugih osoba”, kaže prorektorica te dodaje da bi oduzeli doktorat kada bi otkrili da je plagiran.
Bivši dekan zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti na kojem godinama predaje politološke predmete na doktorskim studijima prof. dr. sc. Zoran Kurelić otkriva kako kod njih trogodišnji doktorski studij košta 60.000 kuna i ta se cijena ne mijenja već desetak godina. Svake tri godine upisuju 30-ak studenata. Otprilike polovina upisanih i završi doktorat.
“U zadnjih nekoliko godina dvoje je studenata završilo na fakultetskom stegovnom postupku zbog optužbe za plagijat. Prijavili su ih nastavnici. U oba slučaju su komisije zaključile da je riječ o pogreškama u citatu, odnosno pogrešnom načinu navođenja literature što je blaža forma plagijata ili akademska nepismenost, ali da se ne radi o krađi tuđih ideja. Odluka je bila da kandidati isprave pogreške i dovrše doktorat”, govori nam Kurelić.
“Kada dobijem neki studentski esej, odmah vidim je li student sam napisao neku rečenicu. Dovoljno je da je uguglam i da mi se otkrije odakle ju je prepisao. Na svakoj godini imam takav slučaj i onda razgovaram s kandidatom i kažem mu da je to za prijavu. Neki studenti, posebno strani, uopće ne razumiju da su napravili pogrešku time što su koristili nečije rečenice bez navođenja izvora. Neki profesori ih odmah prijave, a neki samo upozore da isprave pogrešku. To je stvar procjena nastavnika. Svi diplomski i doktorski radovi se i softverski provjeravaju. No ako netko zaista želi varati i u svom radu koristiti tuđe ideje, to može napraviti da ga nitko nikada ne uhvati. Dovoljno je da uzme tekst na stranom jeziku i prevede ga na hrvatski i niti jedan program ga neće otkriti. A još više me brine što postoje osobe koje za novac pišu drugima eseje. Osobno su mi dvije obrazovane mlade žene priznale da su pisale eseje mojim studentima. Svatko može kupljeni esej dvaput pročitati i razgovarati o njemu kao o svome i ja to ne mogu otkriti. To nije plagijat, ali je akademska pljačka koja je jednako grozna, ako ne i gora. Problem je što se plagijat ne doživljava kao neki naročiti prekršaj ili skandal. To je stvar kulture”, kaže Kurelić.
“Prva brana protiv plagiranja je mentor koji mora znati je li student u stanju napisati takav rad. On ne može znati sve znanstvene radove na svijetu, ali može procijeniti sposobnosti studenta. A postoje i softveri za provjeru”, rekao nam je dekan zagrebačkog FER-a prof. dr. sc. Gordan Gledec i potvrdio kako je i kod njih bilo pokušaja plagiranja, ali su ih mentori otkrili.
“Ne bih rekao da neki studenti to rade namjerno, nego više idu linijom manjeg otpora. Ako je u pitanju ozbiljno krivotvorenje, studenta treba sankcionirati, a za sitniji prekršaj je dovoljna i opomena jer je poanta da čovjek nauči, pa makar i na takav način”, zaključuje Gledec.
Postoje li u Hrvatskoj jedinstveni kriteriji za doktorske studije kako se ne bi događalo da je na nekim sveučilištima puno lakše steći doktorat nego na drugim? Odgovor nam je dala ravnateljica Agencije za znanost i visoko obrazovanje prof. dr. sc. Jasmina Havranek.
“Agencija kroz postupak reakreditacije doktorskih studija vrednuje stupanj ispunjenosti potrebnih kriterija. Svrha je ovog postupka osigurati dopusnicu samo onim doktorskim studijima koji ostvaruju potrebnu razinu kvalitete te dati preporuke za unapređenje. Kriteriji vrednovanja postoje, ali to ne znači da su mehanizmi postizanja kvalitete jednaki na svim studijskim programima. Doktorski rad je, prije svega, odgovornost doktoranda i akademska i znanstvena čestitost moraju biti ispred svih ostalih vrijednosti”, ističe Jasmina Havranek.