PRAVOSUDNI EPILOG

Konačna presuda ‘ledenoj‘ Smiljani: 700 dana nakon šokantnog otkrića u selu Palovcu

Srnec je osuđena nepravomoćno na 15 godina zatvora zbog ubojstva svoje sestre. Hoće li Vrhovni sud 21. siječnja potvrditi presudu?
U danima koje je provodila na ženskom odjelu remetinečkog zatvora, s kojeg su je odvodili na psihijatrijsko vještačenje u Vrapče, Smiljana Srnec bila je hladna kao led, iz njezina se lica nisu mogle iščitati nikakve emocije
 Zeljko Hajdinjak/Cropix

Glas će joj podrhtavati. Niz lice će joj teći suze, teško će disati, nedostajat će joj zraka, obrazi crvenjeti. Iako će odavati dojam da se uspijeva kontrolirati, u tom trenutku osjećat će da će joj srce stati. Napetost će pokušati smiriti lupkanjem noge o pod zatvorske ćelije.

Bit će joj to zadnja prilika da uvjeri ljude u sudačkim togama da nije ubojica, nego brižna majka i supruga. U četvrtak 21. siječnja troje ljudi odredit će njezinu budućnost, ali ona taj dan to još neće znati. Mučit će je neizvjesnost sve dok joj iza rešetaka varaždinskog zatvora ne stigne presuda koja će joj potvrditi kaznu od 15 godina zatvora. Njezini glasni jecaji odzvanjali bi hodnicima varaždinskog zatvora, trnci bi prolazili i zatvorske čuvare i ostale zatvorenike, ali rijetko bi tko s njom suosjećao. Smirile bi je tek tablete i zaspala bi kao i mnogo noći prije i probudila se nevoljka i troma. Jedan je to od scenarija ishoda jednog od najintrigantnijih zločina u novijoj hrvatskoj povijesti čiji je glavni protagonist Smiljana Srnec, 46-godišnja domaćica iz međimurskog sela Palovca.

Ovakav ishod “slučaja škrinja” samo je jedan od scenarija. Oslobađajuća presuda ili ukidanje presude i određivanje novog suđenja također su mogući ishodi vijećanja sudskog vijeća Vrhovnog suda. Ako bi na slobodu iz varaždinskog zatvora izašla kao nedužna osoba, Smiljani Srnec, slikovito rečeno, pao bi s leđa teret velik kao kuća. Sedamstotinjak dana provedenih iza rešetaka bilo bi joj kao ružan san. Neko vrijeme gdje god bi se pojavila prepoznavali bi je i, unatoč oslobađajućoj presudi, upirali prstom u nju i ispod glasa govorili “to ti je ona kaj je sestru dela v škrinju”, ali to je i ne bi previše pogađalo. Seoski tračevi i priče nikad je nisu pogađali, ili to barem nije odavala. Za neke Palovčane ona će zauvijek ostati hladna i proračunata Smilja. Ili, kako nam je rekao pouzdani izvor iz vrha pravosudne policije, u danima koje je provodila na ženskom odjelu remetinečkog zatvora s kojeg su je odvodili na psihijatrijsko vještačenje u Vrapče bila je hladna kao led, iz njezina se lica nisu mogle iščitati nikakve emocije.

image
Očevid u Palovcu
Zeljko Hajdinjak/Cropix

U varaždinskom zatvoru, tvrde isti insajderski izvori, jednoj od “cimerica” u ćeliji rekla je kako je “kurva dobila to kaj je zaslužila”. Insajderske informacije o ponašanju Smiljane Srnec iza rešetaka zahvalne su za svaku medijsku priču, ali oni na sudsku odluku neće i ne mogu imati bilo kakav učinak, kao ni sve ostale “legende” koje su se sad već isplele oko jednog od najintrigantnijih zločina u Hrvatskoj. Vijest da je u zamrzivaču u obiteljskoj kući gotovo 19 godina bilo skriveno mrtvo tijelo ubijene Jasmine Dominić koje je otkriveno te subote 16. veljače 2019, bila je i svjetska senzacija.

image
Očevid u Palovcu
Zeljko Hajdinjak/Cropix

I kad uskoro pravosudna saga nakon dvije godine bude okončana presudom Vrhovnog suda, a ovisno o njoj i cijeli slučaj ubojstva Jasmine Dominić, 21-godišnje tada već bivše studentice zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, ostat će niz nepoznanica i misterija. Iako će i pravosudna anatomija ovog slučaja biti godinama zanimljiva sucima, pravnicima, odvjetnicima i tužiteljima i spis s oznakom K-20/2019 vjerojatno trajno pohranjen u arhivi varaždinskog Županijskog suda, jednako je zanimljiva i ona sociološka, ljudska, kriminalistička anatomija zločina koji je obilježio Međimurje. Sasvim je izvjesno da se zločin kakav se dogodio u kući u Novoj ulici u Palovcu nekog neodređenog dana u ljeto 2000 godine rijetko viđa i u svjetskoj krimi praksi.

Poslagati ih samo kronološkim redom dovoljno je da pitanja koja smo postavili i dalje raspaljuju maštu o ulozi stvarnih protagonista, a da svaka naizgled čvrsto postavljena teza bude dovedena u pitanje nekom smislenom protutezom.

image
Očevid u Palovcu
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Pa krenimo redom. Prva zagonetka i misterij vrijeme je zločina, što vrišti već u prvoj rečenici iza one poznate fraze “kriva je” u presudi na 53 stranice koju je sudac Tomislav Brđanović, predsjednik vijeća varaždinskog Županijskog suda, objavio 30. lipnja. Smiljana Srnec je “točno neutvrđenog dana tijekom ljeta 2000. u obiteljskoj kući u Novoj 29, s ciljem da usmrti svoju sestru Jasminu Dominić, tupotvrdim predmetom zadala joj najmanje pet snažnih udaraca po lijevoj strani glave od kojih je zadobila brojne povrede i...”. I dalje se nabrajaju rane, razderotine glave, brojni krvni podljevi. Ukratko, Jasminino lice bilo je unakaženo od brojnih snažnih udaraca u glavu. Je li takve udarce mogla zadati žena? Vještaci su rekli da jest. Po njihovoj ocjeni, unatoč problemima s kralježnicom Smiljana Srnec bila je dovoljno snažna da tijelo odvuče i prebaci u škrinju, zatvori i nada se, kako godine budu prolazile, da nitko neće otkriti zločin.

Sljedeći kvadratić u mozaiku zločina jest motiv, koji bi mogao imati i uzročno-posljedičnu vezu sa smrtonosnim ozljedama. “Ona je dobila sve, a ja ništa”, rečenica je koju je Smiljana, navodno, rekla policijskim istražiteljima na prvom ispitivanju. S obzirom na to da je izrečena bez branitelja, ona je, zapravo, bačena u bunar, kao što je bilo i priznanje ubojica obitelji Zec pred istražnim sucem jer je dano bez branitelja i nikakvi pokušaji naknadnog spašavanja slučaja nisu doveli do kažnjavanja.

image
“Smiljana Srnec je tupotvrdim predmetom zadala svojoj sestri, s ciljem da je usmrti, najmanje pet snažnih udaraca po lijevoj strani glave”, stoji u presudi od 30. lipnja 2020.

“Ja nisam ubila svoju sestru. I ja sam ostala bez nje. Još i sad mi je teško. Nedostaje mi od dana od kada je nestala. S njom sam bila u jako dobrim odnosima. Slagale smo se. Puno jedna drugoj pomagale. Voljela sam je i uvijek ću je voljeti, kao i svoje roditelje, i nikome od njih ne bih naštetila ni na koji način”, riječi su to s početka Smiljanine obrane iznesene 14. svibnja u velikoj dvorani varaždinskog Županijskog suda. Već tada zbog epidemioloških mjera u sudnici su osim stranaka mogli biti samo televizijski snimatelji, pa smo ostali uskraćeni za neposredni dojam ili barem za susret pogledima sa Smiljanom dok je iz sobe s jedne strane hodnika vode prema sudnici.

Da ste i vi u ulozi suca, biste li i vi povjerovali ovakvoj obrani. Sudac Tomislav Brđanović nije i u presudi je i napisao zašto joj ne vjeruje.

image
“Obrana ne daje odgovor na ključno pitanje: kako se tijelo našlo u škrinji u kući u kojoj je optuženica živjela sve ove godine ako upravo ona nije počinitelj kaznenog djela?” piše sudac Brđanović u obrazloženju presude
Zeljko Hajdinjak/Cropix

“Obrana optuženice u kojoj poriče da bi ona počinila djelo sud odbacuje kao nevjerodostojnu. Optuženica, osim poricanja djela, ne daje nikakvo objašnjenje zbog čega se u škrinji u njezinoj kući nalazi mrtvo tijelo njezine sestre. Ne daje niti ikakvo racionalno objašnjenje o tome zbog čega nju svjedoci označavaju kao osobu koja je davala informacije o žrtvi, osim pukih tvrdnji da svjedoci ne govore istinu odnosno da je policijsko postupanje prema njoj bilo tendenciozno i s propustima. Ovdje valja naglasiti da pitanje policijskog postupanja, radnje na odvođenju optuženice i članova obitelji na poligrafsko ispitivanje, nisu od utjecaja na utvrđivanje njezine kaznene odgovornosti, koja se temelji na sadržaju izvedenih dokaza u ovom kaznenom postupku, a koji dokazi ne obuhvaćaju takve rezultate policijskog postupanja, Takve tvrdnje, kraj vjerodostojnih iskaza svjedoka, jednostavno nisu životno, logično uvjerljive, pogotovo kada se uzme u obzir utvrđenja suda o postojanju dokaza i zatvorenog kruga indicija da je optuženica počinila kazneno djelo za koje se optužuje. Konačno, obrana optuženice u kojoj poriče da je ona ubila sestru ne daje odgovor na ključno pitanje, kako se tijelo našlo u škrinji u kući u kojoj je optuženica živjela sve ove godine, ako upravo ona nije počinitelj kaznenog djela.”

Zapravo je to sukus cijelog “slučaja škrinja”. Prateći ovaj slučaj od njegova početka svi sugovornici i čitatelji postavljali su nekoliko pitanja: Kako su mogli živjeti s tijelom 19 godina u kući? Tko je još znao za leš? Je li majka znala za tijelo u škrinji?

Pa krenimo redom.

Odgovor na pitanje zašto je Smiljana Srnec, ako je doista ona ubojica, tijelo pospremila u škrinju - leži u njezinoj psihi. Ona je, kažu, bila opsjednuta čistoćom, bila je gadljiva, sve je u kući moralo biti pospremljeno i čisto. Stavljanje tijela u škrinju, prekrivanje vrećicama zaleđenog povrća i mesa, brtvljenje Končarove škrinje ljepilom, guranje pod stepenice u hodnik i slaganje raznih predmeta na nju odvratilo je pozornost ukućanima. Ali, ako su nakon zločina na tijelo nabacane vrećice zamrznutih namirnica, logično je pitanje kako nitko sve te godine nije imao potrebu koristiti nešto od zamrznute hrane. Na kraju, kako nitko nije sve te godine čistio škrinju jer je općepoznato da i proizvođači škrinja ne preporučuju da zamrznuta hrana u njima ne bude duže od godine dana. Na to pitanje suđenje nije dalo odgovor.

image
U Katarinu Dominić, Smiljaninu i Jasmininu majku, mnogi u Palovcu upiru prstom. Rijetko tko vjeruje da ona nije znala za zločin u obitelji
Robert Fajt/Cropix

“Sve će se znati u svoje vrijeme!” odgovarao je na novinarske molbe da ispriča i obiteljsku stranu priče Ivica Srnec, suprug Smiljane Srnec. To vrijeme nikad nije došlo. Ivica Srnec, za kojeg će u Palovcu reći kako njegova nije bila zadnja u kući i da je Smiljana vodila glavnu riječ, nikad nije progovorio o tome je li znao da je u kući u koju se priženio bilo tijelo njegove šogorice Jasmine. Na sudu je koristio blagodat i branio se šutnjom. Za razliku od Smiljane, mještani Palovca za njegov su položaj imali razumijevanja i na neki su ga način i sažalijevali. Jer, kažu, zbog Smiljanine nagle naravi Ivičina sestra i brat rijetko su zalazili u njegovu kuću. Priče kažu da je njegova obitelj bila i protiv veze i njihova braka i zbog toga što je Smiljana već imala izvanbračnu kćer. Vrijedni palovečki keramičar koji je Smiljanu upoznao dok je konobarila u lokalnom kafiću nije se obazirao na zlobne seoske priče. Prigrlio je i Smiljanu i njezinu kćer, koju je priznao kao svoju, a u braku su dobili još dvoje djece. Palovec je mjesto poznato po vrsnim keramičarima, Ivičin brat u bivšoj je državi bio među najboljim keramičarima, a kućni budžet popunjavala je Smiljanina majka i Ivičina svekrva Katarina, koja je poput mnogih Međimuraca “pečalbarila” u Njemačkoj skrbeći se o staračkim kućanstvima. U tjednu kad je Smiljana završila u zatvoru Ivica je već imao dogovoren posao u Austriji, kamo je trebao otići s jednim svojim sumještaninom. Ostao je u Palovcu i brine o kćerima.

image
Na fotografiji: kći i zet Smiljane Srnec
Zeljko Hajdinjak/Cropix

U Katarinu Dominić, Smiljaninu i Jasmininu majku, u Palovcu i šire mnogi upiru prstom. Rijetko tko vjeruje da ona nije znala za zločin u obitelji. “Katarina je kuharica. Škrinja ti je puna, a ti nikad iz nje ne izvadiš neki komad mesa ili povrća za kuhanje. Daj razmisli malo!” Rekao mi je to jedan od rođaka obitelji Srnec koji nikad nije prihvatio obiteljsku verziju da je Jasmina negdje u Francuskoj s dečkom. Te subote, 16. veljače 2019., policijska su vozila bila u Palovcu on je bio poslom odsutan iz svog mjesta. Supruga ga je nazvala na mobitel i rekla mu što se zbiva u selu. “Kaj, našli su Jasminu!?” bez okolišanja je rekao supruzi. U tom trenutku nitko još nije znao da je tijelo Jasmine Dominić, za kojom se službeno tragalo od kolovoza 2005. godine, u kući.

Katarina Dominić upravo je najveća zagonetka ovog slučaja. Što o njezinu odnosu prema ubojstvu svoje kćeri misle, Palovčani su pokazali na Jasmininu pogrebu. U mjesnoj mrtvačnici dok je sjedila i tiho jecala ispred bijelog povišenog lijesa, jer Jasminino je tijelo pokopano u zgrčenom položaju, nitko od rodbine i mještana nije joj prišao i izrazio sućut. Čak i kad je sretnu na groblju kad mijenja cvijeće u vazama pokojnog supruga Martina, Fredija kako su ga zvali Palovčani, i Jasmininoj, rijetko joj prilaze. Razmijene samo kurtoazni pozdrav i odu. Nitko ne misli da ona nije znala što se zbilo u kući i zašto je o tome odlučila šutjeti. Za svojevrsnu obiteljsku “omertu” psihijatri bi našli objašnjenje. Ako je znala da je jedna kći ubijena, suočena s groznom istinom da je ubojica netko od članova obitelji, kad je već izgubila jednu kćer, nije htjela izgubiti i drugu. Takve situacije nisu nepoznate u hrvatskoj “crnokronikaškoj praksi”. Sjećam se jednog slučaja s početka devedesetih u jednom romskom naselju kod Velike Gorice. Brat je nehotice puškom ubio brata, a roditelji su dočekali policiju s pričom o samoubojstvu iz automatske puške. Ali, policajci koji su došli na očevid odmah su posumnjali u tu priču i brat je na kraju prijavljen za ubojstvo. “Jednog smo sina izgubili, nismo željeli i drugog”, rekli su poslije policajcima.

image
Na sudu u Varaždinu 30. lipnja 2020. Smiljana Srnec (L) osuđena je na 15 godina zatvora za ubojstvo svoje sestre
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Je li i Katarina Dominić razmišljala po istom obrascu? Izravno ni nju, ali ni njezina supruga Martina Dominića nitko nije htio javno optužiti za sudjelovanje u zločinu, a ni policija za takvo što nije imala indicije. Otkrićem tijela, tragovima DNK Smiljane Srnec na najlonskim vrećicama i drugim materijalnim dokazima za policiju je “slučaj škrinja” bio zaključen. Pošto su riješili njezin nestanak i dostavili tužiteljstvu kaznenu prijavu, policijski posao je bio završen. Svjedočenje policajaca tijekom suđenja, ali i vještaka forenzičkog centra “Ivan Vučetić” bilo je zaključni čin policijskog posla na ovom slučaju kojim će se još baviti samo pravosuđe, mediji, možda publicistika i znanost.

U ograničenom tekstu praktički bi bilo nemoguće analizirati sve iskaze svjedoke, nalaze vještaka, forenzičke dokaze koji su izvedeni tijekom suđenja koje je počelo 15. listopada 2019. na varaždinskom Županijskom sudu, a od formalnog započinjanja postupka 11. srpnja 2019. sud evidentira 134 pismena u sudskom spisu koji već sad broji nekoliko tisuća stranica, desetke sati videozapisa i transkripata sa suđenja o zločinu koji je potresao Hrvatsku.

A je li slučaj blizu zaključenja i konačnog ishoda, nezahvalno je prognozirati. Iako je sudac Tomislav Brđanović pravne dvojbe oko zakonitosti dokaza “pokrio” odlukama Vrhovnog suda koje su potvrdile pravilnost njegovih postupaka, to je razlog zbog kojeg je teško vjerovati da će suci Vrhovnog suda sada “skakati u trbuh” vlastitim kolegama. Upravo bi to mogao biti razlog da potvrde prvostupanjsku presudu. Jedini ustupak koji bi mogli učiniti Smiljani Srnec i njezinu branitelju, čakovečkom odvjetniku Krešimiru Golubiću, jest da joj skinu koju zatvorsku godinu, pa je izvjesno da bi za pet godina Smiljana Srnec već mogla biti na slobodi. Na čijoj će strani biti božica pravde utjelovljena u likovima Ane Garačić, predsjednice sudskog vijeća Vrhovnog suda, te sudaca Damira Kosa i Perice Rosandića? O slučaju će im referirati sudac Zdenko Konjić. Ova sudačka četvorka izrekla je već stotine presuda, i kazni dugotrajnog zatvora, ali i oslobađajućih.

Kakav god bio ishod sudskog postupka, mračne tajne obitelji Dominić-Srnec nikad neće ugledati svjetlo dana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. siječanj 2021 00:51