Bio je 18. veljače 2020. kada je Zoran Milanović prisegnuo kao novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske i zatim održao upečatljiv nastupni govor. Hrvatska je dobila čovjeka koji će snažno braniti lijevo-liberalne tekovine, glasili su gotovo nepodijeljeni komentari o nekadašnjem premijeru, novom predsjedniku.
Milanovićev inauguralni govor općenito je dobio najviše ocjene: rekao je da ne kani biti korektivni, nego konstruktivni faktor te poručio da će uložiti „sve što ima i zna“ da iz zrna razumijevanja koje moli za svoje greške „izraste predsjednički mandat koji će biti na korist Hrvatskoj i svim njezinim građanima“. Predstavio se mirotvorcem, „Ratovi su gotovi i u njima smo pobijedili. Slava onima koji su dali svoje živote i vječna zahvalnost onima koji su sudjelovali. Bit ću predsjednik moderne Hrvatske, Hrvatske koja je svjesna svoje tradicije, ali i Hrvatske koja je isto tako spremna za novo“, pa dodao da je predsjednik neka vrsta vrhovnog ustavnog pravobranitelja. On je tu da uvijek štiti prava slabijih, da štiti ljudska prava, da ne dopusti da prevlada ili da proklija mržnja. „Za to mi ne trebaju veće ovlasti jer su one u Ustavu dovoljne. Veće ovlasti znače put u tiraniju.“
Nije prošlo dugo vremena, i taj govor je postao mrtvo slovo na papiru. U jeku afere Janaf Milanoviću je posebno zasmetala izjava i performans saborskih zastupnica Dalije Orešković i Marijane Puljak, koje su, nakon saznanja da je tamo bio i Milanović, na zgradu „Kluba“ Dragana Kovačevića postavile ploču „Ured predsjednika RH“. Odgovor Zorana Milanovića nije trebalo dugo čekati i u podužem monologu nazvao ih je "samodopadnim narikačama".
Kao jedna od spomenutih „narikača“, zanimljivo je čuti kako s protekom vremena od spomenutog incidenta Dalija Orešković objašnjava njegovu metamorfozu. Za nju je, reći će za Globus, neobjašnjiv Milanovićev prijelaz na ono što je desno u našem političkom prostoru, premda to čak i ne bi bilo posve negativno da se radi isključivo o tome, jer, na kraju krajeva, predsjednik države ima direktan izborni legitimitet, i treba pokazati malo veću političku širinu od one koju je imao kao predstavnik određene stranke ili koalicije. Ali tu je u njezinu slučaju kraj empatije za njega:
„Oni koji ga od ranije poznaju kažu da stil koji je unio kao predsjednik nije ništa novo, nego da je to autentični Milanović, ali takav nastup ostavlja jako loš dojam o Hrvatskoj jer, po protokolu, on je prvi čovjek u državi, iako nema izvršne ovlasti kakve ima Vlada. Ali predsjednik države svojim nastupima ima mogućnost otvarati važne teme i usmjeravati javnost, a Zoran Milanović to sve radi na krivi način i bez jasne agende. Pritom se vrlo često na njegovu udaru nalaze pojedinci i društvene skupine za koje bismo očekivali da će ih predsjednik države štititi, a ne napadati. Vjerujem da su njegovi birači, pa i osobe poput mene, očekivali da će Milanović biti zagovornik nekih društvenih skupina, a on je upravo njih napadao, a štitio krive“, decidirana je Dalija Orešković.
U protekle dvije i pol godine Zoran Milanović postajao je sve simpatičniji desnici upravo zahvaljujući svojim atacima na brojne predstavnike lijevo-liberalnog miljea, često sipajući neargumentirane optužbe, ali i uvrede. Njegovu promjenu kursa počeli su hvaliti i desničarski mediji, pa je primao laude na naslovnicama tjednika 7Dnevno i Hrvatskog tjednika na kojima se isticalo da je on „državnik kakvog je Hrvatska čekala“, odnosno „King Kong koji je rasturio ljevičarski parazitski ptičji rezervat“.
Od „Zorangutana“, kako su ga desničari vrijeđali u prošlosti preobrazio se u „King Konga“, u neoustaškim medijima. Posebno im se svidio nakon što je Žarka Puhovskog optužio da je svojim svjedočenjima početkom sedamdesetih maspokovce slao u zatvor, pritom ne ponudivši dokaze za svoje optužbe. Očito mu to nije smetalo, pa je na Pantovčaku ugostio Tihomira Blaškića i ponovno osporavao Haški sud tvrdeći kako su presude tog suda za ratne zločine Blaškiću i Milivoju Petkoviću "političke", što je nastavak njegova obračuna s Haagom još od akcije Oluja. Onda je hrvatska javnost saznala da je „predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović vratio ratna odlikovanja i čin general-bojnika Branimiru Glavašu, koje mu je još 2010. godine zbog, kako je tada navedeno u službenoj odluci, „postupanja protivno pravnom poretku i moralnim zasadama u Republici Hrvatskoj“, oduzeo tadašnji predsjednik Ivo Josipović.
Za ljude koji ga dobro poznaju današnji Milanović je autentičan, i više se ne pretvara da je socijaldemokrat ili kalvinist, kao što se nekada samoidentificirao u svjetonazorskom pogledu. „Trenutak kada je odlučio prijeći na drugu stranu bio je onaj čuveni sastanak s braniteljima 2015., na kojem je ocrnio Plenkovićevu majku kao ‘vojnu lekarku‘“, kaže političar koji se dugo nalazio u vrhu SDP-a, tako da Milanovića dobro poznaje, i profesionalno i privatno. Danas je izrazito kritičan prema bivšem šefu, za kojega smatra da je na prošlim predsjedničkim izborima iskoristio SDP, i da ga uopće nije briga za stranku kojoj je devet godina bio na čelu.
„Žalosno je da to u SDP-u odbijaju priznati, ali me ipak ne čudi. Jer, Peđa Grbin je bio provoditelj Milanovićevih zapovijedi iz vremena Vlade 2011.-2015., a Zoran je zaslužan i za političku karijeru Siniše Hajdaša Dončića. Ovi koji su politički propali, kao Željko Jovanović, Mihael Zmajlović ili Ranko Ostojić, odobravaju sve što dolazi s Pantovčaka jednostavno zato što se nadaju nekakvim diplomatskim sinekurama.“
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
