StoryEditor
GLOBUSOV SPECIJAL

Kraj srpske šutnje: ‘Jesu li Srbi u RH svjesni da je dio krivnje za rat na njima? Jesu...‘

Karika koja nedostaje u lancu potpunog pomirenja: Je li vrijeme da hrvatski Srbi provedu veliku povijesno-političku introspekciju?
Knin 1991.
 Jean-paul Guilloteau/AFP

Neki će reći da je ove godine u Kninu, za 25. obljetnicu Oluje, svečano je presječen čvor koji je zapetljao hrvatsko-srpsku najnoviju povijest do nerazmrsivosti. Na proslavu najveće hrvatske pobjede u Domovinskom ratu došao je najviše pozicionirani politički predstavnik hrvatskih Srba, Boris Milošević iz SDSS-a, koji je nedugo prije toga imenovan za potpredsjednika nove Vlade u kojoj je upravo ta stranka po broju saborskih zastupnika najveći partner HDZ-u Andreja Plenkovića. Dvadesetak kilometara dalje, u zaseoku Grubori 25. kolovoza, održana je komemoracija za civilne žrtve koje su tamo na taj dan prije 25 godina, neposredno nakon Oluje, ubili pripadnici hrvatskih postrojbi.

Tamo je bio potpredsjednik Vlade i ujedno ministar branitelja Tomo Medved, a Plenković je najavio kako će osobno potkraj rujna otići u Varivode, gdje hrvatski Srbi također svake godine odaju počast svojim nevinim sunarodnjacima kojima su 1995. živote oduzeli Hrvati. S obje strane, i hrvatske i srpske, prvi put jasno i glasno stižu geste pomirenja i ova će godina, po svemu sudeći, biti zapamćena kao stvarna prekretnica u odnosima između hrvatske države i srpske zajednice koja u njoj živi. Po mišljenju nekih povjesničara s kojima smo razgovarali za Globus, u tom lancu potpunog pomirenja nedostaje još jedna karika, a ta je da hrvatski Srbi provedu veliku povijesno-političku introspekciju i zapitaju se kolika je njihova odgovornost za rat koji se u Hrvatskoj dogodio u prvoj polovici 90-ih godina. Postavljajući to osjetljivo pitanje, Globus jasno i glasno zastupa stav da apsolutno nikakav teret na leđima ne nose hrvatski građani srpske nacionalnosti koji su tih godina živjeli na neokupiranom dijelu Hrvatske i mnogi doživjeli nebrojene neugodnosti samo zato što su Srbi. U tu skupinu definitivno spada i današnja srpska politička elita u Hrvatskoj.

Možemo li ipak u bliskoj budućnosti od uglednih srpskih političara u Hrvatskoj očekivati da otvoreno kažu kako njihovi sunarodnjaci u Domovinskom ratu nisu bili isključivo žrtve, nego su i mnogi od njih sudjelovali u ubijanju i razaranju? Iz SDSS na to pitanje nismo uspjeli dobiti službeni odgovor, a onaj neslužbeni glasi kako nije točno da svoju politiku grade na tome da su žrtve.

“Vi od mene tražite da na pitanje o objektivno vrlo kompliciranom fenomenu dadem kratak odgovor. Inače nam se često događa da se za krajnje složene fenomene traže krajnje jednostavni odgovori i rješenje. Valja, međutim, imati na umu da takva jednostavna rješenja postoje, ali je problem u tome da su gotovo uvijek – pogrešna”, kaže nam Slobodan Uzelac, SDSS-ov potpredsjednik u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor.

image
Slobodan Uzelac
Jure Miskovic/Cropix

“Srbi u Hrvatskoj su bili predmet manipulacija Srba izvan Hrvatske i Hrvata u Hrvatskoj. Zato su prošli kako su prošli. Neće nam biti dobro dok god pobjednici ne nauče podnijeti pobjedu. Naši narodi znaju podnijeti poraze, ali ne i pobjede. A kada im se zalomi pobjeda, kao što se zalomila Martiću i Babiću na početku njihove države Krajine, pobjedu su slavili tako da su Hrvati morali bježati. Na isti način su Srbi bježali nakon Bljeska i Oluje. Po tome se vidi kako pobjednici podnose pobjede. Mi smo veliki samo u porazu”, ističe Uzelac čija je uža specijalnost socijalna, odnosno društvena defektologija. On smatra da je odgovornost nacionalnih manjina – kako Srba u Hrvatskoj, tako i Hrvata u Srbiji – za ratove 90-ih godina toliko beznačajna da je gotovo stvar elementarne pristojnosti uopće postaviti pitanje koje smo mu postavili – je li vrijeme da hrvatski Srbi priznaju svoj dio odgovornosti za rat u Hrvatskoj? “Nekoga staviš u bijednu poziciju i njime manipuliraš, a onda ga još pitaš koliko je odgovoran”, zaključuje Uzelac koji ne smatra da bi priznajem svoje dogovornosti za rat Srbi ušutkali hrvatske nacionaliste. Prema njegovim riječima, hrvatski nacionalisti bi se ušutkali tek kada bi Srbi u Hrvatskoj rekli da su oni isključivi krivac, a Hrvati nevini kao mala djeca.

“To je kao pitanje gdje je početak kružnice. Može biti gdje god hoćeš. Krivnja je pitanje kružnice, jedan ciklus. Odabir početne točke promatranja će odrediti krivca. Svaki interpretator bira polaznu točku koja mu odgovara da drugu stranu proglasi krivcem. Nije pošteno nikoga proglašavati krivcem. Nisu krivi ni Hrvati ni Srbi, nego u datom momentu neki Srbi i neki Hrvati. Nepošteno je da se uvijek traži krivac u strani koja je gubitnik. A to su manjine. Njihova je odgovornost uvijek najmanja”, naglašava Uzelac.

Simo Rajić se politikom aktivno bavio još u doba Jugoslavije, a početkom 90-ih je kao predstavnik hrvatskih Srba i član SDP-a bio potpredsjednik prvog saziva Hrvatskog sabora. Danas umirovljenik, Rajić je prije tri godine izdao autobiografsku knjigu “Između Hrvata i Srba: ostati svoj u olovnim vremenima nije bilo lako” u kojoj je opisao zašto nije uspio plan hrvatskih Srba koji su se, poput njega, zalagali za miran proces osamostaljenja Hrvatske.

“Prihvatio sam funkciju potpredsjednika Sabora iz SDP-a misleći da nešto mogu napraviti. Tuđman je s Račanom vodio plodonosnu politiku i da nije bilo njih dvojice koji su imali viziju Hrvatske, Hrvatske ne bi ni bilo. Ja sam od onih koji razmišlja na način da nisu bili s jedne strane anđeli, a s druge đavoli. Oduvijek sam zastupao tezu da vidimo gdje su uzroci rata, je li moralo biti tako i tko je kriv, tko je počeo… Ako krenemo od toga, doći ćemo do spoznaje da su Srbi u Hrvatskoj bili opterećeni hipotekom Drugog svjetskog rata. Kada su se 90-ih susreli s nečime što im je izazivalo strah i neugodna sjećanja, krenuli su hajdučki. Pojavili su se krivi ljudi na krivom mjestu sa željom da cijepaju zemlju na kojoj žive stotine godina, što je civiliziranom svijetu nepojmljivo. Ja sam za saborskom govornicom 24. kolovoza 1990. rekao da je Slobodan Milošević elementarna nepogoda za srpski narod, pogotovo u Hrvatskoj. To tvrdim i danas. Taj je čovjek uzeo narod za taoca, gurao ga u nešto nepojmljivo. To nije prihvatio niti jedan Srbin koji je imao u sebi nešto humano. Mnogi Srbi u Hrvatskoj su prihvatili da budu marionete režima na koji ne treba trošiti riječi. Oslonili su se na ljude koji nisu znali za drugo nego za oružje”, govori Rajić.

Nastavlja kako je jedan od vođa pobudne Srba u Krajini Jovan Rašković bio politički avanturist koji je zapalio narod. Političari u Krajini su, dodaje, krenuli s idejom stvaranja države u državu uz pomoć Srbije.

“Kako za to nisu mogli dobiti podršku urbanih Srba, uzeli su one ruralne i manipulirali masama, a kada caruje oružje, um nestaje. Da sam ja tada došao u Krajinu, razapeli bi me na križ. Mogao sam doći tek nakon Oluje. Jesu li Srbi svjesni toga da je dio krivice za rat na njima? Sigurno da je. Ovo što se ove godine dogodilo u Kninu je plod sazrijevanja. Trebalo je dugo da Hrvatska dođe do Andreja Plenkovića, koji je tu odigrao kolosalnu ulogu. Svaka mu čast. Da je barem netko imao kičmu to napraviti prije 20 godina. Ja sam prije tri godine rekao hrvatskim političarima da nakon Knina moraju ići u Grubore. Pokazati da se vidi i druga strana medalje. Pozdravljam ovaj put. Podržavam Borisa Miloševića i Milorada Pupovca. Boris ima uza sebe profilirano društvo, ljude koji kozmopolitski i europski razmišljaju svjesni da se treba pokloniti svim žrtvama. Milorad to i govori da Srbi nisu samo žrtve jer su i Hrvati u Krajini doživjeli užas i etničko čišćenje. On je učinio sjajne stvari i zbog toga je često bio napadan od Srba”, zaključuje Rajić koji smatra da je ovo doista šansa da okrenemo novu stranicu i kažemo da smo nešto naučili.

“Srpski političari u Hrvatskoj na neki način već i govore o odgovornosti Srba za rat. Plenković im je za to dao platformu. On je Europljanin i istinski želi da to bude odnos tolerancije i uvažavanja, da se gleda koliko netko zna, a ne što je po nacionalnosti. U 21. stoljeću se moramo znati pokloniti svim žrtvama. Nadam se da su srpska i sve druge manjine u Hrvatskoj svjesne pozicije koju imaju trenutno u Vladi, da hrvatskom društvu daju nove ideje i programe. Ako ovu šansu propustimo, idemo samo na ruku rigidnoj desnici i ljevici. Optimist sam”, zaključuje Rajić koji priželjkuje da u skoroj budućnosti bude normalno da Srbi budu na listi HDZ-a.

Akademik Zvonko Kusić, predsjednik Vijeća za suočavanje s prošlošću koje je u svom prošlom mandatu oformio Andrej Plenković, za Globus kaže kako je dolazak Borisa Miloševića u Knin važna gesta kojom su hrvatski Srbi pokazali da priznaju Hrvatsku kao svoju državu, a to je zbog snažnih emocija proces koji se ne može dogoditi preko noći.

image
Zvonko Kusić
Davor Pongracic/Cropix

“Oko 10.000 se borilo u Hrvatskoj vojsci. Ipak, u većini su bili oni koji su htjeli pobunu protiv Hrvatske, a većina njih je izbjegla nakon Oluje. Ljudi i danas nose traume i zato je važno da netko napravi iskorak pa makar ga ekstremisti zbog toga osudili. Napravljen je taj povijesni iskorak koji je garancija stabilnosti u državi i tim putem treba nastaviti”, kaže Kusić dodajući kako istaknuti pojedinci među hrvatskim Srbima sve jasnije daju do znanja da je srpska pobuna u Hrvatskoj 90-ih godina bila pogrešna i besmislena i da su pobunjeni Srbi bili zavedeni.

Profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić naglašava kako se suočavanje s vlastitom mračnom prošlošću u Hrvatskoj odvija puno transparentnije i intenzivnije nego u Srbiji.

image
Hrvoje Klasić
Boris Kovacev/Cropix

“Ove je godine recimo cijela Hrvatska podjednako slušala o Oluji i o Gruborima, a nazvalo me nekoliko novinara iz Beograda koji su me svi do jednog pitali što je Škabrnja nakon što sam im je spomenuo. Oni ne znaju za mjesto na kojem je ubijeno više od 80 hrvatskih civila. Povjesničari u Hrvatskoj koji se smatraju lijevima imaju pristup svim najgledanijim i najčitanijim medijima dok povjesničari iz Srbije koji kritiziraju srpsku politiku s kraja 80-ih i ponašanje srpskih političara iz Krajine ili Republike Srpske 90-ih nemaju nekakve šanse doći u mainstream srbijanske medije. Osim medijske blokade, ne postoji ni politička volja iz čega proizlazi neznanje javnosti, posebno mladih generacija o mračnoj strani srpske povijesti, a ono što je posebno opasno po srpsko društvo je potenciranje statusa žrtve bez promišljanja srpskih zločina i zločinaca”, objašnjava Klasić.

Otkriva kako ga je prije nekoliko godina u Beograd pozvalo jedno udruženje prognanih Srba iz Hrvatske da nešto kaže o odnosu prema Srbima u Hrvatskoj.

“Svi su klimali glavama u znak odobravanja i pljeskali kada sam govorio da s pravom trebaju ukazivati na ubijanje srpskih civila i paljenje srpskih kuća. Međutim nastao je muk kada sam zastao i rekao da se s pravom ljute na one u Hrvatskoj koji nemaju empatiju za tim događajima, ali da mi zbog toga nije jasno zašto oni ne pokazuju empatiju prema etničkom čišćenju Hrvata s područja Krajine 90-ih godina, o ubijanju hrvatskih civila i pljačkanju kuća. Zašutjeli su kada sam ih pitao što su oni učinili kada se 1991. to događalo njihovim hrvatskim susjedima. Lako je suočavati se s tuđom prošlošću i tuđim grijesima, ali treba imati volje i hrabrosti suočiti se s vlastitima. Predlažem da Hrvati krenu govoriti i pisati samo o hrvatskim, a Srbi samo o srpskim zločinima. Trebalo bi inzistirati da srpski političari i povjesničari, mediji i svjedoci vremena govore o greškama srpske politike iz 90-ih. I da isto to na svojoj strani učine i Hrvati. U tom bi slučaju i Vučić i Dačić morali reći misle li danas da su bili u krivu kada su zagovarali stvaranje velike Srbije i pozivali ljude na oružje i mogu li danas osuditi politike iz tog vremena. A ključno je da to naprave i Srbi u Hrvatskoj. Puno surađujem sa srpskim društvima u Hrvatskoj i jasno sam im rekao da mi u njihovim glasilima i na njihovim okupljanjima nedostaju glasnije i jasnije kritike na račun Mile Martića, Milana Babića ili Gorana Handžića i da mladi Srbi koji danas žive u Hrvatskoj trebaju znati zašto su ti spomenuti pojedinci završili u Haagu i za kakve zločine su odgovorni. Ne kažem da nema predstavnika Srba koji o tome govore, ali mislim da su ipak u manjini i nedovoljno glasni”, zaključuje Klasić.

Povjesničar Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest koji intenzivno proučava noviju hrvatsku povijest tvrdi kako su danas jednako kao i prije 30 godina aktualne riječi Vlade Gotovca koji nipošto nije bio hrvatski nacionalist, a koji je u listopadu 1991. rekao kako će “u perspektivi sa Srbima odnosi izgledati točno onako kako to oni izaberu”.

image
Davor Marijan
Bruno Konjevic/Cropix

“Hrvati Srbima ne mogu učiniti ništa više nego im dati priliku da biraju domovinu. To je najviši oblik slobode koji im možemo pružiti. To znači da Hrvati Srbima mogu dati sve ono što žele i trebaju, pod uvjetom da nam ne opozivaju domovinu. Vi ne možete biti moj gost ako razarate moju kuću, ne možete biti moj susjed ako mi uništavate posjed. Ako hoćete sa mnom živjeti, morate priznati i mene i ono što ja u tom životu predstavljam. Ako živite u jednoj zemlji u kojoj imate deset posto stanovništva, onda se morate i tako ponašati. Ne zato što je to netko nametnuo, to morate učiniti sami”, navodi Marijan izjavu Vlade Gotovca “Odgovornost Srba za ovaj rat je strašna, a pitanje je žele li to oni priznati. Imali su 90-ih priliku svoj status rješavati u Saboru, no većina je izabrala pušku. I to je za njih ispalo loše. Problem je u tome što Srbi sve svode na 1941. i 1995., a odnos Hrvata i Srba u cijelom 20. stoljeću je iznimno težak. Pitanje je žele li Srbi u Hrvatskoj napokon prestati gledati u Beograd i početi misliti na sebe te odlučiti žele li biti ispostava Srbije ili nacionalna manjina u Hrvatskoj koja se brine za sebe. Niti jedna druga manjina u Hrvatskoj nema primjedbe na svoj položaj. Plenković je pristojan čovjek koji će pristati na razgovor i sve ovisi o predstavnicima Srba. Srbi su u Hrvatskoj nacionalna manjina i vrijeme je da to prihvate. Sada njihovi političari trebaju podvući crtu i reći što se dogodilo te se izjasniti po pitanju krivnje, a to nije lako”, govori Marijan i podsjeća kako su još 1989. Srbi u Kninu podržali Srbiju koja tada gazi Kosovo. Prema njegovim riječima, Srbi su u Hrvatskoj 1990. činili 12 posto stanovništva, ali su obnašali minimalno 30 posto ključnih funkcija.

“Srbi u Hrvatskoj su 90-ih pristali na igru iz Beograda da su u Hrvatskoj ugroženi. To nije bilo istina. Prosječan Srbin u Hrvatskoj je do 1991. bio povlašten. Neki povjesničari nude recept pomirenja Francuske i Njemačke. To je kod nas nemoguće zato što je Njemačka jasno priznala svoju krivnju za Drugi svjetski rat, dok srpska strana i danas govori da je problem u Hrvatima i Hrvatskoj. A rat su izazvali oni, a ne Hrvati. Franjo Tuđman se zaista trudio pregovarati i izbjeći rat. Jedino nije mogao prihvatiti veliku Srbiju”, naglašava Davor Marijan.

Profesor povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Tvrtko Jakovina povlači paralelu s Japanom, koji se zbog atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki na Zapadu uglavnom percipira kao žrtva Drugog svjetskog rata, a i Japanci sami sebe tako doživljavaju. Kod Srba je u Hrvatskoj, dodaje, osjećaj žrtve pojačan činjenicom da se njihova populacija značajno smanjila te da su mnogi bili diskriminirani čak do te mjere da su morali mijenjati imena i prezimena.

“Odgovornost za rat ne treba stavljati na teret urbanih Srba poput Pupovca, onih koji su ostali u Hrvatskoj i željeli doći do rješenja dogovorom. Početkom 90-ih godina u jugoslavenskoj federaciji postoji samo jedan centar, a to je Slobodan Milošević čija politika ima konačnu riječ oko svega. On pregovara sa saveznim organima oko provale u budžet, blokira Sloveniju, dogovara se s Tuđmanom oko Bosne, drži Crnu Goru…. Odgovornost hrvatskih Srba je prije svega u nepovjerenju prema političarima u Zagrebu za što su i ti hrvatski političari dobrim dijelom odgovorni. Na dijelu hrvatskih Srba je i odgovornost što nisu bili dovoljno glasni oni koji bi rekli ‘ne’ pobuni koja vodi u katastrofu koja može biti najgora upravo za Srbe. Ali ni u HDZ-u nije bilo dovoljno ljudi spremnih voditi politiku koja će biti dovoljno široka. To je kao kada danas govorimo oko politike pomirenja, a na drugoj strani imamo Aleksandra Vučića. Sa Slobodanom Miloševićem su mnogi hrvatski Srbi osjećali da se može ostvariti cilj o kojem su sanjali i zato nisu bili protiv te politike Beograda koja je završila tragedijom za sve koje je rat dodirnuo”, govori Jakovina koji misli da od isprika danas nema puno koristi. Više ljudima na selu znači asfalt ili sudski pravorijek za zločine, i Hrvatima i Srbima.

“Mi do danas nemamo ozbiljnu historiografiju, pa tako hrvatska desnica i dalje govori o izjednačavanju žrtve i agresora. Jasan diskurs o tome što se dogodilo bi pomagao, ali je hrvatskim Srbima važnije da sebi priznaju svoju krivicu, a posebno to vrijedi za Srbe u Srbiji. Tada bi se desila katarza koja srpskom društvu još ne dolazi. Time bi pomogli i Hrvatima da se zapitaju je li u redu da su Srbi 90-ih gubili poslove, da su ljudi mijenjali prezimena i imena”, ističe Jakovina dodajući kako Milorad Pupavac nije bio jedan od Srba koji su sudjelovali u pobuni i zato on nije ni taj koji bi trebao priznavati krivicu. Podsjeća kako je 90-ih godina tadašnja ministrica obrazovanja i kulture Vesna Girardi Jurkić donijela skandalozan zakon po kojem Srbi ne mogu predavati hrvatski jezik u školama koji je, srećom, pao na Ustavnom sudu.

“Mogli su krajem 80-ih neki Srbi u Hrvatskoj glasnije progovoriti o zlu koje je nadiralo iz Srbije, no isto je pitanje koliko je Hrvata pomoglo svojim kolegama Srbima koji su ostajali bez posla samo zato što su Srbi”, ističe Jakovina koji smatra da je sva hrvatska politička elita prije Andreja Plenkovića svjesno ponavljala jugoslavenske obrasce suočavanja s prošlošću glorificirajući vođu revolucije Tuđmana i Domovinski rat i šuteći o tamnim stranama kao što se u Jugoslaviji šutjelo o Bleiburgu i Golom otoku, a slavilo Tita i NOB.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. rujan 2020 16:30