Novinarski retrovizor, barem ovaj od konca 2003. do 2007. godine, izaziva srsi: kakva raskoš tema, kakve provokacije, kakav zbornik hrvatske borbe za vlast i mračnih epizoda pohlepe! Na stranicama Globusa prvih godina novog milenija pulsira sav život koji je moguće zamisliti, i s pozitivnog i s negativnog pola: afere političara koji su teško zastranili - kradući, varajući, otimajući i petljajući; otkrića ključnih procesa, žrtava i svjedoka u suđenjima za ratne zločine, prisluškivanje novinara, razobličavanje podzemlja i njegovih spona s vlašću...
Globus je pun intervjua s autoritetima iz ekonomije, politike, filozofije, medicine, ali tu su i drugi, Jacqueline van Maarsen, Nizozemka židovskog podrijetla, prijateljica Ane Frank, “uhvaćen” Johnny Štulić u Houtenu pokraj Utrechta. Tu su i reportaže s nudističkih plaža i vjerskih svetišta, iz novih tvornica, iz Dalmacije, označene kao epicentar AIDS-a nakon smrti Ukrajinke koja je bila žrtva trgovine ljudima, iz milanske opere Scala usred njezine obnove s hi tech-novotarijama, iz Hitlerova podzemnog grada u Obersalzbergu u bavarskim Alpama gdje je sagrađeno grandiozno turističko središte.
Između tog sadržaja nabijenog skandalima i političkih analiza ima i prstohvat čarolije kreativnog dvojca Nedžada Haznadara i Saše Šekoranje koji će sugovornike lansirati u sasvim nepoznate orbite. Genijalni zapisi socijalnog kroničara Željka Malnara koji je kombinacijom satire i pomaknutog humora stvorio svoju nezavisnu državu Peščenicu - onu koja će zrcaliti patologiju političke svakodnevice i formirati specifičan pokret otpora i ispušni ventil. Jelena Lovrić i Tanja Torbarina, svaka sa svojim skalpelima, Ines Sabalić sa svojim dalekozorom iz Bruxellesa opisuje kako nas vidi veliki svijet... Neulizivačke književne kritike Roberta Perišića. Profesorsko trančiranje Mirjane Kasapović. I - ono svrdlanje Denisa Kuljiša.
Nikad ne čitati stare brojeve, od toga čovjek samo padne u depresiju - opomenuo nas je jedan stariji kolega prije nego što smo zaronili u vlastitu prošlost. I stvarno nije pogriješio. Puno je razloga za depresiju, ne samo zbog duhovne i materijalne redukcije u godinama koje su uslijedile nego zbog neke opore uzaludnosti. Zajednički nazivnik svih afera i danas je isti kao onda: korupcija političke hobotnice.
Kad je u studenome 2003. Ivo Sanader osvojio svoj prvi mandat, to je simbolički značilo pobjedu nad tvrdom, rigidnim strujom koju je predvodio Ivić Pašalić, sinonim ozloglašenog političkog kameleonstva i sumnjivih poduzetničkih aranžmana. Sanader odmah gradi imidž modernog vođe: posjećuje srpsku pravoslavnu zajednicu i čestita im pravoslavni Božić. Ključna mantra s kojom je Sanader preuzeo vlast glasila je: detuđmanizacija - raskid sa svim negativnostima Tuđmanove ere. U tom trenutku Carla Del Ponte, glavna haška tužiteljica, najveći je izazov Sanaderu: Carla lomi Hrvatsku, smatra da se nije u stanju suočiti s vlastitom odgovornošću za ratne zločine. Ona je jedna od rijetkih koja nije impresionirana Sanaderom; ne samo da mu ne popušta nego proširuje optužnicu protiv Ante Gotovine i za zločine počinjene nakon Oluje.
Odvjetnik Veljko Miljević nedavno je u NU2 zamijetio kako je Ivo Sanader, nekoć velik i moćan, toliko da ga je bilo lijepo gledati, danas ipak upropašten čovjek unatoč općoj percepciji javnosti da hrvatski političari za svoj kriminal prolaze nekažnjeno. I, doista, tko se više sjeća te karizme i autoriteta koji je emanirao Sanader. Nastavio je Račanovim, a ne tuđmanovskim putem, sijekući radikalni nacionalizam i žestinu desnice. Zaustavio je negativnu putanju HDZ-a. Sanader je, saznao je Globus, u tajnosti osnovao Savjet za suradnju s Haagom i na njegovo čelo postavio ministricu pravosuđa Vesnu Škare-Ožbolt. Spremao se izručiti Haagu nekoliko Hrvata: Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića, Jadranka Prlića i Brunu Stojića. Po svaku cijenu htio je pokazati svijetu da se HDZ ne boji promjene, pa tako siječe u korijenu namjere da se Sunčani Hvar pokloni Borislavu Škegri bez javnog natječaja.
Prvu veću aferu izazvao je Andrija Hebrang, potpredsjednik Vlade - upao je u centralnu informativnu emisiju na HRT-u i pokušao zaštititi Škegru. “Svojom laičkom i netočnom interpretacijom sudskih odluka Hebrang je gotovo uspio isposlovati da se hvarski hotelski kompleks mimo zakona ustupi stranačkom drugaru Škegri. Bjesneći što je provaljen, od Televizije je zahtijevao da njegov demanti odmah pusti u program. Pritom se poslužio prijetnjama, financijskim i političkim: HTV-u je najavio da će ipak morati platiti PDV, uredništvo je optužio da Hrvatsku vuče na Balkan...”, piše Jelena Lovrić.
U proljeće 2004., i cijelu 2005. godinu, politika i mediji iz dana u dan bave se Antom Gotovinom koji je pobjegao 2001. U travnju Blair traži od Mesića da se odrekne Gotovine, a od Sanadera da uhapsi njegove pomagače - to su uvjeti koje Hrvatska mora ispuniti da bi 17. lipnja mogla dobiti status kandidata za EU. Glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte optuživala je državni vrh da sufinancira njegov bijeg, ali i crkvene vlasti da ga skrivaju u svojim samostanima, zbog čega je i od Vatikana tražila da kazni svećenstvo, ali taj zahtjev nije pao na plodno tlo. Analizira se svaki detalj sve do Gotovinina uhićenja 7. prosinca 2005.: na Tenerifeu u pratnji australskog Hrvata Joze Grgića u restoranu hotela Bitácora u 21.10 sati prišlo mu je osam službenika španjolske policije i uhitilo ih. Time je završio prvi dio najveće političko-pravne drame - 1123 dana bijega. U nizu tekstova problematiziramo tko plaća obranu; procjenjuje se imovina optuženih Hrvata čiju će obranu plaćati hrvatski porezni obveznici, otkrivaju se honorari odvjetnika - ti su iznosi astronomski i odvjetnici će ih u idućem broju demantirati, ali do danas nije jasno koliko su nas zapravo koštali.
Carla Del Ponte zbraja hrvatske grijehe: hrvatske vlasti pustile su Gotovinu da pobjegne, nije zabilježen nijedan pokušaj njegova uhićenja, organizirane su obavještajne akcije koje su trebale opstruirati rad suda, mreža pomagača je neotkrivena i nekažnjena, cure informacije haškog Tužiteljstva o njegovoj lokaciji - “informacije koje smo dali visokim Vladinim dužnosnicima dospjele su do Gotovininih pomagača u manje od 24 sata”, žali se Del Ponte 11. veljače ministrima vanjskih poslova 25 država članica EU. Ipak, Haški sud pristaje na deal s Hrvatskom, koja postaje prva od triju država kojima je povjeren posao nastavka započetih haških predmeta: slučajeve ratnih zločina srednje i niže rangiranih časnika prepušta domaćem pravosuđu.
Sanader u travnju provodi svilenu stranačku čistku: ukida funkcije potpredsjednika stranke i slabi Hebranga, Božidara Kalmetu i Ivana Šukera, a jača Vladimira Šeksa, Luku Bebića i Miomira Žužula - potonjeg ne zadugo, i preuzima totalnu kontrolu nad strankom.
Na otoku Viru Globusovi su novinari uhvatili političku elitu s prstima u pekmezu, zapravo u bespravnoj gradnji na obali: Pavao Miljavac sagradio je 104 kvadrata i privatni mol, Zdravko Tomac vikendicu od 80 kvadrata, Anto Đapić katnicu od stotinjak kvadrata. Upozoravamo kako hrvatski zločini zapadaju u zastare i ostaju bez kazne; na Općinskom sudu u Zagrebu od 2000. do travnja 2004. palo je u zastaru 2213 slučajeva; samo u 2003. godini u zastaru je otišlo 280 predmeta, a dva su suca prijavljena zbog nemara. Pomno pratimo najveći obračun sa stranica crne kronike na kojima su glavni likovi Hrvoje Petrač i general Vladimir Zagorec, čiji sukob kulminira otmicom generalova sina Tomislava; otkrivamo da se odbjegli Petrač, osumnjičen za poticanje na otmicu, vraća kući, kao i snimke Zagorca s tada neidentificiranim otmičarom u kojima zapomaže: “Halo, kad ću malog vidjeti? Tko mi garantira da je mali živ? Ja se mučim skupiti te novce, što da radim? Hoću maloga vidjeti! To je nešto strašno. Ne, nemoj to raditi. Daj mi malog na telefon. Ma hoću ga odmah vidjeti. Daj dijete pusti!”
Na stranicama Globusa Tomislav Dragičević, predsjednik Uprave INA-e, koji je odlukom premijera Sanadera ostao na čelu državne naftne kompanije premda ga je na tu dužnost postavila bivša Račanova Vlada, optužio je bivše čelnike tvrtke za veliku pljačku i sklapanje štetnih ugovora. Tvrdi: da nismo prodali Bijele noći (uhodano naftno polje s rezervama od šezdeset milijuna tona), možda bi već bankrotirale ili bismo ih izgubili; “prije mog dolaska na čelo INA-e mnogi su trpali novac u svoje džepove pa se i dio onih na višim pozicijama doista enormno obogatio”. Nije dugo trebalo čekati odgovor Davora Šterna, bivšega direktora, kojega je Dragičević optužio da je kompaniju doveo do ruba bankrota i da nije spriječio bujanje kriminalnih aktivnosti. Uzvratio je da je Dragičević nesposoban i da su ga nakon zataškane afere proizvedene jedne burne noći u Budimpešti smijenili, ali ostavili u tvrtki samo zato što su cijenili njegovu punicu Savku Dabčević-Kučar. Štern je ocijenio da se Sanaderova Vlada može osloniti samo na MOL-ove ljude u INA-i, a prodaju Bijelih noći za 74 milijuna dolara nazvao je promašajem, te da bi one mogle postati besane noći Tomislava Dragičevića.
U isto vrijeme Željko Malnar tužno se zapitao što je predsjednik bez vlastitog aviona dok su mu navirala nježna sjećanja na kolegu Franceka i njegov raskošni Challenger koji mu je kupio narod. Sazvao je sjednicu VONS-a i obznanio: “Naš narod, ako me voli kao Hrvati Tuđmana, mora se opet zadužiti i nabaviti mi zrakoplov.”
U proljeće 2004. u Dubrovnik je tisuću uzvanika pristiglo posebnim letovima iz Zagreba, Londona, Beča na gala otvorenje hotela Dubrovnik Palace u koji je Goran Štrok uložio 41 milijun eura, no Globus je nekoliko tjedana poslije otkrio da je hotel daleko od dovršenja, da je neka vrsta Štrokova Potemkinova sela u kojemu je samo 30 posto posla dovršeno.
Pratimo povratak Tomislava Karamarka i njegovo obnavljanje odnosa s predsjednikom Stjepanom Mesićem, koji se sprema u utrku za drugi mandat.
Carla Del Ponte u intervjuu Globusu hvali premijera Sanadera i Vladu kao politički vrlo inteligentnu, tvrdi da je “premijer ispunio sve što je od njega tražila, za razliku od prethodnika”.
Sanader odustaje od ekološko-ribolovne zone u Jadranu i suspendira odluku o proglašenju pravnog režima zaštite, pa mu inače mirni Račan ratoborno poručuje: ako hoće rat, imat će ga.
Sanader je u lipnju zapljusnut optužbama da njegova Vlada plaća previsoku cijenu Bruxellesu, da se ponaša poslušnički i žrtvuje bitne nacionalne interese. Zamjera mu se pretjerana suradljivost: prema Haškom sudu, EU, odnosno Italiji i Sloveniji, Međunarodnom monetarnom fondu koji novi stand by-aranžman uvjetuje kresanjem socijalnih prava. Hrvatsku političku scenu trese paradoks: što smo bliže EU, blok protivnika priključenja eurointegracijama sve je masovniji. HSP organizira akciju lijepljenja plakata u znak podrške osuđenom Mirku Norcu, Anto Đapić prijeti antihaškim prosvjedima na splitskoj rivi. U takvu Europu ne želimo, s takvim premijerom koji je postao maneken hrvatske mlitavosti - poručuje mu oporba, a češki premijer Vladimír Špidla tvrdi da Hrvatska ionako još nije spremna. Kad se napokon u Banskim dvorima koncem lipnja 2004. slavi što je Hrvatska dobila status kandidata za punopravno članstvo u EU, na domjenak ne dolaze Ivica Račan, Anto Đapić, Zlatko Tomčić, a dolaze Jozo Radoš uime Libre, HNS-ova Vesna Pusić i Ivo Banac, kao predstavnik Liberalne stranke. Globus objavljuje ono što većina medija prešućuje da ne kvari feštu, puni zaključak o Hrvatskoj: Zagreb ispunjava političke kriterije, ali EU naglašava da Hrvatska treba održavati punu suradnju s Haagom, poduzeti sve da se preostali optuženik locira i izruči Haagu, bolju zaštitu manjinskih prava, povratak izbjeglica, reformu pravosuđa, regionalnu suradnju i borbu protiv korupcije.
Nekoliko tjedana poslije sklapa se panična koalicija, u strahu od vlastite propasti, kako Mirjana Kasapović naziva savez SDP-a, HNS-a i HSS-a. U srpnju analiziramo troškove hrvatskog parlamenta i dolazimo do poraznog otkrića: Hrvatska ima najskuplji parlament u odnosu na broj stanovnika i nacionalno bogatstvo, ima bolje plaćene i povlaštenije zastupnike od Slovenije, Mađarske, Slovačke, BiH, Srbije i Crne Gore.
Objavljujemo reportažu iz aviona s oslobođenim Tihomirom Blaškićem na putu iz Haaga koji je izbjegao kaznu od 45 godina zatvora, a osam godina i četiri mjeseca proveo u zatvoru. Blaškić je pušten zahvaljujući otkriću novih dokumenata i novih svjedoka, a važnu ulogu za takav finiš odigrali su Ivica Račan i predsjednik Mesić, koji je otvorio arhive i pomogao Blaškićevoj obrani. Haški sud de facto je potvrdio da je Blaškić bio žrtva Tuđmanove vlasti koja je opstruirala utvrđivanje istine u strahu za vlastitu kožu. Novi, za Blaškićevu obranu i sudbinu presudni dokazi pronađeni su, rekao je predsjedatelj žalbenog vijeća sudac Faust Pocar, nakon Tuđmanove smrti. Sud je utvrdio da Blaškić nije naredio strašni zločin u Ahmićima niti je kontrolirao jedinice koje su ga počinile, pa je kazna s 45 godina smanjena na devet. Globus je pisao o tome kako je vlast ubojice iz Ahmića i njihove nalogodavce velikodušno zbrinjavala po Hrvatskoj, promijenivši im identitet. Iznosimo na svjetlo dana i povjerljivo izvješće što ga je Markica Rebić, šef SIS-a, sastavio u lipnju 1998. za predsjednika Tuđmana, u kojemu izrijekom kaže da vodi program zaštite optuženih za ratne zločine.
Globus počinje serijal možda najbizarnijih tekstova iz oblasti zdravstva, o uglednom ginekologu Asimu Kurjaku, nakon kojih više ništa u njegovu životu neće biti isto: rezultati opsežne dvogodišnje istrage MUP-a i Ministarstva zdravstva Kurjaka sumnjiče da je u privatnoj poliklinici svoje supruge krao jajašca i izvodio sumnjive operacije.
Zsolt Hernádi, izvršni predsjednik mađarskog naftnog koncerna MOL koji je 2003. za 505 milijuna dolara kupio 25 posto dionica INA-e, na stranicama Globusa odgovara na zahtjeve premijera Sanadera da snize cijene goriva: MOL će poštovati odluku Vlade, ali upletanje države u formiranje cijene goriva nije uvijek dobro rješenje za kompaniju.
Novinari pronalaze tihog susjeda iz Klagenfurta koji je hrvatskom MUP-u nedostupan otkako je nestao sa svoje adrese u Daruvaru kad ga je Centar Simona Wiesenthala optužio za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu nad Srbima i Židovima: Milivoj Ašner, bivši dužnosnik NDH, upravitelj Predstojništva Gradskog redarstva u Požegi 1941. i 1942., godinama se skrivao u Austriji, a onda se vratio u Daruvar i osnovao Izvornu seljačku stranku i Hrvatsku agrarnu i poduzetničku banku te opet pobjegao u Austriju.
Tu je i početak političkog kraja Miomira Žužula nakon saznanja o neplaćanju poreza, suspektne uloge da se golemi financijski posao izgradnje autoceste dodijeli izravnom pogodbom američkoj tvrtki Bechtel za koju je Žužul profesionalno lobirao dok je živio u SAD-u te oprost višemilijunskih dugova Imostroju, tvrtki čiji je novi vlasnik Žužulovoj supruzi za polovicu bezvrijedne tvornice isplatio 500.000 kuna. Oporba ga rafalno rešeta, iako još nema dokaza da je Žužul imao koristi od odluke Vlade o opraštanju dugova Imostroju.
Iz tjedna u tjedan isti ritam; red afera, red intervjua i reportaža. Pratimo i špijune koji su nelegalno priveli i ucjenjivali novinarku Helenu Puljiz pred predstojnikom Ureda za nadzor rada sigurnosnih službi, koji su našem fotografu pokušali uzeti film.
Iz sjedišta UN-a u New Yorku urednik Mladen Pleše donosi izvještaj što se događalo u pozadini dramatične noći kada se odlučivalo o sudbini Hrvatske - Sanader je proveo noć lobirajući da se ublaži nepovoljno izvješće o suradnji s Haagom. Ante Gotovina još je u bijegu, a pregovori o priključenju EU ovise o njegovu izručenju. Na sastanku ministara vanjskih poslova država članica EU koncem 2004. godine stižu najteže optužbe na račun suradnje Hrvatske s Haagom.
Slavica Lukić otkrila je priču o pljački bračkih parcela u režiji sutkinje Ivane Domić, predsjednice Općinskog suda u Supetru na Braču. Pod okriljem sudačke toge Domić je na Braču provodila zakone Divljeg zapada. Otkrilo se da je od 1998. do 2004. donijela čak 850 presuda u imovinskim sporovima. Premda je za slučajeve mogla zadužiti druge suce, dodijelila ih je sebi.
Pišemo o krađi srpskih kuća temeljem uvida bivše djelatnice Državne agencije za pravni promet i posredovanje nekretnina koja je državnom odvjetniku Mladenu Bajiću prijavila skupinu svojih kolega optužujući ih da su se obogatili nezakonitim otkupom srpskih kuća.
Tadašnji glavni i odgovorni urednik Igor Alborghetti zavirio je u svoj dosje, 50-ak stranica sažetaka prisluškivanih telefonskih razgovora koje su tajne službe sastavile uz blagoslov ministra Ivana Jarnjaka i Ivana Penića. Duhovito je obznanio: “Šef POA-e Franjo Turek uhodio mi je oca, majku, ženu i kćer kako bi otkrio da sam urednik Globusa, a ne francuski obavještajac, tri su godine trošili novac poreznih obveznika, slušali telefone, otvarali poštu, faksove kako bi dokazali da sam špijun koji prodaje državne tajne, a u tim gadljivim informacijama ne postoji nijedan važan obavještajni podatak.” Poslije je to Turek demantirao; ma kakvi, POA se bavi djelovanjem stranih obavještajnih službi i njihovih agenata. Tim je povodom održana i sjednica Vijeća za nadzor tajnih službi i saborskog Odbora za unutarnju politiku na kojoj je zaključeno da novinari ipak nisu prijetnja nacionalnoj sigurnosti te da postoji osnovana sumnja da su im prekršena ustavom zajamčena ljudska i građanska prava.
Donosimo sudski epilog bitke za priznavanje očinstva - sud je potvrdio da je Stjepan Tuđman otac izvanbračnog djeteta, tada šestogodišnjeg dječaka, i daje mu za pravo da nosi prezime Tuđman.
U listopadu 2005. Sanader je smijenio šefa policije zato što nije zaustavio prosvjednike koji su razbili nekoliko prozora na Banskim dvorima, a opozicija je, piše Jelena Lovrić, užasnuta hapšenjem heroja, a ne zločinca, čkomila u svojim mišjim rupama, skrivala se bolje od Gotovine.
U veljači 2006. Vesna Škare-Ožbolt piše dnevnik svoje smjene, odbacuje ono što joj HDZ navodi kao krimen - da je odavala povjerljive informacije i bilježi detalj, otkriva kako joj Jadranka Kosor šalje SMS za kavu nakon što je digla ruku za njezinu smjenu.
U travnju 2006. bavimo se bogatašima u diplomaciji, objavljujemo tajni popis plaća hrvatskih veleposlanika koje se vrte između 30.000 i 60.000 kuna, a godišnji se troškovi za 515 diplomata i 287 zaposlenika penju na 437,2 milijuna kuna: Josip Paro, Velika Britanija - 62.394; Neven Jurica, SAD - 62.388; Ivan del Vechio, Izrael - 59.624; Gordan Bakota, Turska - 56.598, Svjetlan Berković, Švedska - 55.147, Tomislav Vidošević, Italija - 51.016, Božo Kovačević, Rusija - 49.968; Drago Štambuk, Japan - 49.420, Dubravko Žirovčić, Maroko - 48.027...
U ljetnim mjesecima istražujemo luksuznu novu flotu hrvatskih bogataša. Vlasnik najveće jahte Maro duge 40 metara, vrijedne osam milijuna eura, tajanstveni je biznismen iz Varaždina; Ivica Kurtović ima jahtu od 34 metra vrijednu četiri milijuna, Radovan Volmut jahtu iste duljine vrijednu šest milijuna, Dubravko Grgić plovi na 6,5 milijuna eura skupom brodu, Pavo Zubak 7,5 milijuna, Ivica Todorić ima jahtu od 26 metara procijenjenu na 5,5 milijuna eura, Branko Bevanda plovi na brodu od 25 metara, “teškom” 1,8 milijuna eura.
Popisujemo u rujnu sto lokalnih šerifa koji vladaju Hrvatskom, od Vukovara, Rovinja i Čakovca do Dubrovnika, koji bilo kao predstavnici izabrane mjesne vlasti, bilo kao bogati poduzetnici ili pak kao pripadnici podzemlja svojim odlukama i interesima s pomoću mreže pouzdanika bitno određuju sudbinu građana. Na listi je prvi Zagreb s Milanom Bandićem, iza njega je Branimir Glavaš kao ozloglašeni gubernator Slavonije, slijedi Radimir Čačić kao spoj biznisa i velikih političkih ambicija, Stipe Gabrić Jambo, poznatiji i od neretvanskih mandarina, Božidar Kalmeta, nezaobilazan u Zadru i Zagrebu, Vlado Zec, posrnuli rizničar Zlatne doline, Željko Kerum, kralj kiča u Splitu...
U studenome 2006. dešifriramo 66 stranica izvješća Europske komisije o Hrvatskoj, objavljenog na svim jezicima EU, ali ne i na hrvatskom. Premijer ga frizira pred javnošću i uvjerava da je vrlo povoljno, dok ugledni američki dnevnik Wall Street Journal u njemu nalazi niz vrlo oštrih ocjena upućenih Vladi, a premijera proglašava majstorom medijske manipulacije. EK upozorava da Hrvatska nema nezavisno pravosuđe, da se korupcija na visokoj razini uopće ne kažnjava, a Sanader tvrdi da nas hvale za ostvareni napredak u reformama.
Koncem 2006. dvjesto novinara, urednika, kolumnista i komentatora svih televizija i radijskih postaja, dnevnika, tjednika, mjesečnika bira osobe godine: poduzetnika Ivicu Todorića, premijera Sanadera, pokojnu Anu Rukavinu, Zlatana Stipišića Gibonnija i Janicu Kostelić.
U povodu najava ministrice Kolinde Grabar-Kitarović da će zbog prevelikih troškova preispitati Pravilnik o izdacima za školovanje djece diplomata u svijetu, istražili smo kakve škole pohađa 97 sinova i kćeri hrvatskih veleposlanika i konzula i koliko koštaju porezne obveznike. Pokazalo se da Vlada pokriva 90 posto troškova za đake privatnih škola po Uredbi iz 2003. i da za školarinu samo jednog djeteta diplomata u Londonu Vlada izdvaja 189 tisuća kuna godišnje, u Švicarskoj 107.600, u Srbiji za 13 đaka 622.098 kuna, Austrija 627.177 kuna za osmero djece...
Mirjana Dugandžija odala je najveći književni misterij: tko se krije iza pseudonima Alena Bovića, zagrebačkog liječnika koji je intrigirao javnost romanom o narkomansko-navijačkom miljeu “Metastaze”. Ivo Balenović priznao je da mu je lakše izaći iz anonimnosti nego stalno živjeti u iščekivanju kad će ga otkriti. Razgovaramo s Gregom Kehoeom, američkim odvjetnikom, koji je pomogao iračkim vlastima da prikupe dokaze o zločinima Sadama Huseina i sastave optužnicu protiv njega. On prognozira da će Gotovinu osloboditi.
Globus podvlači crtu pod 2006. godinu i ocjenjuje Sanaderov mandat. Premijer se morao suočiti s nizom afera, ali se izvukao jer u oporbi nema opasna protivnika: prodaja državnog udjela u Plivi, sumnje u pranje novca u Brodosplitu, Glavaševe optužbe za namještanje unutarstranačkih izbora u travnju 2002. koji su ga doveli na čelo HDZ-a, prvi put u povijesti jednom je zastupniku ukinut imunitet zbog optužbi za ratni zločin...