U nedjelju 13. kolovoza, nešto iza podneva, Drago Krpina i ja ušli smo u Radašinovce, selo na krajnjem jugu općine Benkovac. To je Krpinino rodno selo (rođen je 1960.).
Na ploči, na ulazu u selo, nema imena sela. To jest, slova su u tom imenu izbrisana. Kao da ulazimo na neki nepostojeći, imaginarni teritorij. Krpina mi objašnjava da je, sve donedavna, u optjecaju bilo nekoliko varijanti imena sela, njih četiri ili pet, pa kad je službeno definitivno odlučeno da se selo zove Radašinovci, netko kojemu to nije bilo po volji, izbrisao je, s table, taj službeni naziv.
Ovdje sjećanje na rat (onaj devedesetih, Domovinski) nije izblijedjelo. Naprotiv, u zraku se živo osjeća kao da rat još uvijek traje. Ne puca, ne gruva, sablasna je tišina, ali nekako miriše po ratu. Jako, intenzivno.
Razdjelnica
Drago Krpina me uvodi u samo srce hrvatsko-srpskog (srpsko-hrvatskog) rata iz devedesetih. Na tom području. Krećemo se, otprilike, po crti koja je tada, devedesetih, bila crta razdjelnica između teritorija koji su kontrolirali Hrvati i okupiranog teritorija, koji su kontrolirali pobunjeni Srbi. Idemo, zapravo, granicom koja dijeli dva susjedna sela. Tu, kuda prolazimo, su Radašinovci, rodno selo Drage Krpine; tamo preko, iza obližnjeg brda, samo 3-4 kilometra zračne udaljenosti, su Ceranje Donje, rodno selo Milorada Pupovca. Krpina je u ratu bio, uza sve ostalo, predsjednik Kriznog štaba za sjevernu i srednju Dalmaciju (na tu je dužnost izabran u srpnju 1991.), Pupovac je i onda i danas bio, i jest, politički lider Srba u Hrvatskoj.
Dolazimo na najkritičnije mjesto u Radašinovcima. Na njemu je ispisana (iscrtana, vizualizirana, ovjekovječena) formula rata Hrvata i Srba (Srba i Hrvata) u ovome dijelu Dalmacije. Nekoliko do temelja porušenih/spaljenih kuća (na jednoj od ruševina piše, velikim slovima, “Ustaše”), a između njih, kao fatamorgana, blješti na jarkome kolovoskom suncu jedna “ganc-nova”, prilično lijepo dizajnirana obiteljska kuća – ali u kojoj nitko (barem zasad) ne stanuje. Krpina mi objašnjava o čemu se tu, zapravo, radi.
Te su porušene i spaljene kuće pripadale Srbima. Ona glavna bila je kuća Vese Pupovca, kojega su svi u selu zvali Veskonja (Krpini nije poznato je li s tim Vesom Pupovcem Milorad Pupovac bio, odnosno jest, u nekom srodničkom odnosu). U njoj se navečer ili u noći od 23. na 24. prosinca 1991. dogodio zločin koji je udario pečat srpsko-hrvatskom ratu u ovome kraju. Krpina:
“U toj su kući bila, zajedno s Vesom Pupovcem, tri hrvatska branitelja, sva trojica iz obližnje Vrane: Tomislav Kovačević, Ivica Rogić i Zrinko Šarić. Oni su donijeli hranu tome Vesi Pupovcu. Je li ih on zvao ili su došli sami – to ne znamo. A onda se dogodio zločin. Kad je stari Pupovac, taj domaćin, otišao u konobu po vino, četnici, koji su bili u zasjedi, otvorili su vatru na ovu trojicu. Pucali su s prozora. Kovačević i Rogić su ubijeni, a Zrinko Šarić teško je ranjen; kao ranjen se izvukao i dopuzao do sela. Moj brat Duje prvi je naišao na njega i odvezao ga u šibensku bolnicu...”
Obitelj Matić
Na moje pitanje je li to bila organizirana zasjeda, Krpina mi je odgovorio: “Zasjeda je bila sto posto, jedino što ne znamo to je li bila dogovorena sa starim Pupovcem. Pretpostavka je većine Hrvata da jest, a dokaz za to jest da je stari Pupovac, nakon što se to dogodilo, otišao zajedno s četnicima, i to u susjedno Ceranje. Navodno je poslije Oluje taj stari Pupovac završio negdje u Vojvodini...”
Krpina mi je pritom posebno naglasio: “Do tog događaja nijednoj kući u vlasništvu bilo kojega Srbina u Radašinovcima nije falio ni kamenčić. A nakon tog događaja dogodilo se masovnije rušenje napuštenih srpskih kuća u selu. Njih desetak...”
Nastavili smo obilaziti Radašinovce i prisjećati se pojedinih važnijih događaja, i njihovih glavnih protagonista, iz rata devedesetih. Bio je to vrlo tvrd, vrlo opori izlet u to (inače prilično razvučeno i dugačko) selo, totalni kontrast razbibrižnoj ljetno-turističkoj atmosferi koja vlada u obližnjem Biogradu na Moru, odakle smo krenuli.
“Bila je u Radašinovcima”, prisjećao se Krpina, “jedna posebna srpsko-pravoslavna obitelj, obitelj Matić. Jedna od najcjenjenijih obitelji u selu. Glava obitelji bio je Rade Matić. Ni od Srba ni od Hrvata niste mogli čuti ništa loše o njemu. Rade Matić bio je jedan od najboljih ljudi u selu, moj otac Niko ga je iznimno cijenio. A ja sam, opet, bio veliki prijatelj s njegovim sinom Markom Matićem. On je bio najbolji nogometaš u selu. Sad živi u Rijeci, i danas u mobitelu čuvam njegov telefonski broj, evo mogao bih ga sada nazvati.”
Taj se Marko Matić, ističe Krpina, u ratu borio na hrvatskoj strani, bio je u Hrvatskoj vojsci.
“Sve vam je ovdje, u ovome selu, međusobno isprepleteno”, pokušao mi je Krpina objasniti zbunjujuće paradokse Radašinovaca, “to vam je život u realnom prostoru i vremenu. A ne kako se na to gledalo iz Zagreba, iz kabineta nekog ministra... Vidite, razmišljajući o zločinu što su ga lokalni, pobunjeni Srbi počinili u kući Vese Pupovca, pada mi na pamet pukovnik Nikola Zelić, koji je u Drugom svjetskom ratu bio pukovnik ustaške vojske, ali je ostao zapamćen kao jedan od najvećih zaštitnika domaćih Srba i pravoslavaca. Svi Srbi koji su živjeli u ovome kraju uživali su njegovu punu zaštitu, zbog čega je bilo puno negodovanja u vrhu ustaške vlasti. Njegov postupak može služiti na čast njemu i njegovoj obitelji, pokazao se kao moralan i etičan čovjek koji je smatrao svojom obvezom zaštititi svoje susjede, neovisno o tome koje vjere i nacije bili – unatoč svom položaju...”
Upitao sam Dragu Krpinu je li dotični ustaški pukovnik Nikola Zelić imao potomke (sinove i unuke), i kako su se oni ponijeli u ratu devedesetih. Odgovorio mi je:
“Unuk Nikole Zelića, Zorko, također je ubijen u jednoj od zasjeda, u kojoj se dogodio već opisani zločin. On je, inače, živio u obližnjem selu Vrani. Ja i Zorko bili smo znanci, a poznavao sam i njegova oca Šimu, koji je bio sin Nikole Zelića... Zorko Zelić ubijen je na cesti kad se vraćao sa sprovoda jednome mom rođaku. Ubio ga je komšija iz Ceranja...”
Poželio sam vidjeti i Vranu, kao i obližnje Vransko jezero, jednu od najvećih turističkih atrakcija u ovome kraju. Drago Krpina mi je tu želju ispunio pa me poveo i na popularni vidikovac Kamenjak, s kojega se pruža prekrasan pogled na Vransko jezero, ali i na jedan širi dio sjeverne Dalmacije, uključujući i otok Murter i gradić Pirovac te na kornatsko otočje.
Jama na vidikovcu
Ali, pazi sad, pri uspinjanju na vidikovac Kamenjak nailazili smo, svako malo, na postaje križnog puta. Na njih ukupno 14, kao da smo, recimo, na Kalvariji u Mariji Bistrici – s time da su ove postaje bile improvizirane, onako “amaterski” napravljene, od prirodnoga bijeloga kamena. I opet je, baš kao i u obližnjim Radašinovcima, sve u zraku, odjedanput, zamirisalo na nešto krajnje zlokobno, na neka masovna ubojstva, smaknuća i zločine. Upitao sam Dragu Krpinu o čemu je sada riječ. Odgovorio mi je:
“Tu gdje je sada vidikovac nalazi se jama pokraj koje su na sv. Antu 13. lipnja 1944. partizani pobili nepoznat broj mještana sela Polače, i onda ih bacili u nju... To su počinili Hrvati, hrvatski partizani. O toj se jami u selu Radašinovcu potiho pričalo, kao i o svim drugim sličnim jamama u Hrvatskoj, a tek nakon 1990. su mještani Polača pokrenuli akciju obilježavanja tog mjesta kao masovne grobnice. Organizirali su probijanje puta do te jame, postavili svih 14 postaja križnog puta i sagradili kapelicu nad grotlom te jame, koja je bila masovna grobnica njihovih mještana. Ta je kapelica završena u lipnju 1995., u povodu 51. obljetnice tog stradanja...”
Popevši se na vidikovac, u Parku prirode Vransko jezero, Krpina i ja smo svratili u tu kapelicu (zove se kapelica Svih svetih) i temeljito je razgledali. Bacili smo pogled i u samu jamu (ograđenu povišom ogradom), duboku 57 metara. “Vidite”, reče mi Drago Krpina kad sam čitao natpis na spomen-ploči na zidu kapelice, “baš toga dana, 13. lipnja 1995., na sv. Antu, ja sam bio primljen kod pape Ivana Pavla II. u Vatikanu, u svojstvu predsjednika saborskog Odbora za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih područja. Taj je Odbor bio osnovan upravo na moju inicijavu, i ja sam mu bio predsjednik. A u svibnju ili lipnju 1999., samo nekoliko mjeseci prije smrti predsjednika Tuđmana, u hrvatskom je Saboru donesen zakon kojim je proglašen Park prirode Vransko jezero. Osobno sam bio predlagatelj tog zakona, tada sam obnašao dužnost glavnog tajnika HDZ-a... Ova je jama unutar Parka prirode Vransko jezero, i danas je, nažalost, nekako u sjeni omanjeg ugostiteljskog objekta pokraj nje, koji posjećuje sve veći broj turista, pa tu katkada znade biti dosta bučno što je neprimjereno za mjesto na kojem se nalazi masovna grobnica. Taj bi ugostiteljski objekt, po mome mišljenju, trebalo pomaknuti par stotina metara dalje...”
Krpina mi je ujedno pojasnio kako je kapelica Svih svetih, zajedno sa svih 14 postaja križnog puta, bila službeno mjesto hodočašća Hrvatske vojske sve do prije 5-6 godina (to se hodočašće uvijek zbivalo na Veliki petak), ali je onda, u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, ukinut službeni karakter tog hodočašća. I danas se tu dolazi samo pojedinačno, od prilike do prilike...
Hobi-vinograd
Na kraju našega nedjeljnog izleta Krpina me doveo i do svog imanja, u Radašinovcima, tj. do zemlje koju je naslijedio od roditelja. Tu je, na jednome komadu zemlje, podigao svoj, kako kaže, hobi-vinograd, pokraj kojega je maslinik i kućica s podrumom (još je u izgradnji) u kojoj Krpina, kako mi reče, “provodi svoje najljepše trenutke s prijateljima”.
Kušali smo neka od Krpininih vina (proizvodi ih od 2011. i pomalo ljubomorno čuva, na policama svog vinogradarskog podruma, po nekoliko butelja iz svake godine), bilo je i dobrih i manje uspjelih... Meni je sve bilo poprilično gorko i oporo, ali manje zbog vina, a puno više zbog svega što smo vidjeli na tom izletu u Radašinovce i okolicu...
Pomirba
U svojoj novinarskoj pričuvi imao sam pripremljeno pitanje o hrvatsko-srpskim odnosima, u Dalmaciji ali i u cijeloj Hrvatskoj, pa i šire, no ono je sada bilo nekako deplasirano. Svejedno, postavio sam Krpini pitanje: “Je li danas, 22 godine nakon rata, došlo vrijeme za veliku pomirbu Hrvata i Srba, u Hrvatskoj i šire, i ako jest – pod kojim uvjetima?”
Krpina mi je odgovorio:
“Za stvarnu normalizaciju odnosa ili, kako vi kažete, pomirbu između Hrvata i Srba srbijanske političke elite trebale bi se iskreno suočiti sa srpskim političkim mitovima i zabludama, i odlučno im okrenuti leđa kao što su nakon Drugoga svjetskog rata njemački političari, na čelu s Adenauerom, beskompromisno raskinuli s nacističkim nasljeđem... Nažalost, uza sva diplomatska prenemaganja i taktiziranja koja povremeno očituju sadašnji srbijanski lideri pokazujući tobožnju želju za dobrim odnosima s Hrvatskom, ne vidim u njihovoj politici ni iskrene želje ni postojanosti za ostvarenje tog cilja...”
Krpina je pritom istaknuo:
“Želim biti iskren i priznati da na kraći rok nisam preveliki optimist. Dugoročno, vjerujem da će stasati generacije srbijanskih političara koje će biti spremne na istinsku katarzu i odricanje od pogubnih srbijanskih mitova u odnosu prema Hrvatskoj i Hrvatima, poput, primjerice, onoga, koji se i danas ponavlja, da je blaženi Alojzije Stepinac bio ‘ustaški vikar’. Siguran sam da su Hrvati, ali zaista iskreno, pruženu ruku srbijanske politike spremni prihvatiti. Istinska pomirba moguća je samo na istini i pravednosti...”
Život nakon politike
Po povratku iz Radašinovaca i s vidikovca Kamenjak Drago Krpina i ja smo se zaustavili u Biogradu na Moru (gdje živi od 2007.) i zapodjenuli malo duži razgovor – o njemu, o njegovu životu, o njegovoj dugogodišnjoj političkoj karijeri, o njegovim političkim pogledima na HDZ i hrvatsku politiku općenito...
Danas je Drago Krpina potpredsjednik Kluba utemeljitelja HDZ-a (predsjednik je Mario Kapulica), uživa saborsku mirovinu (bio je zastupnik Sabora u četiri mandata), piše pjesme i pripovijetke; upravo je pred objavljivanjem zbirke pripovijedaka “Svitlo i druge pripovijetke” (prije toga je objavio zbirke pjesama “Čempresi i druge stvari” te “Predjesenja melankolija”)...
“Aktivno sam proveo u politici”, kaže Krpina”, “gotovo 15 godina, a iz politike sam izišao kao crkveni miš. Prva srušena kuća u Hrvatskoj je moja u Biogradu na Moru, koju sam ja sazidao svojim rukama. U nju je 25. travnja 1991. – pretpostavlja se – postavljeno oko 10 kilograma eksploziva; raznesen je prvi kat, a prizemlje je razdrmano... Na tome je mjestu danas kuća koju sam obnovio, ali o svom trošku. Iako je Hrvatska obnovila oko 100 tisuća kuća u vlasništvu Hrvata, i oko 50 tisuća kuća u vlasništvu Srba, moju kuću država nije obnovila, niti sam ja to tražio...”
Kako se odvijao vaš život nakon što ste izišli iz politike?
– Oko 1998. kupio sam u Zagrebu stan. Za razliku od mnogih dužnosnika koji su otkupljivali stanove na temelju takozvanog stanarskog prava, ja sam dignuo kredit od 200.000 maraka i kupio stan u Ulici Brune Bušića, u Središću. Mjesečna rata iznosila je oko 10.000 kuna. Da bih mogao vraćati kredit, obnovio sam kuću u Biogradu i prodao je... Ostao sam bez ičega, žena Ljubica (podrijetlom iz Busovače – op. a.) bila je nezaposlena, imali smo četvero malodobne djece... Odlučili smo početi se baviti turizmom. Digli smo nove kredite, u iznosu od 250.000 eura, i sagradili kuću za turizam, u Biogradu. Ali ti apartmani nisu mogli zarađivati toliko da bi se otplaćivali krediti kojima je ta kuća sagrađena, pa smo dio apartmana prodali. U jednome dijelu živimo, nešto još žena iznajmljuje...
Od čega zapravo živite?
– Kao četverostruki saborski zastupnik (od 1990. do 2003. – op. a.), imam pravo na saborsku mirovinu. Tri mandata su bila uvjet...
Po duši ste melankolik – kako glasi jedna od vaših zbirki pjesama?
– Ponekad. Svi koji su zdravi ponekad su melankolični. Ali to nije dominantna osobina mog karaktera. “Ja sam ličnost sačinjena od više njih”, kako kaže Tin Ujević. Mislim da sam uporan i odan idejama koje me obuzmu. Ali nisam tvrdoglavo nepragmatičan. Prilično sam temperamentan, što se pokazalo i u Saboru 1990. Mene su moja djeca naučila strpljivosti...
Danas malo ljudi zna da ste od lipnja 1990. do lipnja 1991. bili zastupnik u Vijeću republika i pokrajina u Saveznoj skupštini SFRJ...
– Tako je. Svaka republika je u tom Vijeću imala po 12 zastupnika, a svaka pokrajina po osam. Osim mene, u hrvatskoj delegaciji u Vijeću republika i pokrajina bili su Branimir Glavaš, Petar Šale, dr. Ivan Lučev, profesor sociologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Đuro Vidmarović, aktualni predsjednik DHK, Ante Karić, koji je u Domovinskom ratu bio predsjednik Kriznog štaba za Liku, dr. Ivan Tapalović, Dražen Bobinac, Ivan Mikulić. Četvorica posljednjih, nažalost, već su pokojni, jednako kao i dr. Lučev. To su bili članovi HDZ-a, njih osam. A u hrvatskoj su delegaciji bila i četiri člana SDP-a: Anđelko Kružičević (direktor Nacionalnog parka Plitvice), Ivan Tormaš, Josip Buršić i Janko Vasiljević.
Koju ste posebnu dužnost imali u Vijeću republika i pokrajina?
– Ni kriv ni dužan, dobio sam dužnost predsjednika Odbora za tržište i cijene. Sve funkcije na saveznoj razini dijelile su se po republičkom ključu, i Hrvatskoj je pripala ta dužnost. Mi nismo imali ekonomista, ja sam bio najmlađi, pa su to meni uvalili. To je bilo u vrijeme Markovićeve ekonomske reforme. Dobio sam golemi kabinet u “Palati Federacije”, kat više ili niže od kabineta Ante Markovića. Bio sam u njemu samo dva-tri puta...
Sjećate li se koje anegdote iz tog perioda?
– Jedan od članova delegacije SR Srbije u Vijeću republika i pokrajina bio je Budimir Košutić. On je bio profesor na Pravnom fakultetu u Beogradu, kasnije i potpredsjednik Vlade Srbije. Bio je jedan od najekstremnijih članova delegacije SR Srbije. Jednom zgodom smo razgovarali u predvorju, onako stojeći: on, ja i predsjednik delegacije BiH u Vijeću republika i pokrajina prof. Vlado Pandžić (predavao je metodiku nastave hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu). Mene je zaintrigiralo prezime Budimira Košutića, naime to prezime nosi poznata hrvatska pjesnikinja Sida Košutić, pa sam ga upitao: “Dobro, gospodine Košutiću, zanimljivo mi je vaše prezime, mi Hrvati imamo katoličku pjesnikinju Sidu Košutić, odakle ste vi?” On odgovori: “Znate, moj ćale je negde sa Banije, a moja majka je iz jednoga ustaškog mjesta u Zapadnoj Hercegovini.” Vlado Pandžić je iz zapadne Hercegovine, iz Drinovaca, to je rodno mjesto A. B. Šimića, pa nije mogao izdržati a da ne upita Košutića: “A iz kojeg je to ustaškog mjesta vaša majka?” Košutić kaže: “Iz Drinovaca.” On nije znao da je i Vlado Pandžić iz Drinovaca. Pandžić ga upita: “A iz koje obitelji? Koje je djevojačko prezime vaše majke?” Košutićeva je majka imala isto prezime kao i Pandžić! Na kraju se ispostavilo da su Vlado Pandžić i Budimir Košutić rodbinski povezani, preko Košutićeve majke Pandžić iz Drinovaca!
Danas je kod nas često u upotrebi pojam “tuđmanizam”. Kako gledate na nj?
– Franjo Tuđman bio je opsjednut strahom od izazivanja unutarnjeg nacionalnog sukoba, unutar hrvatskoga nacionalnog korpusa. Znao je, iz vlastitoga životnog iskustva, čime taj sukob može rezultirati. I dogodi li se taj sukob, onda nam nema spasa. Njegov odgovor na taj golemi strah bila je ta njegova ideja o nacionalnoj pomirbi. Neki, poput Parage, koji to nisu razumjeli, stvarali su, u ratu, paralelne vojne postrojbe, što je objektivno moglo ići u prilog samo Srbima...
Od kojih se komponenti, po vašem mišljenju, sastojao “tuđmanizam”?
– Temeljna je komponenta nacionalna pomirba kao jedina brana mogućim novim tragičnim unutarnacionalnim sukobima. A drugi je segment bio njegov suverenistički pristup. Tuđman je stajao na stajalištu da Hrvati imaju jednaka prava odlučivati o svojoj sudbini, kao i svi drugi narodi – naravno, računajući pritom na sve geopolitičke okolnosti.
Kako se i zašto nakon Tuđmana i njegova tuđmanizma dogodila “detuđmanizacija”?
– Nakon Tuđmanove smrti obnovljene su žestoke ideološke rasprave. Nasuprot Tuđmanovu suverenističkom pristupu, u Hrvatskoj je prihvaćena ideja da u Bruxellesu mnogo bolje znaju što je dobro za Hrvatsku i Hrvate od nas samih. Tako je Račan, kao predsjednik hrvatske Vlade, uveo pojam “izvršavanje zadaća”. Hrvatska je odustala od artikulacije vlastite politike i političkih ciljeva, a prihvatila je izvršavanje zadaća koje su Zagreb stizale izvan Hrvatske. Bila su dva glavna protagonista detuđmanizacije: Račan i Mesić. Račan je to činio iz ideoloških razloga, dok je Mesićeva motivacija bila prizemna, banalna i osobna. Mesić je bio svjestan da nikada neće dosegnuti povijesnu razinu koju je Tuđman imao, pa je na jedan patološki način, kad već ne može uzrasti do Tuđmanove veličine, činio sve da smanji Tuđmanovu povijesni značaj – kako bi se mogao s njim mjeriti.
Je li i Ivo Sanader težio detuđmanizaciji?
– Tijekom 2000.-2003., mi u HDZ-u, kao glavna oporbena stranka, kritizirali smo žestoko sve segmente Mesićeve i Račanove politike, a posebice pritom upozoravali na aspekte tekuće detuđmanizacije. U toj kritici bio sam među najglasnijima u HDZ-u. I HDZ na toj kritici Mesićeve i Račanove politike 2003. pobjeđuje. Nažalost, Sanader ni po čemu nije promijenio tu politiku, koju smo kritizirali, nego ju je zapravo nastavio u svim segmentima – i ekonomski, i politički, i vanjskopolitički, i u suradnji s Haškim tribunalom... I tu je bila točka razlaza između mene i Sanadera. Ja sam inzistirao na tome da nakon pobjede na izborima ostvarimo ono što smo obećavali i najavljivali, a Sanader mi je na to odgovorio: “Drago, nemoj zaj...! Važno je pobijediti na izborima!” Otad to načelo postaje nit vodilja u hrvatskoj politici.
Sanaderova je politika apsolutno imala i tu razinu detuđmanizacijskog pristupa, a poglavito na razinama odustajanja od Tuđmanova suverenističkog pristupa.
Ivo Sanader, međutim, danas nastoji dokazati da je nastavljač Tuđmanove politike...
– Njegov je glavni argument da je od početka u programu HDZ-a, iz doba Franje Tuđmana, među ciljevima HDZ-a bilo i članstvo u EU i euroatlantskim integracijama. To je točno, ali druga su stvar uvjeti na koje je Hrvatska pristajala da bi ostvarila te ciljeve. Na mnoge od tih uvjeta Tuđman ne bi nikada pristao. Dogodio se, primjerice, potpuni zaokret u suradnji s Haškim tribunalom. Tuđmanov tvrdi stav bio je nepriznavanje nadležnosti Haškog tribunala za akcije Bljesak i Oluja. U vezi s tim Tuđman je u ljeto ili jesen 1999. dao nalog Ministarstvu vanjskih poslova, na čelu s Matom Granićem, da se pripremi pokretanje spora, najprije pred samim Haškim tribunalom, na kojem bi Hrvatska dokazala da, u kontekstu Rezolucije Vijeća sigurnosti UN kojom je osnovan taj Haški tribunal, on ne može biti nadležan za Bljesak i Oluju. Mate Granić danas bi mogao posvjedočiti da je priprema za pokretanje tog spora bila u završnoj fazi u ljeto i jesen 1999.Nažalost, prije pokretanja tog spora dogodila se smrt Franje Tuđmana i dolazak Mesića i Račana na vlast, i njihovo potpuno priznavanje Haškog tribunala za te akcije, i odustajanje od tih sporova.
Je li, po vašem mišljenju, nasljednica Ive Sanadera, Jadranka Kosor, nastavila Sanaderovu politiku detuđmanizacije?
– Sanader je izabrao nju vjerujući da će s njom na čelu HDZ-a i Vlade moći zadržati najviši stupanj utjecaja iz drugog plana. Međutim, on je zanemario činjenicu da će Jadranka Kosor istog časa kad shvati da koncentracija stvarne moći više nije u njegovim rukama, nego da je ta moć sada negdje drugdje, a konkretna moć na koju je Jadranka Kosor mogla računati bila je u Bruxellesu – da će Jadranki Kosor Sanader prestati biti važan i da će joj, štoviše, postati smetnja.