StoryEditor
ANALIZA GLOBUSA

Loša jesen ‘dobrog doktora Vilija‘: Je li Beroš zbog jednog gafa prokockao politički kapital?

Snimka razgovora Beroš – Zadravec tragično razgolićuje 30 godina vladavine HDZ-a
Vili Beroš
 Robert Anic/Pool/Pixsell/Cropix

Ministar zdravstva Vili Beroš lako bi se u sudskom procesu mogao braniti od optužbi bivše zamjenice ravnatelja Vinogradske bolnice Dijane Zadravec da ju je neovlašteno snimao pa snimku pripustio u javnost. Ta je snimka toliko kompromitirajuća za njega i HDZ – u njoj deklarira političku korupciju izjavom “vrh stranke odabrao je svoj put” – da Beroš ne bi zvučao neuvjerljivo kad bi tvrdio da mu nije bilo u interesu da se sazna kakve se zakulisne i toksične igre odigravaju u pozadini javnih natječaja. Samo kad bi ministar Beroš uopće bio svjestan njezina opasnog radioaktivnog materijala.

Snimka razgovora Beroš – Zadravec tragično razgolićuje 30 godina vladavine HDZ-a, to tragičnije što razgovor nije vodio neki ozloglašeni HDZ-ovac, nego onaj koji uživa reputaciju “dobrog doktora Vilija”. Njegovo su upravljanje koronakrizom građani obilato nagradili na izborima: sa 35.607 preferencijskih glasova, više nego njegova šefa, premijera Andreja Plenkovića (32.143). Cinici tvrde da snimka demaskira najgore tajne HDZ-a, zbog kojih se obični građani ne mogu nadati više ni poslu vozača i čistača bez dozvole stranke.

Tko je prvi posijao sjeme političke korupcije? Dao znak da se može loviti u mutnom? Prvi predsjednik Franjo Tuđman kad je 1992. godine za simboličan iznos od 114 tisuća njemačkih maraka otkupio vilu od 1400 četvornih metara s vrtom u najelitnijem dijelu Zagreba, i to samo dan prije donošenja zakona kojim se zabranjuje otkup rezidencijalnih objekata, a onda je obitelji dvanaest dana nakon njegove smrti država iz proračuna vratila 400.000 kuna za dio zemljišta? To što su njegovi mladi potomci osnivali poduzeća i banku, a javnosti se tumačilo da su vanserijski sposobni?

Kako god – devedesetih je HDZ-ov ešalon otkupljivao elitne stanove na koje nisu imali pravo, izbacivao zavode sa zaposlenicima iz centra Zagreba da bi se u njima skućili ministri, a onima s većim apetitima raspad društvenog vlasništva omogućio je igru na višoj razini: kriminalnu privatizaciju tvrtki, izguravanje radnika i malih dioničara u ime neobično sposobnijih HDZ-ovih supruga, braće, rođaka, masne kredite za koje nisu imali uvjeta i koje naposljetku neće ni vratiti. I sve uz minimalan rizik da će ikad dolijati pravdi. A ako i hoće, mogu računati da će ih pravosuđe, kao ogledne primjerke palih na oltaru borbe protiv korupcije, tetošiti guljenjem krumpira, a ne ozbiljnim zakonskim kaznama zbog kojih bi im korupcija mogla doživotno prisjesti.

I na koncu, politička je elita, svjedoči i ova snimka, izrasla u čudovište: kad želiš biti ravnatelj bolnice, bez pardona ćeš nazvati ministra zdravstva, prijetiti mu skandalom, staviti omču oko vrata njegove, navodno, sumnjive imovinske kartice, intimistički zazivati premijerovo ime. A ministar te neće čak ni pokušati otpraviti frazom: pustimo da institucije rade svoj posao, nego će izgovoriti: “Gledaj, ja ti hoću reći ono što sam ti rekao, a to je da je vrh stranke, uključujući Andreja, tebi poslao jasnu poruku.”
Ministar koji je znao da se sve snima, koji je Dijanu Zadravec stavio na razglas i potrudio se da dobije dokaz kako ga ona žestoko pritišće da “izaberu” nju, ni u jednom času nije povukao ručnu.

Kao da nije bio svjestan da sudionicima sastanka, a sada i cijeloj javnosti, daje krunski dokaz za politički modus operandi HDZ-a: “Vrh stranke odabrao je svoj put”, odgovara Beroš na pitanje tko će biti izabran na javnom natječaju (!) za ravnatelja bolnice - javne ustanove! Beroš je to izjavio eksplicitno, pred svjedocima, bez krzmanja i uništio svoj politički kapital, bacio u vjetar svoju kandidaturu za gradonačelnika Zagreba.

U tom razgovoru nema nevinih: ministar Beroš lišen je i najmanje ambicije da podsjeti Dijanu Zadravec da o sudbini ravnatelja odlučuje Upravno vijeće, a ne on; on uzima zdravo za gotovo da o tome odlučuje vrh stranke. Ni riječju, čak ni kao dekor, ne spominje važnost kvalifikacija. Ako takve razgovore vodi dobri ministar Beroš kakve tek zaplotnjačke aranžmane kuju HDZ-ovi kapitalci? Nema čak ni toliko političke mudrosti da se pozove na zakone – on se poziva na premijera.

“Svima je jasno da HDZ utječe na to tko će biti ravnatelj. Prihvatljivo je da Ministarstvo zdravstva sudjeluje u izboru ravnatelja zbog toga što snosi neku političku odgovornost za upravljanje javnim sustavom. No neprihvatljivo je to što Beroš nije otklonio sumnju da kandidat mora biti osoba koja je podobna - i to ne njemu, nego predsjedniku stranke. ‘Vrh stranke izabrao je put’ u prijevodu znači: premijer je odlučio tko će to biti ili tko neće biti. Zastrašujuća je razina da se premijer time uopće bavi - u kojem se to svemiru premijer usred koronakrize ima vremena baviti izborom ravnatelja?! Ali to potvrđuje da je u Hrvatskoj na djelu model gazdinstva prema kojemu nijedna pozicija neće proći ispod radara i odobrenja premijera. To je autokratski sustav vladanja s elementima feudalne države u kojoj je svako radno mjesto postalo feud”, ocjenjuje Sandra Benčić iz Možemo.

Da bi apsurd bio veći, Zadravec zove Beroša i ogorčeno tvrdi da je natječaj nezakonit - ali to nju ne priječi da na njemu sudjeluje, pod uvjetom da na njemu bude i izabrana. Natječaj joj je sporan, ali nije joj sporno što izvaninstitucionalnim kanalima forsira svoj izbor. Zadravec ne zove Beroša zbog borbe za zakonitost natječaja, nego radi brutalne ucjene ministra (“Što je s tvojom imovinskom karticom?”) i žicanja ravnateljskog mjesta. “To koristi kao element ucjene. Kaže im: ako vi mene ne izaberete, ja ću reći da je natječaj bio nestatutaran. Trik koji se često koristi u pravnim poslovima. Ona je kandidatkinja koja na razne načine koji se meni čine nepristojnima pokušava sebe progurati. Ali tu je puno veći problem Beroš koji ne radi svoj posao – on ne odlučuje, barem se ne usudi priznati da odlučuje. Ne kaže: ‘Draga kolegice, vi ste meni jako simpatični, ali kolega x ima bolje uvjete od vas’, nego pristaje na to da Zadravec ima direktan pristup Plenkoviću, pa će se slučaj rješavati kod premijera. Nije to samo po sebi skandal, ali jest trošenje resursa: ne mogu zamisliti da se on time bavi. No, ako se već bavi, zanima me je li onda Plenkoviću netko dostavio sažetak natječaja s dva najbolja kandidata i njihove reference ili se izbor svodi na to tko bolje poznaje Plenkovića. A vjerojatno je ovo drugo”, smatra politički analitičar Žarko Puhovski.

Nema sumnje ni da je Beroš zadao veliku glavobolju svojem šefu: “novi” HDZ, koji Plenković pokušava predstaviti kao stranku očišćenu od korupcije, opet je javno prokazan kao ona ista stara stranka.

Ne tako davno, proljetos, Plenković je zbrajao rezultate svog prvog mandata. Pod pritiskom javnosti, još lani je bio prisiljen maknuti iz Vlade trećinu ministara. Najavio je nemilosrdni obračun s korumpiranim dužnosnicima. Ironično, sada njegov najčistiji ministar neoprezno priopćava građanima da o rezultatima javnih natječaja za javne službe odlučuje “stranački vrh”, “Andrej”. Na kraju mandata Plenković je imao 15 smijenjenih ministara, 38 ukupnih rošada na čelu ministarstava plus 33 politička konvertita koji su mu čuvali kvorum. U većine svrgnute milom ili silom iz ministarskih fotelja isti je zajednički nazivnik: muljanje s ugovorima, kvadratima, lažno prikazivanje imovine jer bi istinito povuklo za sobom neugodna pitanja o podrijetlu imetka, zloupotreba položaja i ovlasti radi vlastitog bogaćenja i gramzivosti.

No, sve do Vilija Beroša nitko javnost nije počastio razgovorom u kojem se jasno daje na znanje da je moć predsjednika Vlade i šefa HDZ-a apsolutna. “Možemo zaključiti da su sve javne funkcije u državi zarobljene od HDZ-a, koji javne funkcije i javna radna mjesta, bilo da se radi o školi, poduzeću ili bolnici, dodjeljuje kao lena svojim stranačkim poslušnicima. Beroš je dao dokaz za spekulacije da je sve što iole vrijedi u državi u rukama HDZ-a”, kaže Sandra Benčić.

Davorko Vidović ironično kaže da je to proces koji je počeo ne 1990., nego 1945. Priznaje da je i njegova stranka, SDP, producirala takvu klimu te otkriva pod kakvim je pritiscima sam bio u svom ministarskom mandatu. I zašto je “dozvola za korupciju” depresivna za cijelo društvo: “S obzirom na činjenicu da je HDZ, zapravo, nastao kao projekt Udbe i starog partijskog kadra, metodologiju i tehniku svog političkog djelovanja potpuno je baštinio od bivše Partije. Pokojni Franjo Tuđman nije se mogao odmaknuti od toga; on je bio rodonačelnik koncepta vođenja HDZ-a kao nekadašnje Partije. Uzalud zaklinjanje da je iznad Sabora samo Bog kad je politička i stvarna moć u Predsjedništvu i središnjici HDZ-a, na Trgu hrvatskih velikana, a ne u Banskim dvorima.” HDZ je u prvih deset godina svoje vladavine, analizira Vidović, betonirao stranku na dva ključna identifikacijska elementa: nacionalizmu i klijentelizmu. “Potonje je baštinjeno iz bivšeg režima u kojemu nije bilo ozbiljnog napretka za one koji nisu dio partijskog kadra. Snimka razgovora Beroš – Zadravec pokazuje da se u 30 godina nismo prometnuli u pravu parlamentarnu demokraciju i uspjeli otresti tog povijesnog nasljeđa.”

Žarko Puhovski, politički analitičar, smatra da snimka Beroš – Zadravec, koja pokazuje da HDZ ima kontrolu nad javnim natječajem, nije razlog za skandaliziranje. Za njega je krucijalno pitanje kriterija, a ne tko odlučuje: “Onaj tko ima vlast u ime države odlučuje kako će funkcionirati državna bolnica. Pa to je smisao vlasti! Ne vidim u tome nikakav problem. Problem je samo jesu li poštovani stručni kriteriji. U pristojnoj državi nije zamislivo da samo zato što je netko član stranke bude izabran za direktora. Kod nas jest. No, pobrkana je stvar: nije pitanje tko odlučuje, nego kako, ima li kvalifikacija. Ako možete reći da gospođa Zadravec ima više radova od mene, više upravljačkog iskustva ili manje prigovora suradnika, onda je sve u redu. Kao što privatni vlasnik odlučuje tko će biti ravnatelj, tako u ime države odlučuje ministarstvo tko će voditi bolnicu, ali po javno poznatim kriterijima kojih se svi moraju pridržavati: stručnost, iskustvo, suradljivost. Ali samo na razini direktora, ne i na ostalima!”

Pravo pitanje za premijera glasi: ako je borba protiv korupcije stvarna, kako to da svako malo nekog od njegovih bliskih suradnika mediji uhvate ne s prstom, nego s cijelim tijelom umočenim u pekmez? Kakav to autoritet ima da se nitko ne boji biti uhvaćen? Benčić ima odgovor: “Premijer se ne treba boriti protiv korupcije, nego treba osigurati dovoljno novca u proračunu da taj posao slobodno mogu raditi neovisne institucije. Čim on kaže da se bori, to je već znak za uzbunu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. rujan 2020 18:37