ANALIZA GLOBUSA

Mali hrvatski rat: U Ukrajini tragedija i heroizam, u Hrvatskoj tragikomedija i egoizam

Rusi i Ukrajinci sjeli su za stol i pokušavaju razgovarati, a Plenković i Milanović prepucavaju se preko govornica

Zoran Milanović i Andrej Plenković

 Tom Dubravec/Cropix

U Ukrajini bukti veliki rat, u Hrvatskoj plamti mali rat. U Ukrajini se gine od teškog bombardiranja, u Hrvatskoj se strada od teških riječi. O Ukrajini zaraćene strane već i pregovaraju, u Hrvatskoj zaraćene strane još i ne razgovaraju.

O smjeru ukrajinskog rata ovisi sudbina odnosa između Zapada i Rusije, o bitkama hrvatskoga verbalnog rata ne ovisi ni sudbina onih koji u njemu sudjeluju. U Ukrajini Rusija ruši i komada suverenu državu i ubija njezin narod, u Hrvatskoj dvojica najviših državnih dužnosnika satiru jedan drugoga i zabavljaju građane. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i pregovarač ukrajinskog predsjednika Mihailo Podoljak sjeli su za isti stol, hrvatski predsjednik Milanović i hrvatski premijer Plenković stali su svaki iza svoje govornice. U Ukrajini gledamo državničku hrabrost, u Hrvatskoj travestiju državništva. Zelenski iz opkoljenog Kijeva prkosi Putinu u imperatorskom Kremlju, Milanović i Plenković inate se jedan drugomu na kilometar i pol zračne linije između Vile Zagorje i Banskih dvora.

U Ukrajini tragedija i heroizam, u Hrvatskoj tragikomedija i egoizam.

Dva lica iste nacije

Ne znamo kad će veliki rat u Ukrajini završiti, ali pouzdano znamo da će mali rat, ratić, u Hrvatskoj trajati još pune dvije godine, a možda potraje i tri, ako Plenković 2024. dobije i treći mandat, a možda još i šest godina, ako Milanović 2025. osvoji drugi mandat. Nije nezamislivo da 2028. Ukrajina i Rusija budu države sa zakopanim ratnim sjekirama, a da mi u Hrvatskoj gledamo posljednju veliku logomahiju, zadnju suvišnu bitku promašenoga rata između premijera i predsjednika. Bude li tako, prav nam budi. Sami smo to tražili. Nitko nam nije nametnuo ni Plenkovića ni Milanovića. Oni su tu na naš poziv. Pa ako nastave svoje državničke karijere i nakon 2024. odnosno 2025. godine, svaka optužba da vode Hrvatsku u krivom smjeru bit će lažna.

Milanović i Plenković dva su lica iste nacije. Rado Hrvat vjeruje u krilaticu “stabilnost i sigurnost”, zavjet Plenkovićeve politike i osnovno načelo plenkovićizma, ali i u “državništvo s karakterom”, neodoljivi ideologem Milanovićeva suverenizma. Draga mu je politička predvidljivost, oprez i postojanost koju premijer proklamira i potvrđuje u praksi, ali i hirovitost, provokativnost i borbenost kojom predsjednik kontrira svemu svijetu, ponajprije HDZ-u i Plenkovićevoj Vladi.

Voli Hrvat kad premijer savjesno i predano vadi kestenje iz vatre u seriji društvenih kriza od Agrokora i sanacije brodogradilišta do pandemije i razornih ekonomskih efekata ukrajinskog rata. Neće kuditi Plenkovića što financijskim injekcijama iz državnog proračuna čuva privatni sektor od kolapsa i sprečava lavinu gašenja radnih mjesta, što značajno ublažava neizbježni udar na energetski standard građana, što pritom on i njegov ministar financija paze da udio javnog duga u BDP-u ne raste nego se smanjuje, što bonitetne agencije dižu Hrvatskoj kreditni rejting. Sve je to lijepo i dobro, kaže Hrvat, ali nije dovoljno.

'Europski orijentiran Vučić!?'

I onda se okreće predsjedniku, uvijek spremnom i ornom za osporavanje tuđih nastojanja i postignuća. To je prava adresa. Jer, Milanović djeluje munjevito i silovito, poput kobre. Udara preventivno, a ne reaktivno, totalno, a ne selektivno, više nagonski nego strateški. Taktički bitno drugačije od svoje, jednako hirovite i nepredvidljive, prethodnice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je svaki potez kameleonski prilagođavala okolini neopterećena vlastitom kontradiktornošću (jedna je Kolinda putovala u Izrael i drhtala od ganutosti u Jad Vašemu, druga pjevala u Šatoru i čavrljala s Velimirom Bujancem, treća se u Pazinu pred istarskim partizanskim veteranima prisjećala none i nonića antifašista, četvrta primala ruže od “europski orijentiranog” Vučića).

Milanović se ne usklađuje ni sa kim i ni sa čim, izravan je i ne gubi vrijeme na “osluškivanje bȉla naroda”, puca mu prsluk za to, zašto da se zamara psihologijom pučanstva kad mu sâm može ubrzavati i usporavati puls? Ne prilagođava se on narodu, on narod prilagođava sebi. I to vrlo uspješno. Jake riječi, izrazi koji izazivaju nelagodu, afektivnost koja posve odudara od suzdržanosti administrativnog stila službene političke komunikacije, grubi sociolekt kvartovske škvadre sparen s knjiškim frazemima i intelektualističkim asocijacijama, spoj visokog i niskog, uličnog i salonskog, profanog i učenog, vulgarnog i pristojnog – upravo tim sredstvima privlači pozornost i stječe naklonost i među obrazovanima i među manje obrazovanima. Oholi izraz lica i grimase kojima iskazuje podcjenjivanje pritom mu uopće ne odmažu. Naprotiv, kao da pojačavaju njegov autoritet, pa i izoštrenom kritičkom oku pomalo promiče važna razlikovna granica između autoritativnosti i autoritarnosti u njegovu ponašanju. Svaki je predsjednikov nastup verbalni vatromet i performerski spektakl.

Još kad se uzme u obzir da se obraća javnosti dva ili tri puta na dan, od ponedjeljka do nedjelje, i kad se to pomnoži s pet godina mandata – nema tog kutka u koji bi se itko mogao i u jednom času skloniti i izbjeći njegovu sveprisutnost.

Milanović zna iskoristiti manevarski prostor

S druge strane, nije li i Plenković takav? Nije li i on govornički stroj koji od jutra do večeri melje javnost riječima? Nije li i on politička neman što zasjenjuje cijelo društvo i koja nas nevidljivom rukom nastoji mijesiti i oblikovati kako joj odgovara? Jest. Ali njegov ulog u politici i rizik koji poduzima mnogo su veći od Milanovićeva. Kao vrhovniku izvršne vlasti svaka je njegova odluka na rigoroznom testu, mjerljiva i provjerljiva. Ako je ispravna ili vrlo dobra, računat će mu se u rok službe; ako je pogrešna ili loša, stići će mu na naplatu s kamatama.

O njemu ovisi hoće li se na jesen građani grijati po cijeni koja ih neće gurnuti u bankrot, hoće li, ako se produbi europska prehrambena i opskrbna kriza, u robnim zalihama biti dovoljno pšenice, a u bolnicama potreban broj ispravnih respiratora za slučaj šestoga pandemijskog vala koji se pomalja iz Kine. Predsjednik ne mora time razbijati glavu, i to Milanović kao bivši premijer dobro zna. Vrlo sužene ustavne ovlasti koje su mu na raspolaganju prije bi se mogle nazvati darom nego ograničenjem, pogotovu u ovako kritičnim vremenima, a Članak 94. Ustava RH koji kaže da se “predsjednik Republike brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti” daje Milanoviću velik manevarski prostor, i on ga zna dobro iskoristiti.

Kako?

Pa, primjerice, tako što se vozi autom kroz Ilicu i sluša na radiju Plenkovićev govor o zajedničkoj vojnoj vježbi hrvatskih i francuskih zračnih snaga, začuje tutanj MiG-ova i Rafalea, iznervira se i sa stražnjeg sjedala telefonski izda naredbu načelniku Glavnog stožera da zabrani prelete borbenih aviona iznad gradova jer takve aktivnosti uznemiruju ljude. Ministarstvo obrane lijepo mu objasni da on kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga nema te ovlasti jer Zakon o obrani, Članak 103, propisuje da je za vojno zrakoplovstvo mjerodavan MORH, no predsjednik Republike i dalje je uvjeren da svojom nepopustljivošću pred snagom Zakona osigurava “usklađeno djelovanje i stabilnost državne vlasti”.

Kako još predsjednik čuva sklad i stabilnost?

Kvar logističkog žiroskopa

Tako što javno vrijeđa i pokušava poniziti ministra obrane. U vrijeđanju je uspješan, u ponižavanju nije, jer se ministar žilavo drži na nogama i brani svoju čast i dignitet Vladina dužnosnika. U času kad se svi hrvatski vojni, policijski, balističarski i raketnoinženjerski umovi upiru da odgonetnu kako je i zašto besposadna letjelica TU 141 iz Brežnjevljeve ere pogodila Zagreb, tko je pošiljatelj i koje su sve domaće i NATO-ove “uvijek budne” službe prespavale “incident” predsjednik Milanović (“Ne prozivam nikoga, ali tražim precizne podatke”) nalazi žrtvenog jarca – Marija Banožića. Kao u pjesmi kvarteta 4M “Neka visi Pedro”: Kad savjest bankrotira/il’ kad truba krivo svira/uvijek ima jedan Pedro. // Po Pedru udri kritike/neka visi Pedro!

Je li se predsjedniku pokvario logički žiroskop pa usred istrage o opasnom projektilu doletjelom iz ukrajinske ratne zone locira krivca u osobi hrvatskoga ministra obrane? Ne, nisu u pitanju rasudne sposobnosti Zorana Milanovića, jasno je njemu da nije glavni hrvatski problem Banožić, ministar ništa lošiji od većine drugih u Vladi. U pitanju je igra moći. Zlostavljanjem Banožića Milanović postiže dvoje: prvo, udara Plenkovića tamo gdje se čini najtanji, jer predsjednik kao vrhovni zapovjednik ima i ovlasti i obvezu bdjeti nad obranom i nacionalnom sigurnosti, pa upravo potenciranjem vojno-sigurnosnih problema i problemčića može premijeru najlakše vaditi mast. Drugo, Milanović šikaniranjem ministra obrane poručuje Vladi i cijeloj javnosti: Ja sam “gazda” Hrvatske vojske.

Oba su cilja – potkopavanje premijera i svojatanje vojske – nekorisna za Hrvatsku, ali u visokoj državnoj politici nisu ništa novo, poznata su nam iz razdoblja neprijateljske kohabitacije predsjednice KGK i premijera Milanovića (ona je na svakoj vojnoj vježbi zalijegala u blato sa strojnicom u ruci, čitala bukvicu ministru obrane ratniku Kotromanoviću i pilila živce Milanoviću, alergičnome na njezin manekenski militarizam). Naime, mnogo je veći problem u načinu na koji predsjednik pokušava steći nadmoć, u samoj formi. “Premijerov kućni ljubimac”, “lažni doktor znanosti s lovačkom kapom i demižonkom”, “čovjek niske inteligencije kojeg premijer treba obuzdati da ne lupeta” – što te obijesne riječi upućene ministru hrvatske Vlade Mariju Banožiću uopće rade u predsjednikovu govoru? Na planu sadržaja one nemaju nikakvu vrijednost, ali na planu izraza one su, malo je reći opijum za mase, one su nervni bojni otrov. Je li u pitanju samo osobni stil? Ako i jest, onda on nije državnički, nego, kako bi rekao sâm Milanović – seljački.

U objavi predsjedničke kandidature 2019. Zoran Milanović napomenuo je, znakovito, da čovjek s vremenom može, zašto ne, i promijeniti karakter. Budući da je u najboljim životnim godinama i da ima velik intelektualni kapacitet, bilo bi dobro – evo šale za kraj – da razmisli o promjeni pokoje svoje karakterne crte. Pa da u drugoj polovici mandata bude manje predsjednik s milanovićevskim karakterom, a više Milanović s predsjedničkim karakterom. Bio bi mnogo korisniji Hrvatskoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. ožujak 2022 12:17