GLOBUSOVA ČAJANKA

Marija Selak Raspudić: ‘Cijeli je naš sustav za zaštitu djece Potemkinovo selo‘

U "Čajanki" o sustavu za brigu djece raspravljaju dvije saborske zastupnice te predstavnik udruge Solidarna
Marija Selak Raspudić, Boris Vlašić, Martina Vlašić Iljkić i Ivan Blažević
 Darko Tomas/Cropix

Tragično ubojstvo troje djece u Mlinovima, nedavna afera o radu Poliklinike za zaštitu djece i mladih te posljednje, smrt 15-godišnjeg dječaka u Puli vratilo je bolnu i osjetljivu temu, djecu kao žrtve obiteljskog nasilja, u središte pozornosti. Saborski Odbor za ravnopravnost spolova održao je i sjednicu ponukan aferom o Poliklinici, bavili su se temom diskriminacije roditelja pri dodjeli djece u razvodima. Udruga Solidarna je istodobno predložila da se u Hrvatskoj ustanovi dan borbe protiv nasilja nad djecom kako bi se podigla razina svijesti o tom problemu. Zbog toga smo u Čajanku pozvali troje aktera društvene i političke scene, Mariju Selak Raspudić, šeficu spomenutog saborskog Odbora, Martinu Vlašić Iljkić, zastupnicu SDP-a i nekadašnju socijalnu radnicu, te Ivana Blaževića iz Solidarne.

Vlašić: Jeste li ikad bili u odnosu koji je završio tako da su ostala samo negativna sjećanja?

Vlašić Iljkić: Mislim da svi imamo jednu takvu tešku emotivnu vezu iza sebe. Svi smo emotivna bića i ne bi bilo u ljudskoj prirodi da se ne vežemo za drugu osobu. I ja sam imala to iskustvo, ali sada nemam negativna sjećanja na tu osobu.

Vlašić: Zašto mislite da se treba baviti pitanjem diskriminacije roditelja pri dodjeljivanju djeteta nakon razvoda?

Selak Raspudić: Mislim da je jako važno, a promaklo je ili nije bilo ključno u javnoj raspravi koja je uslijedila zbog slučaja s Poliklinikom za zaštitu djece i mladeži Grada Zagreba, da je nestalo pitanje što je u interesu djeteta. Glavni su postali naši vlastiti interesi, a ne djeca. Tek je onda drugo pitanje jesu li to ženski ili muški interesi, jesu li neka od tih prava povrijeđena. Mislim da smo izgubili iz fokusa ključnu stvar jer manipulacije gotovo da ne bi ni bilo kada bi svi akteri bili pošteni, kada bi svi mislili o tom djetetu.

Vlašić: Ne manipuliraju li svi?

Selak Raspudić: Život nas, nažalost, demantira jer smo svi manipulativniji kada smo sami ugroženi, umjesto da mislimo samo na interes djeteta. Institucije su dovedene u pitanje. Dosad se najčešće u tom aspektu govorilo o diskriminaciji muškaraca. Imate udruge za ravnopravno roditeljstvo koje već dugo upozoravaju da su u procesu dodjeljivanja djece muškarci diskriminirani. Diskriminirani u smislu da nemaju prava viđati djecu, da ne postižu ravnopravno roditeljstvo, da im ostaje samo obratiti se policiji, čime dovode djecu u nezavidan položaj. Cijelo je društvo sklono to promatrati kao da se roditeljstvo tiče samo majki, a oni su sami u drugom planu iako ih je sve više koji u roditeljstvu žele aktivno participirati. Sada smo imali sasvim drugačiju situaciju, kada govorimo o konkretnoj Poliklinici. Postavilo se pitanje jesu li žene zakinute u tom procesu zato što su žene ili…

Vlašić: …ili zato što su im bivši muževi bili bogati i moćni.

Selak Raspudić: Ili zato što su u slabijoj društvenoj poziciji u odnosu na muškarce koji imaju poluge moći u svojim rukama. Svako pitanje koje je od javnog interesa, a tiče se povjerenja u institucije, vjerujem da treba raspraviti unutar institucija. Institucije nisu neka inertna tijela, kao što smo do sada navikli gledati, koja pasivno promatraju situaciju, a onda se post festum eventualno uključe u neke zakonske izmjene.

Vlašić: Mislim da o svemu moramo govoriti i raspravljati i na ulici i u medijima, to je život. Ako sve prepustimo institucijama, onda se baš dogodi ovo o čemu ste govorili, da se majke žale kako su zakinute u određivanju tih roditeljskih prava. Koliko često roditelji manipuliraju djecom da bi ostvarili bolju poziciju kada se nađu pred institucijom, primjerice Centrom za socijalnu skrb? Bili ste u sustavu, poznajete ga.

Vlašić Iljkić: Svatko tko ima malu djecu obavezan je prilikom razvoda proći savjetovanje u Centru za socijalnu skrb. Mnogi brakovi završavaju dogovorom i sporazumom…

Vlašić: I tu sve završi, zar ne? Pretpostavljamo, to je bio i slučaj koji je prethodio trostrukom ubojstvu djece u Mlinovima. Roditelji su se sporazumno razveli.

Vlašić Iljkić: Postigli su plan o roditeljskoj skrbi, sud je potvrdio taj plan i s njima nije bilo nikakvoga daljeg rada.

Vlašić: Je li to pogreška?

Vlašić Iljkić: Obiteljski zakon je predvidio i olakšao sav taj postupak u odnosu na prijašnji Obiteljski zakon, kojim je bio propisan postupak posredovanja. Upravo zato što su bili opterećeni ljudi koji su došli s određenim dogovorom i jasnom slikom o pravnim posljedicama nakon rastave braka. Znali su što to znači za njih i djecu, nije bilo uočene psihopatologije, nije bilo ranijih problema i prijava bilo u kojem sustavu, od obrazovnog do zdravstvenog, i tu zaista nema nikakva razloga da se tim supružnicima ne olakša rastava braka, da provedu ono što su se dogovorili.

Vlašić: Udruga Solidarna nedavno je objavila prijedlog da se ustanovi dan borbe protiv nasilja nad djecom. Zašto je to važno?

Blažević: Mi ovu raspravu vodimo uglavnom nakon što se desi neki tragičan događaj. Možda se napravi korak-dva s političke strane, a onda sve stane. Mislim da je bitno, kao što imamo nacionalni Dan borbe protiv nasilja nad ženama da imamo i takav dan za zaštitu djece. Želimo da i institucije i sustav, i udruge, i korisnici i korisnice rasprave da vidimo što se postiglo u zadnjih godinu dana. Kao što pravobraniteljica za ravnopravnost spolova ima femicid watch, stalno radno tijelo koje analizira ubojstva žena, pravobraniteljica za djecu može na isti način raditi na temu filicida i davati preporuke za sustavne promjene. Mislim da se svi slažemo da je problem u tome kako je sustav postavljen. S te strane trebamo čuti ljude iz sustava, ali isto tako i korisnike i korisnice. Ni jedni ni drugi nisu objekti, nego subjekti u cijelom tom procesu. Dat ću plastičan primjer o kojem smo maločas razgovarali a vezan je uz institut posebnog skrbništva. Zastupnice imaju dvadesetero ili tridesetero djece kojima su zakonske skrbnice. One se tim osobama mogu baviti po jedan dan, i to u najboljem slučaju, uza sav ostali posao koji rade. Samim time ni korisnici nisu zadovoljni jer imaju svog zakonskog skrbnika jedan dan. Bitno je da svi sjednemo za stol da vidimo koje su promjene u sustavu potrebne da on profunkcionira. Mislim da ćemo se svi složiti da je dobrobit djeteta na prvome mjestu. Kada govorimo o nasilju gdje se u fokus stavlja žene, uopće ne mogu zamisliti situaciju gdje je muškarac ili žena, nebitno tko, nasilan fizički ili psihički, emocionalno, a da je divan, brižan, krasan prema djeci.

Vlašić: To ne možete ili možete zamisliti?

Blažević: Ne mogu zamisliti, to je stvar odnosa moći. Ako netko može biti nasilan prema odrasloj osobi s kojom je stupio u brak ili živi u izvanbračnoj zajednici, onda mu je puno lakše biti nasilan prema djetetu koje se ne može obraniti, ne zna koga nazvati, kome se obratiti, puno manje od žena žrtava nasilja. Tu je povezani interes djeteta, samim time što dijete svjedoči nasilju u kući je nasilje prema djeci.

Vlašić: Tu se slažem, to nije sporno. Mislim samo da kućni nasilnici mogu imati i tu dijaboličnu crtu da prema jednoj osobi iskazuje mržnju, a djecu istodobno voli.

Selak Raspudić: Neki odnosi su konfliktni i ne funkcioniraju i zbog toga dolazi do razvoda. Na dijete nužno, osim što je uvijek oštećeno time što postoji nekakav konflikt u obitelji, čak i kad nije konkretno nasilje u pitanju, to negativno utječe. Dijete ne mora biti dio tog odnosa da je netko konfliktan prema njemu. Dapače, često se događa i obrnuto, da dijete svi hoće, a da se međusobno ne mogu podnijeti. Svaki razvod je traumatičan, a konfliktni razvod, o tome ne treba ni govoriti, to je trauma za dijete kako god da se okrene. Smatra se da konfliktnih razvoda ima oko trideset posto. Ovaj drugi dio, proces manipulacije, za njega smo svi otvoreni, bez obzira na spol.

Vlašić: Mislite li da su muškarci sada favorizirani ili povezujete problem s radom Poliklinike?

Selak Raspudić: Nikako, načelno je situacija vjerojatno suprotna i žene su i dalje u društvu nositeljice odgojne uloge i u nositeljstvu skrbništva favorizirane.

Vlašić: Pitanje je je li to bolje…

Selak Raspudić: Vjerojatno bi intuitivni zaključak, na razini vrste, bio da su majke angažiranije oko djece jer su i biološki uvjetovanije tom djecom, s obzirom na dojenje i sve ostalo. Na razini individualnog slučaja ovisi, naravno, kako su stvari posložene u toj obitelji, stoga je opasno generalizirati. Međutim, naš je problem što govorimo da su djeca prioritet, a onda vidimo, osim floskule “svima su nam važna djeca”, da je u praksi prioritet nešto sasvim drugo. To je kao neki disclaimer, djeca su mi važna, nego vratimo se mi na ono što mi zapravo smeta. Mislim da je osnovni problem sustava to što je on Potemkinovo selo. Na papiru imate sve te institucije, kao socijalne radnike koji se posvećuju tim problemima, a u praksi oni su preopterećeni, ne mogu se toliko posvetiti individualnim slučajevima, pate od nedostatka osoblja i pomoći i svega ostaloga. Čak ne bih rekla da su zakon i propisi problem, koliko je problem realizacija u praksi. Pa onda i sudska praksa. To što mi možemo nešto koristiti, ne znači da se to koristi na adekvatan način.

Vlašić: Kako u stvarnom životu izgleda situacija da netko iz sustava ima dvadesetero, tridesetero djece mjesečno a mora se brinuti o njihovu najboljem interesu? Koliko je to krivo?

Vlašić Iljkić: U praksi to izgleda da jedna socijalna radnica u odjelu za djecu i mlade u obitelji ima u svojoj obradi oko sto do sto pedeset obitelji, a u odjelu za odrasle osobe je ta brojka puno veća, penje se i do tri stotine. Uzor je prosjek u EU, koji kaže da bi jedna socijalna radnica trebala pokrivati oko trideset obitelji koje su problematične. Ako mi govorimo o broju od sto do sto pedeset, to sigurno nisu suradne obitelji s kojima nema problema.

Vlašić: Pa, sigurno da nije jednostavno dolaziti socijalnoj radnici i s njom dijeliti probleme.

Vlašić Iljkić: Jedna socijalna radnica se teško posvećuje svim slučajevima koje mora obraditi i tu dolazimo do onoga – kvantiteta, a ne kvaliteta. Slučajeva je sve više, sve su teži, a nemamo odgovor na ono što nam se događa. U Obiteljskom zakon su mjere koje omogućavaju uključivanje drugih koji mogu pomoći obitelji, a to je stručna pomoć, izricanje nadzora nad roditeljskom skrbi. Tada uz socijalnog radnika postoji i onaj koji obavlja nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi ili nadzor nad susretima i druženjima, a to izriče sud.

Vlašić: Postoje li slučajevi u kojima se roditelji jave Centru, makar kratkim mailom, i kažu: Mi smo dobro.

Vlašić Iljkić: Nažalost, sustav je još uvijek usmjeren na gašenje požara. Taj preventivni karakter Centra za socijalnu skrb ne postoji. Zato je organiziran putem obiteljskih centara gdje se to provodi u suradnji s vrtićima i školama. Sustav socijalne skrbi je usmjeren na to da kad se dogodi problem, onda su tu. Tada se svi resursi Centra usmjeravaju, tu je pojačan rad na terenu…

Vlašić: Pripremi li itko roditelje na razvod, kaže li im itko da će ih dosadašnji suprug ili supruga vjerojatno mrziti, ako ih već ne mrzi? I to će se odraziti na djecu.

Vlašić Iljkić: U obveznom savjetovanju roditelji se pozivaju i zasebno i zajednički i sve im se objašnjava, koje su pravne posljedice, što je s imovinom, što se događa s njima, a što s djecom, koje su psihosocijalne posljedice i ostalo.

image
Naslovnica novog Globusa

Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!

01/2255374

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. listopad 2021 12:09