Nitko ne voli previše riječ centrizam. U bilo kakvu razgovoru o politici kad kažeš "centrizam", ubio si svaku volju za raspravu. Još gore ako tko kaže: "Ja sam centrist", time kao da je rekao: "Nemam mišljenje" ili "Apolitičan sam" ili "Ne bih se štel mešati". O centristima prevladavaju negativni stereotipi: to su kolebljivci, pomirljivci, ljudi bez čvrstog političkog stajališta. Prevrtljivci na koje poštena stranka ne može računati jer su nepouzdani, nepredvidljivi, nelojalni, sumnjičavi prema njezinu programu i kritični prema njezinoj političkoj praksi. Cjepidlače, nećkaju se, izmiču se i uzmiču; kad u međustranačkim ratovima zagusti, dezertiraju s bojišta i proglašavaju neutralnost. Ideološki su neodređeni, nemaju svoje političko "ja". Ukratko: najgora sorta. Tko bi htio s takvima? Ne želiš ih u svojoj stranci, a kamoli da ti vode državu. Jer centrizam je – ni vrit ni mimo.
To su uobičajena politička shvaćanja u hrvatskom društvu, naviklom na dualizam crvenog i crnog, dva nepomirljiva pola između kojih ne postoje prijelazne forme. Il' si desno il' si lijevo, sve ostalo obično je glumatanje i izbjegavanje političke identifikacije, reći će i prosječni građanin, birač, i prosječni političar. Ako i prizna da je centrizam kao treća opcija moguć, prezirno će ga odbiti jednostavno zato što mu zaudara na kompromis i "kalkulantstvo". Junačko manihejstvo, koje politiku vidi kao trajnu borbu između dobrih i loših, naših i njihovih, karakterizira hrvatski politički život danas, 2022., kao što ga je karakteriziralo i prije sto godina. Čak i kad stranke deklariraju svoju pripadnost lijevom centru ili desnom centru, svi ćemo u toj sintagmi čuti samo "lijevi" i "desni", dok će "centar" ostati na periferiji naše percepcije, nešto kao dekoracija bez sadržaja, nevrijedno pozornosti.
No vremena se mijenjaju brže od naše percepcije. Tromost u razumijevanju dubljih političkih procesa sprečava nas da uočimo elemente nove stvarnosti, elemente koji su možda tek rudimentarni, ali su već djelatni. Naime, hrvatska politička scena proteklih se nekoliko godina značajno pomaknula prema centrističkim vrijednostima, bez obzira na snažni prodor radikalnih desničarskih i ljevičarskih ideologija i pokreta, koji su nas nakratko vratili u atmosferu 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća.
Dvije najveće, centrističke stranke, HDZ i SDP, konzervativci i progresisti, danas se glože zbog porezne politike, zbog energetske strategije ili zbog kvalitete mjera državne pomoći socijalno najugroženijim slojevima stanovništva, ali u pitanjima temeljnih društvenih vrijednosti i razvojnih ciljeva – od ljudskih prava i smanjivanja socioekonomskih nejednakosti do zaštite okoliša – slažu se gotovo bez ostatka.
Antifašizam, koji je još do prije koju godinu bio ekskluzivna baština ljevice i koji je desnica oduvijek prezirala, čak i mrzila, našao je sad mjesto i u desnom centrizmu. To se odrazilo i na ljevicu, tako reći recipročno: SDP već nekoliko godina s poštovanjem govori o predsjedniku Franji Tuđmanu, a Domovinski rat i branitelji dobivaju istaknuto mjesto u svakom važnijem stranačkom dokumentu.
Je li se središnjicama na Ibleru i Trgu žrtava poremetila motorika pa više ne znaju što je desno, a što lijevo? Ili ih je zapljusnuo zakasnjeli val modernizacije? Bit će ovo drugo.
Ne, nismo na kraju povijesti ni ideologija, ali smo, čini se, na pragu razdoblja političkoga utilitarizma – glavne stranke i njihovi birači polako se okreću onome što daje rezultate, što donosi vidljivu korist društvu i gospodarstvu i što poboljšava kvalitetu života. Zvuči razumno i možemo se samo pitati zašto tako nisu rasuđivali i prije. Ali – naravno – ima važan razlog zašto je svatko dosad vjerno stajao uz svoje pleme: naime nisu stranačka odnosno politička plemena bila podijeljena samo po zastavama i simbolima nego su se međusobno isključivala u pogledima na vlastiti identitet. Desnica je imala svoj identitet koji je isključivao sve značajke lijevog identiteta, a ljevica je imala svoj identitet koji je isključivao sve značajke desnog identiteta. Gotovo ni najmanje polje zajedničkog identiteta nije postojalo.
Sad se zbiva blaga konvergencija. Nije vidljiva golim okom jer se ne sastoji od vehementnih političkih izjava i deklaracija, ali se kapilarno razvija. Kako je uopće bilo moguće da se taj proces pokrene? Pa tako što je postojala inicijalna volja i odlučnost da se prekinu stari ratovi za mrtve ideologije koje truju hrvatsko društvo. I treba priznati – ta volja nije došla slijeva. Došla je zdesna. Konkretno: došla je od Andreja Plenkovića. I – urađa plodom, zasad kiselim, ali bolje ikakvim nego nikakvim. Javni politički jezik u Hrvatskoj pomalo se oslobađa isključivosti i prostaštva, glavne stranke klone se tema o Drugom svjetskom ratu koje su tradicionalno elektrizirale i polarizirale naciju, a radikalizmi postaju odiozni i prepuštaju se rubnim strankama.
Tvrdnja da je hrvatsko društvo oštro podijeljeno više ne zvuči uvjerljivo kao na početku stoljeća ili kao prije šest-sedam godina, kad je između hrvatskih građana zaista postojao visok zid koji ih je dijelio na crvene i crne. Dogodile su se promjene. Ako bismo pojednostavnili i pokušali odrediti točan datum prapočetka tih promjena, postupne razgradnje zida podjela, mogli bismo reći da je to 17. srpnja 2016., dan kad je Plenković došao na čelo HDZ-a. Od tada trend "centrizacije" ne samo HDZ-a nego većine hrvatske političke scene neprekidno jača. Znaci su, ako se pažljivije gleda, vidljivi.
Prvo, HDZ kao desni centar ima stabilno visok rejting. Drugo, SDP kao lijevi centar, unatoč stabilno slabom rejtingu, zadržava poziciju najjače oporbene stranke. Treće, zamiru teme o četrdesetprvoj i četrdesetpetoj. Četvrto, radikalno desne stranke gube zamah i rapidno se smanjuje interes javnosti za nacionalističke krajnosti. Peto, neokomunistička ljevica ne uspijeva nikoga više animirati nostalgičnim receptima iz socijalističke epohe.
Šesto, centristička ljevica sve se više trudi konkurirati centrističkoj desnici u nastojanjima da se postigne isti cilj – uređenije društvo, jače gospodarstvo i bolji životni standard građana, a prije svega izvlačenje nacije iz sadašnjega spleta krizâ; dakle cilj se ne negira, on je zajednički obama centrizmima, i lijevom i desnom, a politički prijepori karakterizirani su razlikama, katkad čak samo nijansama, u pristupu.
Retorika HDZ-ovih i SDP-ovih dužnosnika, naravno, ostaje oštra i služi se starim i starinskim repertoarom osuda i uvreda, jer stranke moraju pokazati da su u potpunoj borbenoj kondiciji, ali u njihovu rječniku više nema "Bleiburga", "jasenovačkih koljača", "Titovih ubojica", "komunjara", "hadezenjara", "jugoslavena", "mrzitelja svega što je hrvatsko". Krajnosti su nepoželjne. Novi politički bonton propisuje nultu stopu tolerancije na ekstremizam, i na planu ideja i na planu izraza.
No zasad centrizam donosi najviše koristi HDZ-u.
Budući da Plenkoviću i njegovoj Vladi dobro ide, biračko tijelo sklono centrističkoj politici polako se tomu prilagođava, i ne bi bilo nikakvo iznenađenje da dio pristaša umjerene ljevice migrira prema Plenkovićevoj opciji. Nastave li HDZ i Vlada ovim smjerom i tempom, moguće je da se na idućim parlamentarnim izborima koji postotak socijaldemokratskih glasača odmetne od svoje matice, SDP-a, i optira za Plenkovićevu stranku. I ostale oporbene stranke neradikalnog profila trebale bi strahovati od odljeva birača. To više što ekonomska kriza u koju tonemo zajedno s cijelom Europom neće proći ni brzo ni bezbolno, a Plenković se dosad izgradio kao neka vrsta kriznog premijera, i to uspješnog.
Njegova samohvala i idealizacija Vladinih postignuća može biti iritantna, ali u ovih šest godina zaista nije dangubio. Skori, sigurni ulazak u eurozonu, a zatim i u schengensku zonu, dovršetak Pelješkog mosta, nabava Rafalea, stvaranje energetskog osigurača za hladnu europsku zimu bez ruskog plina, Moody'sova najava da će Hrvatskoj povisiti kreditni rejting za dva stupnja, na investicijsku razinu – nisu to Potemkinova sela. To su rezultati. Vrlo otporni na kritike. Previše jasni i opipljivi da bi se mogli obezvrijediti, kamoli poništiti, bilo kakvim negacionističkim političkim ofenzivama.
Koliko se god činio mlak i bezbojan, centrizam se pokazuje djelotvornim, a hrvatska politička galaktika sve se jasnije oblikuje prema njegovim koordinatama. U središtu su joj HDZ i Plenkovićeva Vlada, najbliže tom središtu orbitira SDP, malo dalje komunitaristička platforma Možemo i konzervativni Most, a kraci radikalne desnice i anakrone ljevice vrte se na periferiji, na vanjskom obodu.
Pesimist će upozoriti da to i nije najsretnija konstelacija jer je svakoj galaktici u središtu, zapravo, crna rupa, koja će naposljetku svojom beskrajnom gravitacijskom silom sve progutati i upropastiti. Optimist će se pak pozvati na Stephena Hawkinga, koji kaže da ni u crnim rupama nije baš sve crno i da ne treba gubiti nadu onaj tko upadne u taj bezdan. A realist će na to reći: "Nemojmo dramatizirati, crne rupe ionako nisu na dnevnom redu."