Milan Bandić uspio je opet prevariti sve. Kandidati za gradonačelnika Zagreba iz dana u dan samo su se množili. Svima je temelj kampanje bio obračun s najdugovječnijim gradonačelnikom, vječitim Milanom. Vladao je opći konsenzus oko toga da je dosta njegova vladanja metropolom, da ga sad napokon čeka prvi izborni poraz i da mu je došao kraj.
Kad je iznenada umro i kad mu je doista došao kraj, svi su ostali zatečeni. Bandić je nestao s ciljnika. Meta prazna, bez krugova.
Možemo!, Zagreb je naš! i Tomislav Tomašević, koji slovi za favorita na ovim izborima, mogu sad govoriti koliko god hoće da nemaju potrebe mijenjati svoju kampanju, ali činjenica je da su rečenice počinjali i završavali Bandićem. Još 2006. godine na prosvjedima protiv Tomislava Horvatinčića u Varšavskoj i za Cvjetni trg Tomašević se počeo profilirati kao lider otpora protiv Bandićeve vladavine.
“Zagreb je naš, a ne Bandićev”, godinama je govorio Tomašević proširujući optužnice na sve političke stranke koje su Bandića sve to vrijeme naizmjenično ili samo povremeno podržavale. “Jednako su odgovorni i SDP, HDZ, HNS i HSLS koji godinama glume opoziciju, a zapravo su u dealu s Bandićem”, grmio je Tomašević. Nakon potresa u Zagrebu objavljen je rat “osovini Bandić – HDZ”.
Plenkovićev rezervni kandidat Davor Filipović upro je sve svoje i HDZ-ove stranačke snage da se opere od suradnje s gradonačelnikom Zagreba. “Bandića ću pobijediti jer sam ja sve što on nije. To se vidjelo već u Skupštini, gdje sam mu bio najveći kritičar”, govorio je prije nekoliko tjedana.
Mostov Zvonimir Troskot profesorski je, djelujući poput robotiziranog i pomalo dosadnog financijaša, krajnje ozbiljno analizirao gubitke i promašaje zagrebačkog proračuna i zbrajao Bandićeve grijehe. Vesnu Škare-Ožbolt do Bandićeve smrti nitko ozbiljan nije ubrajao u relevantne kandidate. Svi su se pitali čiji je ona zec i za koga trči ovu utrku.
Joško Klisović, kandidat SDP-a, vjerojatno ni sam sebe nikada do sada nije vidio u ulozi kandidata za gradonačelnika Zagreba. Njegova ozbiljnost koja prirodno ide uz čovjeka iz diplomacije i samozatajnost karakteristična za dobrog šefa kabineta predsjednika države predstavljali su problem i njemu i SDP-u koji se našao zarobljen između ambicioznog, a nepopularnog Marasa i ambicioznog, a presigurnog u sebe – Tomaševića. Morali su pronaći časni izlaz i grah je pao na Klisovića.
Ipak, čini se da Milan Bandić nije uspio prevariti samo Miroslava Škoru. On je objavio kandidaturu tek nakon što je objavljena vijest o smrti gradonačelnika. Davor Filipović nije odolio da ga ne podbode kako se kandidirao tek kad je na Mirogoju svojim očima vidio kako su ga zakopali. Škoro, koji iza sebe, u kratkoj političkoj karijeri, već ima dva ozbiljna izborna poraza, očito nije srljao i u treći. Sad kad Bandić više nije na sceni, nada se da će pokupiti dobar dio glasova koje je vječiti gradonačelnik marljivo skupljao gacajući po blatu zagrebačkih predgrađa. To su isti oni glasači koji na izbore izlaze uz Škorino “Milo moje”.
Politička matematika Domovinskog pokreta vrlo je jednostavna. Podrazumijeva glasove koje je na posljednjim izborima dobila Bruna Esih. Za veliki dio od tih osam posto može zahvaliti Zlatku Hasanbegoviću koji je tada stajao iza nje, a sada stoji baš iza Miroslava Škore. HDZ je 2017. osvojio gotovo 12 posto, ali Andrej Plenković je u međuvremenu do nogu potukao i potpuno marginalizirao unutarstranačku desnicu koja se sada želi vratiti, pa makar i pod kišobranom Domovinskog pokreta. Nezadovoljni desni birači HDZ-a mogu samo Škori. A Bandićeva stranka, koja u Skupštini Grada Zagreba ima više od 23 posto, sada je obezglavljena. Njegovi birači samo se trebaju pribrojiti i eto Škore u drugom krugu, minimalno!
No, je li to baš tako?
Na desnici se pred bitku za Zagreb stvorila poprilična gužva. Prema anketama koje je Ipsos za Novu TV radio poslije smrti Milana Bandića, Filipović, Škare-Ožbolt, Troskot i Škoro (istina, prije objave svoje kandidature) imali su zajedno nešto više od 34 posto glasova. Nije iznenađenje što je trenutno najjači, bez obzira na svoju relativnu anonimnost, Davor Filipović, kandidat vladajuće stranke. Jasno je da će Plenković i HDZ sada upregnuti sve svoje snage i svu “stranačku vojsku” da Filipović uđe u drugi krug. Sam Plenković je, kažu, upisujući se u knjigu žalosti, o Bandiću govorio biranim riječima upravo računajući na njegove glasače. Minimalni uspjeh bio bi ulazak u drugi krug, a već time povijesno najbolji rezultat nekog HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba. A drugi krug uvijek predstavlja neke nove izbore. HDZ će opet učiniti sve da trenutni favorit Tomislav Tomašević ipak ne bude gradonačelnik Zagreba.
Svojevrsno iznenađenje predstavlja potpora od gotovo 10 posto Vesni Škare-Ožbolt. Za pretpostaviti je da je dio anketiranih glasača Milana Bandića izabrao nju ne želeći se opredjeljivati između desnice i ljevice. Ako je ta pretpostavka točna, potpora već zaboravljenoj bivšoj Tuđmanovoj savjetnici brzo će početi kopnjeti. Plagiranje Mostova programa i još više nespretno opravdavanje kako je VŠO (poput Trumpa) pod hakerskim napadom izazvalo je samo podsmijeh.
Zvonimir Troskot osvaja šest-sedam posto, baš onoliko koliko ima i njegova stranka. Most svoje preživljavanje u politici na nacionalnoj razini može zahvaliti samo bračnom paru Raspudić, a ponajprije elokventnom, dugačkom Hercegovcu kojeg vide i glasači iz zadnje klupe.
Kako Tomašević trenutno ima vrlo visokih 38 posto potpore birača u Zagrebu, najveće iznenađenje predstavlja preko 15 posto koje anketirani daju Jošku Klisoviću. SDP-ov kandidat teško može očekivati stabilnost tih prvih rezultata jer bi prolazak u drugi krug dvaju kandidata ljevice bio jednako iznenađenje kao da u drugi izborni krug uđu Filipović i Škoro.
Šanse kandidata desnog centra s jačim stranačkom mašinerijom iza sebe, a to je svakako kandidat HDZ-a Davor Filipović, u konačnici mogu samo rasti. Najprije će pokušati preoteti glasove obećane u anketi Vesni Škare-Ožbolt. Zvonimir Troskot, ako bude imao sreće, mogao bi ostati na postojećoj razini, ali pravi obračun dogodit će se između HDZ-a i Domovinskog pokreta.
I jedni i drugi s popriličnom sigurnošću računaju na onih dvadesetak posto koje je osvajao Milan Bandić. Računaju na prelijevanje glasova. Ali, zanimljivo je da u anketi objavljenoj na Novoj TV “nepoznati kandidat Stranke rada i solidarnosti” ima gotovo pet posto glasova. Ako je točno da su Bandićevi glasači interesno a ne ideološki povezani, prije svega svojim poslovima s Gradom ili zaposlenjem nekoga iz obitelji u Zagrebačkom holdingu, onda se i Filipović i Škoro gadno samozavaravaju. Prelijevaju iz šupljeg u prazno.
Kandidatkinja za Bandićevu nasljednicu, sada je to već gotovo sigurno, bit će Jelena Pavičić-Vukičević, njegova dugogodišnja zamjenica i najbliža suradnica još iz vremena dok su bili predsjednik i tajnica zagrebačkog SDP-a. Ona je, odmah nakon Bandićeve smrti, rekla novinarima da je njezina politička karijera bila vezana isključivo uz gradonačelnika i da se ne namjerava kandidirati. Međutim, Nedjeljni Jutarnji list objavio je vijest o preokretu. “Još uvijek je lomimo. Ali blizu je odluke.”
Ljepše lice Bandićeve vladavine htjet će baštiniti samo Bandićeve uspjehe. I nastaviti raditi tamo gdje je njezin šef stao, jer do izbora ona kao prva zamjenica upravlja Zagrebom. Treba napokon otvoriti žičaru, započeti radove na Jarunskom mostu, može obećati majkama odgojiteljicama da se ne odustaje od tog, u Hrvatskoj najboljeg demografskog projekta, reći da vrtići i dalje ostaju praktički besplatni, obećati još neku cestu na Kozari putevima.
Bandićeva stranka mogla bi zadržati značajan dio svojih glasača i tako pomrsiti račune desnim strankama koje ionako nikada nisu dobro prolazila na izborima u Zagrebu. Vlast se osvajala zauzimanjem centra. Dva i pol mjeseca izborne kampanje je oko 75 dugih dana. Izbori se do tada mogu i dobiti, ali i izgubiti. Kako? Treba pitati bivšeg predsjednika Ivu Josipovića.
