Bilo je to vrijeme velikih potresa na političkoj sceni. Hrvatska je blokirana pri ulasku u Europsku uniju, prvo zbog generala optuženih za ratne zločine u Haagu, a potom nam je i Slovenija dala crveno svjetlo zbog neriješenih graničnih pitanja. Dotad nedodirljivi premijer Ivo Sanader u drugom mandatu dao je iznenadnu ostavku, a potom je i optužen za korupciju, iza brda se valjala dotad neviđena globalna gospodarska kriza, počele su se otvarati velike afere HDZ-a... Svemu tome svjedočila je Jadranka Kosor, dugogodišnja visoka dužnosnica HDZ-a. Sve te događaje temeljito je pratio i Globus pa smo s Jadrankom Kosor razgovarali o njezinim sjećanjima iz tih turbulentnih vremena.
- To je bilo doista uzbudljivo vrijeme, obilježeno izborima poslije kojih je HDZ ponovno formirao Vladu. Bila sam zamjenica predsjednika stranke, poslije ponovno i potpredsjednica Vlade i ministrica branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti. Pamtim tekstove koji su analizirali tko će prije sastaviti većinu s obzirom na odnos snaga HDZ-a i SDP-a, a onda 2007. i 2008. pamtim po tekstovima koji su najavljivali krizu i reakcije tadašnjeg premijera koji je odbacivao bilo kakvu mogućnost da kriza pogodi i nas. Naravno, osobito pamtim 2009. i premijerov iznenadni odlazak bez ikakva objašnjenja i sve tekstove koji su bili vezani uz taj politički događaj bez presedana koji je obilježio cijelu jednu eru, pa onda moj dolazak na čelo Vlade i glasanje o tome u Saboru. Bilo bi zanimljivo sad opet listati sve tekstove koji su pratili te događaje i vidjeti je li itko naslutio u kojem će se pravcu sve razvijati.
Prva afera vezana uz Sanadera, a koju su otkrili mediji, bila je vezana uz njegove skupocjene satove. Kako ste vi na to gledali i je li vama u vrhu stranke bilo sumnjivo da s plaćom premijera može sebi priuštiti takve satove, je li se u stranci to komentiralo ispod glasa?
- Ne sjećam se da je tu bilo nekih zakulisnih rasprava ispod glasa zato što je on to sve suvereno odbacivao, kao što je često znao uvjerljivo i suvereno nastupati. Tvrdio je da se tu radi o poklonima, da to nije ni izbliza tako kako mediji interpretiraju. Ali za većinu o kojoj znam, bilo je dovoljno da je on odbacio kalkulacije i obrazložio da se radi o konfabuliranju.
To je i razdoblje velikih afera, otvorila se akcija Maestro, afera Brodosplit, kamioni, Ina, sve je to opterećivalo HDZ. Kako je vrh stranke na to reagirao, jeste li bili zabrinuti za budućnost stranke i je li bilo rasprava o tome?
- Ja se ne mogu sjetiti nijedne ozbiljne rasprave oko toga na predsjedništvu stranke. A on je tada sve to načelno “pokrivao” svojim velikim govorima o tome kako se stranka bori protiv korupcije i kriminala. Često je govorio o tome da ima prijatelje u Europskoj uniji koji su dolazili i na stranačke skupove.
I tadašnji predsjednik Mesić u jednom trenutku je otvorio aferu oko Ine?
- Njih dvojica bili su u jako dobrim odnosima, o čemu i Mesić sada svjedoči. Sastajali su se na ručkovima i večerama jednom mjesečno na kojima bi im se priključio tadašnji predsjednik Sabora Bebić. Bili su prijatelji i odlično su se razumjeli, što smo mi tada znali iako je Mesić dolazio s jednog političkog pola, a Sanader s drugoga. Oni su doista harmonično funkcionirali. Sjećam se zajedničkih proslava Dana državnosti, kada bismo išli u Vukovar, a prije putovanja bismo zajedno ručali. To je zaista sličilo na političku idilu, ručak s puno doskočica i šala, ni blizu ovoga što danas imamo između Plenkovića i Milanovića.
Hrvatski generali bili su u Haagu, tužiteljstvo je tražilo topničke dnevnike. Jeste li ih uopće tražili ili ste odmah znali da oni i ne postoje?
- Sanader je u Vladi koju je vodio mene delegirao za suradnju s Haagom. Razgovarala sam s tadašnjim tužiteljem Sergeom Brammertzom i njegovim suradnicima i vodila Povjerenstvo za suradnju i bila sam potpuno odlučna da ako ti dokumenti postoje i ako su negdje sakriveni, da ćemo ih naći i da ćemo time dokazati da potpuno surađujemo. Bila sam uvjerena da ti dokumenti ne bi osobito ništa dokazali i teretili generala Gotovinu. To izravno koordiniranje sam nastavila i kad sam postala predsjednica Vlade. Organizirana je i jedna velika akcija potrage, određeno je nekoliko ljudi koji su na tome radili i pokazalo se da toga nema, iz čega smo zaključili da možda u tom obliku u kojem je to Haag tražio nikada i nisu postojali. Ja sam to i rekla Brammertzu. To je bio Damoklov mač nad Hrvatskom do samog zatvaranja pregovora s EU. Nije samo Brammertz sumnjao u iskrenost nego i neke zemlje EU koje nisu vjerovale da mi iskreno surađujemo s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Osobito je teško bilo 2010. kada su Gotovina i Markač osuđeni u Haagu.
Kako je izgledalo formiranje vlasti 2007.? Je li bilo političke trgovine, kakvi su bili pregovori s HSS-om i HSLS-om?
- Jednostavno, relativno glatko je to išlo i ne sjećam se većih turbulencija. Od prvog trenutka kad su proglašeni rezultati, znali smo da ćemo moći formirati vlast. Mi smo sa svakom od stranaka s kojom smo ulazili u suradnju potpisivali i poseban koalicijski sporazum u kojem su bili jasno navedeni ciljevi i programatski sporazumi. Tako smo radili i sporazum sa SDSS-om. Sjećam se da je Pupovac tada tražio, osim obnove kuća Srba povratnika, da u sporazum uđe i obnova partizanskih spomenika.
A onda je HSS počeo prijetiti izlaskom iz koalicije zbog odustajanja od ZERP-a, a Čačić nuditi da HNS u tom slučaju uđe u Vladu?
- Ma to je više bila manifestacija prema van nego što se osjećala neka napetost i trzavice u koaliciji. Istaknula bih ulogu pokojnog Jože Friščića. Njega su mnogi nepravedno zaboravili, a ja sam mu posvetila posebno mjesto u svojoj knjizi jer je kao čelnik HSS-a bio i više nego korektan koalicijski partner. Kada su 2010. iz koalicije izašli HSLS i HSU, postojala je opasnost da Vlada padne, pa mi danas ne bismo bili članica EU. Joža je tada bio iznimno korektan i HSS je stajao čvrsto uz nas. A, mora se priznati, i SDSS iako ih je Milanović na sve načine pokušavao izvući van pa bi Milorad Pupovac vjerojatno bio u toj novoj Milanovićevoj Vladi ministar vanjskih poslova.
Počela se nazirati i globalna gospodarska kriza. Zašto je Sanader uporno to ignorirao i kupovao socijalni mir? Kad ste vi preuzeli Vladu, znamo da nije bilo ni za plaće.
- Da, zato je i uveden krizni porez. A zašto on nije htio priznati i zašto je pristajao na zahtjeve sindikata, ne znam. Ja sam tada vodila pregovore sa sindikatima i smatrala sam da plaće treba smanjivati u tom strašnom času. Ali, on je jako burno reagirao na to. Ne znam, ali mislim da odgovore treba tražiti u svemu onome što se kasnije događalo. Činio je sve da održi prividan socijalni mir i dojam državne idile. A može biti da je radio to upravo zbog onoga što su pokazali kasniji procesi. Ali tu moram biti oprezna jer procesi nisu završeni, a ja sam bila svjedokinja tužiteljstva. Nama se približavala ogromna kriza, a on je doslovno napustio brod koji je počeo tonuti.
Počinje i utrka za predsjednika Republike. Je li vam Sanader ikada govorio da se planira kandidirati i jeste li ikad vjerovali da Hebrang može dobiti te izbore?
- Nije, nikada. Što se tiče Hebranga, zapravo nisam, ali manje je poznata činjenica da smo mi to dogovorili prije mog dolaska, odnosno Sanader je odlučio da će on biti kandidat i mene je to dočekalo kao predsjednicu stranke. Sa mnom nije postojao nikakav tajni dogovor, ja sam činila sve što sam mogla za kandidata HDZ-a, ali je bilo jasno da on to ne može dobiti jer ni jedan dio HDZ-a nije bio za njega. Iz Kluba utemeljitelja HDZ-a su me tražili da promijenimo kandidata, ali sam im rekla da je to nemoguće. Bilo je kasno za bilo kakve intervencije.
Slijedi i ostavka Sanadera. Je li vam nagovijestio da će otići i je li rekao koji je razlog?
- Ne, nikada, par dana ranije me zvao k sebi doma da mi priopći da je odlučio da on odlazi i da ću biti kandidatkinja za predsjednicu, a onda da s koalicijom vidim da postanem novi mandatar za sastavljanje Vlade. Nemam tu puno što reći jer se detalja tih dana i ne sjećam budući da sam stvarno bila šokirana. Tražila sam odgovore zašto odlazi i nijedan odgovor nisam našla. Kada mi je to priopćio, mislila sam u prvi trenutak da se želi kandidirati za predsjednika države, a nekima se činilo da sam na neki način žrtvovana jer sam uletjela u nešto za što sam bila svjesna da će biti teško; došla je kriza, pregovori su bili blokirani i nijedan povoljan ishod nije se mogao nazrijeti. Malo tko je vjerovao da ću u bilo čemu uspjeti. Netom prije toga na jednoj proslavi HDZ-a održao je govor koji se činio neobičnim, kao govor čovjeka koji se oprašta. Svi su mi rekli da imam krivi dojam. I tu je večer odletio za Bruxelles na neki sastanak i djelovao mi je dosta zamišljeno, pa sam pomislila da možda promišlja o kandidaturi za predsjednika države, a bilo je i takvih medijskih spekulacija. Mi smo u stranci komentirali da ako to bude tako, da će glatko pobijediti.
A što vam je rekao na onom poznatom ručku u Baltazaru 15. rujna 2009.?
- To je zapravo bio klopka-ručak. On je bio počasni predsjednik stranke i vukao je konce iz sjene,a ja sam bila predsjednica stranke i Vlade. Postala sam svjesna što se događa, da u stranci zapravo imamo paralelnu vlast i jasno sam od njega tražila da ne poziva ministre na konzultacije bez moga znanja. Onda me on pozvao na taj ručak da o tome razgovaramo i da me kao malo smekša, da to bude prijateljski ručak. Pristala sam, mislila sam OK, bit će u četiri oka pa ćemo razjasniti neke stvari jer on je i dalje dolazio na sjednice Predsjedništva i u očima mnogih i dalje je bio vođa, a ja sam figurirala kao “mala od kužine”. Čim smo došli i sjeli za stol, osiguranje mi je prišlo i obavijestilo me da je vani hrpa novinara. Onda sam shvatila da je on to pustio u medije da se vidi da smo u dobrim odnosima. To me naljutilo jer nije bilo korektno. To je, zapravo, bio i naš posljednji susret.
S današnjim odmakom, što mislite da je bio stvarni razlog odlaska?
- Mislim i sigurna sam da u procesima kojima svjedočimo leže odgovori na mnoga pitanja.
Kako ste doživjeli onu njegovu presicu u stranci, kada je zapravo pokušao puč?
- On je pozvao na sastanak 3. siječnja zastupnike HDZ-a i pokušao organizirati rušenje Vlade u Saboru. Jer je na konferenciji za medije rekao da ne radim dobro i da država propada i da se mora vratiti. Sjećam se da mi je telefon zvonio cijeli dan, bila je ogromna navala medija, a ja sam odlučila da taj dan neću ništa komentirati, nego sam odmah sazvala sjednicu Predsjedništva za 4. siječnja. I to je bila mudra odluka. Tu noć nisam spavala, a sjednica Predsjedništva je trajala cijeli dan. Pozivala sam jednog po jednog zastupnika koji su došli k njemu da mi objasne zašto su se odazvali pozivu nekoga tko nije predsjednik i što su mislili da će se događati. Većini je bilo jako neugodno, neki su se ispričavali, neki su čak i plakali. Na sjednici Predsjedništva otvorila sam raspravu, svakome od članova sam dala prostor da kaže svoje mišljenje i iznese prijedloge, a svoje mišljenje i stav sam rekla da ću reći na kraju rasprave. Na kraju je donesena odluka da ga se izbriše iz stranke. On je poslije aktivirao mandat u Saboru i puno se nagađalo o tome hoće li tamo opet pokušati okupiti oko sebe neke zastupnike HDZ-a u novom pokušaju rušenja Vlade koju sam vodila.
Majka svih afera vezanih uz HDZ je Fimi media, proces je to koji još nije završen – donesena je tek nepravomoćna presuda protiv Sanadera i HDZ-a. Jeste li vi imali ikakvih spoznaja o crnim fondovima HDZ-a i na koji ste način poslije surađivali s tužiteljstvom?
- Ja sam o tome sve rekla kao svjedokinja na sudovima. A da sam imala bilo kakvu spoznaju o kriminalnim radnjama, naravno da bih reagirala. Bila sam uvjerena da stranka s 200.000 članova koji plaćaju članarinu, uz donacije, uz novac iz proračuna koji dobivamo jer smo dvaput dobili izbore i imali smo niz lokalnih dužnosnika, raspolaže s više nego dovoljno novca za funkcioniranje. A onda se sve nekako počelo razgrtati nakon njegova odlaska i kada su neki ljudi počeli govoriti i tražiti razgovore sa mnom, najednom se počela otvarati neka druga slika.
Javno vas je obilježila izjava: “Kud Ivo, tud i ja.”
- A ja to nikada nisam rekla. Nakon izbora, nisam sigurna 2003. ili 2007. kao zamjenica predsjednika HDZ-a dala sam veliki intervju za jedne novine. Na kraju razgovora novinar me pitao kamo ću sada ići budući da će predsjednik stranke biti premijer. Ja sam na to odgovorila potpuno iskreno da o tome Sanader i ja još nismo ni razgovarali. Rekla sam da je logično da kao zamjenica predsjednika budem pozicionirana tamo gdje će biti predsjednik stranke, dakle u Vladi. Iz toga je izvučen naslov “Kud Ivo, tud i ja”.
Kao velik uspjeh vaše Vlade navodi se deblokiranje pregovora i dogovor o arbitraži sa Slovenijom nakon vaših susreta s Borutom Pahorom. Je li doista postojala neka kemija među vama kako su to mediji navodili?
- To je počelo jako loše - naš je prvi susret bio hladan jer smo se gledali preko političkih nišana. Niti je on meni vjerovao niti ja njemu. On je bio uvjeren da od tih naših razgovora neće biti ništa, a ja sam bila uvjerena da se moramo dogovoriti jer je to bilo jamstvo za deblokadu hrvatskih pregovora. U to vrijeme Slovenija nam je blokirala 14 od 35 poglavlja koja smo morali otvoriti i zatvoriti. Ključno je bilo da smo na tom sastanku dogovorili da ćemo se sastajati tête-à-tête, da će se nakon toga nalaziti po dvoje naših najbližih suradnika i da ništa od toga neće izlaziti u javnost dok ne dođemo do razine nekog dogovora. I kako smo to oboje poštovali, polako je rastao stupanj povjerenja među nama pa se to pretvorilo u prijateljstvo. Ljudska kemija je svakako postojala i nikakva druga iako su neki mediji to pokušavali prikazivati kao sentimentalnu priču. Meni je to jako smetalo i bilo je na moju štetu. Sjećam se jednog priloga iz dnevnika na nekoj TV, pustili su naše izjave, a u pozadini se čula glazba iz filma “Love Story”. To me baš razljutilo jer stvarno nije bilo korektno.