Besane, besane noći./Zbog tebe učim ja, noći i dane,/nije mi ža, početni je stih rap pjesme “Student Rhapsody”, koju je Mervan Pašić Memi, kako studenti od milja zovu profesora matematike na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER), snimio za studente koji padnu ispit. Pjesma je objavljena na YouTubeu, gdje ju je profesor dodao svojim prijašnjim videoradovima, predavanjima koja je snimao za studente. Pritom on te videoradove ne stvara samo tako što uključi kameru, nego se koristi mnogim efektima, pojavljuje se kao dva lika u istom kadru, trudi se da bi studentima približio gradivo i pomogao im u učenju. To je bio povod da se u Čajanci u Kući za ljude i umjetnost, u Laubi, razgovara o tome što kao društvo čiji su fakulteti daleko od dobrih pozicija na svjetskim rang-listama sveučilišta uopće dajemo mladim ljudima i kako izgleda studiranje. U Čajanci je stoga bila Anja Gvozdanović, sociologinja iz Instituta za društvena istraživanja, prof. Pašić i Sven Žinić, grafičar koji je svoju diplomu nedavno stekao na Akademiji likovnih umjetnosti.
Vlašić: Snimili ste video u kojem rap pjesmom tješite studente koji padnu ispit. Kakve studente imate? Zašto ste to učinili? Snimate svoju nastavu…
Pašić: Kao prvo, rekao bih da je FER fakultet s mnogo studenata. Na prvoj godini ima ih 750, to je, dakle, vrlo velika populacija. Trećina ih je genijalaca, trećina ih je neopredijeljenih, a trećini treba velika pomoć i svakoj od tih grupa imamo određene pristupe.
Vlašić: Tvoj diplomski je bio referenca na digitalni svijet.
Žinić: Da, ali sam više-manje izražavao negativne aspekte tog digitalnog svijeta. Radio sam skulpture kojima sam nastojao prikazati sve promjene, psihičke i fizičke koje sam i sam doživio zbog pretjeranog boravka iza ekrana.To su statue s ljudskim tijelom koje ima malo prenaglašene dijelove mišića, preiskrivljeni položaj tijela, vrlo izduljeni vrat i tanke ruke, kako bih baš naglasio fizičke posljedice, a iz glava im izlaze ekrani, glave su im ekrani. Time sam htio naglasiti psihičke posljedice koje nastaju.
Vlašić: Je li to bila i referenca na život koji te očekuje nakon faksa?
Žinić: Puno više na život koji sam proveo tijekom faksa i korone. Korona me doma zaključala i htio sam naučiti nove tehnike, koje su sve bile virtualne, pa sam dodatno bio zarobljen od 0 do 24.
Vlašić: Koliko je to pogodilo tvoju ekipu?
Žinić: Na mom faksu zapravo i nije pogodilo studente. Veoma im je odgovaralo raditi od kuće, biti odvojen od profesora na faksu. Osjetili su slobodu. Našli su veliku slobodu u izražavanju i svemu. Bili su sami svoji i postali, hajdemo reći, umjetnici. Više nisu bili u gabaritima onoga što im govore profesori, nego su se stvarno opustili i našli nešto svoje.
Vlašić: Kako ste vi prošli sa studentima tijekom pandemije?
Pašić: Odlično, to mi je bio okidač da odem na Jarun, na Sljeme, na more, da nosim sa sobom ploču i snimam. Onda oni to gledaju kao ludi, uče po tome i onda se e-mailom ispitujemo.
Vlašić: Psiholozi kažu da pandemija nije baš koristila društvu zato su se pogubili fizički kontakti, izazvala je razne tjeskobe...
Žinić: Mislim da je to više vezano uz osnovnoškolske i srednjoškolske učenike. Njima je baš potrebna komunikacija i konekcija s ljudima. Nama na faksu je drukčije, već lagano tražimo sebe i možemo postati individue puno lakše.
Pašić: Dobro pamtim iz studentskih dana ritam koji je vladao. Stalno sam bio na fakultetu, svaki dan, umoran sam, više nemam vremena, labos imam popodne, dođe vikend, odeš malo na Sljeme. Kad ćeš učiti? Nikad. Učiš na licu mjesta, ali to je nedovoljno jer treba čitati, pisati, čitati, pisati. Sad je došao prekid starih navika, morala su se definirati nova ponašanja i tu su kreativci jako puno napravili i ponudili. Volio bih da tu dođe do nekog sustava koji će poštovati jedno i drugo, odlazak na predavanja i to kad netko ima vizualne i tekstualne materijale.
Vlašić: Vama je lako, vaši studenti znaju što će sa sobom, oni će se zaposliti, ali što je s drugima?
Gvozdanović: Da, perspektive studenata različitih područja su različite. Možda FER i STEM-područja tu zbilja imaju poseban status. Pitanje je koje šanse mi dajemo studentima općenito. Je li to samo obrazovanje za profit? Koliko ima mjesta obrazovanju za razvoj ličnosti, ulogu u demokratskom društvu? Čini mi se da smo tu prilično manjkavi, još od osnovne škole pa nadalje, i da se tu možda dosta forsiraju STEM-područja baš zbog shvaćanja obrazovanja na tržišno-instrumentalistički način.
Vlašić: Ja sam pesimističan.
Gvozdanović: Ima temelja za zabrinutost jer su već dugo vremena mladi u najvećoj mjeri oslonjeni na obiteljske resurse. Prije svega na materijalni i socijalni kapital, odnosno mreže poznanstva koja njihova obitelj ima. S te strane je njihov uspjeh i afirmacija nejednako distribuirana po društvu, odnosno po mladima. Ne možemo govoriti o podjednakim šansama za uspjeh jer su prije svega određene socijalnim statusom kojem mlada osoba pripada, odnosno obitelj iz koje dolazi.
Vlašić: Žele li mladi ljudi odlaziti van baš radi obrazovanja?
Žinić: U mom društvu baš i ne. Odlazilo se u Kinu, Poljsku, na druge akademije…
Vlašić: Aha, govoriš o ljudima koji studiraju na umjetničkim akademijama. Koliko znam, dosta mladih želi otići van, popularna je Nizozemska, Danska…
Gvozdanović: To su šanse mladih ljudi koji žele, odnosno mogu studirati. Jer kad govorimo o studentima, oni su, ako ne iz privilegiranih obitelji, ali svakako iz društvenog sloja koji živi natprosječno. Oni jesu ‘elita mladih‘, iz njih se regrutiraju vodeći kadrovi u ovoj zemlji, tako da s te strane se studentima nude razne mogućnosti kroz Erasmus i druge programe.
Vlašić: Nije toliko problem otići, nego se i upisati na fakultet, školarina u Nizozemskoj se kreće od dvije do četiri, pet tisuća eura, a treba financirati redoviti život.
Žinić: Prijateljica mi je otišla u Dansku, sama je radila studentske poslove, zaradila je dovoljno za stan i studij.
Gvozdanović: Čini mi se da je to ipak manjina, ali u svakom slučaju nije nemoguće.
Žinić: To je rad, cijeli dan. Stvarno se treba predati tome.
Vlašić: Ima li među vašim studentima onih koji razmišljaju o tome bi li otišli van?
Pašić: Sad vjerojatno da. Sad je normalno otići van. Zapravo to više nije ‘otići van‘. Ta se barijera odavno srušila, Europa smo, svi smo zajedno.
Žinić: Sat i pol avionom.
Pašić: Upoznao sam jednog Poljaka, znanstvenik je. Govorio je o tim migracijama na isti način kao i kod nas. Isti slojevi društva odlaze van, u London, u Njemačku. Sve je isto kao i kod nas, ali oni ne kukaju. To je kod njih moderno, sasvim normalno i od toga se ne radi nikakav problem.
Gvozdanović: Dobro, ali drugačije je ipak ako imate osjećaj da možete kontrolirati vlastitu sudbinu i vlastitim sposobnostima, radinošću, marljivošću, kao na primjeru ove djevojke, financirati studiranje.
Vlašić: Iako je vrlo zahtjevno raditi i studirati. Jesi li ti radio tijekom studija?
Žinić: Ja sam imao privilegij da nisam morao raditi.
Pašić: Ali to ima i svoje prednosti. Onaj jedan koji je došao, došljak, zna da mora uspjeti. To je ta psihologija. Baci nekoga negdje, to je biološki, on zna da mora uspjeti. A kad je doma, s roditeljima, svi ga paze i maze, on je napola prigušen.
Vlašić: Ne mora biti pažen i mažen, možda je jednostavno prisiljen živjeti s roditeljima do 30. godine, ne može otići od njih.
Pašić: Ma, otići će, na poslijediplomski. To je sad prirodno u Europi, pogotovo s obzirom na mobilnost. Za mene je to pozitivna osobina.
Vlašić: Ali to je za vrlo motivirane ljude. Teško je očekivati od nekoga tko ima dvadeset godina da bude toliko motiviran da bi radio u noćnim smjenama i studirao.
Pašić: Ostaneš ovdje i isto si prigušen. Kao žaba u močvari.
Vlašić: Vaši studenti nemaju problem sa zapošljavanjem?
Pašić: Ne, zato što postoji ta struktura koja pokazuje da se bez toga ne može, a i mi imamo finu, mekanu strukturu na FER-u da osim klasičnog zapošljavanja postoji i ono unutar FER-a. Ferovac je uvijek ferovac i alumni ferovci, kad završe, onda traže mlađe ferovce. I nađu ih vrlo brzo. Studenti na trećoj, četvrtoj, petoj godini rade kod starijih ferovaca. Ti kao ferovac ne moraš imati vezu, niti biti član neke političke stranke. Imamo fenomenalan flow. To je top zanimanje i takva je klima.
Vlašić: Dobro, ali što s nekim tko želi završiti sociologiju? Psihologija je, znamo, tražena…
Gvozdanović: Nije da pratim tržišna kretanja, ali znam da je sociolozima uvijek bilo izazovno naći posao u struci. Mislim da se i s ovim tehnološkim razvojem treba shvatiti da nam treba i sociološka perspektiva kako ne bismo zaglibili u tehnokraciju jer i ona nosi svoje izazove i negativnosti. Omjer stvarnosti i virtualnosti trebao bi se osvijestiti upravo kroz društvene znanosti.
Vlašić: Jesu li svi iz tvoje ekipe zaposleni?
Žinić: Više-manje. Rekao bih, pola-pola.
Vlašić: Što je s ovima koji nisu zaposleni? Zašto nisu zaposleni, jesu li lijeni?
Žinić: Pa, neki su lijeni, stalno obavljaju neke posliće, rade na zamjenama, nikako da nađu nešto u struci s čime bi bili sretni. Dosta bivših studenata tek u kasnijim godinama, nekoliko godina nakon faksa, nalaze svoje mjesto u našoj maloj Hrvatskoj.
Vlašić: Kako je tebi na poslu?
Žinić: Meni je super, nisam mogao naći bolji posao. Našao sam ono što volim raditi, super je ekipa. Radim compositing za filmove i serije, to je rješavanje green screena, ukratko.
Vlašić: Zvuči fancy, jako.
Žinić: Kako sam naučio 3D na faksu, uzeli su me kao trideaša (od 3D) i super pašem u firmu, imam dovoljno posla da me zabavlja. Ali nije me faks pripremio, sam sam se pripremio za posao. Na faksu nemamo obrazovanje za to. Najviše me inspiriralo to što smo na prvoj godini imali izložbu s temom - što rade umjetnici da bi radili svoju umjetnost. Jer očito je da od umjetnosti ne zarađuju dovoljno za život. Na toj izložbi sam stvarno shvatio da moram nešto naučiti raditi jer od galerijskog života neću moći živjeti. Za vrijeme korone naučio sam 3D i s time sam našao posao.
Vlašić: Što je s umjetnošću?
Žinić: To sam malo stavio na hold, tome ću se vratiti. Uvijek ima vremena.