Prvog dana 2020. godine, punih jedanaest godina od posljednje velike europske plinske krize, Europa bi mogla biti opet suočena s nestašicom tog strateški važnog energenta. Realizira li se još uvijek neizvjestan, ali posve moguć, scenarij prekida tranzita ruskog plina kroz ukrajinske plinovode prema Europi, cijeli niz država središnje i istočne Europe - među kojima je i Hrvatska - mogao bi opet biti prisiljen na neugodne i vrlo skupe redukcije prirodnog plina.
No, dok se zbog mogućnosti takvog razvoja događaja u susjednim državama vodi ozbiljna javna diskusija, pa i provode mjere za smanjenje rizika energetske nestašice, u hrvatskoj javnosti opasnost od nove plinske krize praktički se uopće ne spominje. Opravdanje za takvu uspavanost teško je naći, s obzirom na to da bi siječanjska plinska blokada na vidjelo iznijela sve posljedice desetljetnog neuspjeha strategije razvoja domaćeg plinskog sektora i osiguranja pouzdane dobave tog energenta.
Kompleksni odnosi Rusije i Ukrajine oko tranzita i opskrbe prirodnim plinom imaju dugu povijest i dobro su poznati. Ključni plinovodi za opskrbu Europe izgrađeni su tijekom Sovjetskog Saveza i prolaze teritorijem Ukrajine. S druge strane, iz istih sovjetskih vremena potječe i ukrajinska ovisnost o potrošnji prirodnog plina, energenta koji praktički u potpunosti uvozi iz Rusije. Te dvije činjenice stvorile su svojevrsno stanje međuovisnosti, ali uz kontinuirane sporove. Ukrajinci su kontinuirano prigovarali zbog navodno previsoke cijene plina ruskog državnog monopolista Gazproma, a Gazprom je optuživao ukrajinski Naftogaz za kašnjenje u plaćanju i neovlašteno povlačenje plina iz sustava, de facto krađu.
Cijela priča imala je i političku pozadinu, koja je intenzivirana nakon Narančaste revolucije, kad je početkom 2005. srušen dugogodišnji proruski predsjednik Leonid Kučma, a vlast preuzele prozapadne snage. Već potkraj te godine izbila je prva ukrajinska plinska kriza, zbog nesuglasica o cijeni plina u novom ugovoru Gazprom je smanjio isporuke, ali samo za Ukrajinu. Dogovor je postignut i novi ugovor potpisan, no mir je potrajao samo dvije godine.
Potkraj 2007. Gazprom opet prijeti prekidom isporuka, ovaj put zbog Naftogazova dospjelog duga za plin od 1,5 milijardi dolara. Opet se pregovara i postiže prijelazni dogovor u veljači 2008. No dug nastavlja rasti, pa pola godine kasnije - prema tvrdnjama Gazproma - doseže iznos od 2,4 milijardi dolara. Ukrajinci su taj iznos osporavali, a nemogućnost postizanja dogovora prvo dovodi do obustave isporuka plina Ukrajini 1. siječnja 2009., a potom i cijeloj Europi nekoliko dana kasnije. Blokada je potrajala 20 dana, a u tom periodu je niz europskih država - naročito u srednjoj Europi - bilo prisiljeno uvesti redukcije u opskrbi plinom.
Jedna od njih bila je i Hrvatska koja je - usprkos značajnom udjelu vlastite proizvodnje plina - po važećim protokolima smanjivala opskrbu velikim industrijskim potrošačima od kojih su neki zbog toga pretrpjeli i milijunsku štetu. Velika plinska kriza 2009. godine okončana je potpisivanjem desetogodišnjeg ugovora između Gazproma i Naftogaza. Taj ugovor istječe 31. prosinca 2019., a novi još nije potpisan. Dapače, postoji cijeli niz razloga zbog kojih je vjerojatno da i neće biti potpisan, a bez sklapanja novog ugovora - dugoročnog ili kratkoročnog - s prvom minutom prvog dana sljedeće godine ruski plin mogao bi prestati teći u ukrajinske plinovode.
Zašto postoje značajni izgledi da Rusija i Ukrajina ne postignu dogovor?
Ključni kontekst današnjih plinskih pregovora, naravno, političke su prirode. Nakon ruske aneksije Krima i rata u istočnoj Ukrajini politički odnosi dviju država krajnje su loši. Ipak, ključni razlozi su prvenstveno poslovni i geostrateški. Nakon plinske krize iz 2009. Rusija je pojačala svoju strategiju diversifikacije opskrbnih tokova za Europu. Strategija je bila jednostavna: izgraditi nove plinovode koji će zaobići Ukrajinu i tako smanjiti pregovaračku moć Kijeva te spriječiti mogućnost blokada. Valja reći kako je Europska unija u prvim godinama nakon krize podržavala ovakvu strategiju, pa je praktički bez ikakvih ozbiljnijih prigovora realiziran projekt plinovoda Sjeverni tok, koji rutom po dnu Sjevernog mora izravno spaja Rusiju s Njemačkom.
Sličan projekt - Južni tok - Gazprom je planirao kroz Crno more s ciljem da njime opskrbljuje države južne i istočne Europe. Taj projekt propao je zbog protivljenja Europske komisije i recesije koja je značajno umanjila europsku potrošnju plina, no Rusi nisu odustali. Južni tok oživljen je novom rutom preko Bugarske i imenom - Turski tok, a dovršetak gradnje najavljen je za 2021. godinu. Na sjeveru pak krenulo se u gradnju Sjevernog toka 2, novog velikog plinovoda po ruti postojećeg.
Usprkos velikom političkom protivljenju nekih država, cijev je već položena u teritorijalnim vodama Rusije, Njemačke, Švedske i Finske, te se još samo čeka odluka danskih regulatora. Ukratko, kad Turski tok i Sjeverni tok 2 budu pušteni u pogon, Gazprom više neće imati potrebe za korištenjem ukrajinskih plinovoda, osim u vrlo malim volumenima koji možda nisu ni dovoljni za održavanje tehničkog minimuma golemog tamošnjeg plinovodnog sustava. No to se neće dogoditi prije 2021. godine.
To znaju i Ukrajinci koji - logično - pregovore o novom ugovoru vide kao posljednju priliku da monetiziraju svoj status tranzitne države. A taj se maksimalistički pristup očituje i u pozicijama koje dvije strane imaju u pregovorima što se odvijaju uz medijaciju Europske komisije. Prema medijskim navodima, Rusi predlažu produljenje aktualnog ugovora na nespecificirani broj godina, uz prethodno poništavanje svih arbitražnih sporova koji se vode između Gazproma i Naftogaza, te garancije Europske komisije da će ukloniti regulatorne prepreke koje Gazpromu otežavaju gradnju novih opskrbnih plinovoda.
Ukrajinci, s druge strane, traže da Gazprom zakupi 60 milijardi prostornih metara tranzitnog kapaciteta kroz Ukrajinu na rok od deset godina, uz obvezu plaćanja bez obzira na iskorištenost. Europska komisija, navodno, podržava ideju sklapanja desetogodišnjeg ugovora, ali ne inzistira na količinama. No u pregovorima zasad praktički nije bilo nikakvih pomaka.
Rastu nervoze pridonose i razne, često kontradiktorne, informacije koje se pojavljuju u javnosti. Bugarska ministrica energetike Temenežunka Petkova nedavno je izjavila kako ih je Gazprom obavijestio da će u siječnju 2020. prestati s transportom plina transbalkanskom rutom koja prolazi iz Ukrajine kroz Moldaviju, Rumunjsku i Bugarsku do Turske. Gazprom je tu informaciju demantirao, no dvojbe su ostale. Ukrajinske vlasti također su izvijestile o navodnim pismima koje Gazprom šalje svojim kupcima, najavljujući moguće prekide opskrbe.
Kao odgovor, Naftogaz je najavio značajno povećanje količina plina u tamošnjim skladištima pred početak predstojeće ogrjevne sezone, a najavili su i da će 12 milijardi prostornih metara skladišnog kapaciteta staviti na raspolaganje europskim državama. Da se radi o ozbiljnom upozorenju na moguće nevolje, pokazuju i potezi Mađarske koja bi tijekom 2019. trebala uskladištiti rekordnih 6,3 milijardi prostornih metara plina - ekvivalent cjelokupne svoje godišnje potrošnje.
Strahovi od poremećaja potrošnje naziru se i na tržištu. Razlika u cijeni između cijene plinskih terminskih ugovora (eng. futures) datiranih za predstojeće ljeto i zimu na najvećoj europskoj plinskoj burzi TTF porasla je na oko 4 eura po megavatsatu, na najvišu razinu u proteklih sedam godina. Pojednostavljeno rečeno, postoji neuobičajeno veliki interes kupaca plina za ugovorima temeljem kojih će se plin isporučiti u zimi 2019/2020. I to je indikator percepcije rizika.
A pitanje je kako se taj rizik može umanjiti u Hrvatskoj. Poznato je kako posljednjih godina udjel uvoza u hrvatskoj plinskoj bilanci raste, te je lani iznosio oko 60 posto. Taj plin uvozi se iz dva pravca, plinovodima iz Slovenije i Mađarske, a Hrvatska raspolaže i plinskom skladištem Okoli, kapaciteta nešto većeg od pola milijarde kubičnih metara plina. Problem Hrvatske u slučaju prekida tranzita ruskog plina prema Ukrajini isti je kao i većine država srednje i istočne Europe, jer u uvjetima povećane zimske potrošnje, dnevni konzum plina nadmašuje kapacitet kojim se plin može izvlačiti iz skladišta i lokalnih nalazišta.
Taj deficit može se pokriti povlačenjem određenih količina plina iz susjednih država, no problem je što u slučaju prekida isporuka iz Rusije cijela regija ima isti problem. U vukovarskom PPD-u, najvećem hrvatskom uvozniku plina i Gazpromovu partneru u Hrvatskoj, kažu kako su povukli niz poteza koji im omogućavaju sigurnu opskrbu svojih kupaca, čak i slučaju da dođe do blokade tranzita. “PPD pozorno prati situaciju vezanu uz tranzit plina preko Ukrajine. Razrađeno je nekoliko scenarija, koji uključuju i angažman dodatnih tranzitnih i skladišnih kapaciteta, stoga možemo ustvrditi da opskrba plinom na tržištu Republike Hrvatske neće doći u pitanje, osim u slučaju zatvaranja granica unutar EU”, kažu u kompaniji.
Dakako, razina problema u opskrbi ovisila bi o više faktora. Prvenstveno, ključno je pitanje koliko bi prekid trajao. Nekoliko dana poremećaja vjerojatno bi se prebrodilo bez većih problema. Kriza koja bi, poput one prije jedanaest godina, trajala tjednima predstavljala bi ozbiljan udar na sustav. Moguće rješenje je i povećanje domaće proizvodnje, no veliko je pitanje ima li za to tehničkih mogućnosti. Početkom 2008. talijanski ENI je Hrvatskoj prepustio svoj dio plina sa sjevernojadranskih polja. U međuvremenu je Ina preuzela taj udjel, pa ta jednostavno dostupna rezerva više ne postoji. U Ini pak tvrde kako nisu zabrinuti zbog mogućih prekida opskrbe ruskim plinom.
“Ina je jedini proizvođač prirodnog plina u Hrvatskoj i većinu proizvedenih količina plasira na domaće tržište. Uz prirodni plin iz domaće proizvodnje, Ina kupcima na tržištu u Republici Hrvatskoj isporučuje i određene količine uvoznog prirodnog plina koji nabavlja od pouzdanih domaćih i inozemnih partnera, pri čemu istovremeno koristi više različitih pravaca opskrbe za uvoz u Hrvatsku”, poručuju iz kompanije.
Još jedan veliki igrač u plinskom sektoru je i HEP koji je sam zbog svoje flote termoelektrana veliki potrošač plina, ali ujedno obnaša i ulogu veleprodajnog opskrbljivača manjih lokalnih kompanija koje plinom opskrbljuju kućanstva. Nestašica plina za kompaniju bi bila skupa, jer su njezini proizvodni objekti po važećim protokolima visoko na listi potrošača koje se podvrgava redukcijama. No u HEP-u tvrde kako su osigurali potrebne količine prirodnog plina za sljedeću godinu.
“HEP je za potrebe opskrbe na veleprodajnom tržištu (do 31. ožujka 2020.) te za potrebe HEP-Proizvodnje i HEP-Plina (za opskrbu poduzetništva), već ugovorio najveći dio svojih potreba za plinom za razdoblje do 1. listopada 2020. Vodeći računa o optimiranju troškova nabave plina i sigurnosti opskrbe kupaca, plin je kupljen od sedam dobavljača. Za optimiranje plinskog portfelja zakupljen je skladišni kapacitet u PSP Okoli”, kažu u toj kompaniji.
Strategija diversifikacije opskrbljivača logična je za ovakvu situaciju, no u slučaju duljeg prekida isporuka također ne eliminira rizike u potpunosti. Ako u regiji bude nedostajala značajnija fizička količina plina, neki ugovori o opskrbi zasigurno neće moći biti ispoštovani, bez obzira na eventualne penale.
Najveća nada za mirnu plinsku zimu ipak je činjenica da nepostizanjem dogovora i Ukrajina i Rusija zapravo gube. Iz perspektive Gazproma, koji ionako ulaže značajne napore da zadrži tržišni udjel na europskom tržištu pred agresivnim uplivom ukapljenog plina (LNG), takva bi kriza bila novi udarac na kredibilitet ruske kompanije i pojačala inicijative za diversifikaciju od ruskog plina. Iz perspektive Ukrajine kriza bi donijela goleme ekonomske probleme, ali vjerojatno i smanjila uvjerenje država Europske unije da Ukrajina može biti pouzdan partner. Utoliko, i dalje je dominantno uvjerenje kako će dogovor biti postignut, no i jasna svijest kako to uvelike ovisi o politici. Aktualnoj Europskoj komisiji mandat završava u listopadu, a na ukrajinskoj je političkoj sceni trenutačno kaos i slijede parlamentarni izbori.
Vrijeme se čini kao najveća prepreka novom dogovoru. Hrvatska tu malo može utjecati, ali će kriza - dogodi li se - otvoriti niz neugodnih pitanja. Široj javnosti najzanimljivije će se vjerojatno odnositi na projekt LNG-terminala - objekta predstavljenog kao zalog sigurne opskrbe plinom. To on sigurno i jest, no taj smisao izgubit će se u spoznaji da objekt neće biti spreman na vrijeme da pomogne u najizazovnijoj plinskoj godini u posljednjem desetljeću, a da će postati funkcionalan u trenutku kad novoizgrađeni opskrbni plinovodi ionako eliminiraju najveći rizik koji po pitanju sigurnosti opskrbe plinom uopće postoji.