Nije bilo mudro što smo – mi novinari, pojedini hrvatski treneri i bivši izbornici, cijela nogometna i šira javnost – proglasili našu reprezentaciju svjetskim prvakom još i prije utakmice osmine finala s Danskom. Dakle, još u nedjelju 1. srpnja – na dan same utakmice. U pojedinim novinskim člancima, komentarima, kolumnama, na portalima, svagdje...
Pitam se: koja je logika proglasiti nekoga svjetskim prvakom čak i prije nego što prođe osminu finala (a da o ostalim teškim natjecateljskim stepenicama ne govorimo)? I koja je poruka tog čina ili te geste, odnosno koji je njezin cilj?
Da bi se postao svjetski prvak, treba, nakon prolaska skupine, prvo dobiti osminu finala, zatim dobiti četvrtfinale, nakon toga polufinale i na kraju – finale. To su, dakle, ukupno četiri utakmice. A s kim, odnosno protiv koga? Sasvim sigurno, ne protiv Rudeša, Cibalije ili Slaven Belupa...
Proglasiti naše nogometne reprezentativce svjetskim prvacima još prije osmine finala – to znači natovariti im strahovito breme pritiska da sve drugo osim osvojenog naslova svjetskog prvaka, pa bio to i plasman u finale (što nikada dosad nismo uspjeli), bude na kraju proglašeno neuspjehom. Ili podbačajem. Takve strašne imperative nisu sebi postavljali ni Brazil, Njemačka ili Španjolska u svojim najboljim godinama.
Istina je, s druge strane, da Zlatko Dalić i njegovi izabranici sebe doista vide u finalu, jer su i te kako svjesni svoje snage i kvalitete (i svega ostaloga što im se na ovome SP-u fino posložilo, osobito nakon eliminacije Njemačke, Argentine, Španjolske i drugih favorita na papiru). I to je, smatram, razlog više što ih treba pustiti na miru, da do tog velikog cilja dođu sa što manje pritisaka i stresova.
A koliko je za uspjeh reprezentacije važno da igrači budu pošteđeni nepotrebnih psihičkih opterećenja, da ne pokleknu pod teretom velikih očekivanja i želja nogometne javnosti te da, isto tako, ne dopuste da ih obuzme euforija nakon jedne pobjede, nitko ne zna bolje od izbornika Dalića.
On je u vatrene unio mir. A s mirom, naravno, ide i poniznost i skromnost, kao sastavni, nerazdvojni dio toga “paketa” koji je Dalić prenio na svoje izabranike, dakle na one koji izlaze na teren i o kojima na kraju sve ovisi. Zato oni cijelo ovo vrijeme koliko traje turnir u Rusiji i jesu toliko smireni, prisebni, postojani, čvrsto na zemlji, s velikim samopouzdanjem, sigurnošću i metodičnošću. Svaki je od njih dobro naučio i prihvatio onaj možda i najvažniji Dalićev “poučak” na ovome SP-u: “Idemo korak po korak. Moramo ostati mirni i dostojanstveni, ponizni. Ponosni smo na uspjeh, ali to ne smije nas prebaciti.”
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa!
