Kao što su na Divljem zapadu u 19. stoljeću bjegunci za kojima je bila raspisana tjeralica pomno pazili da ne prijeđu graničnu crtu i ne uđu u teritorij države koja traži, slično se u 21. stoljeću događa i hrvatskim bjeguncima od pravosuđa koji su spas našli u svojoj drugoj domovini, Bosni i Hercegovini, čije državljanstvo imaju uz hrvatsko.
Tako je Zdravku Mamiću velika briga bila da potkraj lipnja i početkom srpnja ne prijeđe granicu u morskom pojasu u Neumu, gdje se spustio iz svoje “baze” u Međugorju. Savjetnik zagrebačkog Dinama i “alfa i omega” maksimirskog kluba već više od dvije godine, uz pratnju tjelohranitelja, živi u hotelu u Međugorju, siguran da na izdržavanje kazne, ako mu bude potvrđena presuda osječkog Županijskog suda, u Hrvatsku neće ići, što je i sam svojevremeno izjavljivao. Koliko dugo, teško je reći. Možda bi se to moglo dogoditi kad jednog dana i BiH bude članica EU, ali dotada će proći možda i cijelo desetljeće ili više. Jednako koliko i Hrvatska pravnim sredstvima nastoji urediti izručenje svojih državljana iz BiH koji imaju dvojno državljanstvo.
Orsat Miljenić, predstojinik Ureda predsjednika Republike Zorana Milanovića, kao ministar pravosuđa u SDP-ovoj Vladi potpisao je 28. studenog 2012. u zagrebačkom hotelu Westin s ministrom pravde Bosne i Hercegovine Barišom Čolakom (HDZ) međudržavni Ugovor o izručenju okriviljenika za najteže oblike kriminala - organizirani kriminal i korupciju. Ugovor je stupio na snagu trenutkom potpisivanja i tom prilikom i Čolak i MIljenić su ustvrdili u izjavama koje je 29. studenog 2012. prenio Jutarnji list: “Državljanstvo više neće biti zaštita za najteža kazna djela!. Ali, već prilikom potpisivanja vidjelo se da ugovor ima niz ograničenja.
Jedno od njih bilo je i da se ugovor neće primjenjivati na bjegunce protiv kojih je kazneni progon pokrenut prije stupanja na snagu Ugovora, što je praktički značilo da Hrvatska recimo nije mogla tražiti izručenje Miroslava Kutle. Drugo je ograničenje da se Ugovor ne odnosi na okrivljenike za ratne zločine. Upravo je Orsat Miljenić, ali kao zastupnik SDP-a potaknut Mamićevim bijegom u BiH, pripremao izmjene Zakona o kaznenom postupku koji bi ljude poput Mamića spriječio da se sklone u “drugu domovinu”.
MIljenić je predlagao da se u slučaju težih kaznenih djela okrivljenicima zabrani prelazak granice, osim u slučajevima kad bi dobili posebnu dozvolu suca. Time bi se spriječilo da osobe koje imaju dvojno državljanstvo, hrvatsko i BiH, izbjegnu privođenje pravdi, jer BiH ne izručuje svoje državljane, ali može preuzeti izvršenje kazne. Miljenić je smatrao da bi se zabranom napuštanja zemlje i oduzimanjem putovnice za sve slučajeve kad se može izreći kazna veća od pet godina efikasno spriječio “bijeg u drugu domovinu”: Međutim, zasad je izvjesno da od toga neće biti ništa i da će, osim Zdravka Mamića, i brojni drugi koristiti ili su se koristili tom mogućnošću bijega u BiH, pa čak i kad nisu imali dvojno državljanstvo.
No, koliko točno se bjegunaca od hrvatskog pravosuđa skriva u susjednoj Bosni i Hercegovini, hrvatsko Ministarstvo pravosuđa i uprave ne zna. Jer, na naš izričit upit koliko je hrvatskih državljana na tjeralicama odgovorili su kako je raspisivanje tjeralica u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova. Ovakav birokratski odgovor i prebacivanje loptice policiji neshvatljivo je to više što je policija, kad su tjeralice i izručenja u pitanju, samo tehnički servis pravosuđa. Jer, upravo nam u odgovoru na naš upit Ministarstvo pravosuđa daje do znanja da molbu za izručenje ministar nadležan za poslove pravosuđa i uprave podnosi nadležnim tijelima države u kojoj se tražena osoba nalazi, na traženje domaćeg pravosudnog tijela koje vodi kazneni postupak odnosno koje je nadležno za izvršenje kazne zatvora izrečene traženoj osobi. Odluku o izručenju nakon provedenog postupka, propisanog domaćim pravom zamoljene države, donosi nadležno tijelo zamoljene države. Hrvatska i Bosna i Hercegovina Ugovorom o izručenju od 28. studenoga 2012. godine predvidjeli su mogućnost izručenja vlastitih državljana za određena kaznena djela i pod uvjetima predviđenima navedenim Ugovorom.
Zasad Hrvatske nema namjeru mijenjati ili dopunjavati navedeni ugovor pa i Zdravko Mamić i drugi bjegunci mogu biti sigurni da će do daljnjega nesmetano boraviti u svojoj drugoj domovini. U Republici Hrvatskoj postupak izručenja djelomično je sudski postupak te odluku jesu li ispunjenje pretpostavke za izručenje donosi nadležni županijski sud dok konačnu odluku o izručenje donosi ministar nadležan za poslove pravosuđa i uprave. U slučajevima pojednostavljenog izručenja konačnu odluku može donijeti i nadležan sud. Odluku o tome jesu li ispunjene pretpostavke za izručenje temeljem domaćeg zakonodavstava te primjenjivih međunarodnih ugovora donosi se u svakom pojedinačnom slučaju na temelju konkretnih okolnosti i činjenica temeljem spisa predmetnog postupka, piše u odgovoru na naša pitanja koje nam je dostavilo Ministarstvo pravosuđa.
- Mislim da ovo nije normalna situacija. Mi je tu više ne možemo promijeniti s dvostrukim državljanstvom koje imaju hrvatski državljani, ali bismo zasigurno mogli promijeniti ugovor koji smo sklopili s BiH, gdje nam se pojavljuju poznati osuđenici, ali i brojni anonimci koji, da bi izbjegli kazneni progon ili izbjegli kaznenu sankciju, bježe u BiH, ali i obratno. To sve podsjeća na SAD do doba kad su uveli FBI, gdje su pojedine policije i pravosuđe bili nadležni samo do granica svoje savezne države. Ovdje vidim da je jedan od najbitnijih problema onaj dio gdje se govori da će jedna država od druge države preuzimati izvršenje kaznenih sankcija u slučajevima kad su presude donesene.
Po tom sporazumu, to je najčešći slučaj, BiH ne može preispitivati krivnju osuđenika, ali može određivati svoju kaznu gdje je kazna u Hrvatskoj već izrečena. I tu dolazimo do glavnog problema jer u pravilu se kazne u BiH preinačavaju na godinu dana zatvora kako bi se mogle primijeniti odredbe kaznenog zakona BiH kako bi se kazna do godine dana zatvora mogla pretvoriti u novčanu kaznu. Mislim da je apsolutno neprihvatljivo da sud BiH preispituje kazne sudova u Hrvatskoj, jer sudovi u Hrvatskoj su osudili te osobe koje su počinile kaznena djela u Hrvatskoj, u skladu sa hrvatskim zakonima i sudskom praksom i društvenom opasnošću koju predstavlja takva kriminalna djelatnost u Hrvatskoj. I zaista ne vidim zašto je dogovoreno i zašto sudska praksa u BiH u pravilu preinačuje i preispituje hrvatske presude.
Ako to usporedimo s Europskim unijom, onda prema EUN i pravilima koja iz toga proizlaze sudovi jedne države jednostavno primjenjuju kazne druge države. Izuzetak je jedino kada je izrečena kazna koja ne postoji u državi izvršenja. Tako, naprimjer, ako je izrečena doživotna kazna zatvora, a ona u Hrvatskoj ne postoji, onda se izriče odgovarajuća kazna zatvora. Međutim, ovaj sporazum između Bosne i Hrvatske, a pogotovo praksa koja je zaživjela u BiH, gdje oni preispituju pravomoćne presude hrvatskih sudova prema državljanima RH i BiH, faktički je izlaz za većinu ljudi koji osuđeni u Hrvatskoj - smatra odvjetnik Anto Nobilo, nekad i sam tužitelj, i dodaje: S druge strane, ako dođe do suđenja, u pravilu osobe s dvostrukim državljanstvom prijeđu u drugu državu i na taj način si kupe nešto vremena, a to nešto je nekad i prilično dugo, a nekad pravosudna tijela druge države odbijaju procesuirati slučajeve iz druge države.
I da ne bi ispalo da je tu bad guy samo BiH, imamo i aktualni slučaj Zlatana Mije Jelića, protiv kojeg postoji pravomoćna optužnica za ratne zločine na području Mostara i kojeg je predsjednik Milanović odlikovao i on se, po starom običaju, sklonio u Hrvatsku i zato je već godinama nedostupan pravosudnim tijelima BiH. Smatram da bi u interesu pravde trebalo, s jedne strane, mijenjati praksu, a s druge taj sporazum između BiH i Hrvatske jer mi baštinimo istu kaznenopravnu tradiciju, to je neka srednjoeuropska tradicija i pisani su zakoni po uzoru na njemački kazneni zakon. Ne vidim razloga zašto ne bi bilo automatizma u priznavanju presuda sudova druge države - kaže Nobilo.
Činjenicu da Ministarstvo pravosuđa ne raspolaže podacima o tome koliko je hrvatskih državljana u BiH kako bi izbjegli suđenje ili izdržavanje kazne komentira ovako: - Radi se o nesinkronizaciji koja se i u praksi vidi. Nesinkronizaciju je vrlo lako riješiti, ali kad bi objedinili sve podatke, vidjeli bi da je to ozbiljan problem i da je određena kategorija stanovnika s dvostrukim državljanstvom faktički privilegirana kod kaznenog progona jer imaju drugu domovinu i mogu u svakom trenutku otežati kazneni progon ili ga čak izbjeći - zaključuje Nobilo.
Da će takva praksa ostati i u budućnosti, sasvim je izvjesno. Kroz proteklih više od 20 godina, osim top lica s tjeralica koja se skrivaju u BiH, u tu državu od hrvatskog pravosuđa svojedobno su pobjegli i Branimir Glavaš, kojem se još sudi za “slučaj garaža” na zagrebačkom Županijskom sudu, a koji je dio kazne izdržao u zeničkom zatvoru. Od hrvatske ruke pravde pobjegao je svojevremeno i riječki kardiokirurg dr. Ognjen Šimić, koji je bio osuđen na devet godina zatvora zbog korupcije i primanja mita te je pobjegao u BiH. Kaznu je izdržavao u poluotvorenom zatvoru na Igmanu, gdje je i preminuo od srčanog udara 2012. godine. Svojedobno je u BiH bio pobjegao i poduzetnik Dražen Golemović, koji je bio optužen za korupciju, Blažo Petrović, Miljenko Žaja-Krojf, optuženik iz tzv. zločinačke organizacije, “kraljica kave” Silvana Burla pa voditelj poslovnice OTP banke u Vrlici Srdjan Djaković, koji se vratio i predao vlastima u RH, a u BiH se bio sklonio i trenutni pritvorenik u Remetincu Željko Vrbat. Dok je bio u bijegu u BiH, Zoran Pavlović (44), svojevremeno osuđen za krijumčarenje više tona marihuane, poginuo je u prometnoj nesreći početkom prosinca 2005. kod Čapljine. Miro Čalušić (40), koji je bio osuđen u Zagrebu za lihvarske ugovore “teške” 30 milijuna kuna na šest godina i tri mjeseca zatvora, preminuo je 14. ožujka 2018. u Domu zdravlja Tomislavgrad, samo nekoliko sati nakon što je imao prometnu nesreću s kamionom, a pozlilo mu je u kući u mjestu Pasić gdje je boravio.
Na kraju, najintrigantnije je u kuloarima pitanje hoće li mogućnost da se skloni u rodnoj BiH ako ga osude iskoristiti i zagrebački gradonačelnik MIlan Bandić. Jer, neki kažu da je Bandić podigao veliku hacijendu u rodnoj Poganoj Vlaki za slučaj da u povratku na rodnu grudu bude spas - kako bi izbjegao ćeliju u Remetincu, što je već jednom iskusio i što želi izbjeći po svaku cijenu.