JAKA SEDMORKA

Oni su prodrmali Sabor! Zasjenili su pučke tribune, polemičare i populiste. U čemu je tajna?

Zastupnici lijevo-zelene koalicije u dva mjeseca pokazali su političku vještinu i organiziranost kakva nedostaje i velikim strankama
Tomislav Tomašević
 Damjan Tadic/Cropix

U Gradskoj skupštini pokazali smo kako s četiri od 51 zastupnika možemo napraviti darmar, to ćemo isto pokazati i u Saboru - obećala je u predizbornom žaru Sandra Benčić iz platforme Možemo! Frontmen zeleno-lijevog bloka Tomislav Tomašević pak kako će koalicija u Saboru biti oporba kakvu HDZ nikad nije vidio. Koalicija koja prije izbora na nacionalnoj razini nije postojala osvojila je sedam mjesta i više od 115 tisuća glasova. U 45 dana kampanje s mizernih 0,2 posto propeli su se na sedam posto podrške. Pritom je Tomašević osvojio 19.627 glasova, više od bivšeg šefa SDP-a Davora Bernardića. Katarina Peović, Radnička fronta potukla je dugovječnog Vojka Obersnela u Rijeci.

To je povijest. A novost je da je zeleno-lijevi blok u dva i pol mjeseca rada doista napravio darmar u Saboru, ne takav da bi svaki dan punili novinske naslovnice, ali takav da budi nadu u preokret rada Sabora koji bi godinu, možda i mandat, mogao završiti s nekom boljom ocjenom od tanušnedvojke. Tri su lica iskočila: oštroumna pravnica Sandra Benčić, Tomislav Tomašević unatoč tome što je u Sabor ušao s popudbinom namrštenog aktivista, deficitarnog s karizmom i Katarina Peović, etiketirana kao crvena radikalka. Nametnuli su se kao troje jakih zastupnika koji su u Sabor donijeli kulturu dijaloga, argumenata i stila, a cijeli lijevo-zeleni blok, tih sedmero novih, kao prijetnja SDP-u, kojemu će zadati ozbiljnu glavobolju.

U kratkom vremenu, nastupajući kao glasnici ideja za promjenu, a ne samo zloguki popisivači hrvatskih tragedija i nevolja, napravili su bitan iskorak: favoriziraju argumente i znanje, nude rješenja, a ne jeftine političke trikove. U raspravama su uspjeli zasjeniti bučne narodne tribune s desnice Miru Bulja i Nikolu Grmoju. Uspjeli su “prokazati” razliku između sadržaja i forme. Velika zvijezda Mosta Nino Raspudić u takvoj se konstelaciji snaga, sa svim svojim obrazovanjem i sjajnim retoričkim vještinama, čini tek kao nasljednik afera-makera iz Živog zida, a svakako se pokazao manje angažiran od svoje supruge Marije Selak Raspudić koja vrluda, ali ulaže napore, organizira okrugle stolove, pokreće inicijative, od obrazovanja, preko onih kontroverznih ‘Tko se tuče, taj se voli - tako ne smije biti u školi’ kao predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova do brige o influencerima.

I ne manje važno: zeleno-lijevi blok natjerao je na pristojnost i uzmak čak i premijera Andreja Plenkovića, koji ih štedi uvreda i dociranja, iako ih je u svibnju, kad su organizirali prosvjed na Markovu trgu zbog zakona o obnovi, nazivao političkim aktivistima.

Prognoze da će ovaj sastav Sabora biti bolji i produktivniji pokazale su se utemeljenima već na prvoj sjednici prvog Odbora, onoga za prostorno uređenje i graditeljstvo na kojemu se raspravljalo o Zakonu o obnovi. Ta je sjednica, promatračima naviklim na političke bombice i optužbe koje često ne dometnu dalje od toga da je HDZ kriv za sve, a SDP mu drži lojtre, a na čijem kraju se više ne zna što je uopće tema, bila pravo otkriće: Tomašević je došao s dugim popisom konkretnih primjedaba i prijedloga, a nije zaostajao ni SDP-ov Zvane Brumnić. Bolna i urgentna tema kako pomoći građanima stradalima u potresu bavila se baš time - odredbama Zakona koje građanima trebaju olakšati obnovu. Nije bilo niti jedne riječi koja bi raspravu odvela u nebitno.

image
Tomislav Tomašević, Sandra Benčić i Vilim Matula
Damjan Tadic/Cropix

Usput se pokazala još jedna vrlo važna stvar: u Odboru sjede stručnjaci, uglavnom arhitekti i građevinari, koji o temi puno znaju, a ne političari opće prakse. Da, na toj sjednici je vraćen smisao Odboru kao saborskom radnom tijelu čija je uloga da utvrdi provođenje politike, a ne nadmetanje ega i jalove svađe. U čemu je tajna dobrog prvog dojma koji ostavljaju novopečeni zastupnici iz lijevo-zelenog bloka? Jako je “banalna”: studiozno se pripremaju za rasprave, između sebe su podijelili sektore; svatko progovara o temama u kojima dobro pliva i ima znanja, ne improviziraju. Zahvaljujući tome – radu – Benčić i Tomašević gurali su i izgurali bitne amandmane na Zakon o obnovi; socijalni princip u sufinanciranju obnove, uvođenje imovinskog i dohodovnog cenzusa kako bi siromašni Zagrepčani bili oslobođeni plaćanja obnove svojih urušenih kuća.

Matematičar Damir Bakić posvetio se temama obrazovanja, glumac i dugogodišnji aktivist Vili Matula ljudskim pravima i kulturi, Katarina Peović, od koje se u kampanji ogradio čak i dio njezinih koalicijskih partnera, zamjerajući joj da je preradikalna i nerealna, u Saboru je artikulirana i predana – progovara o prekarijatu, jedina je otvorila temu otpuštanja radnika u rafineriji Sisak. Nema hemunga, nosi crvenu zvijezdu na reveru, navlači bijes izjavama o ulozi Franje Tuđmana u ratu.

Zasad je jedino podbacila Rada Borić; za osobu koja je svoju karijeru izgradila kao feministica sa senzibilitetom za ljudska prava glatko je odbacila na sjednici Odbora za obitelj, mlade i sport samu ideju o raspravi o radu Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba na koju se žale roditelji i solidarizirala se s HDZ-ovim ministricama: “Poznajem rad Gordane Buljan Flander 30 godina i naježila sam se na ideju da bi netko imao pritužbu.”

Jesu li stranke okupljene oko platforme Možemo!, a u Saboru ujedinjene u zeleno-lijevi blok opasne SDP-u? Imaju li kapaciteta da se zadrže na nacionalnoj sceni, a ne rasprsnu kao meteoriti? Analitičar Žarko Puhovski slaže se da je grupacija oko Možemo! odskočila: “Možemo! je spretniji, artikuliraniji, manje huškački nastrojen. Imaju sreću da je premijer, koji se nepotrebno svađa sa zastupnicima, konačno shvatio da se biračko tijelo Možemo! i HDZ-a ni u kojem dijelu ne preklapa pa ih je pustio. Ali to neće dugo trajati, neće mu vrag dati mira. Ekipa iz zeleno-lijevog bloka ne ide na petparačke provokacije, poput Dalije Orešković i Marijane Puljak, nego daju ozbiljne prijedloge.

S druge pak strane bračni par Raspudić prešao je iz pozicije političarke i političara u poziciju vlastitog PR-a. Raspudići se bave isključivo vlastitom samopromocijom, čak i ono što bi trebalo dati u PR izgubi se i postaje samo sebi svrhom do te mjere da Raspudić priča besmislice. Tipa, tvrdi da je nova ljevica totalitarna skupina, a ideja da bi jedna koalicija bila takva ravno je kupusu - koalicija nema jednog vođu, što je bitno za totalitarizam. Ili, recimo, tvrdnja da je klerikalizam politička izmišljotina. Klerikalizam je pojam koji se pojavljuje iz 19-stoljetne francuske, njemačke borbe i to bi Raspudić morao znati. Međutim, kad njega uhvati polemički PR-žar, svoje obrazovanje metne u džep. Raspudić je postao glumac koji glumi Raspudića na javnoj sceni. A gospođa Selak Raspudić, kad god je pitaju nešto ozbiljno, kaže da je to preozbiljna tema da bi se o njoj jednostavno razgovaralo. Tako da se ni o jednoj temi ne izjašnjava, a sebe smatra radikalnom političarkom, što je baš pravi nesvrstani, titoistički pristup politici. U takvom okruženju nova ljevica djeluje konstruktivno.”

Politolog Pero Maldini smatra da o bolesti ili zdravlju SDP-a umnogome ovisi i sudbina nove ljevice: “Istina je da je ovaj sastav Sabora kvalitetniji od prethodnoga, barem jedan dio. No, tek treba vidjeti hoće li to značiti i kvalitetniji rad cijelog Sabora. Za tu ‘ljubav’ je potrebno dvoje: vladajuće opcije u proteklih 30 godina nisu pokazivale previše razumijevanja za brojne amandmane koje je oporba slala, a išlo im je u prilog i to što je oporba sklona politiziranju pa hrpa tih amandmana i nije baš bila upotrebljiva. Konsenzus koji je bitan za svaki parlament redovito nije mogao biti postignut jer nitko nije bio sklon kompromisima. Bude li postojala želja za istinskim kompromisom, ne onim qui pro quo i Sabor će biti bolji. A populisti tiši - i dalje u Saboru postoji skupina populista, okupljena oko Mosta, Domovinskog pokreta, zabavljena vlastitom samopromocijom, iz ovog što su dosad pokazali nije za zaključiti da imaju strukturirane prijedloge koji bi mogli biti alternativa vladajućim politikama. Na oporbi je da pokaže je li dorasla boljoj raspravi.

image
Rada Borić i Tomislav Tomašević
Marko Todorov/Cropix

Zakon o obnovi je egzemplaran primjer kako bi to trebalo izgledati - postignut je politički kompromis u korist općeg dobra. To je nešto što nama kronično fali u političkom životu Hrvatske, a odražava se u parlamentu: zastupnici ostaju zarobljeni u ideološkim, osobnim i stranačkim interesnim rovovima. Još je prerano govoriti da će ovaj saziv biti kvalitetan, iako se naziru primjeri dobre prakse, ali i jasne naznake populističkih destruktivaca koji nude krajnje jednostavna rješenja za vrlo kompleksne probleme. Zapravo su im ideje neizvedive, svoju političku i stručnu insuficijenciju nastoje prikriti teatrima, teškim riječima, incidentima, poluistinama...”  

Puhovski smatra da zelenolijevi blok ima dobre šanse da se afirmira kao relevantna opcija, ali i ukazuje na kritične zavoje: “Oni sigurno imaju šansu, dobro im ide, idu nizdvodno, nosi ih dosadašnji uspjeh. Problem je što nova ljevica ulazi u dio svjetonazorskih sukoba koji ih troši, a ne donosi politički efekt.” Maldini pak upozorava na dvije moguće zamke u koje može upasti nova ljevica: “Zeleno-lijevi blok nastao je iz jezgre građanskih aktivista koji su vrlo dobro, osobito u Zagrebu, upoznati s problemima jer se time dugo bave. Otuda i dolazi njihova kompetenecija. A sada se moraju prilagoditi real politici na nacionalnoj razini. Jedno je građanski aktivizam, a drugo politika. Aktivizam je specifičan; riječ je o interesnim skupinama koje ne sudjeluje u vlasti, nego se bore za utjecaj na vlast i nemaju političku odgovornost. Bavljenje politikom znači kreiranje javnih politika i artikulaciju općeg interesa. O tome kako će se nova ljevica prilagoditi institucionalnom okviru predstavničke demokracije bitno ovisi hoće li ostati na razini građanskog aktivizma koji upozorava, argumentiran je i glasan, ali ne sukreira odluke. To je abeceda demokracije; aktivizmu nije mjesto u Saboru, zato se zelenolijevi blok mora do kraja od toga odmaknuti.

Drugi faktor ovisi o tome hoće li se SDP uspjeti povratiti na stare pozicije, vratiti povjerenje birača nekim novim politikama. Ta dinamika će bitno odrediti sudbinu nove ljevice: hoće li se apstinenti vratiti SDP-u ili se prikloniti njima”, kaže Maldini i tumači kako SDP boluje od bezličnosti: “SDP se mora reprofilirati, okrenuti onome što bi socijaldemokracija trebala značiti, ne samo svjetonazorskim nego socioekonomskim pitanjima, mora biti prepoznat od ljudi koji žive od svoga posla. Apsurdno je da se HDZ ponaša socijalnije u ekonomskim pitanjima od SDP-a.” U toj prvoj rundi saborskog zasjedanja SDP nije ostavljao dojam kao da su svjesni opasnosti koja im dolazi od novih političkih snaga, čini se i Puhovskom: “SDP je u ovom trenutku izgubljen, ničega nije svjestan, oni se bave sami sobom; ne bave se HDZ-om koji je sve pruzeo, nije strategijski odlučio tko su im glavni protivnici, a tko saveznici. Sad ćemo vidjeti hoće li Grbin koji je u Saboru bio spretan i sposoban zastupnik biti u stanju to popraviti.”

U prva dva mjeseca zeleno-lijevi blok gotovo da je dominirao, nevoljko se slaže i jedan SDP-ov zastupnik: “SDP-ov Klub sad ima dosta novih zastupnika koji nemaju političkog iskustva, žele da ih se čuje i vidi, ali tek se snalaze. I ja s velikim iskustvom se mučim da suvislo otvorim temu u pet minuta za govornicom - samo jedna metafora ti pojede vrijeme. Ekipa iz Možemo! je neumorna, oni kao da su jedva čekali da dođu u Sabor, ozbiljni su i fokusirani. Nas u SDP-u sad čeka jako puno posla... Ako ga ne obavimo dobro, postat ćemo nebitni, birači će tražiti druge.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. listopad 2020 23:10