OBRAČUN NA LJEVICI

Oporbena situacija u zagrebačkoj koaliciji: Je li SDP Tomaševiću partner ili oporba?

‘To što smo mi ‘mlađi’ brat u ovoj koaliciji ne znači da smo prestali biti socijaldemokrati‘ – riječi su novog šefa zagrebačkog SDP-a

Tomislav Tomašević i Viktor Gotovac

 Cropix

Tomislav Tomašević i cijela njegova platforma Možemo morali bi se upisati na tečaj samoobrane. Ako si sam i nezaštićen, a vrebaju te sa svih strana, laka si meta, pa će se i kakav slabić ohrabriti da te napadne. Kao na školskom igralištu ili pred Močvarom u dva sata noću kad se dotepu naci huligani da razjure ljevičarsku mladež s koncerta Hladnog piva. Dobro je naučiti kako da zapriječiš izravne udarce u lice i tijelo, kako da upotrijebiš priručno sredstvo, naprimjer smotane novine od recikliranog papira, torbu od biorazgradivog materijala ili električni romobil, da mlatneš nasilnika koji je iz zasjede nasrnuo na tebe, kako da ga privremeno onesposobiš i daš petama vjetra. Krav maga, borilačka obrambena vještina koju uče izraelski vojnici i policajci, možda je najbolje defenzivno oružje i nije zgorega svakomu tko se bavi poslom u kojem bi mogao biti napadnut da svlada osnovne zahvate.

Vježbaju je danas čak i žene kako bi znale reagirati ako ih u pustoj ulici zaskoči manijak ili im se kod kuće pijani muž razgoropadi pa počne šakama dokazivati tko je gazda. Političarima zeleno-crvenog bloka, miroljubivim ekološkim ljevičarima alergičnima na nasilje, razumije se, ne treba tečaj fizičke samoobrane. Oni bi ga ionako odbili kao brahijalan i sirov i vjerojatno su spremniji dobiti batine nego upotrijebiti batinu. Imaju oni svoj način.

U aktivističkim danima dobro su izbrusili metode pasivnoga otpora. Petnaest godina vodili su gerilsku “borbu za grad” nenasilnim sredstvima i postali majstori borilačke vještine “sjedni i viči: Zagreb je naš!”. Uspjeh nikad nije izostao: Bandića bi doveli na rub živaca, a policijske specijalce frustrirali pacifizmom pa su se jadnicima, pod svom onom teškom pancirnom opremom, kočila križa dok su zelene prosvjednike kupili s pločnika i trpali u maricu. No sad kad je grad njihov, kad upravljaju proračunom od 15 milijardi kuna, ta im znanja više nisu potrebna. Sad im treba izobrazba u mnogo suptilnijoj i kompleksnijoj vještini – političkoj samoobrani. Jer o njoj ne znaju ništa.

U svojim kvartovskim aktivima, u doba kad su se tek pripremali za ozbiljan stranački okršaj na izborima, nisu pomišljali da će im ona biti korisna, a kamoli nužna. Uzdali su se u snagu gorljivoga kolektivizma i gotovo fanatične povezanosti možemovskih pristaša i simpatizera u strpljivoj borbi za ostvarenje svetoga cilja – oslobađanje Zagreba od Milana Bandića i demontažu bandićokracije. I nisu imali krivo, dobro su predvidjeli da će 2021. izbori u glavnome gradu biti konačni rastanak s erom “neumornog gradonačelnika”, da će Tomašević trijumfirati (naravno, nisu mogli zamisliti da će Bandić tri mjeseca prije izlaska pred birače otići s ovoga svijeta, neporažen), i da je samo pitanje nijansi hoće li zeleno-lijeva koalicija dobiti apsolutnu vlast ili će biti prisiljena zatražiti pripomoć usahloga i kompromitiranoga SDP-a.

Na svoju žalost, nisu stekli natpolovičnu većinu u Gradskoj skupštini i morali su se pomiriti s time da će ključnu 24. ruku dobiti iz Grbinove stranke. Vjerojatno su isprva mislili da im mlitava socijaldemokratska ljevica neće praviti probleme, zacijelo su računali da će Partiju, koja je u vijećničke klupe na jedvite jade ugurala četvero svojih ljudi, namiriti tako što će njezinu gradonačelničkom kandidatu ponuditi dužnost predsjednika Skupštine. Vratit će joj malo samopoštovanja, a onda raditi po svom. Ali prevarili su se. Esdepeovci žele više, i to su počeli otvoreno pokazivati tek sad. Ne bezvraga.

Prvih pet mjeseci sve je bilo u redu, gradonačelnik Tomašević i dogradonačelnica Danijela Dolenec zatvorili bi se u ured, navodno prethodno dekontaminiran od prislušnih uređaja, i od jutra do mraka u četiri oka, daleko i od svojih platformskih kolega i od partnerskoga SDP-a, krojili planove za postbandićevski Zagreb, zelen, štedljiv, održiv. Proizvodili su kao na tekućoj vrpci odluke o financijskim i kadrovskim restrikcijama, organizacijskim racionalizacijama u gradskoj Upravi i brisanju kojekakvih povlastica što ih je Bandić široke ruke dijelio raznim skupinama građana i kumova kako bi učvrstio i proširio svoju biračku bazu.

Nisu se pritom obazirali na glas tog sve ljućeg Bandićeva naroda jer su se vodili strategijom da je bolne rezove najbolje obaviti odmah i dokraja. Tomašević bi stoički otrpio prosvjedno skandiranje ogorčenih roditelja odgojitelja (“Spavaš li mirno, Tomice?”) pred zgradom gradske Uprave i nastavio smišljati nove poteze za šok-terapiju kojom bi stabilizirao gradske financije. I tko mu to može zamjeriti?

U listopadu je objavio da su od Bandića naslijedili dug od 8,2 milijarde kuna. To je masivna crna rupa strahovite gravitacije koja prijeti da te proguta i kojoj ne možeš tek tako umaknuti ni warppogonom, a kamoli elegantno, da se nikomu ne zamjeriš. Ma kakvi. Moraš zasukati rukave, uprljati se do lakta, okrenuti privremeno leđa i svojim i drugim biračima, mukotrpno raditi dan i noć i biti spreman da te grde, vrijeđaju, mrze i nazivaju velikim razočaranjem. Sve u nadi da će tvoj napor jednoga dana možda uroditi kakvimtakvim plodom, da će korist biti veća od štete, a da će kolateralnih žrtava velike sanacije biti štomanje. Zna to dobro Tomašević i vjerojatno se ne čudi što se rejting njegove platforme opasno spušta.

Crobarometar s kraja prosinca 2021. pokazuje da su zaglavili na 8,8 posto. Što znači da su od kolovoza, kad su visoko uzletjeli na krilima izborne pobjede (15,6 posto) i pretekli SDP, propali za sedam postotnih bodova. A upravo taj prosinački rezultat bio je, čini se, drugovima iz SDP-a signal za aktivaciju. Mjesecima su sebi mrmljali u bradu i ispod glasa širili loše vijesti o platformi Možemo – da je s njima teško surađivati, da su to dojučerašnji aktivisti koji ništa ne znaju o izvršnoj vlasti, da ignoriraju SDP-ove savjete i prijedloge, ukratko: da nimalo ne zarezuju staru veliku stranku koja im je sad mlađi partner. Pritom su, sigurno ne bez zadovoljstva, iz zavjetrine promatrali kako Tomaševićeva garnitura mješavinom odlučnosti, nespretnosti, nepromišljenosti i dobrih namjera sama sebi sapuna dasku.

A onda, kad su se uvjerili da Možemo zaista tone, hrabro su dignuli glas. “Sramotno i skandalozno!” uskliknuo je dežurni SDP-ov gradski zviždač Renato Petek i “otkrio” javnosti da perfidna Uprava Zagrebačkog holdinga, koja je među 5168 zaposlenih identificirala 544 radnika kao tehnološki višak, kani otpustiti trudnice, rodilje i majke djece s teškoćama u razvoju. Nije zaboravio dodati da SDP o planu otpuštanja nije bio konzultiran.

Smirenom Tomaševiću nato su zatitrali živci pa je Uprava smjesta reagirala i opovrgnula Petekove tvrdnje razumnim pravnim objašnjenjem da je riječ o zaštićenim skupinama zaposlenih kojima po Zakonu o radu uopće nije moguće dati otkaz. Ali što vrijedi taj birokratski sročeni, jedva čujni demanti? Šteta je učinjena. SDP je u očima javnosti na trenutak zablistao kao vatreni borac za radnička prava, a na Tomaševićevu platformu survala se još jedna lavina građanskoga bijesa. Možemovci ponovno ispaštaju zbog svoje mutavosti.

Opet su pokazali svoju najgoru manu – nekomunikativnost. I nakon tolikih gorkih iskustava i dalje misle da je najpoštenije šutjeti i raditi, i nadati se da će netko zapaziti njihove rezultate. Nikako da nauče da to u politici ne vrijedi, a za one koji su na vlasti takav pristup može biti fatalan. Tko šuti – ispada sumnjiv ili čak kriv. No zeleni ljevičari ne odustaju od mazohizma. Ne znaju govoriti i ne znaju se braniti. Nastave li tako, sve će im se obiti glavu, radili dobro ililoše. Na Ibleru to, sigurno, nikoga ne rastužuje.

U uredu Peđe Grbina vjerojatno slatko pijuckaju kavicu, grickaju ostatke blagdanskih kolača i, osokoljeni posrtanjem partnerske Tomaševićeve platforme, uvjeravaju jedni druge da SDP-ovih stabilno slabih 13 posto zapravo uopće nije loš rejting. U duhu novogodišnjega optimizma mogu se prepustiti maštanju o tome da će im se nekadašnji birači, koji su ljetos emigrirali u okrilje zeleno-crvenih pa se razočarali, pokajnički vratiti. Iako zasad nema nikakvih naznaka da bi slabljenje platforme Možemo ojačalo SDP, partijski gremij, po svemu sudeći, računa da će se do idućih parlamentarnih izbora proces “repatrijacije” bivših glasača već nekako pokrenuti.

“Zajednički izlazak SDP-a i Možemo na izbore u ovom trenutku nije operativna tema”, kaže znakovito strateg Ivan Račan, koji je još 2020. drugarski urekao Možemo: “Oni su protestna opcija. Sve protestne opcije su jako dobre u prokazivanju onoga što ne valja, ali jako teško se transformiraju u opciju koja treba graditi i bitikonstruktivna.” Zaista, uz takve partnere u Zagrebu Možemo se uopće ne treba zabrinjavati zbog HDZove i desničarske oporbe. Ima oporbenu situaciju u vlastitoj koaliciji. Reklo bi se, kud ćeš većebrige!

No možda bi se zelena ljevica čak i više trebala zabrinuti zbog sasvim druge vrste izazova. Naime, zbog novoga i, bez dvojbe, jedinoga istinskog SDP-ova aduta – Viktora Gotovca, svježe izabranoga šefa stranačke organizacije u Zagrebu. Ne zato što bi on bio sirovi napadač, bezobzirni koalicijski ucjenjivač ili prefrigani majstor komplota, nego zato što je upravo sve suprotno od toga.

On je – barem se zasad takvim pokazuje, i to vrlo uvjerljivo – koncilijantni socijaldemokratski ideolog (“Ideologija nije neprijatelj, naprotiv, važno je načelno razlikovati lijeve od desnih ideja”), neuprljan partijskim frakcijskim ratovima (“Ni s kim u stranci ne želim voditi obračune ili ratove”), sugestivni zagovornik društvenog dijaloga i dogovora (“Nisam čovjek svađe”), nepopustljiv u traženju suradnje i kompromisa s političkim partnerima (“Zajedno odlučujmo stručno i znalački”), i sa svakim nastupom raste mu autoritet i ljevičarska karizma, što za Možemo nipošto nije dobra vijest. To više što je Gotovac po svojoj “zapovjednoj dužnosti” u gradskome SDP-u automatski i potencijalni kandidat za gradonačelničke izbore u Zagrebu 2025., glavni ljevičarski konkurent Tomislavu Tomaševiću.

Daleko su ti izbori i tko zna što će u iduće tri i pol godine biti i s Možemo i sa SDP-om, ali Gotovac svoje liderske ambicije ne skriva previše. Dapače, demonstrira ih iz dana u dan. Iako to čini pomalo profesorski i mentorski, kolegijalnim dociranjem Tomaševiću i njegovoj platformi, vjerojatno je samo pitanje taktičke procjene u kojem će času uglađeni akademski stil zamijeniti grubljim političkimdiskursom. ”To što smo mi ‘mlađi’ brat u ovoj koaliciji ne znači da smo prestali biti socijaldemokrati. Mi nećemo biti ‘lupači’ pečata na tuđe odluke niti ćemo biti nosači ‘gradskih’ cekera.

Uvažavajmo stavove i tražimo zajedničke vrijednosti. Razumijevajmo se”, poručio je tomaševićevcima šef zagrebačkog SDP-a pošto je ovih dana postao zastupnik u Gradskoj skupštini, gdje je zamijenio Ivana Račana. Te Gotovčeve riječi zvuče kao da ih je izgovorio sâm Račan. Ali ne Ivan, negoIvica. Tomislav Tomašević i Možemo dobivaju nezgodnog izazivača na ljevici, jer njihov “mlađi koalicijski brat”, očito, misli ozbiljno. Ako žele sačuvati čvrstu poziciju “starijega brata”, trebat će im i više od kratkog tečaja političke samoobrane.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. siječanj 2022 15:26