Uvođenje posebnog, jednokratnog poreza na ekstraprofit u Hrvatskoj izaziva brojne rasprave. Ideja EU da se ovakvim nametom oporezuju tvrtke koje su ostvarile ekstraprofite zbog poremećaja u opskrbi energijom u Hrvatskoj je doživjela ključnu promjenu. Osnovni argument EU pri najavi ovakvog nameta glasio je da je nepošteno u velikoj krizi kakva je zadesila EU ostvarivanje ekstraprofita na poslovanju energijom dok je život građana ekonomski ugrožen. U Hrvatskoj će se u sljedećoj godini oporezovati sve tvrtke koje su ostvarile značajne profite u odnosu na ranije poslovanje, a iza toga se mogu kriti rezultati investicija, akvizicija drugih tvrtki i raznih drugih stvari koje realno nemaju veze s ekstraprofitom. Taj porez u Hrvatskoj nije ograničen samo na energetske tvrtke i banke, odnosi se na sve tvrtke i prema prvim pokazateljima obuhvatit će oko dvije stotine najvećih. Mnogima djeluje kao kazneni porez. U Čajanci u Laubi, kući za ljude i umjetnost, o tome govore Nikola Dujmović, osnivač i suvlasnik IT-tvrtke Span, Branko Grčić, ekonomist i bivši potpredsjednik SDP-ove Vlade Zorana Milanovića, i Ivan Miloloža, vlasnik Munje, tvrtke za proizvodnju akumulatora.
Vlašić: Kako doživljavate ovaj porez?
Miloloža: Pa, svaki gospodarstvenik svaki porez doživljava kao neku presiju. Normalno demokratsko društvo ne može živjeti bez poreza, ali ovaj porez je samo dodatni namet koji je u principu još više otežao gospodarstvu i situaciju u kojoj se nalazi, bez obzira na to je li on pomoć najsiromašnijima, je li to raspodjela na drugačiji način. Ne ulazim u sferu toga je li to kažnjavanje ili ne, ali je svakom gospodarstveniku, svakoj tvrtki u ovoj krizi nešto što će podnijeti vrlo teško. Ne ulazim u ekstraprofit, ali se postavlja pitanje zašto su se ti ekstraprofiti stvarali, ako su se stvarali. Možda je centralno pitanje gdje će se ta sredstva rasporediti, hoćemo li znati u što su ta sredstva otišla.
Vlašić: Kako vi vidite ovaj porez na ekstraprofit?
Grčić: Ekstraprofit je nešto što je ostvareno a da “niste kruh jeli ili kruh mirisali”, “palo je s neba”. Ideja je u početku bila porez na ekstraprofit, a mi smo u konačnici dobili ekstraporez na profit. To je otprilike definicija i nije samo igra riječima. Ideja je isto tako da se oporezivanjem firmi koje su ostvarile ekstraprofit, a iskustva drugih zemalja su pokazala da ih nema puno, da se taj porez iskoristi za financiranje određenih mjera potpore za najsiromašnije u društvu. To je apsolutno, za mene, prihvatljivo i opravdano. Tu ideju koja je potekla iz europskog parlamenta mogu podržati. Međutim, ovo kako je naša Vlada pristupila tom problemu mislim da je preširoko, da je obuhvatilo sektore koje nije trebalo oporezovati. Ja sam kao primjer upravo uzeo IT-sektor, u kojem ljudi ulažu mjesecima i godinama, i možda se dogodilo da su baš ove godine isporučili nešto što je vrijedno i na temelju toga ostvarili određeni viši profit nego prošle godine ili protekle četiri godine, i sada će na to morati platiti dodatni porez. Je li to pošteno? Uglavnom, u Europi je dosad bilo da se cilja tvrtke energetskog sektora i dijelom bankarskog sektora. Neki su obuhvatili i jedan i drugi sektor, ali nisu išli dalje od toga. Ono što je indikator da inflacija stvara ogromni nered u gospodarstvu i društvu su dvije stvari. Postoji nešto što se zove inflatorna nejednakost, ona produbljuje nejednakost u društvu jer siromašne kategorije više troše one proizvode gdje je inflacija najveća. Tu se javlja ozbiljan problem. Druga indikacija je regresivna raspodjela dohotka i ona se lijepo vidi u Hrvatskoj. Što ona znači? Kada gledate strukturu BDP-a, jedna komponenta su plaće, druga su porezi i doprinosi, treća je profit. Vi vidite da su porezi i doprinosi pratili rast BDP-a, nominalno, koji je rastao od 16 do 17 posto u posljednjih godinu dana, plaće su rasle u prosjeku malo iznad 8 posto, što je duplo niže, i tu se gubi realni dio kupovne moći, a onda su profiti na račun toga rasli ubrzanije. Vjerojatno se Vlada rukovodila time i primijenila ovaj princip koji obuhvaća vrlo širok spektar firmi.
Miloloža: Ovdje nije problem samo u klasifikaciji tvrtki, nego i u nečemu dubljem. Ovo je dokaz da imamo potpuno nedefiniran i neutvrđen sustav klasifikacije poduzeća. Imate jedan primjer, konkretno slučaj Ine, ali ne želim prozivati tvrtke. Pokazalo se da naš sustav trgovačkog prava nije adekvatno prepoznao gospodarstvo, pa imamo u NKD-u (Nacionalna klasifikacija djelatnosti, op.) široku lepezu za registraciju poduzeća što pokazuje da suci, odvjetnici, ali i ljudi koji su registrirali poduzeća nisu vodili računa o tome pa se Ina našla u prerađivačkoj industriji. Je li Ina prerađivačka industrija ili energetska kompanija? Dopustite da apostrofiram da smo ministru financija postavili upravo to pitanje i ono je eksplodiralo jer naš uređeni sustav ne može prepoznati ono što treba oporezivati u datom trenutku.
Vlašić: Nikola, vi niste prerađivačka industrija, zar ne?
Dujmović: Ne, naravno. Postoji ta podjela po sektorima i poziciju možeš sam određivati, tražiti promjenu, a revizor izdaje mišljenje od čega tvrtka najviše prihoduje. Sada, kada se spomene energetska kompanija, energetska kompanija predstavlja određeni sektor, ali ako se bavite trgovinom i prerađivanjem, onda ste trgovina i prerada. Ako ne kopate vlastitu naftu, onda više niste energetska kompanija. Kad je MOL kupio Inu, bio mu je bitan upstream, trgovina, jer se na tome više zarađuje. No mi smo IT-industrija, u grupi smo 62, što znači projektiranje i softveri.
Vlašić: Dobro, kako vi gledate na ovaj porez?
Dujmović: Mi protestiramo. Prvo zato što je to licemjerje, ovo davanje siromašnima ne postoji. Novac će ići u budžet. Ja to zovem specijalna operacija, po ugledu na ruske PR-ovce. To nisu pisali stručnjaci za ekonomiju, nego stručnjaci za otimačinu. Čitao sam da je 17 milijardi kuna poreznog duga otpisano u zadnjih par godina, a sada treba skupiti dvije milijarde. I onda mi kažemo, hajde, od prijatelja i članova skupite sav porez koji nisu platili jer, opet, oni koji se osjećaju nadmoćno neće platiti ovaj porez. Mi koji imamo i koji radimo na etičan i moralan način ćemo platiti, jer nemamo što drugo. Ekstraprofit bi po definiciji, iako sam inženjer, a ne ekonomist, bez obzira na to što sam išao na postdiplomski na Ekonomiju, ali ekstraprofit bi trebao biti profit koji je stečen zbog posebno povoljnih ili izvanrednih uvjeta, a ne profit koji si stekao zato što si krvavo dobro radio svoj posao. Ekstraprofit je radila britanska istočnoindijska kompanija u Indiji pa ih je država oporezovala jer su na kraju imali toliko da su stvorili vlastitu vojsku. Mi smo se par godina spremali, investirali i svi su nam prigovarali da imamo nisku profitnu stopu. Pogledajte po forumima. Mi smo šutjeli jer smo znali zašto to radimo i kad je konačno krenulo onda smo bili sretni, i to odlučili pokazati. No mi po definiciji nemamo ekstraprofit! Mi imamo veći profit jer smo bili niskoprofitabilna tvrtka. Kad bi se nas uspoređivalo s našom industrijom u inozemstvu, onda bi se shvatilo da nemamo ekstraprofit, da smo i dalje niskoprofitabilni od usporedivih firmi u našoj industriji. Zato smatram da je porez nepravedan. Da su rekli, hajde, zaradili ste, izgradite pet kuća na Banovini ili platite tisuću ručkova djeci, ja bih bio sretan. Da mogu pomoći siromašnima direktno – to da. Ali ovo uplaćivanje u državni budžet iz kojega se to troši nemilice, najčešće privilegiranima, e to nije solidarni porez. Oni žele da budemo solidarni s potrošačima budžeta. Nekritički. Onima koji hodaju po Austrijama, bacaju table, grade u zabranjenim zonama, a ja to ne želim. Ne želim biti solidaran s ekipom koja tako radi. Zato kažem, recite s kim ću biti direktno solidaran. Kada je bio potres, imam jednog bliskog suradnika koji je HGSS-ovac, on me nazvao i rekao: “Nikola, idem.” Ja sam mu rekao: “Razumijem”, i nazvao sam ga dok je bio na terenu i rekao mu: “Bruno, nađi djecu kojoj treba direktno pomoći.” Mi i dan-danas direktno stipendiramo neku djecu, neki dan sam dobio pismo iz Nizozemske djevojke koja tamo studira zahvaljujući nama. A ovo, da uplatimo u budžet da neki stričeki i tete troše nekritički, to nije solidarni porez, nego specijalna porezna operacija. Što je najbolje, to se u cijeloj Hrvatskoj odnosi na nas oko 200, a od toga će nas 50 platiti, a jedno 150 će se izvući.
Vlašić: Postoje načini kako to izbjeći, već su se pojavili šalabahteri…
Dujmović: Ma, ljudi to ne kuže, to nije porez na keš koji imaš. Pretvaranje jedne imovine u drugu nije trošak. Meni savjetuju da kupim bitcoine, a onda ih prodam. Znate kako je, izborništvo nam sada ne ide pa su svi Hrvati porezni stručnjaci i tako dobivam i ja tisuće neupotrebljivih savjeta. Mi smo na burzi, podložni smo reviziji u jednoj od najstrožih provjera i skužit će nas na tisuću kuna, a kamoli na milijune. No nama nije cilj muljati. Mi smo 30 godina bili čisti, želimo čisto poslovati s državom, ali želimo i da ta država to prepozna. Još dok sam imao priliku pričati sa starom Vladom govorio sam: “Hajde, kod svakog zakona na marginama napišite koliko povećavate porezno opterećenje i koliko umanjujete moju globalnu konkurentnost.” Oni ne razmišljaju kod donošenja propisa o problemima koje donose tvrtkama. Mi smo, na primjer, radili akvizicije. Kad kupim neku firmu koja je profitabilna, njen profit se sada prikazuje kao moj profit. I sada me država želi oporezovati kao da je to ekstraprofit. Ne, ljudi, ja sam dao svoje novce da bih kupio drugu firmu. Vidi se po minucioznim detaljima da su to pisali majstori za otimačinu, ali majstori nisu i majstori za ekonomiju koji bi rekli da to kod dobrih, propulzivnih industrija neće biti primjenjivo. Fućka im se! Cijelo vrijeme spominjem slučaj Agrokora. Da, Todorić je imao plan uzeti svima nama novce, a onda je došla ekipa, koja se sada time hvali, i rekla: “Moramo osigurati prijatelje i članove, njih ćemo potpuno isplatiti. Rusi i ostali su se zaštitili.” Nama ostalima su rekli: “Vi nećete dobiti ništa.” Tako smo solidarno popušili šest milijuna kuna.
(svi se smiju)
Dujmović: Da, da, i ja sam se smijao. Mi smo tada, nakon 25 godina, mislili kupiti brod jer smo vjerovali da smo superuspješni, ali, naravno, Todorić nam je pojeo dva. Što hoću reći? Hajde mi priznajte ovo što sam dao u fond solidarnosti za vaše prijatelje i članove, priznajte mi to makar sada. Znate, 25 godina se ne može donijeti zakon da mogu naplatiti dug koji je legitiman. To se ne može, ali kada fali love za ovakve stvari, onda se zakoni donose preko noći. Da je premijer izašao i rekao: “Gospodo, sredit ćemo stanje u državi! Uzet ćemo novac Spanu i ostalima, ali uredit ćemo pravosuđe, uvest ćemo sudove za bankrot, da možete poslovati kao u poštenom svijetu”, to bi imalo smisla. Mi imamo milijun stvari koje bi se mogle riješiti brzim donošenjem zakona, ali se oni ne donose. Ovakve stvari dolaze preko noći.
Grčić: Evo, probat ću objasniti ono što sam pitao premijera na raspravi o proračunu. Prvog travnja iduće godine istječu sve mjere subvencioniranja cijena struje, plina, direktne potpore najsiromašnijem stanovništvu. U ovom proračunu nema ni jedne kune rezervirane za produljenje tih mjera! Moramo biti svjesni da nas u idućoj godini čeka barem 6 posto nove inflacije i vrlo izvjesna recesija. Procjena je 0,7 posto rasta BDP-a, međutim to je vrlo neizvjesno. U proračunu imate navedenih 35 milijardi kuna investicija iz EU-fondova. Sada potpisujem da će to biti manje od 20 milijardi. Ove godine je planirano 33, a prije dva tjedna su nam rekli da je realizirano samo 16, dakle ostaje dva mjeseca za još 12 do 15 milijardi koje bi trebalo realizirati. To je nemoguće. Još jednu stvar da spomenemo. Ljudi koji su monopolisti, oligopolisti, koji su negdje umreženi, oni se mogu dogovoriti oko cijena i svega jer im tržište donosi zaradu preko noći zato što su monopolisti. Međutim, izvoznici su jako limitirani. Oni imaju eksterne granice za svoje cijene i ne mogu svoje troškove prenijeti na krajnjeg potrošača jer se ravnaju prema najvećoj mogućoj konkurenciji. U ovih 200 firmi koje trebaju platiti ekstraporez, jer ja to zovem ekstraporez na dobit, a ne porez na ekstradobit, u idućem će razdoblju razmišljati kako taj udar prenijeti u vlastite troškove, pa će vjerojatno i plaće koje su trebale rasti 6 ili 7 posto rasti 2 do 3 posto. Neće rasti koliko su trebale rasti. U konačnici će i radnici biti penalizirani.