Bio je prohladan i tmuran četvrtak 13. prosinca povijesne 1990. u Hrvatskoj. Na kioscima se, u tadašnjem mnoštvu tiskovina, pojavio Globus, prvi privatni tjednik u Hrvatskoj nakon gotovo 45 godina, na velikom danas zaboravljenom “plahta” formatu, kao čedo turbulentnih promjena koje su zahvatile ne samo Hrvatsku i tada još postojeću, na zadnjim kapima infuzije i traljavim respiratorima Jugoslaviju nego i puno šire, a najviše Europu u kojoj se kotač povijesti ponovno okrenuo.
Zadah rata već se osjećao u zraku, pa i Globus u svom prvom broju piše analizu o snazi JNA. Čitamo o podacima da je na taj dan JNA brojila 180 tisuća pripadnika aktivnog sastava, 101 tisuću regruta, 78.600 profesionalca te čak milijun i pol rezervista, uz 1850 tenkova, 455 zrakoplova i pet podmornica. I Igor Mekina, novinar iz Ljubljane, za Globus piše – Jugoslavije je mrtva, živjela Slovenija! Maske su već odavno pale. Kola su krenula nizbrdo. Hrvatska traži, kao i Slovenija, neovisnost. S Miloševićem se ne može, a Srbija (s tadašnjom Crnom Gorom) plaši svojim parolama o Srbiji “koja je svagdje gdje su srpski grobovi”. JNA se posve stavila na stranu Miloševića te pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Činilo se da je to pobjednički pravac. U Hrvatskoj na tom valu raste nacionalizam i povijesni revizionizam, a zanemaruju se mnoge činjenice iz nedavne prošlosti i onoga što se zbivalo u 20. stoljeću. Već tada, kao prvi u svom božićnom broju Globus 1990., iz pera velikog Chrisa Cviića, piše o pet istočnoeuropskih kardinala koje bi tadašnji papa, Ivan Pavao II., mogao kanonizirati. Na zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu poslije će se zastaviti vatikansko klatno, ali do sada zbog mnogih kontroverzija vezanih uz njegov lik i djelo, pogotovo u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću, iako osuđen od tadašnjih komunističkih vlasti, to se još nije dogodilo, mada je on, s pravom ili ne, postao simbolom mučeništva boraca protiv bivšeg režima.
Globus već tada u svojim prvim brojevima iz pera Renea Bakalovića raspravlja o izgledu nacionalnih i državnih simbola neovisne hrvatske – novac, uniforme, tablice, putovnice i slično, a Denis Kuljiš piše kako su priče o mogućoj konfederaciji kao budućnosti Jugoslavije tlapnje u koje nitko ne vjeruje, jer su stvari otišle predaleko da bi mogle završiti na taj način, mada su tada još predsjednici šest republika imali pokretni cirkus gdje su se kao dogovarali o budućem ustroju raspadajuće države.
Već u broju od 17. siječnja 1991. Marko Veselica je rezolutan: “Hrvatska mora biti neovisna.” Globus nadalje živi i prati situaciju koja se događa u Hrvatskoj i oko nje. Nastoji biti informativan, ali koliko može i objektivan.
Dogodila se afera Špegelj, u siječnju 1991., koja je trebala poslužiti kao povod za puč i smjenu hrvatskog političkog vodstva. Generala Špegelja, tada ministra obrane Hrvatske, snimila je vojnoobavještajna služba KOS kad je dogovarao ilegalnu nabavu oružja za Hrvatsku vojsku i policiju. Globus donosi pojedinosti o pripremanom vojnom puču. Afera Špegelj zapravo označava da su svi spremni i za rat.
No, na prvenstvu Svijeta u vaterpolu Jugoslavija postaje svjetski prvak. Na sastanku Predsjedništva SFRJ te republičkih šefova i saveznog premijera Markovića Slobodan Milošević kaže kako će tražiti promjenu granica ako Jugoslavija postane konfederacija nezavisnih republika. Hrvatska i Slovenija se pozivaju na Ustav iz 1974. i AVNOJ, koji republičke granice definira kao “međunarodne”, dok Srbija inzistira da su to tek “administrativne” granice. JNA pak inzistira na uhićenju generala Špegelja i njegovih suradnika. Stvari su vrlo napete. Globus piše o zahtjevima JNA da se razoružaju, kako kažu, “paravojne” formacije u Hrvatskoj. Zagreb ih takvima ne smatra i odbija se pokoriti tom zahtjevu, mada još tada ročnici iz Hrvatske idu na odsluženje vojnog roka u JNA, a početkom veljače 1991. godine 11 saborskih zastupnika Srba napušta Zagreb i praktički odbijaju legitimitet Hrvatske. Nekoliko dana kasnije, 7. veljače, Janez Drnovšek najavljuje da Slovenija počinje proces “razdruživanja” od SFRJ, na što tadašnji makedonski član Vasil Tupurkovski kaže, tumačeći Ustav, da odlaskom jedne republike Jugoslavija prestaje postojati. Milošević se s time ne slaže i izgovara svoju poznatu rečenicu: “Malo morgen.”
Kasnije će na vidjelo izaći da je Milošević u tajnom razgovoru s Milanom Kučanom, tadašnjim predsjednikom Slovenije, rekao da Srbija nema ništa protiv da “Slovenija izađe iz Jugoslavije”. Istodobno “državni” organi SAO Krajine donose rezoluciju o “razdruživanju SAO Krajine od Hrvatske i svom ostanku u Jugoslaviji”, odnosno u “zajedničkoj državi sa Srbijom i Crnom Gorom, kao i sa srpskim narodom u republici Bosni i Hercegovini”. Jugoslavije više nema, ali to nitko javno ne priznaje. Svi postaju laki na obaraču, a dolaze vijesti da preko Mađarske u Hrvatsku stiže oružje. I onda je puklo, što se može uzeti kao “službeni” početak rata u Hrvatskoj, 2. ožujka 1991. U Pakracu je zapucalo. Globus donosi reportažu iz Pakraca gdje se prvi put čulo štektanje automata između “pobunjenih Srba”, JNA, koja je kao došla razdvojiti zraćene strane, te hrvatskih policijskih snaga. “Pakrac pod kišom metaka”. Naime, tada su lokalni Srbi nasilno zauzeli tamošnju policijsku postaju, a hrvatska policija ju je vratila. Beogradski mediji govore o 40 ubijenih Srba, pišu o “pokoljima i genocidu”, mada tamo nitko tada nije poginuo. Globus konstatira da je rat na pomolu, u trenucima kada svi to znaju, ali nitko ne želi glasno reći, a svim su puna usta mira.
U isto vrijeme počinje Zaljevski rat (kasnije će dobiti predznak Prvi), velika operacija SAD-a i saveznika za oslobođenje Kuvajta od iračke okupacije – Pustinjska sablja. Hrvatske snage povlače se iz Pakraca, iračka vojska bježi iz Kuvajta i ostavlja za sobom pustoš i pali naftne bušotine. U Beogradu velike demonstracije protiv Miloševića, ali predvodi ih nacionalistička opozicija, a JNA izvodi tenkove na beogradske ulice i time jasno obznanjuje čije će naredbe slušati – Miloševićeve. Globus je na licu mjesta u Beogradu. Slobodan Milošević izjavio je da Srbija neće priznavati Savezno predsjedništvo jer je ono dio “antisrpske koalicije” koju provode druge republike. On će na zatvorenom sastanku s predsjednicima općina iz Srbije reći u povjerenju, ali vrlo znakovito: “Ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo!”
Istovremeno i u Srbiji i u Hrvatskoj provodi se mobilizacija rezervnog sastava milicije i Teritorijalne obrane. Globus o tome izvještava, a prate se i događaji u BIH – Radovan Karadžić u intervjuu za Globus kaže: “Pozivam JNA da intervenira!” te iznosi svoj plan za preuređenje Jugoslavije. U ponedjeljak 25. ožujka u Karađorđevu održao se do danas nerasvijetljeni i kontroverzni susret Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, koji razgovaraju nasamo – (navodno) o podjeli BiH. Time je Tuđman odabrao za svog sugovornika Miloševića, iako je ovaj otvoreno sponzorirao pobunjene Srbe u Hrvatskoj i destabilizirao Hrvatsku pikirajući na njezin teritorij.
Tuđman živi još u vremenima dogovora Cvetković – Maček i Banovini Hrvatskoj koja mu je nekakav okvir te dolazi do pojave prvog otvorenog nepovjerenja između jedinih tada saveznika protiv velikosrpske ideje i agresije – Bošnjaka. Na Plitvicama pogiba prva (druga?) žrtva rata – Josip Jović.
Marko Marković u Globusu piše: “Građanski rat je počeo na Plitvicama.” Nadugo potom vođa Srba Jovan Rašković u razgovoru za Globus priznaje: “Srbi ne mogu živjeti u jednoj državi.”
Novinari Globusa rastrčali su se po terenu. Vojislav Šešelj Globusovu novinaru Bori Krstuloviću 26. travnja poručuje: “S Hrvatskom je gotovo.” No prate se i drugi važni događaji kojih je toliko, za dupli broj Globusa. Naime, ostale novine i TV ipak zaostaju. Prate više što misli Pantovčak. Dramatični događaji u Borovu Selu – ubijeno 12 hrvatskih policajaca u nespretno izvedenoj akciji oslobađanja dvojice otetih hrvatskih policajaca. U akciju su išli u autobusu. Nakon toga, ipak se održava zadnje finale Kupa maršala Tita – igraju dvije najpopularnije momčadi – Hajduk i Crvena zvezda. Igraju kao u tenku. Mjere sigurnosti neviđene. Hajduk odnosi zadnju sportsku titulu države koja je u potpunom rasulu. Globus u svom broju od 10. svibnja 1991. već piše o početku kraha Cibone. Tada dolazi i do kadrovskog pojačanja – u Globus stiže tadašnja zvijezda medijskog neba iz zagrebačkog Danasa Tanja Torbarina sa svojim satiričnim tjednim političkim komentarima.
Na nekadašnji, a tada zaboravljeni Dan mladosti, 25. svibnja, policija je u Zagorju u zasjedi i puškaranju likvidirala zadnjeg hrvatskog “romantičnog” odmetnika Vinka Pintarića.
Duh podjele BiH kruži javnim prostorom Jugoslavije u rasapu, pa i Globus od 14. lipnja donosi opsežnu analizu o mogućoj podjeli BiH i političkim i drugim aspektima tog čina. Stvari se odvijaju prema zamišljenom scenariju. U dogovoru 25. lipnja 1991. Hrvatska i Slovenija proglašavaju neovisnost od Jugoslavije (s odgodom od tri mjeseca). Bio je to znak početka rata u Sloveniji, a istog dana zadnji nastup pod zajedničkom zastavom – košarkaška reprezentacija Jugoslavije u Rimu postaje prvak Europe. S tom zlatnom medaljom, koja je već razarala reprezentaciju (Jura Zdovc nije želio igrati iz solidarnosti sa svojom zemljom, a Tuđman odobrava da hrvatski igrači zadnji put nastupe u plavom simboličnom dresu). Globusovi su reporteri u Sloveniji u Radgoni, na Šentilju, tamo gdje se vode borbe. Izgleda nadrealno i avanturistički.
Zvuk sirene za opću opasnost postaje svakodnevica. Globus izdaje svoje ratno izdanje i naslovnica je u maskirnim bojama. Počelo je. Globus ipak ne prešućuje i drugu stranu rata za neovisnost Hrvatske – Ante Buconjić piše o pljačkanju imovine Srba na Jadranu – “Srpske vikendice lete u nebo”. Ne treba zatvarati oči i pred ružnim stvarima, bez obzira na pravednost borbe za svoju državu. Zbog toga je Globus izložen napadima i kritikama “ domoljubne” javnosti, ali novinari obavljaju svoj posao. Treba reći i ružne stvari koje radi “naša strana” da nam vjeruju kad pišemo što “radi druga strana”. I dok, s jedne strane, Globus donosi izvještaj o pripremi “Blitzkriega” JNA na Hrvatsku kako bi je okupirala i zauzela, Slaven Letica donosi analitički tekst o svim greškama Franje Tuđmana do tada, gdje mu se prigovara velika autoritarnost te, najbolnija točka tog vremena – pregovori u Karađorđevu. Istodobno JNA tenkovima pristiglima iz Srbije preko Dunava okupira Baranju, a Globus donosi reportažu s krajnjeg istoka Hrvatske. Ubijen je i Josip Reihl-Kir, koji se vraćao s pregovora. Navodno su ga ubili greškom na hrvatskom policijskim punktu, do sada nije razriješen misterij njegova ubojstva. Globus prvi put radi intervju s Miloradom Pupovcem, srpskim političarom iz Hrvatske, koji tada kaže: “Milošević svojim separatizmom, tjeranjem drugih naroda iz Jugoslavije čini veliku nesreću srpskom narodu. Počinje blokada vojarni JNA po Hrvatskoj i njihovo preuzimanje. Negdje mirno uz dogovor, kao u Koprivnici, a negdje poput Varaždina u teškim uličnim borbama.
Hrvatska javnost sve se više okreće događajima u Vukovaru, potkraj rujna pada Hrvatska Kostajnica, a Globusova reporterka Jasna Babić šalje reportaže iz ratnohuškačkog Beograda. Nedugo potom iz Beograda Globusovi reporteri šalju tekst – “Glavni grad srpskih dezertera” – i opisuju nesnosnu atmosferu straha koja vlada u Miloševićevoj prijestolnici rata. U Hrvatskoj se sukobi rasplamsavaju. Gore Zadar, Gospić, Karlovac, Sisak, Šibenik, Osijek, a Vukovar postaje najvažnije bojište i uskoro simbol Domovinskog rata. Globusovi vojni analitičari donose analize o početku raspada JNA i stvaranju srpske vojske na njezinim ostacima. Globus objavljuje i razgovor s Milom Dedakovićem Jastrebom – “Ja sam stvorio obranu Vukovara”. Sada je demistificirano tko je tajanstveni Jastreb i tko vodi očajničku obranu nepokorenoga grada, koji postaje simbol otpora, nečega što će uskoro postati Domovinski rat, naziv koji je u Globusu prvi put upotrijebljen. Nakon što su JNA i razne srpske paravojne formacije zauzele Vukovar, događaju se zločini koji će zgroziti svijet i pokazati kakav se rat vodi. U broju od 29. studenoga iz pera Svetlane Vasović stiže prvi izvještaj iz razorenog Vukovara. Globus donosi i prve izvještaje o konclogorima za zarobljene hrvatske vojnike i civile u Srbiji nakon zauzimanja Vukovara te piše o stravičnim zločinima nad ranjenicima iz vukovarske bolnice. Brutalne likvidacije zarobljenika i ranjenika koje su na nekadašnjem poljoprivrednom dobru Ovčara izvršavali pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i masakr stanovnika Škabrnje postat će ključne točke rata u Hrvatskoj i zločina srpskih snaga. No Globus, unatoč atmosferi u kojoj Hrvatska visi o koncu, donosi tekst u ubojstvu obitelji Zec – “Hladnokrvno ubojstvo koje je prestravilo zagrebačke Srbe”.
Tekst nastoji pokazati što se zbivalo te kobne noći i kako je došlo do zločina, kada je ubijena i 12-godišnja djevojčica Aleksandra, čija će smrt obilježiti Domovinski rat i baciti tamnu sjenu na borbu za neovisnost. Ubojice su uhićene, ali su zbog proceduralnih pogrešaka puštene, a potom su i dalje bili u sastavu hrvatskih snaga.
Hrvatska i Slovenija 15. siječnja 1992. bit će priznate kao neovisne države, te time i formalno prestaje postojati Jugoslavija. No, zahuktava se u BiH, zbog protivljenja politici prema BiH smijenjen je Stjepan Kljuić, šef HDZ-a BiH, a kontrolu preuzima tzv. hercegovačka struja. Ubrzo će doći i do osnivanja paradržavne Zajednice Herceg-Bosne kao odgovor na već uspostavljenu Republiku Srpsku. Iako su Bošnjaci i Hrvati saveznici, već se osjeća napuklina koja će se dogoditi. Zanimljivo da Globus u svom 61. broju od 7. veljače 1992. donosi analizu svog “ratnog stožera” u kojoj se zaključuje da bi u hrvatskoj oslobodilačkoj akciji Knin pao za četiri dana.
U kolovozu 1992. prvi samostalni nastup Hrvatske na ljetnim Olimpijskim Igrama. Vrhunac: košarkaški finale s američkim Dream Teamom. Srebro poput zlata. Na naslovnici je i najava teksta “Moja vila silom nacionalizirana za generala Tuđmana”. Globus se proziva za izdaju, a u 103. broju bavi se izolacijom u kojoj se zbog politike prema BiH našao Tuđman – ne putuje u inozemstvo, nitko mu od stranih državnika ne dolazi, a pompozni protokol izaziva odbojnost i posprdne komentare stranih diplomata i dopisnik, a neki od njih ga otvoreno nazivaju “ smiješnim diktatorom”. Hrvatska je tada, potkraj 1992., definitivno izgubila prednost i simpatiju svijeta koju je imala nakon Vukovara i Dubrovnika te je već mnogi optužuju da dijeli BiH s agresorom. No, u prosincu 1992. Globus u nepotpisanom tekstu (kasnije se doznalo da je autor Slaven Letica) donosi najkontroverzniji tekst “Vještice iz Rija”, koji je obilježio Globus i obezvrijedio sve one napore s ratišta i pisanja o onome čime su izloženi Srbi na slobodnom području Hrvatske. Zapravo, naslov je bio “Hrvatske feministice siluju Hrvatsku”. U tekstu je pet hrvatskih književnica i novinarki – Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić i Dubravka Ugrešić – bilo izravno optuženo da su na kongresu PEN-a u brazilskom Rio de Janeiru lobirale protiv održavanja sljedećeg kongresa u Dubrovniku. Zbog toga su bile izložene javnom i medijskom linču te prokazivane kao izdajnice. Slavenka Drakulić će kasnije otići u inozemstvo, a Jelena Lovrić postati kolumnistica EPH, koji je tada izdavao Globus. A Slavenka Drakulić će u Globusu o tome reći: “Čini mi se da je namjera Globusovih urednika te 1992. godine bila nepromišljena i zato neodgovorna, ali ne i zla u smislu izazivanja konkretnih posljedica po nas prozvane. Ne želim amnestirati Globus, ali ipak ne mislim ni da su urednici kao ni autor koji se skrivao iza investigativnog tima vjerovali da će napad na žene, novinarke i književnice koje nisu pjevale u nacionalističkom zboru izazvati lavinu reakcija, pretvoriti se u medijski linč i promijeniti vješticama živote. Ali tako je ispalo…”
U broju od 29. prosinca plasira se tekst Mustafe ef. Cerića o hrvatskom fundamentalizmu te traži povratak povjerenja između dva naroda kao garancije opstanka BiH.
Potkraj siječnja i početkom veljače 1993. prve oslobodilačke akcije HV-a – Maslenica i Peruča. Globus 26. veljače 1993 donosi i prve izvještaje o užasima Srebrenice, putem radioveze kontaktira s radioamaterima iz tog grada i donosi strahote kojima su izloženi stanovnici tog kraja. Ali i reportažu o Jovanu Mrviću iz Splita koji se spalio ostavivši poruku predsjedniku Tuđmanu: “Treba imati debelu kožu i nositi ime Jovan.” Ne prestaje i izvještavanje o novim i novim aferama u pretvorbi, štrajk u Slobodnoj Dalmaciji, a Dragutin Lesar, tadašnji šef sindikata, kaže: “Imamo dokumentaciju o pljački u pretvorbi.” U broju od 26. ožujka 1993. Josip Manolić kaže: “Žalim što mnogi koji teroriziraju naše sugrađane Srbe nose uniforme HV-a.”
U to vrijeme dolazi i do povijesne revizije koja relativizira zločine NDH i pokušava promijeniti percepciju ustaškog pokreta. U svibnju 1993. pojavljuje se još jedan skandalozni tekst u razgovoru sa Zvonimirom Kujundžićem “Pavelić nije bio fašist, nego demokrata britanskog tipa”, ali odmah u sljedećim brojevima Globusa reagira prvo Slavko Goldstein, a povjesničar Ivo Banac rekao je: “Pavelića se ne može rehabilitirati, bio je ubojica i diletant.”
Hrvatsko-bošnjački sukob sve više pritišće Hrvatsku, a u Globusu istupaju mnoge javne ličnosti tražeći da se on okonča. Ivo Banac je otvoren: “Ne možemo biti za etničke granice u BiH, a za državne u Istri”, a Dražen Budiša, tada jedan od vođa oporbe, izravan je: “Ako ne ukine Herceg-Bosnu, Matu Bobana (tada šefa te tvorevine, op. a.) treba smijeniti.” Globus ne okoliša jer tvrdi kako u međunarodnoj zajednici Herceg-Bosnu uspoređuju s Krajinom. Zbog svega toga Hrvatska se našla na udaru međunarodne zajednice, pa Globus donosi specijalni izvještaj UN-a o ljudskim pravima koji za hrvatsko-muslimanske sukobe okrivljuje bosanskohercegovačke Hrvate, a Tadeusz Mazowiecki u Globusu kaže: “Nakon prolaska HVO-a selo je zaudaralo na smrt.”
No, Globus radi još jedan veliki propust. Potpuno zanemaruje pogibiju Dražena Petrovića iako je koji tjedan prije objavio posljednji intervju s njim.
Pojavljuje se prva verzija plana koji će postati poznat kao Z-4, kojim će odlučiti sudbinu Hrvatske i samoproglašene “Krajine”. Vitalij Čurkin, ruski specijalni izvjestitelj za bivšu Jugoslaviju, u intervjuu za Globus autoru ovog teksta kaže kako će “Krajina biti država u državi – Srbima dati više od autonomije, a istodobno Hrvatskoj jamčiti teritorijalni integritet”.
U rujnu 1993. dolazi do velikog raskola. Franjo Tuđman je zamalo pao. Borba za svakog zastupnika u Saboru, neke dovoze, doslovce iz reanimacije, da glasaju u Saboru. Stipe Mesić i Josip Manolić odlaze, Tuđman jedva, ali ipak opstaje. U broju od 10. rujna objavljeni su prvi tekstovi o logorima za Muslimane u Hercegovini – Dretelj i Heliodrom. Globus ističe vijest da je u Zagreb stiglo upozorenje iz Bruxellesa – nema odobrenja za rat protiv Krajine, traži se obustavljanje rata s Bošnjacima. Broj od 1. listopada donosi “Rat u HDZ-u – sprema li se državni udar”.
Jasna Babić u 153. broju piše eksplozivan tekst po kojem je HVO u dogovoru sa Srbima izazvao tragediju Vareša, koji je nedugo nakon dolaska Ivice Rajića pao u srpske ruke. Dražen Budiša u istom broju otvoreno kaže kako ga strani ambasadori savjetuju da ne ulazi u koalicijsku Vladu Nikice Valentića. Američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith u razgovoru za Globus je izravan u poruci Pantovčaku: “Hrvatska mora birati ili da svoj utjecaj iskoristi da HVO poboljša svoje ponašanje ili da potpuno prestane podupirati HVO.” Globus “detektira” Slobodana Praljka kao odgovornog za rušenje mostarskog Starog mosta, a 26. listopada 1993. objavljuje prvi, pomalo oprezan, tekst o zločinima u Pakračkoj Poljani, a potom i o otimanju srpskih stanova po Zagrebu. No, potkraj 1993. i početkom 1994. otvara se poglavlje o aferi Pakračka Poljana – “Eskadroni smrti”. Novinar Davor Butković, koji potpisuje te provokativne tekstove, dobiva 24-satnu zaštitu zbog osobne sigurnosti. Globus donosi izvještaj o tim zločinima “pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa” koji je čamio u ladici državnog tužitelja Stjepana Hercega više od pola godine. Tuđman početkom godine traži ostavku Stipe Mesića, tada šefa Sabora.
Globus piše i o napadima iz Herceg-Bosne na kardinala Franju Kuharića, koji poručuje: “Crkva je za cjelovitost BiH.” Ivo Banac proziva u Globusu Tuđmana i traži njegovu odgovornost zbog rata s Muslimanima: “Tuđman treba odgovoriti što nam je trebao rat s Muslimanima!?”
Globus otvara još jednu u nizu bolnu točku mlade hrvatske neovisnosti – malverzacije u privatizaciji za koju se mnogi pitaju zašto se provodi usred rata, nestabilnosti i loše međunarodne pozicije. Mnoga poduzeća i tvrtke propadaju, gase se, mnoštvo radnika ostaje bez posla, a da apsurd bude veći, neki dobivaju obavijesti o otkazu na prvoj crti bojišnice. Nakon toga, u sljedećem broju, Globus postavlja pitanje – zašto su ubojstva obitelji Zec, sindikalnog povjerenika Milana Krivokuće, zapovjednika obrane osječkog Juga 2 i kriminalca Mate Šabića Šabana i osječkog zapovjednika policije Josipa Reihl-Kira ostali neistraženi. Podsjetimo da se o tim likvidacijama ni danas ne zna puno više! U broju od 25. svibnja potresni iskaz o okrutnom ubojstvu 21-godišnje Aleksandre Zec: “Suljić je djevojčicu postavio uz rub grabe i uzeo ‘heckler’ i pucao joj u glavu”, stoji u istražnom spisu.
Zapanjujuća oslobađajuća presuda za ubojstvo obitelji Zec: “Josip Golub, član sudskog Vijeća, koji je oslobodio osumnjičene za ubojstvo, osudio Franju Tuđmana na tri godine zatvora.” Tih olovnih godina, 1993.-94. Drugačije mišljenje je tada živjelo na stranicama Globusa – Dražen Budiša, Vlado Gotovac, Ivica Račan, Slavko Goldstein, Ivo Banac, Stipe Mesić, Joža Manolić imali su svoj kutak gdje su moglo reći što oni misle.
Te, 1994., godine BBB su zbog promjene imena Dinamo poručili predsjedniku Franji Tuđmanu: “BBB će uvijek navijati za Dinamo, ali više nikad neće skandirati: “BBB za HDZ!”
Na kraju 1994. Globus se bavi završnim “redakcijama” famoznog Z-4, ali i donosi vijest da je 19. listopada HV trebala intervenirati i pomoći Bihaću, ali je u posljednji čas bila opozvana. Detektiraju se ministar obrane Gojko Šušak i američki veleposlanik Peter Galbraith kao oni koji su presjekli akciju. Već prema pisanju Globusa osjeća se da dolazi do prijelomnog trenutka te da Franjo Tuđman, pod pritiskom Zapada, popušta i shvaća da samo uz njihovu podršku može ostvariti puno oslobođenje okupiranih krajeva. I EU i SAD u tom trenutku su presjekli – Hrvatska je igrač s kojim računaju, Srbija i pobunjeni Srbi u BiH i Hrvatskoj ogrezli su u zločinu i političkoj oholosti. Hrvatska vojska je uspješna u akcijama u zapadnim dijelovima BiH, a Globus piše: “Hrvatska vojska na Dinari 20 km od Knina!” No, Globus ponekad vrluda, pa donosi posve bizaran i skandalozan naslov za vrlo ozbiljnu temu koju je prvi i načeo – “Na Pakračkoj poljani pobijeno samo 19 Srba”.
Iako je otvorio tu bolnu temu koja je tada izazivala veliku pozornost, odgovorno se posvetio i hrvatskoj ružnoj strani rata, ovaj površni i bizarni “faux pas”, nažalost, ostaje urezan u sjećanju.
U travnju 1995., na devetu godišnjicu nuklearne katastrofe u Černobilu, reporter Globusa pohodio je zatvorenu i izoliranu zonu oko nuklearke gdje se 1986. godine dogodila stravična nesreća. Nekoliko dana nakon te obljetnice ekipa Globusa (fotoreporterka Sanja Živković i novinar Vlado Vurušić) s pripadnicima sisačkih Osa ulaze u tek oslobođene Okučane u akciji Bljesak. U noći s 30. travnja na 1. svibnja počela je velika akcija Hrvatske vojske i policije – Bljesak, kao preteča Oluje. U samo nekoliko sati pala je tzv. SAO Zapadna Slavonija, a, za osvetu, srpske snage iz BiH dvaput su raketirale Zagreb, zbog čega se, između ostaloga, u Haagu sudilo šefu Krajine Mili Martiću. Knin je praktički već u okruženju, a cesta Knina – Drvar – Banja Luka je presječena i pod kontrolom hrvatskih snaga. Stvari se odvijaju velikom brzinom. SAO Krajina poziva Republiku Srpsku na ujedinjenje. U Srebrenici su snage bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića nad Bošnjacima počinile genocid.
Tuđman i Izetbegović potpisuju u Splitu sporazum o vojnoj suradnji. Hrvatska vojska nastavlja prodor u zapadnim dijelovima BiH te zaokružuje Krajinu. Grozničavi pregovori oko plana Z-4, koji nudi Srbima veliku autonomiju, ali moraju prihvatiti okvir Hrvatske. Vođe pobunjenih Srba odbijaju plan, ali u trenucima kada se pokreću hrvatski tenkovi, šalju svoj pristanak. No, kasno je. Počela je Oluja i trajala je onoliko koliko je još u veljači 1992. predvidio Globusov ekspertni tim – četiri dana. Ta je operacija promijenila tijek povijesti za Hrvatsku, ali događa se egzodus Srba iz Krajine koji, s jedne strane, bježe organizirano u režiji “krajinskih vlasti”, ali i u strahu od odmazde. Oluja je značajna vojna pobjeda nad Miloševićevim velikosrpskim projektima, ali je ubrzo okaljana masakrom srpskih civila, uglavnom staraca i invalida, u selima Grubori i Varivode te pljačkom i paležom napuštenih kuća. U broju Globusa od 1. rujna tadašnji francuski ambasador Jean-Jacques Gaillarde će u intervjuu za Globus reći: “Hrvatska policija hitno mora zaustaviti paljenje, razaranje i pljačkanje kuća na oslobođenom području.” Globus piše kako je zbog onoga što se dogodilo nakon Oluje već dogovorena i osmišljena operacija oslobađanja istočne Slavonije i Vukovara – otkazana u posljednji čas pod pritiskom međunarodne zajednice. Iz istih je razloga Hrvatska vojska, koja napredovala prema središtu Republike Srpske, zaustavljena pred samom Banjom Lukom, uz prijetnju da će NATO raketirati hrvatske snage ako krenu na grad koji je tada u panici i evakuaciji.
Sve te ključne, epohalne i povijesne događaje koji su potresali Hrvatsku u prvih pet godina 90-ih pratimo na stranicama Globusa kao šokantni triler.
