GLOBUS

Politika zatrpana otpadom: Možemo! otupljuje ideološku oštricu i sužava angažman na tehnokratski korektno upravljanje gradom

"Promijenit ćemo Zagreb kako bismo promijenili Hrvatsku", govorili su Tomašević i Danijela Dolenec, no sad se čini da nisu spremni izići iz zagrebačkog dvorišta
 Darko Tomas/Cropix

Još malo i možemovcima će biti odbrojeno prvih sto dana vlasti u Zagrebu. Sto običajnih dana poštede od oštrijih javnih prigovora i zamjeranja. Tomislav Tomašević, gradonačelnik i lider zeleno-lijeve platforme, te njegovi ključni ljudi u stranci i u Gradskoj upravi vjerojatno će, u duhu komunitarističke skromnosti i averzije prema političkoj pompoznosti, pokušati taj simbolični vremenski prag preskočiti kolektivnom šutnjom o prvobitnim učincima svoje administracije.

Ne mora biti, ali možemo se okladiti da će stoti dan izgledati nekako ovako: novinari će salijetati tomaševićevce, pitati ih i bockati, a oni će se praviti da ne čuju. Iz protokolarnog priopćenja koje eventualno ponude javnosti pažljivo će izostaviti bilo kakvu važniju informaciju. Neće svoditi bilancu za tako kratak period jer su - budimo sigurni da će to reći - kao odgovorna gradska vlast tek na početku početka velikih zahvata u oslobađanju Grada od sumnjive poslovno-interesne mreže, pučki zvane “korupcijska hobotnica”. Podsjetit će, kao da je itko zaboravio taj možemovski refren, da im je jedina svrha da se bave interesima i potrebama zajednice. Reći će i to da su u prvih sto dana zakoračili na stazu dugoročne preobrazbe Zagreba u moderan, čist i socijalno pravedan grad koji mora biti zajedničko dobro svih građana. Ponovit će enti put da im je glavni cilj promjena modela upravljanja gradom. Skraćeno: debandićizacija. I reći će naposljetku, kako bi završetak službene izjave bio dosadniji, da su uvjereni da će u iduće četiri godine, zajedno s građanima, ostvariti svoje planove.

Bit će to očekivani komunikej na kakve su nas navikli možemovci otkad su iz oporbenjačkih klupa uskočili u urede na Trgu Stjepana Radića. Škrt, formalan, kratak, sastavljen od dogmatskih fraza i parola. Jednostavno, komunikacija s javnošću mrzak im je posao. Nitko im neće to uzeti za zlo, a i ne treba, jer sto dana nipošto nije mjerilo za objektivno vrednovanje rada ekipe koja se uhvatila ukoštac s takvom nemani kao što je javna i tajna ostavština bivšega gradonačelnika. I lijepo je što građani govore da Tomaševiću treba dati vremena, što ga puni razumijevanja brane od svojih vlastitih pretjeranih očekivanja, što špotaju one koji imperativno traže od njega da u tri mjeseca razgradi carstvo koje je za sebe i svoj klan dvadeset godina gradio jedan čovjek te da do jeseni stvori novu, zdravu strukturu, od poda do stropa. Znaju Zagrepčani, nemre se to sam tak.

To zacijelo krijepi Tomaševića.

Blijed i neispavan, iscrpljen prvom gradonačelničkom bitkom – takozvanim ratom za smeće, vjerojatno svaki dan dok putuje biciklom od kuće do posla i s posla kući, nogu nateklih od okretanja pedala (sve skupa dobrih je to šest kilometara od sjeverne Trešnjevke, gdje stanuje, do radnog mjesta na Trnju, i natrag, po ovoj žezi), u sebi ponavlja: “Ja to mogu – mi to možemo! Ja to mogu – mi to možemo! Ljudi nam vjeruju!” I, zaista, vjeruju i njemu i njegovoj ekipi, politički već prekaljenoj, ali upravljački neiskusnoj.

Vjeruju im upravo zato što tomaševićevci nemaju iskustvo vladanja, pa prema tome ni iskvarenost koja prije ili poslije prožme svaku vlast. Da građani tako rezoniraju, vidi se i iz sondaža javnog mišljenja. Tomašević je najomiljeniji političar u cijeloj zemlji (drugoplasirani Milanović i trećeplasirani Plenković mrzovoljno promatraju njegov visok let iznad Pantovčaka i Banskih dvora), a Možemo je popularnošću preraslo SDP. I samo raste, iz mjeseca u mjesec. Kako se Platforma diže, tako Partija tone. Što god učinio krivo ili nespretno, Tomašević se ne treba nimalo zabrinjavati za svoj kredibilitet. Još dugo vremena može računati na povjerenje građana, jer toliko je smeća pred njim da gumene rukavice i metlu neće puštati iz ruku do kraja mandata. Pritom, najlakše će se riješiti onoga smeća iz pretrpanih kontejnera, zdrobit će nekako i krupni otpad, ali za čišćenje grada od klijentelističkoga smeća morat će posegnuti za najjačim abrazivnim sredstvima i profesionalnim alatom za dekontaminaciju, a za demontažu podzemnoga korupcijskoga cjevovoda trebat će mu političkog umijeća i strpljenja koliko je Rusima trebalo za montažu Sjevernog toka 2. Bude li uporan u toj misiji – a u Tomaševića je upornosti više nego što je u Bandića bilo taštine i karizme – dužnosnici i službenici DORH-a, Uskoka i Pnuskoka naradit će se u iduće četiri godine kao nikad dosad.

S grubom brezovom metlom i preciznom financijskom forenzikom Tomislav Tomašević dobro je počeo mandat, u kojem ga čekaju tri krucijalna posla. Čišćenje grada od smeća i čišćenje gradskih računa od dubioza prva su dva, i oba mora dovršiti što prije kako bi se mogao posvetiti trećem, koji opsegom i kompleksnošću nadmašuje i jedan i drugi – obnovi grada ranjenoga potresom. To neće biti samo rekonstrukcija oštećenih zgrada nego i gradskog života onih Zagrepčana koji su dvostruko stradali – materijalno i duševno. Taj će se posao protegnuti kroz tri, četiri, možda i više mandata. Ali Tomašević mu mora, i to hitno, dati najveći zamah. Bude li uspješan u sva tri zadatka, i on i platformaši mogu se nadati glatkoj pobjedi na idućim lokalnim izborima, 2025. godine. Ali što će biti na parlamentarnim izborima 2024.? Hoće li tomaševićevci i za njih biti spremni? Uvjereni su da hoće. Računaju li da će model upravljanja Zagrebom biti lako primjenjiv i u upravljanju državom? Vjerojatno ne računaju. Tomašević sigurno ne zamišlja sebe kao budućeg “gradonačelnika Hrvatske”, kakvim je Bandić reklamirao svoju malenkost kad je bio na vrhuncu moći. Tomaševićevo će političko sidro ostati ukopano u Zagrebu. No njegova platforma Možemo svakako će ući u utrku za državnu vlast, em zato što to želi, em zato što je na to obvezuje njezina popularnost – druga je po snazi stranka u zemlji.

A tu se pomalja problem. Doduše, daleko, na horizontu, ali nije fatamorgana. Naime, stranka koja se četiri godine fanatički pripremala osvojiti Zagreb i koja će ga sad četiri godine s jednakim fanatizmom voditi, u opasnosti je da nakon osam godina “agramerovanja” ostane slijepa za širu sliku. Sitni otpad, krupni otpad, žute kante, smeđe kante, drobilice i kompostane, Jakuševec i Sesvetski Kraljevec, obračun s gradskim grobarima i “kraljevima smeća” – sve je to životno važno za Zagreb i Zagrepčane, ali nedovoljno važno za Hrvatsku u cjelini i za sve druge njezine stanovnike. Vide li to Tomašević i njegova ideološka muza Danijela Dolenec kad razmatraju planove za osvajanje Banskih dvora (“cilj nam je promijeniti Zagreb kako bismo promijenili Hrvatsku”)?

Platforma Možemo, s glavom duboko uronjenom u gradsko smeće, čini se, riskira da postane i do izbora 2024. ostane komunalna stranka, ugušena pod otpadom i sprešana u dvjema drobilicama. Dogodi li joj se to, vrata državne vlasti bit će joj nedohvatna. Nije jasno rade li to promišljeno ili nesvjesno, ali platformaši pomalo otupljuju svoju ideološku lijevu oštricu, gube širinu političkih interesa i sužavaju angažman na tehnokratski korektno upravljanje gradom, a područje djelovanja svode na potez od Jankomirskog mosta do Sesveta. To su rani simptomi političkoga kampanilizma. “Zagreb je naš!” – klicali su donedavna, a sad su zarobljenici tog istog grada. Ako lideri platforme Možemo namjeravaju prekoračiti ogradu zagrebačkog dvorišta, morali bi već sad davati signale da gledaju iznad obzora mjesne vlasti, pa bila ona i tako važna kao što je zagrebačka.

Inače će ih put umjesto u Banske dvore odvesti na odlagalište političkoga glomaznog otpada.

Neka samo zamisle kako bi im bilo da ih ljeti 2024. posljednjeg jutra prije predizborne šutnje probudi onaj kreštavi glas iz megafona montiranog na krovu kramarskoga kombija: “Odvozimo stare kade, stare vešmašine, stare rajngle, stare platforme...”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. rujan 2021 08:10