Što je zajedničko Semjonu Mogiljeviču, jednom od najtraženijih lica s FBI-evih tjeralica devedesetih godina, “donu Semjonu” zbog kojeg je FBI čak i svoju međunarodnu akademiju Law Enforcement smjestio u Budimpeštu, Feliceu Manieru, jednom od šefova ogranaka talijanske mafije, atentatorima na srbijanskog premijera Zorana Đinđića Miloradu Ulemeku Legiji i Sretku Kaliniću Zveri, “zemuncu” Luki Bojoviću te njegovim suradnicima Vladimiru Milisavljeviću zvanom Vlada Budala, narkobosu Darku Šariću, šefovima kavačkog i škaljarskog klana i ratnom zločincu Radovanu Karadžiću?
Svi oni, ratni zločinci, bjelosvjetski ili regionalni ozloglašeni kriminalci, imali su prave ili lažne hrvatske isprave. Model je to po kojem još od devedesetih funkcionira kriminalna hobotnica, samo se mijenjaju likovi. Hrvatske putovnice bile su tražena roba, a od 2013. godine, kad je Hrvatska postala 28. članica EU, još i više.
Svojevremeno je srbijanski tabloid Blic otkrio i jednu društvenofenomenološku činjenicu - za hrvatske, ali i slovenske putovnice, kao zemalja članica EU, izrazito su zainteresirani i obični građani u Srbiji, uglavnom zato što s njima mogu neometano ulaziti u EU kako bi radili i putovali.
Krivotvorene putovnice za obične građane bitno su jeftinije od onih kojima se koriste najkrupniji kriminalci, mogu se nabaviti već po cijeni između 500 i 1500 eura, ovisno o kvaliteti izrade. Takvim se dokumentima koriste i sitniji kriminalci koje traže u EU ili im je ulaz u EU zabranjen, i te su putovnice potpuno krivotvorene. Bitna razlika od onih “originalnih” jest u tome što se potonje izrađuju u suradnji s korumpiranim suradnicima među javnim bilježnicima, u policiji i drugi tijelima koji pretražuju baze podataka kako bi pronašli osobne informacije o građanima RH koji nisu izradili te dokumente ili koji su umrli. Zapravo je riječ o krađi identiteta.
Upravo to bio je modus operandi prošlog tjedna uhićene skupine koja se sumnjiči da je izradila više desetaka isprava pripadnicima kriminalnog miljea iz regije.
Nećemo se baviti likovima, nego fenomenologijom tog oblika kriminala koji se ponavlja svakih nekoliko godina. Neki sudski postupci još nisu ni dovršeni i deseci tisuća stranica dokaza stoje u sudskim ormarima i po sudnicama, a otvaraju se novi kojima se ne nazire kraj.
I dok država uvjerava i građane i javnost kako se koristi najnovijim tehnologijama u izradi dokumenata te da je biometrijske putovnice, osobne iskaznice i vozačke dozvole s čipom praktički nemoguće krivotvoriti, pokazuje se da su te tehnologije itekako ranjive. Dovoljno je naći potkupljivog policajca, referenta na upravnim poslovima koji će za “šaku kuna” probušiti sistem iznutra i omogućiti “licima” s tjeralica da se domognu originalnih hrvatskih isprava s tuđim identitetom.
U ovoj posljednjoj skupini, predvođenoj Nusretom Seferovićem, predsjednikom Vijeća romskih udruga Hrvatske, kojeg USKOK tereti da je bio “mozak” grupe koja je kriminalcima iz regije pribavila više od četrdeset kompleta isprava, bilo je petero djelatnika MUP-a.
Među njima sada već umirovljeni šalterski službenik iz Petrinjske, “centrale” upravnih poslova najveće policijske uprave u državi, te policijski službenici i upravni referenti u nekoliko manjih policijskih uprava. Ali, među uhićenima našla se i glasnogovornica karlovačke policije Senka Staroveški, što je izazvalo prilično iznenađenje u policijskim, ali i medijskim krugovima.
- Čistimo vlastite redove - bila je blic-reakcija Davora Božinovića, ministra unutarnjih poslova, nakon otkrića po MUP neugodne afere u kojoj je zasad čak pet njegovih djelatnika sudjelovalo u izradi lažnih dokumenata za neke od najzloglasnijih kriminalaca u regiji, pripadnika kavačkog klana. Božinoviću ova problematika nije nepoznata jer je početkom ovog stoljeća kao karijerni diplomat bio na dužnosti u Beogradu i diplomacija je sigurno imala informacije o tome kako pripadnici kriminalnih skupina u regiji dolaze do hrvatskih putnih isprava. Kad je o posljednjoj skupini kriminalaca iz Srbije i Crne Gore riječ, neki od njih boravili su u Zagrebu, prelazili granicu. Vjerojatno u Hrvatskoj nisu planirali nikakve kriminalne aktivnosti, ali nimalo ugodno ne zvuči to što su pripadnici narkoklanova čiji su međusobni obračuni u Srbiji, Crnoj Gori, ali i u inozemstvu odnijeli tridesetak života, među kojima pet slučajnih prolaznika, nesmetano boravili u Hrvatskoj.
Prema priopćenju policije, pripadnici zločinačkog udruženja kojem je, prema tvrdnji USKOK-a, na čelu bio Nusret Seferović protuzakonito su prikupljali i obrađivali osobne podatke državljana Republike Hrvatske s prebivalištem na teritoriju Republike Srbije koji do tada nisu ishodili osobne dokumente Republike Hrvatske. Zatim su ih, prema dogovoru, ustupali drugim osobama, a među njima i pripadnicima organiziranih kriminalnih skupina s područja Republike Srbije i Republike Crne Gore, sve radi stjecanja protupravne imovinske koristi u iznosu od 7,5 do 15 tisuća eura po osobi. Potom su, od za sada nepoznatih osoba, pribavljali krivotvorene putne isprave Republike Srbije s upisanim ustupljenim osobnim podacima hrvatskih državljana. Svatko u tom lancu bio je zadužen da im se izdaju domovnice, matični i rodni listovi, pa su onda podnosili zahtjeve za izdavanje osobne iskaznice i putovnice Republike Hrvatske, a onda su se u “igru” ubacivali i potkupljivi MUP-ovci. Sumnja se da je ovo zločinačko udruženje ishodilo najmanje 137 osobnih isprava Republike Hrvatske.
Policija je u razotkrivanju ove skupine angažirala više od stotinu policajaca, oformljen je poseban stožer, koristila se tajna pratnja, prisluškivali su se telefoni, pregledavali videonadzori u policijskim upravama. Pa su tako mogli čuti kako Senka Staroveški, glasnogovornica PU Karlovačke, kolegici poručuje kako će “doći k njoj jedan radi zamjene putovnice, opet srpska za hrvatsku”. Da se manipulira podacima izbjeglih Srba iz Hrvatske, po već ustaljenu postupku za izradu hrvatskih isprava, potvrdio je i razgovor jednog od suradnika Nusreta Seferovića koji pita: “Što je s onim mojim poslom s izbjeglim Srbima?”
Drugu skupinu, koju je predvodio Nikola Vein, koji je svojevremeno uhićivan zbog pripremanja atentata na pripadnike zemunskog klana, policija je identificirala i tajno nadzirala od kolovoza ove godine. Policija i USKOK sumnjaju da je ova skupina puno bolje zarađivala od one Seferovićeve jer je dokumente naplaćivala i četiri puta skuplje - do 15.000 eura po putovnici. Sumnja se da su zaradili više od pola milijuna eura.
U rujnu ove godine policija je snimila kako su Veinovi suradnici Mile Rađenović i Milan Stjepanović pokušali u policiji u Požegi ishoditi, odnosno zamijeniti, putovnicu koja je u Srbiji glasila na ime Radenko Vrljanović. Međutim, Stjepanović, koji se predstavljao kao Vrljanović, donio je lošu fotografiju. Vratili su mu je jer nije snimljena na bijeloj pozadini.
Rađenović je zatim nazvao Veina, koji je svojoj suradnici rekao da osobi koju zovu “Zetilj” napiše poruku da fotografija mora imati bijelu pozadinu, odnosno biti svjetlija. Potom je donio novu sliku, no službenica je rekla kako ne nalikuje na osobu s fotografije, piše Jutarnji list.
Nastala je panika, a Stjepanović se izvlačio tako da je službenici u policiji rekao da su mu ostali dokumenti u autu te da ide po njih pa, doslovce, pobjegao iz zgrade PU požeško-slavonske. “Otkrili su ga”, telefonom ubrzo javlja Rađenović, koji je Stjepanovića čekao ispred policije. Nakon toga ih naziva Vein, koji ih upućuje da napuste zemlju, odnosno odu u Srbiju, te da im je najbolje da granicu prijeđu na Erdutu, ali i da obavezno stanu negdje u šumu i spale sve “papire i putovnice”.
Slično je bilo i prije sedam godina, ali taj put u policiji, kad se otkrilo da je Sretko Kalinić Zver iz zemunskog klana posjedovao hrvatsku putovnicu. Kakva je panika 2010. godine zavladala u policiji u Petrinjskoj u lipnju 2012. godine ispričala je R. C., referentica koja je 2006. godine zaprimila njegov zahtjev i bila uhićena kao dio skupine Zvonka Šendulovića.
- Sve smo tada prevrnuli pa smo izvadili i zahtjev za izdavanje putne isprave na ime Drago Cesar kao i popratnu dokumentaciju, i to, prije svega, dopis trgovačkog društva “Fine” kojim se traži žurno izdavanje putovnice. Utvrdili smo da se zahtjev temeljio na osobnoj iskaznici izdanoj u PUZ-u 25. kolovoza 2006., kao i da je riječ o tome da je osoba podnosila prvi zahtjev za putovnicu - rekla je istražiteljima žena koja je o slučaju Kalinićeve putovnice prije dvije godine razgovarala s policijom i svjedočila u istrazi na zagrebačkom Županijskom sudu. Dodala je da je tada utvrđeno da je ona primila Kalinićev zahtjev, što je i potvrdila potpisom, a da mu je putovnicu isti dan, jer je bila riječ o žurnom postupku, uručio njezin kolega.
- Zahtjev za žurno izdavanje odobrila je šefica smjene, a podatke o podnositelju zahtjeva popunio je osobno podnositelj. Utvrdili smo da je putovnicu osobno preuzeo Kalinić - rekla je tijekom svjedočenja u USKOK-u. Dok je naknadno pregledavala Kalinićev zahtjev 2010. godine, dodala je, primijetila je neobičan detalj u ovom spisu. Nisu imali fotografiju.
- Sjećam se da sam pregledavši ovaj žurni zahtjev za izdavanje putovnice utvrdila da se u gornjem desnom kutu nalazi broj zahtjeva koji nisam upisala, možda sam zaboravila pa ga je upisao netko drugi ili možda zahtjev nisam ni imala pri njegovu zaprimanju, nego ga je netko poslije umetnuo - svjedočila je. Rekla je da tada nisu mogli doći do skeniranog zahtjeva za izdavanje sporne putovnice koji se nakon uobičajene procedure u policiji šalje AKD-u za izradu dokumenta. On je već bio uništen jer se ovi obrasci uništavaju godinu dana nakon izdavanja putovnice. Da su imali taj obrazac, dodala je, bilo bi moguće utvrditi nalazi li se na njemu ista fotografija osobe kao i na onom koji je bio zaprimljen. Inače, u MUP-u, rekla je svjedokinja, 2006. godine nije se moglo pri provjeri osobe u informativnom sustavu vidjeti i njezinu fotografiju, pa ne čudi da se po svoju lažnu putovnicu mogao u Petrinjsku bez problema ušetati i Radovan Karadžić.
I dok će se pravosuđe baviti kaznenim dijelom što će na kraju prerasti u pravosudnu “trakavicu”, odvijat će se postupak poništenja svih tih isprava u Hrvatskoj, a Hrvatska će morati izvijestiti i sve međunarodne organizacije, uključujući Interpol, o svim tim nevažećim ispravama.
“Nemojte misliti da se ovakvo što može napraviti a da u to nije uključen organizirani kriminal. Oni traže najslabiju kariku u sustavu, to može biti netko tko će za kakav sitan poklon ili simboličnu nagradu ulaziti u sustav i provjeravati podatke. Stoga nije čudno da imamo uvijek iste načine na koji kriminalci dolaze do novca, ali se mijenjaju imena. Ovdje se radi o tome može li i ima li država volje to spriječiti. Međutim, ovakve su pojave moguće i zbog negativne selekcije u državnim institucijama. Pa imate tako situaciju da osoba koja je morala dobiti otkaz u MUP-u zbog toga što je “muljala” s putovnicama završi u diplomaciji i da i dalje radi na istom poslu. Umjesto da je kazneno gonjena, ona je nagrađena još boljom pozicijom. Kad bi državni aparat funkcionirao tako da sam sebe kontrolira, onda se ovakve stvari ne bi događale”, kaže nam jedan bivši policijski operativac koji je istraživao organizirani kriminal.
I dok se prije dvadeset i više godina do hrvatskih isprava dolazilo njihovom fizičkom krađom, kao što je to bilo kad je iz konzulata u Mostaru nestalo više od 900 putovnica, danas je, kao što smo opisali, sve puno sofisticiranije.
Upravo zbog korumpiranih ljudi u sustavu moguće je da oni koji to žele i spremni su platiti dođu do hrvatskih isprava bez potrebe da se upuštaju u skuplja i rizičnija krivotvorenja. Razine zaštite primjenom novih tehnologija kriminalcima su napravile probleme, pa je onda jednostavnije tražiti kariku u sustavu koja je slaba na novac. Bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović - kad je 2012. godine uhićena skupina koja je sređivala hrvatske putovnice predvođena Zvonkom Šendulovićem, u kojoj su sudjelovala dvojica policajaca iz Osijeka, službenica sa šaltera u Petrinjskoj i diplomati iz konzulata u Tuzli - izjavio je kako “taj slučaj samo pokazuje koliko je mafija sposobna ući i u državni aparat”, ali i poslao poruku da je uhićenjem takvih skupina država ipak pokazala da je jača od kriminalaca.
Sve dok se ne nađe neka nova skupina. Činjenica da Šendulovićevoj skupni postupak još nije ni nepravomoćno okončan također je pokazatelj koliko je država brza i odlučna u razračunavanju s ovakvim oblikom kriminala.