Pandemija covida-19 ima veliki i transformativni učinak na tržište rada. Prema svim predviđanjima i mom dubokom uvjerenju – rad od kuće bi mogao biti jedna od trajnih promjena koje će izazvati pandemija i zato i poslodavci i radnici moraju razumjeti odrednice produktivnosti i subjektivne dobrobiti rada od kuće - kaže prof. dr. sc. Zvonimir Galić, profesor na Katedri za psihologiju rada Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji je proveo veliko istraživanje o psihološkim i društvenim aspektima rada od kuće, zajedno s kolegama sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i iz Prizme – centra za poslovnu inteligenciju.
Ljude čiji se radni život promijenio pod utjecajem pandemije možemo, smatra Galić, podijeliti u tri skupine, od kojih svaka ima svoje izazove u doba covida. Prva skupina su ljudi čiji je rad neophodan i koji su zbog prirode posla izloženi zdravstvenoj pogibelji. Tu su, prije svega, zdravstveni radnici, ali i trgovci, razne vrste dostavljača, novinari, policija, odgojitelji u vrtićima... Druga skupina su radnici koji su zbog učinaka pandemije djelomično ili potpuno onemogućeni u obavljanju svog posla pa im prijeti nesigurnost prihoda ili čak otkaz, na primjer zaposlenici u industriji organizacije događaja, povremenom prijevozu... Treća skupina su ljudi koji zbog potrebe izbjegavanja fizičkog kontakta svoj posao djelomično ili potpuno moraju raditi od kuće.
“S obzirom na stresove i probleme koji im kratkoročno prijete usudio bih se reći da je ova posljednja skupina najbolje prošla jer joj ne prijeti ni zdravstvena ni ekonomska pogibelj”, zaključuje Galić čija je istraživačka grupa s Prizmom i Ekonomskim fakultetom provela nekoliko istraživanja o radu od kuće koji će, po svemu sudeći, biti naša realnost i kad prođe neposredna opasnost od zaraze koronavirusom.
Za vrijeme lockdowna u travnju ove godine proveli su telefonsku anketu na nacionalno reprezentativnom uzorku hrvatskih građana kako bismo doznali kolika je učestalost rada od kuće.
“Došli smo do podataka da je tek nešto više od trećine radnika povremeno ili stalno radila od kuće. Dodatne analize pokazale su da je rad od kuće čvrsto povezan s višim obrazovanjem. Primjerice, među građanima sa srednjom i osnovnom stručnom spremom samo je 14 posto onih koji su svoje poslove mogli uglavnom obavljati od kuće dok je među visokoobrazovanima nešto manje od polovine radilo većinu tjedna od kuće”, otkriva Galić te dodaje kako je po Eurostatovu istraživanju iz 2019. Hrvatska bila na začelju Europske unije u učestalosti rada od kuće. Od kuće je prije pandemije uvijek radilo samo 1,9 posto, a ponekad 5 posto ljudi.
“Naše je istraživanje pokazalo da i produktivnost i subjektivnu dobrobit u velikoj mjeri određuju iste stvari. Produktivniji su i zadovoljniji radom od kuće oni koji imaju bolje tehničke uvjete, koji su vještiji s informacijskim tehnologijama, koji su inače savjesniji i emocionalno stabilniji, imaju manje teškoća u usklađivanju obiteljskog i poslovnog života, bolje strukturiraju dan i redovito se psihološki odvajaju od posla. Oni koji su imali iskustvo ranijeg rada od kuće smatrali su da su u izmijenjenim okolnostima - s prisutnim drugim članovima kućanstva - manje učinkoviti nego prije. Konačno, važna odrednica subjektivne dobrobiti radnika koji rade od kuće je spol. Kako na žene pada veći udio kućanskih poslova i brige o djeci, one su izvještavale o lošijoj subjektivnoj dobrobiti od muškaraca kad su radile od doma”, objašnjava Galić.
Vjerojatno glavni izazov rada od kuće, napominje Galić, jest činjenica da živimo i radimo u fizički istom prostoru te se granica između tih dvaju svjetova gubi. “Da bismo zadržali dugoročno mentalno zdravlje i motivaciju za posao, ova vremenska strukturiranost je nužna jer nam omogućava da se barem povremeno psihološki odvojimo od posla. Preveliko prepletanje radnog i privatnog života dugoročno vodi izgaranju, koje karakterizira narušeno psihičko zdravlje i smanjena učinkovitost. Da bismo dugoročno ostali mentalno zdravi i uspješni na poslovima, moramo se povremeno psihološki isključiti unatoč stalnoj dostupnosti svih informacijskih tehnologija”, govori Galić.
“Za radnike povremeni rad od kuće može predstavljati priliku da u nekim životnim razdobljima ostvare bolju ravnotežu privatnog i poslovnog života, izbjegnu ometanje dok rade na važnim projektima, pametnije iskoriste vrijeme koje troše na putovanje na posao. Istovremeno, uz otežano psihološko odvajanje od posla, važan izazov može predstavljati otežana komunikacija sa suradnicima te osjećaj socijalne izoliranosti koji može biti osobito težak nekim skupinama kao što su samci ili ljudi sa slabim društvenim mrežama izvan posla. Za poduzetnike i gospodarstvo priliku predstavlja potencijalna ušteda na najmu poslovnih prostora i režijama, a prijetnju i priliku fleksibilnost koju moraju pokazati u svakodnevnom upravljanju ljudima. Rad od kuće poslodavcima nudi mogućnost da budu fleksibilniji u pogledu dostupne radne snage jer će nedostatak radne snage i iseljavanje ponovno biti državni problemi broj jedan čim završi pandemija. Državi se pruža prilika za ravnomjerniji razvoj regija ako će na primjer ljudi imati mogućnost života u značajno jeftinijoj Slavoniji jer većinu posla mogu obavljati online. Nisam pravnik, ali čini mi da sve ove teme otvaraju niz pitanja o uzajamnim obavezama poslodavca i radnika koje će biti potrebno regulirati zakonom koji se, barem meni laiku, čini u tom smislu zastarjelim”, kaže Galić.
Psiholog i doktor ekonomije doc dr. sc. Krešimir Žnidar, direktor Prizme - centra za poslovnu inteligenciju, podsjeća na vrijeme prije masovne upotrebe pametnih telefona. Tada su stalno morali biti dostupni samo top menadžeri kojima su mailovi i poruke stizali u svako doba dana. Danas je gotovo svima tako.
“Mnogim ljudima to je veliki šok i nisu sretni zbog toga. Ako nisam top menadžer, zašto bih ja dobio tisući poruka dnevno? Ako moram biti dostupan u 8 sati navečer, onda želim i veću plaću. Poslodavac će pak reći da su vremena teška. Budi sretan da dobiješ i to što dobiješ. Svatko gleda situaciju kroz osobnu prizmu. Radnik misli da nije u redu da dobiva upite ili zadatke izvan radnog vremena, a poslodavac kaže da jedva preživljava. To su dva suprotstavljena stajališta i rijetko kad pokušavaju jedno drugo razumjeti. Također, radnik i poslodavac različito procjenjuju efikasnost rada. Rijetko kada će poslodavac radniku reći – ‘ubio si se od posla’, a radnik neće baš doći šefu i priznati – ‘nisam ništa radio’”, kaže Žnidar te dodaje kako se i komunikacija promijenila, a komunikacijskih kanala je više nego ikada.
Uza sve to, ljudi u našem društvu, prema njegovim riječima, tisućama godina komuniciraju licem u lice. Sada se i to promijenilo.
“Facijalna ekspresija važan je dio neverbalne komunikacije. Maske mogu biti problem jer je sugovornicima pod maskama prilikom razgovora uživo teže prepoznati emociju na licu. A i komunikacija koja se odvija isključivo digitalnim putem nam je također čudna. Naglo smo se našli u novoj situaciji u kojoj je standardno ili normalno postalo digitalno komuniciranje i nošenje maske. Nitko ne zna koliko će trajati pandemija. Što je promjena veća i dugotrajnija, to će i posljedice biti veće. Dio tog digitalnog komunikacijskog stila će se sigurno zadržati. Što se tiče rada od kuće, uhvatili smo priključak s razvijenijim europskim zemljama jer smo bili na to prinuđeni. Dio zanimanja će zadržati rad kod kuće kao praksu i jednog dana kada prođe pandemija, a da bi to funkcioniralo, mora postajati zakonska regulativa koja štiti i radnika i poslodavca”, govori Žnidar te dodaje kako će se mijenjati i stil života.
Dio ljudi iz većih gradova, kaže Žnidar, odlazit će živjeti u manje sredine jer će im za posao biti svejedno gdje se nalaze, a život u manjem mjestu može biti ugodniji i jeftiniji.
“Svi koji žele raditi svoje poslove, morat će se, htjeli - ne htjeli, prilagoditi novim tehnologijama pa tako i komunikacijskim kanalima. Sjećam se davnih dana, ranih 90-ih godina, kad su neki ljudi u istraživanjima koja su se tada provodila tvrdili da se boje računala. Čak im je bila izmjerena anksioznost koju je u njima pobudilo računalo. Danas da to nekom kažeš, puknut će od smijeha. A ta su računala bila slabija u tehnološkom smislu od današnjih telefona. Nekoć su te promjene bile puno sporije, a danas su brže i moramo im se prilagođavati ako želimo raditi svoj posao. Malo je poslova u kojima se tehnologija nije promijenila”, zaključuje Žnidar i napominje kako smo u prihvaćanju promjena na poslu mi u Hrvatskoj sigurno manje fleksibilni od zapadnih Europljana ili Amerikanaca.
Sociolog s Instituta za društvena istraživanja dr. sc. Teo Matković ističe kako je još od 90-ih godina, kada su se pojavili mobilni telefoni i druge tehnologije brze komunikacije, postalo mnogo teže razdvojiti radno od slobodnog vremena.
“Od nas se na poslu puno češće očekuje da budemo na raspolaganju, da se bavimo poslom izvan radnog vremena. Zakon o radu još uvijek to precizno ne regulira, a pogotovo poslodavci u ugovorima ne preciziraju. Neki su ljudi i prije dosta radili kod kuće, recimo pisci i novinari. Danas od kuće rade i mnoga druga zanimanja. Tehnologije nam omogućavaju da svuda sa sobom nosimo kompjuter i mobitel pomoću kojih možemo raditi”, kaže Matković te nas upućuje na nedavno objavljeno Eurostatovo istraživanje provedeno prošle godine, neposredno prije izbijanja koronaepidemije, u kojem je 17 posto anketiranih zaposlenika iz raznih zemalja članica EU potvrdilo da su ih nadređeni nekoliko puta u protekla dva mjeseca zvali u njihovo slobodno vrijeme. S tim se na europskoj razini suočilo 20 posto zaposlenika i 14 posto zaposlenica, a najviše su pogođeni zaposleni u sektoru nekretnina, komunikacija, ali sve više i razna administrativna i tehnička zanimanja. Postotak raste što je viša funkcija zaposlenika, pa je tako 28 posto zaposlenih na rukovodećim funkcijama primalo pozive s poslovnim zadacima i izvana svog radnog vremena.
Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound), agencija EU, nedavno je objavila studiju “Život, rad, covid-19” koja je nastala na temelju istraživanja provedenog za vrijeme lockdowna u travnju ove godine te u srpnju kada se većina aktivnosti vratila u normalu. Jedan je od najvažnijih zaključaka da je podjednak broj ispitanika i u travnju i u srpnju strahovao da će u iduća tri mjeseca izgubiti posao, njih oko 40 posto. Trećina je priznala da radi manje nego prije izbijanja pandemije. Više od tri četvrtine radnika u srpnju se izjasnilo da želi nastaviti raditi od kuće, barem povremeno, i jednoga dana kada prođe opasnost od širenja zaraze. Većina ističe pozitivna iskustva rada od kuće, no tek malobrojni kažu da bi voljeli stalno tako raditi. Najveći broj ispitanika bi u budućnosti htio kombinirati rad od kuće s odlaskom na posao. Istraživači su zaključili kako su nova pravila uvedena u doba pandemije kod mnogih izbrisala jasnu granicu između posla i privatnog života, zbog čega je sve veći broj radnika u riziku od fizičke i emocionalne iscrpljenosti te se diljem Europe sve glasnije javljaju inicijative koje zagovaraju pravo radnika da se isključi, odnosno da ne bude dostupan te da se ne mora javljati šefu izvan radnog vremena osim ako to nije dogovoreno i plaćeno.
Na pitanje kako ćemo raditi u budućnosti dr. sc. Matković kaže kako su u poslu ipak jako važni osobni kontakti i radno vrijeme. Prema njegovim riječima, odlazak na posao je ljudima često odmak od privatnog života i obrnuto pa im postaje problematično kada se sve to stopi na jednom mjestu, pogotovo ako više članova obitelji radi od kuće.
“Silom prilika postali smo fleksibilni u pogledu radnog vremena i mjesta, i to će se sigurno odraziti i na situaciju koja će nastupiti nakon epidemije. Većina radnika može očekivati da će ih šefovi češće zvati u bilo koje doba dana. Nekim ljudima je prihvatljivo da su uvijek dostupni. Nekome je draže raditi od kuće, a nekome iz ureda. Vjerojatno će, kada prođe pandemija, 20 do 40 posto ljudi nastaviti raditi kod kuće. Bilo bi izvrsno kada bi zaposlenici mogli sami birati”, govori Matković i napominje kako bi onima koji rade od kuće u vlastitom prostoru i vlastitim alatima to trebalo biti nadoknađeno kao što je i predviđeno člankom 17. Zakona o radu kojim je reguliran rad od kuće.
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever kaže kako su mu upravo nove tehnologije, robotizacija i automatizacija područja od posebnog interesa o kojima često raspravlja s kolegama, prati dokumente i iskustva iz drugih europskih zemalja, ali i prikuplja spoznaje hrvatskih radnika. I prema njegovim saznanjima, u nekim europskim zemljama se sve više govori o pravu radnika da ga poslodavac ne može dobiti na telefon ili e-mail nakon radnog vremena.
“Neki naši ljudi koji posljednjih mjeseci rade od kuće kažu da im je izvrsno jer ne gube vrijeme na putovanje na posao. To su uglavnom oni koji kod kuće imaju dobre radne uvjete. No, ima i onih kojima nedostaje stambenih kvadrata, posebice mladim obiteljima od kojih neke žive s roditeljima. Problemi bi obično nastajali kada bi oba supružnika radila od kuće u kojoj su u isto vrijeme njihova djeca imala online-nastavu. Neki su čak kazali da su se povlačili u kupaonicu jer su im to jedine prostorije u stanu gdje bi mogli naći malo mira da obave posao. Tu je i problem neodgovarajuće opreme, loših stolica, sporog interneta…”, kaže nam Sever i podsjeća da u Zakonu o radu stoji kako rad od kuće može biti isključivo stvar dogovora dviju strana - radnika i poslodavca.
Po njegovim riječima, kako vrijeme odmiče, tako radnici sve više uviđaju loše strane rada od kuće. Počeli su im nedostajati kolege i usputna ćaskanja. Također, dobar dio menadžmenta nije se snašao u poslu kada nisu imali svoje podređene fizički blizu. Počelo se, dodaje Sever, događati da se ljudima neprimjetno, malo-pomalo produžuje radno vrijeme da bi na kraju ispalo da rade po cijele dane, da su od jutra do kasno navečer dostupni poslodavcu, ponekad im poruke s radnim zadacima stižu u petak navečer…
“Neki ljudi su nam se požalili da radeći od kuće cijeli dan ne izlaze iz pidžame i da se zbog toga ne osjećaju dobro. Neki su čak priznali da ujutro više ne peru zube. Promijenila im se i prehrana. Hrana im je stalno dostupna pa više jedu, a uglavnom sjede. Neki radnici tvrde da im nedostatak socijalizacije na poslu loše utječe na psihičko i fizičko zdravlje jer se sve više otuđuju i sve manje se kreću. Nekim su se socijalni kontakti sveli na odlazak do dućana. Miješanje privatnog i poslovnoga uzima sve više maha. To je u Hrvatskoj uređeno zakonom i samo ga treba početi primjenjivati. Većina naših poslodavaca nije napravila ono što bi trebala – dati zaposlenicima dodatak ugovora o radu, a prethodno provjeriti imaju li zaposlenici kod kuće odgovarajuće uvjete rada. Također bi trebalo definirati radno vrijeme i pravo radnika na nedostupnost jer bi svaki čovjek trebao imati i pravo na privatnost. Tu je i pitanje dodatne potrošnje energije jer ljudi koji rade od kuće više troše na grijanje, hlađenje, struju, internet, telefon… Malo tko je za to dobio naknadu od poslodavca dok je, s druge strane, mnogim radnicima bila ukinuta naknada za prijevoz dok su radili od kuće”, naglašava Sever. U drugim se zemljama, zaključuje, pokazalo da je najbolje kombinirati rad od kuće i kod poslodavca, i to da se po mogućnosti izmjenjuje svakih nekoliko dana kako bi ljudi zadržali socijalne kontakte.
Sever upozorava kako se u nekim obiteljima rad od kuće loše odražava na odnose među članovima koji, po novome, više vremena provode pod zajedničkim krovom, ali na kraju imaju manje vremena za druženje jer im se radno vrijeme razvuče do kasno navečer. Ispada da članovi obitelji cijeli dan prolaze jedni pokraj drugih i tek povremeno komuniciraju.
“Rad od kuće ima mnogo dobrih strana i za radnika i za poslodavca. Samo ga treba malo bolje regulirati kako bi te dobre strane još više došle do izražaja, a one loše se uklonile ili svele na minimum. Pritom treba riječ dati i poslodavcima i radnicima, ali i psiholozima, sociolozima i drugima koji se brinu o fizičkom i mentalnom zdravlju ljudi. Ključno je da poslodavac doživljava radnika kao važnu ljudsku osobu bez koje ne može postići svoje poslovne ciljeve. To je preduvjet za kvalitetan dogovor na obostranu korist. Najbolje će posao obaviti zadovoljni radnici i onda kada su kod kuće i kada dođu na radno mjesto gdje se sretnu sa svojim kolegama i poslodavcem i sretni su da se vide i razgovaraju”, ističe Sever te podsjeća i na zaključke nekih psihijatara da prekomjerna digitalizacija i opčinjenost sustavima elektroničke komunikacije nisu zdrave za ljudsku psihu.