Počela je nova školska godina, treća u kojoj se učenici i njihovi učitelji, kompletan obrazovni sustav suočava s pandemijom koronavirusa. Ministarstvo obrazovanja donijelo je mjere uz koje učenici kreću na nastavu. Osnovni je cilj što dulje biti u školi, učiti u učionicama, a ne online. Oba načina imaju, u okolnostima pandemije, dobre i loše strane, no svi se slažu da je online način učenja puno nepovoljniji za učenike jer spušta kvalitetu učenja, razvija brojne psihološke poteškoće i nepovoljno utječe na razvoj mladih osoba. Nedavno objavljeno istraživanje Instituta za društvena istraživanja pokazalo je da čak 44 posto maturanata zbog pandemije nije bilo dobro pripremljeno za nastavak obrazovanja.
Stoga su u Čajanci o novoj školskoj godini i izazovima koji predstoje učenicima i nastavnicima govorili Ana Tuškan, tajnica Sindikata hrvatskih učitelja, Boris Jokić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja, i Zlatko Stić, ravnatelj cijenjene srednje škole “Vladimir Prelog”.
Vlašić: Ministar Fuchs nedavno je rekao kako ima dovoljno psihologa da pomognu učenicima. Vaša škola je omiljena, je li to zbog psihologa?
Stić: Ravnatelj sam 28 godina jedne od najvećih srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Vraćam se 15-20 godina unatrag kada kažem da smo davno “fulali” sa školama. Škole funkcioniraju. Đaci idu u škole, profesore zapošljavamo ako ih ima, ako ih nema, uzimamo zamjene koje su nestručne, posebno u strukovnim školama, plaće nisu adekvatne i teško da će se anksiozna stanja kod učenika savladati s nemotiviranim nastavnicima. Možda su psiholozi rješenje, ja imam dva psihologa u školi. Jutarnji list je 1998. godine objavio tekst iz SAD-a koji je stanje u njihovu obrazovanju u javnoj školi, u razrednoj nastavi, opisivao primjerom oglasa za zapošljavanje nastavnika. Bio je jedan uvjet: tražilo se znanje engleskog jezika. Tada sam govorio da će se to i nama dogoditi. Trebate profesora matematike, fizike, tražite ih svijećom. Nema ih. Dobrih nastavnika nema. Mi nemamo cjelodnevnu smjenu. Cijela EU ima nastavu od 9 do 16 sati. Samo Bugarska i Slovenija to nemaju. Kada bismo imali plaćene nastavnike i drukčiji sistem, puno toga bi bilo bolje. Kod mene su vrata otvorena svima, tako je i s razrednicima. Pogrešan razrednik znači da problemi samo rastu. Vratio bih se reformi školstva, ali pravoj reformi. Motiviran nastavnik znat će dobro predavati gradivo, đak će to znati i napredovat će sa znanjem, ići ćemo na viši stupanj obrazovanja. Ali to znači: plaća u startu 30 posto viša, nastava u jednoj smjeni od 9 do 16 sati, kuhinje u školama i nastavnici na ugovorima. Mi i ne možemo maknuti nastavnika ako nije dobar. Kad bi se uzelo u obzir da i nastavnici imaju jedno-dvoje djece i da predaju učenicima online, a imaju i svoju djecu u istom stanu, onda razumijete u kojim su problemima. Sada samo gasimo vatru. Ako imate loše konstruiranu kuću, onda je popravljanjem ne možete spasiti, srušit će se sama od sebe. Inženjer sam po struci, tako i govorim.
Vlašić: Jesu li učitelji spremni izvesti školsku godinu uza svu zahtjevnost raznih mjera koje se mogu pojaviti, zavisno od toga kakvo će biti stanje s pandemijom?
Tuškan: Ovo je jako bitno pitanje. Pokazalo se da mjere dosta utječu na kvalitetu nastave. Ravnatelji, a vi ste ravnatelj (govori Stiću, op. a.), imaju vrlo tešku situaciju. Vi morate vidjeti koliko su vam velike učionice, mora li biti razmaka, što je s maskama, što s roditeljima, hoće li oni morati imati potvrdu da su cijepljeni, preboljeli covid, a to su sve stvari koje se nikako ne bi smjele prevaliti na jednu školsku ustanovu, niti je utemeljeno na bilo kakvim zakonskim i ustavnim odredbama. Evo, javljaju nam o problemima koji se pojavljuju s učenjem stranih jezika. Traže se viziri kako bi učenici mogli jasno vidjeti mimiku učitelja. Htjela bih da mi medicinska struka to objasni jer se pojavila i uputa da bi ispod vizira trebalo nositi – masku.
Vlašić: Ali, vizir nije adekvatna zaštita.
Tuškan: Eto, a ako se ispod njega mora nositi maska, onda to nema smisla. Ideja je da se može normalno učiti s učenicima. Ministar je rekao, također, da su maske ostale kao obaveza kako cijeli razred ne bi išao u izolaciju. Odlaze, kako on kaže, samo učenici koji sjede lijevo i desno, ispred i iza učenika koji oboli. To nije točno jer je u protokolima o postupanju od Zavoda za javno zdravstvo navedeno da epidemiolog mora utvrditi s kim je učenik bio u kontaktu kad je došlo do moguće zaraze.
Vlašić: Dobro, nije to tako veliki problem. Za koliko se osoba može proširiti taj krug, za četiri nove osobe?
Tuškan: To može biti potpuno drugačija priča jer je u takvoj situaciji propisano da kada dođe do zaraze, a to ne znate, nego samo kada je netko počeo kašljati. U toj situaciji se skida platnena maska i stavlja medicinska maska ili vizir. Učenici se u toj situaciji mogu pitati čemu im služi sve to kad ispod maske ne mogu disati, dobivaju akne, imaju problema s komunikacijom. Ono što je trebalo napraviti, a nije se napravilo, jest jasan sastanak medicinske struke i psihologa sa školama koji bi rekli da je na temelju toga i toga manja šteta i da se određene mjere donose iz tih razloga. Ono što su objasnili kao razloge ne drži vodu. Mi u školama imamo velike probleme s ventilacijom. Mnoge škole nemaju dobru ventilaciju i s tim će biti velike muke zimi. A najvažnije je provjetravati prostore. Mnogi pitaju nije li bolje promijeniti učionicu.
Stić: Nogomet se igra na igralištu koje je propisano i po pravilima se može igrati ako su igrališta ista. No ovdje igrališta nisu ista. Različite su učionice. Imamo situacije gdje je u razredu sedam učenika i situacije gdje je u razredu dvadeset i osam učenika. Dakle, pravila ne mogu biti ista. Epidemiolozi su nas šarali lijevo i desno, i tu se slažem s gospođom Tuškan. Blokirali smo školu, učenici su hodali po desnoj strani, pa nisu smjeli u WC, pa smiju po jedan, ne smiju na ista vrata, a ja sam glumio Johna Waynea. Onda bi bio odmor i izašao bih van i pitao: “Mali, ti si iz trećeg razreda?” A on bi bio iz drugog i ja mu moram reći da ne smije biti s učenicima trećeg. Pa, naravno da to ne ide, naravno da su zajedno. Što im ja mogu? Kada bi naredbe bile jasnije, bilo bi lakše. Neke naredbe se miješaju sa situacijom koju vidimo i situacijom koja nam se propisuje. Tu se moram s Anom složiti.
Vlašić: Pitanje je koliko te naredbe treba kruto shvaćati, a koliko treba razumijevati način zaštite. Roditelji očekuju da su učitelji kao obrazovane osobe u stanju prikupiti informacije kako se štititi u pandemiji i kako procijeniti određenu situaciju.
Tuškan: Naravno da to rade i naravno da će to napraviti. Oni komuniciraju s roditeljima, znači oni su ta zona koja sve spaja i šalje dalje informacije. No, ako morate jasno poštovati upute, onda nemate prostora za interpretaciju. Jer, ministar kaže da u izolaciju idu učenici ispred, iza i sa svake strane učenika, a druge upute pobijaju ove i govore da treba utvrditi tko je bio s kime u kontaktu. Što se tiče tih maski, smatram da doista…
Vlašić: Možda je glavna poruka da ne mora cijeli razred ići u izolaciju, nego učenici s kojima se pojedini učenik družio.
Jokić: Odluka da se decentralizira odlučivanje i da se spusti na razinu škole je pametna. Kao što je rekao Zlatko, to je jedina smislena odluka. Nastavnici i ravnatelji su, proizlazi iz istraživanja, zadovoljni suradnjom s epidemiološkim službama, osim u nekim slučajevima gdje su stvari bile vrlo kruto postavljene. Kao što je rečeno, svaka sredina ima svoje specifičnosti, tako da to smatram vrlo pametnom odlukom. Također moram reći, kada se govori o epidemiološkim mjerama, a budući da svi koriste naše istraživanje na način koji im odgovara, treba reći da se propitivalo kakav je utjecaj epidemioloških mjera na iskustvo nastave iz perspektive učenika te na kvalitetu poučavanja i učenja iz perspektive nastavnika. To nisu podaci o tome je li netko protiv maski, nego o tome kako to utječe na nečiji rad. Vjerujem da će se svi složiti, probajte predavati šest sati s maskom pa recite je li to isto kao i da nemate masku. Sigurno da je taj utjecaj negativan. Međutim, to ne znači da se ti ljudi koji rade u školama neće ili da se ne bi pridržavali takvih mjera. No tu se otvara drugo pitanje. Ako, naime, znamo da je učenicima učionička nastava bolja od nastave na daljinu, da to pozitivno djeluje na njihovo psihosocijalno stanje i na njihov obrazovni status, ako to znamo za nastavnike, za učitelje, stručne suradnike i za ravnatelje, onda bismo svi trebali učiniti maksimalno što je odgovorno da bismo to osigurali. Po meni, vezano uz moje kolege znanstvenike iz biomedicine i zdravstva koji kažu da je cijepljenje jedini način kojim trenutno možemo umanjiti i učinak zaraze i učinak po osobno zdravlje i zdravlje drugih, ako je to jedini način koji će nam omogućiti da se vratimo tom, nekakvom, normalitetu i redovnoj nastavi, upravo to – pozvati ljude da se cijepe i da se pridržavaju epidemioloških mjera. U organizaciji koju vodim 95 posto zaposlenih je cijepljeno. Ni u jednom trenutku nisam razgovarao o tome niti sam ikoga primorao, niti bih ikada primorao.
Vlašić: Zašto kažete “niti bih ih ikada primorao”?
Jokić: Ne bih primorao jer je to osobna stvar, ali bih apsolutno argumentirao da nam sve što znamo kazuje da je to za djecu i nastavnike bolje. Ako je to bolje za tvoje zdravlje, da nećeš završiti s ozbiljnim posljedicama bolesti, da time štitiš druge, onda, po meni, treba pozvati sve zaposlene u školama, ali i u visokoškolskim ustanovama u znanosti, da se cijepe. Jer to je osnovni mehanizam kojim možemo osigurati kakvu-takvu redovitost nastave i manje posljedice pandemije.
Vlašić: Jesu li učitelji spremni povećati prosjek cijepljenih?
Tuškan: Jesu li spremni? Ima onih koji se jesu cijepili i onih…
Vlašić: Jako velik broj njih nije se cijepio, 45 posto. Nije li to neobično?
Tuškan: Ja mislim da to nije neobično zato što je u cijelom svijetu tako. Uz to, dosta je njih preboljelo koronu i steklo imunitet. Ima i onih koji su primili jednu dozu cjepiva. Ja sam se cijepila, to je isključivo moje pravo, a ne obveza. Meni ne pada na pamet, ono što Vlada misli, zapravo ne zna ili nema dobar način to provesti, da se onda stavlja sindikatima u zadatak to provesti.
Vlašić: Ali imate odgovornost ako ste sudionik u javnoj raspravi.
Tuškan: Svatko ima osobnu odgovornost pridržavati se epidemioloških mjera na način na koji on smatra da je to potrebno jer je to pravo, a ne obveza. Nekoga prisiljavati na drugi način je, po meni, suluda taktika. Ja da nekoga pozovem da se cijepi, ta će mi osoba reći: S kojeg si planeta ti pala? Kao prvo, osoba treba razgovarati, educirati se, maknuti suvišne informacije. Razgovaram s jako puno učenika i s jako puno zaposlenika i svi kažu: “Neće mene nitko prisiliti!” Nitko ne razmišlja o dugoročnim posljedicama, stavovima njihovih roditelja, koji su također podijeljeni, stvarati neke dodatne podjele u društvu. Mislim da to nije dobro, nego da se edukacijama i promišljanjima dovede da svatko dođe do zaključka i odgovora za sebe. Nikako ne smatram da sindikat treba pozivati, kao što su nas prozivali…
Vlašić: Vi ne pozivate članove da se cijepe?
Tuškan: Naravno da ne pozivam. Ne pozivam članove da se cijepe jer to nije moje zaduženje, niti to treba biti posao Sindikata. Sindikat treba zaštititi i jedne i druge. Mi smo prvi koji smo tražili prioritetno cijepljenje i kada smo to tražili, jasno smo rekli, prioritetno cijepljenje za one koji to žele. Tada su nas svi ignorirali.
Vlašić: Jako mi je neobično da se Sindikat koji je sudionik u javnim raspravama o obrazovanju u školskoj godini isključi iz rasprave o mjerama koje treba poduzeti za sprečavanje zaraze.
Tuškan: Mi se ne isključujemo. Kao prvo, Ministarstvo nas je ignoriralo. Mi smo spremni i voljni razgovarati o svemu tome, ali nas ne pozivaju. Mi smo za afirmativni pristup, za informirani pristanak, nikako za prisilu. Smatramo da ona dugoročno nije dobra.
Vlašić: Ovaj izraz “prisiljavanje” djeluje mi suviše agresivno i nisam siguran da je adekvatan u javnoj raspravi. No, kakva je situacija s cijepljenjem u srednjoj školi “Vladimir Prelog”?
Stić: Bili smo prva škola u Zagrebu koja je organizirano išla na cijepljenje. Od 123 zaposlena petero djelatnika imalo je koronu. Čak ni učenici koji su se zarazili nisu bili brojni, pretežno su to bili učenici koji su išli na sportska natjecanja. Predsjednik sam Udruge ravnatelja grada Zagreba, svi su cijepljeni, koliko znam. Nikoga ne prisiljavam na cijepljenje i mislim da to nastavnici ne trebaju raditi, ali uočavam da se stvara određena “bura” među nastavnicima. Govore: “Moram li baš ja mijenjati onoga koji će oboljeti a nije se cijepio?” S druge strane, što će se desiti kada roditelji kažu da ne žele da im djeca odlaze na satove nastavnika koji nisu cijepljeni? Nitko ne zna što će biti.