Zakon o porijeklu imovine, kao dio SDP-ove borbe protiv korupcije, organiziranog kriminala i poreznih utaja, zvuči kao fina muzika za uši – konačna prilika za katarzu hrvatskih građana pred čijim se očima već dvadeset godina nižu slike bogataša izraslih u političkim projektima iza kojih ostaju opelješeni radnici i poduzeća, okupirani otoci i institucije, gotovo bez značajnijih sudskih epiloga koji bi pokazali da ideja pravde može stanovati i u Hrvatskoj.
Barem za onaj dio nacije koji još živi na pravoj strani zakona: imovinska kaznena djela čine čak 40 posto od ukupno počinjenih kaznenih djela. Nije čudno da šef SDP-a i vođa Restart koalicije Davor Bernardić u predizbornoj kampanji titra po toj struni. “Stanje u hrvatskom pravosuđu nikada nije bilo gore i za to je kriva Vlada koju je zbog sumnji na korupciju moralo napustiti pola ministara”, zagrmio je nekidan izlažući popis radova nužnih za društveni restart, a na njemu značajno mjesto zauzima i zakon o porijeklu imovine, ali i jačanje USKOK-a i PNUSKOK-a, pristup informacijama, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa – šteta je što Bernardić, radi vlastite uvjerljivosti, nije stisnuo zube i pomirio se s najmanjom “kaznom” koju mu je izreklo Povjerenstvo presudivši da je prekršio načela obnašanja dužnosti kad je 2014. godine primio stipendiju od 263 tisuće kuna privatne škole Cotrugli, nego je podnio tužbu Upravnom sudu, po istom receptu kako to čine i HDZ-ovci.
Je li, doista, spas u novom zakonu o porijeklu imovine koji bi licima što se iz rubrike unutarnje politike i biznisa sele na stranice crne kronike oduzeo nezakonito stečenu imovinu? Ivo Josipović, čelnik SDP-ova Savjeta za ljudska prava, demokraciju i društveni razvoj, tumači: “Zakon bi bio posebno u funkciji kontrole svih razina državnih dužnosnika i komplementaran sa Zakonom o sprečavanju sukoba interesa te propisima o sigurnosnim provjerama. Hrvatska, istina, danas u svom kaznenom zakonodavstvu ima propise o oduzimanju imovinske koristi počiniteljima kaznenih djela. Imamo i tzv. prošireno oduzimanje imovinske koristi onima koji su počinili teža kaznena djela povezana s imovinskom koristi. Takvim se osuđenicima, osim neposredne imovinske koristi, oduzima i sva druga imovina za koju ne mogu dokazati porijeklo.
Teret dokaza porijekla imovine je na osuđeniku. To je tzv. irski model koji ispravno polazi od toga da zaustavljanje zločinačkih organizacija traži, prije svega, oduzimanje novca kojim se organizacija hrani. Imamo i oporezivanje imovine onih osoba koje posjeduju znatnu imovinu za koju nemaju odgovarajuće zakonite i oporezovane prihode.” Upravo taj dio sustava SDP kani ojačati, obećava Josipović, naglašavajući važnost kontrole dužnosnika. “Sustav nadzora će se povezati s mehanizmima sprečavanja sukoba interesa”, kaže on o sigurnosnim provjerama koje za sve dužnosnike - a oni odlučuju o tuđim pravima, pa su time i izloženiji riziku korupcije - trebaju biti periodične naravi, u funkciji nadzora, ali i jačanja povjerenja.
“Provjera treba biti stručna, neovisna, diskretna, a ne za uveseljavanje javnosti i uz čvrsta jamstva protiv zlouporaba. U raspravi se treba donijeti i odluka o konkretnom ‘kaznenom porezu’ za one koji imaju imovinu koja nije oporezovana. Sustav se ne bi trebao baviti malim ili neznatnim razlikama imovine i oporezovanih prihoda, već slučajevima ozbiljne zlouporabe. Jednostavnije, mreža mora, prije svega, služiti da se ulovi ‘velika riba’”, objašnjava Josipović. Za suce postoji sigurnosna provjera samo kad ulaze u sustav. Josipović upozorava na paradoks: “Netko na početku sudačke karijere nije još ni bio u situaciji da bude korumpiran i da stekne nezakonitu imovinu.
Javni ugled sudaca i povjerenje u njih jako bi narasli kad bi se jasno vidjelo da im je imovina u skladu s prihodima.” Josipović podsjeća kako su Irci shvatili da je krvotok organiziranog kriminala koji treba zaustaviti upravo novac koji omogućuje da se dalje generiraju novi članovi. A za tu operaciju ključno je da teret dokazivanja bude na osuđeniku, procjenjuje Josipović i napominje važnost kontrole onda kad osoba nije na udaru kaznenog postupka, ali porezna uprava utvrdi da nemilo troši, a da to nije pokriveno u prihodima. Sada je taj nesklad reguliran općim poreznom zakonom, ali se rijetko primjenjuje.
Takve slučajeve trebali bi sankcionirati plaćanjem dodatnog poreza - ali tek treba definirati načelo razmjernosti, visinu stope, a valjalo bi razmotriti i rok porezne zastare koja sada iznosi šest godina.
Josip Kregar, predsjednik SDP-ova Savjeta za politički sustav, zaziva jačanje Povjerenstva, tvrdi da je HDZ pokazao visoku sposobnost uništavanja institucija lišavajući ih njihove prave svrhe. Kaže kako nas statistike, iz kojih se vidi da je samo mali broj postupaka vezan uz pronevjere proveden, uči “da ako se teret dokazivanja prepusti tijelima državne uprave onda ništa”. Posebno problematičnim smatra postupke koji ne završavaju zbog toga što su počinitelji nedostupni pravosuđu: “Imamo 30-ak osoba koje su pobjegle u susjednu BiH, neki su čak i pravomoćno osuđeni, ali postupci oduzimanja imovine nisu provedeni”, govori Kregar.
Ideju o posebnom zakonu koji bi napokon ispravio anomalije neefikasnih sudskih procesa, da se optuženi koji su na amoralan način postali bogati kao Krez privedu pravdi, a to znači i gubitak bogatstva stečen kriminalom, prvi je lansirao Orsat Miljenić s pozicije ministra pravosuđa. Predlagao je da se, uz kaznene postupke za kaznena djela kao što su korupcija ili organizirani kriminal, pokrene i građanski u kojemu bi se sud bavio isključivo imovinom. U građanskom postupku sud bi se bavio samo jednim pitanjem: može li osumnjičenik dokazati da je svoju imovinu stekao legalnim putem.
To bi, konkretno, značilo da bi Sanader ili Todorić ili Vidošević ili Zagorec ili Marina Lovrić Merzel ili Josipa Rimac ili Lovro Kuščević trebali dokazati da su od svoje plaće, honorara, dividendi... mogli nakupovati vile, zemljišta, umjetnine, vikendice, automobile... Bez dokaza o legalnom izvoru prihoda imovina bi im se oduzela, čak i pod uvjetom da budu oslobođeni kaznene odgovornosti. Takvim je propisom Ministarstvo pravosuđa namjeravalo doskočiti problemima koji se javljaju u praksi kada treba oduzeti imovinu stečenu kaznenim djelom. Tu stvari gadno zapnu, a postupak dodatno otežava što osumnjičeni, u pravilu, imetak prepišu na nekog drugog, člana obitelji ili prijatelja.
Javnosti je poznata afera Dubai i prvi slučaj tzv. proširenog oduzimanja imovinske koristi iz 2009. godine: bivši voditelj Porezne ispostave Zagreb - Centar Zdravko Markač i još dvojica poreznika osuđeni su zbog korupcije. U trenutku presude Markač i njegova majka, tekstilna radnica u mirovini, imali su u vlasništvu zemljišta, stanove, jahtu, poslovnu halu u Lučkom procijenjenu na 5,7 milijuna kuna. Primjenjujući zakonsku odredbu o proširenom oduzimanju imovinske koristi, a to je da se oduzima sve za što se ne može dokazati legalno porijeklo, makar glasilo i na nekoga drugoga, sud im je oduzeo imovinu u vrijednosti 3,6 milijuna kuna. Vrhovni sud je tu presudu ukinuo jer tijekom postupka nije saslušana Markačeva majka. Oduzimanje nezakonito stečene imovine nije novost. No, sve dosadašnje rasprave pokazuju kako će to ići jako teško. Pred saborskim Odborom za pravosuđe u prosincu 2018. već se našao Prijedlog zakona o ispitivanju porijekla imovine i posebnom oporezivanju nezakonito stečene imovine.
Podnio ga je HSS. HSS je predlagao rigorozno oporezivanje nezakonito stečene imovine po stopi od 70 posto. Vlada je rekla “ne”. Predstavnica Porezne uprave Ministarstva financija Vladino “ne” branila je neusklađenošću prijedloga s važećim zakonima i dodala još neke argumente: ništetnost nastaje u trenutku sklapanja pravnog posla pa se ne može drugim propisima definirati drugačiji trenutak nastupanja ništetnosti, a Zakon o obveznim odnosima propisuje dvije stope zakonskih zateznih kamata. Tumačila je kako je Zakonom o porezu na dohodak propisan postupak utvrđivanja i oporezivanja drugog dohotka, postupak prikupljanja podataka bitnih za oporezivanje, kao i provjera podataka, “slijedom čega proizlazi da je važećim zakonima već propisan postupak ispitivanja porijekla imovine”.
U raspravi je vlast predbacivala opoziciji kako bi se tim zakonom ograničavala određena prava građana, poput jednakosti i nepovredivosti vlasništva. Ista tema s istim ishodom i istim “ne” našla se i iduće godine pred istim Odborom, ovaj put ju je inicirao Klub zastupnika Živog zida i SNAGA-e, motivirani padom postupaka ispitivanja porijekla imovine koje pokreće Porezna uprava zbog utvrđenog nesklada dohotka i imovine, u kojem slučaju se takva imovina smatra drugim dohotkom i oporezuje po stopi od 36 posto. Spomenuli su podatke da se godišnje kroz utaju poreza nezakonito stekne oko 26 milijardi kuna. Za Kregara je najveća kočnica fraza: “Pričekat ćemo dok se postupci ne završe.” A oni traju unedogled i ne završavaju efikasno.
“Tip kriminala koji se tiče zloupotrebe položaja i nezakonitog poslovanja ne može se suzbiti kaznom zatvora jer se počinitelji ne boje toliko zatvora koliko se boje gubitka imovine. Talijanska mafija doživjela je najveće udarce kad joj je oduzeta imovina, a tako bi trebalo biti i kod nas. Zapljena imovine ima tri uloge: generalnu prevenciju kriminala – ljudi se moraju bojati kazne; drugo: štiti se vjera u institucije – ljudi su danas frustrirani jer vide kako kriminalci prolaze nekažnjeno i smiju se na sve postupke; treće: novac je glavni izvor njihove moći – isti taj nezakoniti novac doveo je do toga da mogu kupiti pravdu. Hrvatska kao da je odustala od borbe protiv korupcije, nemamo više ni vjeru da se tu išta može napraviti, kao da nas je zadesila neka elementarna nepogoda. U svijetu zbog kriminala padaju vlade, predsjednici odlaze u zatvor, a naši su propisi takvi kao da kamilicom nastojimo liječiti rak. Zato nam treba taj zakon o porijeklu imovine”, zaključuje Kregar.