U srijedu 10. svibnja o.g. u dvorani “Vijenac” Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta na Kaptolu održan je, u organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, međunarodni znanstveni skup “500 godina reformacije”, u povodu obilježavanja 500. obljetnice nastanka i objavljivanja čuvenih “95 teza” njemačkog svećenika Martina Luthera, što se i danas uzima kao službeni početak (ili “nulti čin”) reformacije. Reformacije – kao vjerskog, ali i mnogo šireg, društvenog (pa i političkog, ekonomskog, kulturnog itd.) pokreta, nastalog u Europi tijekom 16. stoljeća, kojim je kršćanski zapadni svijet podijeljen na protestante i katolike.
Među teolozima i povjesničarima u Hrvatskoj, jednu od najpoznatijih knjiga o reformaciji napisao je dr. Juraj Kolarić. Riječ je o knjizi “Ekumenska trilogija” (viđao sam je, ovih dana, na policama bibliotekâ nekoliko protestantskih crkava u Zagrebu). U njoj, na jednome mjestu, piše da “bez pretjerivanja smijemo reći da je reformacija bila najveća tragedija koja je tijekom povijesti pogodila Crkvu”, da je s njezinim nastankom i širenjem diljem Europe “mržnja ispunila vjernike” te da se njome “Biblija pretvorila u toljagu kojom se dokazivalo pravovjerje”. Odnosno, da su se s reformacijom i zahvaljujući reformaciji “u Božje ime vodili međunarodni ratovi, narodi su se Europe počeli međusobno istrebljivati”. I tako dalje...
Nesloga
Naravno, Kolarić je, kad je to napisao, mislio na ono vrijeme – na 16. stoljeće (i stoljeća neposredno nakon), kada je reformacija bila u potpunosti “in” i kada je iz temelja uzdrmala Katoličku crkvu u Europi i svijetu (pa se nekima moglo učiniti da će Katolička crkva odumrijeti ili nestati). Ali ove bi se njegove rečenice mogle shvatiti i na suvremeni način. U ova protekla dva-tri tjedna, koliko sam dugo komunicirao s pojedinim predstavnicima, tj. vodećim ljudima (biskupima, pastorima, župnicima, tajnicima itd.) pojedinih protestantskih crkava i denominacija u Hrvatskoj, uvjerio sam se da među njima (katkada) ima dosta nesloge, osobne netrpeljivosti i animoziteta, pa ako sam u prvi čas bio pomislio da ova priča, o protestantima u Hrvatskoj, koju objavljujemo u Globusu, može biti prilog nekakvome ekumenskom približavanju u Hrvatskoj, sada moram konstatirati da od tog mojega ekumenskog doprinosa vjerojatno neće biti ni “e”.
Na fotografiji: evangelička crkva u Zagrebu
Razgovarajući s evangelicima (koji su i sami rascijepljeni na dva ekstremno suprotstavljena pola), reformiranima, baptistima, pentekostalcima itd., uvjerio sam se da kod njih nema nekog osobito naglašenog animoziteta ili mržnje prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj – koja bi im, po nekoj očekivanoj laičkoj logici, trebala biti najveći i najozbiljniji protivnik – ali da zato animoziteti i konfrontacije postoje između njih međusobno. Dakle, unutar samih protestantskih zajednica u Hrvatskoj (ili, bolje rečeno, kod njihovih vodećih predstavnika). Je li to sindrom malih crkava i denominacija, s malim brojem vjernika, malim društvenim utjecajem, maloj zastupljenosti u medijima i razmjerno malom količinom financijskih sredstava na raspolaganju – teško je reći. No neke brojke govore same za sebe.
Manje od jedan posto
Prema zadnjem popisu stanovništva, onome iz 2011., u Republici Hrvatskoj živi 4.284.889 stanovnika. Od toga broja 86,3 posto se izjašnjavaju kao rimokatolici, dok protestanata ima samo 14.652. I to, po nacionalnoj pripadnosti, 8042 Hrvata, 3444 Mađara (koji se mahom nalaze u Reformiranoj crkvi), 1242 Slovaka (mahom okupljenih u Evangeličkoj crkvi), 494 Nijemaca itd. Podijelimo li tu brojku, 14.652, s ukupnim brojem stanovnika u Hrvatskoj, onih 4 milijuna i nešto, doći ćemo do spoznaje da u Hrvatskoj danas ima samo 0,34 posto protestanata.
Povijest Katoličke crkve u Hrvatskoj je duboko srasla sa “svjetovnom” poviješću hrvatskoga društva i države, Katolička je crkva po mnogim svojim obilježjima utjelovljena u hrvatsko narodno biće – dok se za same protestante to ne može reći. Danas neki od njih za tu svoju minornu poziciju najviše krive protureformaciju u Hrvatskoj (u razdoblju 1604.-1859.), kojoj su značajan obol dali isusovci, kao i progone u komunističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji, osobito u poratno doba kada su na našem tlu najviše stradali Nijemci, značajan dio kojih je pripadao Evangeličkoj crkvi.
Svjetski omjeri
Ona povijesno znamenita evangelička crkva u središtu Zagreba, u Gundulićevoj 28, potkraj 19. stoljeća sagrađena je njemačkim novcem. Nijemaca tu, međutim, više (uglavnom) nema (tj. ima ih zanemarivi broj). U svijetu nije tako. U svijetu, doduše, Katolička crkva također prevladava – rimokatolika ima oko milijardu i 300 milijuna – ali zato i protestanata ima jako mnogo. Juraj Kolarić u svojoj knjizi navodi cifru (pozivajući se pritom na statističke podatke iz 1998.) od 391 milijun pripadnika svjetskog protestantizma, s tim da dvije trećine tog broja otpada na tri velike stare reformatske Crkve – na evangelike (luterane), reformirane (kalvine) i anglikance. Ali zato i baptista i evanđeosko-pentekostnih kršćana (kao i još nekih) ima vrlo mnogo.
Na fotografiji: župnik Branimir Bučanović
Skandinavske su zemlje, primjerice, izrazito protestantske, ali su i u nama susjednoj Mađarskoj reformirani (kalvini) vrlo jaka i respektabilna društvena snaga – i po broju i po društvenom (pa i političkom) utjecaju). Primjerice, aktualni mađarski predsjednik Orban je kalvin. A od američkih državnika i političara baptisti su Carter, Clinton, Al Gore...
Polemična knjiga
U Hrvatskoj jedini analogan primjer imamo kod Mađara iz Reformirane kršćanske crkve, u tom smislu što su svi zastupnici mađarske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru (osim jednoga) bili reformirani (kalvini).
Ovih dana, kad sam pripremao ovaj članak, najpolemičkiji događaj na reformatskoj/protestantskoj sceni u Hrvatskoj (barem u kuloarima) bila je novoizašla knjiga (tiskana u vlastitoj nakladi) “Reformacija u Hrvatskoj” tajnika Sinode i župnika zagrebačke crkvene općine Reformirane crkve Branimira Bučanovića (rođ. 1969. u Osijeku). Bučanović je, inače, jedan od najaktivnijih protagonista u redovima hrvatskih protestanata. Vrlo je komunikativan, lijepo priča, dobro razumije povijest, naglašeno je nacionalno, tj. hrvatski orijentiran (primjerice, u zagrebačku je crkvenu općinu RCRH na Jarunu unio repliku Višeslavove krstionice, u kojoj se doista, i u praksi, krste mala djeca-kalvini), ali mu je način razmišljanja u potpunosti polemičan. I ne štedi riječi kritike kad su u pitanju drugi.
U svojoj je spomenutoj knjizi uzeo na nišan evangelike (luterane) u Hrvatskoj, napisavši da njihovo vodstvo (personalizirano u biskupu Branku Beriću) nije prepoznato i priznato od strane njihove glavne krovne organizacije, Svjetske luteranske organizacije (The Lutheran World Federation) te da se u posljednjih nekoliko godina stavilo “u službu gay propagande te podržavaju i promiču homoseksualizam i lezbijstvo”. Štoviše, napisao je Bučanović, “imaju (oni, evangelici – op. a.) transrodnu svećenicu, bivšeg katoličkog vjeroučitelja, koja je promijenila spol”. Bučanović ovdje misli na Sašu Sabola (točnije: na Sašu Sabol), kojega/koju je Sinoda (krovno tijelo ECRH) imenovala za svećenicu administratoricu u Crkvenoj općini Zagreb, budući da biskup Berić i ostatak vodstva ECRH ne priznaju Morana Rajkovića kao svećenika u CO Zagreb – iako on redovito, svake nedjelje, obavlja bogoslužja u evangeličkoj crkvi u Gundulićevoj 28.
Na fotografiji: Crkva u Lugu
Ovaj sukob među protestantima u Hrvatskoj ima tim veću težinu što Evangelička crkva u RH i Reformirana kršćanska kalvinska crkva u RH spadaju u izvorne crkve reformacije. Ovaj jubilej (500 godina Reformacije) koji se ove godine obilježava i slavi – to se odnosi ponajprije (odnosno isključivo) na njih. A svi ostali (baptisti, pentekostalci, adventisti itd.) su tzv. reformacija reformacije, nastala kasnije i, u određenom smislu, kao reakcija na ove dvije. U tom pogledu, baptiste, pentekostalce, adventiste itd. mnogi ubrajaju u “radikalne struje reformacije”.
Posjetio sam, 4. svibnja, biskupa ECRH Branka Berića u njegovu privatnom stanu u Sopotu, u Novom Zagrebu (inače je on Osječanin te kao takav i župnik u osječkoj crkvenoj općini ECRH) i porazgovarao s njim o protestantizmu i Evangeličkoj crkvi u Hrvatskoj i u svijetu.
Biskup Berić i vodstvo ECRH imaju izrazito tolerantan i liberalan stav i prema nacionalnom i prema seksualnom identitetu. “Mi ne pitamo”, rekao mi je, “tko je gay, kod nas se mogu pričestiti i homoseksualci”. (Ovdje valja naglasiti da protestantske crkve ne priznaju sakrament ispovijedi, tj. vjernici-protestanti se za svoje grijehe ispovijedaju u svom srcu direktno Bogu, a ne svećeniku.) Pritom mi je Berić citirao papu Franju i njegove glasovite riječi izgovorene za njegova aktualnog pontifikata: “A tko sam ja da sudim?” Svećenik evangeličke CO Zagreb Moran Rajković ne dijeli takve stavove, stekao sam dojam da se nad njima čak i sablažnjuje. A to isto mogao bih reći i za Branimira Bučanovića, odnosno za reformirane (kalvine) u RH u cjelini.
Na fotografiji: Biskup Branko Berić
Svoj liberalni stav prema spolnoj (seksualnoj) problematici Berićeva (mogli bismo reći: dominantna) struja među hrvatskim evangelicima izrazila je dosad u nekoliko navrata, od kojih su dva posebno upečatljiva.
Referendum za brak
U lipnju 2012. Evangelička crkva u RH dala je javnu potporu održavanju gay-parade (povorke ponosa) u Zagrebu i Hrvatskoj, i to svojim “Luteranskim pismom podrške za slobodu pojedinca”, objavljenom u medijima, tj. na portalima. Pismo su potpisali biskup Branko Berić, svećenik administrator CO Zagreb (koji je promijenio spol) Saša Sabol, predsjednik Sinode ECRH Pavao Krešić te još dvojica predstavnika ECRH, Vatroslav Vudjan i Daniel Hinšt.
Svećenik administrator CO Zagreb Moran Rajković vrlo je oštro reagirao, zajedno s prezbiterijem CO Zagreb, na takav istup ECRH, na čelu s biskupom Berićem.
Još je veću težinu imalo javno ograđivanje biskupa Branka Berića – uoči Referenduma za brak, u kasnu jesen 2013. – od formulacije, usvojene među visokim predstavnicima svih vjerskih zajednica u Hrvatskoj (uključujući i Katoličku crkvu) na njihovu zajedničkom međureligijskom susretu održanom u Zagrebu 12. studenoga 2013. – da je brak “zajednica žene i muškarca” te kao takav “najbolje mjesto za primanje i podizanje djece i osnova obitelji koja je stoga temeljna jedinica svakog društva”.
Na fotografiji: Željko Mraz
Biskup Berić, koji tom skupu nije bio nazočan, i predsjednik Sinode ECRH Pavao Stanimir Krešić izišli su u javnost s formulacijom da je “brak sveta stvar dviju osoba koje dijele svoje zajedništvo i nema veze s Ustavom”. Time se Evangelička crkva u RH i formalno, tj. deklarativno, izjasnila protiv Referenduma o braku. (I to ona jedina, pored Židovske općine Zagreb koja, međutim, pritom nije zadirala u meritum stvari nego se u svom ograđujućem istupu referirala isključivo na aspekt zadiranja u prava manjina).
Manjak teologa
Jedan od najboljih poznavatelja protestantskih vjerskih zajednica u Hrvatskoj iz redova Katoličke crkve u Hrvatskoj rekao mi je o njima, onako najopćenitije i u benevolentnom kontekstu:
- Oni uglavnom imaju dva velika problema. Prvi je problem taj što nemaju dovoljno teologa s visokom stručnom spremom. A drugi je problem što se uzajamno ne ophode uvijek baš na visokoj dijaloškoj i “bontonskoj razini”. Oni su, nažalost, katkada više suprotstavljeni međusobno negoli naspram Katoličkoj crkvi. U povodu 500. obljetnice reformacije poželio bih njezinim sljedbenicima u Hrvatskoj da uspješno nadilaze probleme s kojima se susreću kako u međusobnim odnosima tako i u širem društvenom kontekstu.
Evangelička crkva u RH
Evangelička crkva slijedi njemačku varijantu reformacije, čiji su utemeljitelji bili Marthin Luther (1483.-1546.) i njegov glavni suradnik Philip Melanchthon (1497.-1560.). U nastanku i razvoju njemačke reformacije veliku je ulogu imao sukob nacionalizama između Talijana (Rima) na jednoj i Nijemaca, tj. Germana, na drugoj strani. Najpoznatiji evangelici (luterani) na južnoslavenskim prostorima bili su Hrvat (Istranin) Matija Vlačić Ilirik (1520.-1575.) i Slovenac Primož Trubar (1508.-1586.).
Pečat djelovanju Evangeličke crkve u Hrvatskoj daje sukob između biskupa te crkve Branka Berića i svećenika evangeličke općine Zagreb Morana Rajkovića. Berić ne priznaje Rajkovića kao svećenika ECO Zagreb, a Rajković ne priznaje Berića za biskupa. Sukob je vrlo kompleksan i teško ga je objasniti u dvije-tri rečenice.
Branko Berić je jedan od supotpisnika Ugovora između Vlade RH i Evangeličke crkve u RH i Reformirane kršćanske crkve u RH iz 2003. te, kao takav, upravlja bankovnim računom Evangeličke crkve u RH (na koji Vlada RH svake godine uplaćuje evangelicima blizu milijun kuna iz državnog proračuna), dok zagrebački župnik Rajković zajedno s prezbiterijem upravlja nekretninama ECO Zagreb – a to su crkva u Gundulićevoj 28 i velika zgrada neposredno iza nje, u kojoj je smješten župni ured i Dječji vrtić Nikole Zrinskog (čiji je Rajković ravnatelj). Moran Rajković mi se potužio da Crkvena općina Zagreb od 2004. nije dobila ni kune iz proračuna.
Rezidencija Evangeličke crkve u Hrvatskoj, pak, nalazi se u Osijeku (u Jegerovoj). Biskup Berić je ondje župnik.
ECRH ima oko 3500 članova, s tim da su trećina od toga Slovaci u Iloku.
Odlukom Sinode kao krovnog tijela ECRH, svećenikom-administratorom Crkvene općine Zagreb imenovan/imenovana je Saša Sabol, osoba transrodne orijentacije (muškarac koji je operacijom promijenio spol u ženu). Bogoslužja evangelika pod svećeničkim vodstvom Saše Sabol obavljaju se na periferiji Zagreba, u prostorijama Hrvatske starokatoličke crkve na Stenjevcu.
Zajedno s baptistima, hrvatski su evangelici osnovali Teološki fakultet “Matija Vlačić Ilirik”, koji danas djeluje u sastavu Sveučilišta u Zagrebu.
Evangelička je crkva daleko najliberalnija crkva u Hrvatskoj, njezin vjernik bez ikakvih problema može biti i netko tko je gay (ili, općenito, LGBT osoba). Međutim, to se ne može reći za zagrebačkog svećenika Evangeličke crkve Morana Rajkovića (od biskupa Berića nepriznatoga), koji, zajedno s prezbiterijem CO Zagreb, ima umjerenija stajališta i uvjerenja (slično kao i Katolička Crkva u Hrvatskoj).
Jedan od najpoznatijih evangelika u Hrvatskoj jest književni teoretičar i povjesničar Viktor Žmegač.
Reformirana kalvinska kršćanska crkva u RH
(kolokvijalno: reformirani, kalvini)
Ta crkva slijedi švicarsku varijantu reformacije, čija su glavna vjerovanja i katekizmi “Heidelberški katekizam” i “Drugo helvetsko vjeroispovijedanje”. Osnivači te crkve (u Švicarskoj) bili su Ulrich Zwingli (1484.-1531.), koji je djelovao u Zürichu (dakle u germanskoj Švicarskoj), i Jean Calvin (1509.-1564.), Francuz koji je djelovao u Ženevi. Njima možemo pribrojiti i Heinricha Bullingera, sastavljača “Drugog helvetskog vjeroispovijedanja” (“Confessio Helvetica posterior”, iz 1566.) u kojoj je, po riječima J.Kolarića, “došlo do izražaja jedinstvo švicarskog protestantizma”. Calvin se smatra drugom generacijom reformacije u odnosu na Luthera.
Za razliku od izrazito racionalne, pa i proliberalne Evangeličke (luteranske) crkve, Reformirana crkva (kalvini) naglasak stavlja na reformi “kroz Bibliju”. Konzervativnija je od evangelika (luterana) i prilagodljivija nacionalnim specifičnostima (pa, katkada, za nečiji ukus, i nacionalizmima) u sredinama u kojoj djeluje.
Do prije par godina glavni čovjek Reformirane crkve u RH bio je biskup Endre Langh. Njega je naslijedio Lajoš Čati stariji, također po nacionalnosti Mađar, inače župnik crkvene općine u Lugu, u Baranji (usput rečeno, crkva u Lugu smatra se jednom od najstarijih crkava unutar cijele reformacije u Hrvatskoj).
Bitan je čovjek RCRH i svećenik Branimir Bučanović, župnik zagrebačke općine RC i, ujedno, tajnik Sinode RCRH. On uređuje web-stranice te crkve, a nedavno je, u vlastitoj nakladi, objavio i knjigu “Reformacija u Hrvatskoj”.
U Hrvatskoj ima oko 4000 reformiranih kršćana, od toga najviše Mađara. Važno je ovdje imati na umu da je u Mađarskoj Reformirana (kalvinistička) crkva vrlo jaka, brojna i utjecajna – donekle čak al pari Katoličkoj.
U pogledu definicije braka, odnosa prema homoseksualcima itd. reformirani kršćani su konzervativni, i po tome bliski Katoličkoj crkvi.
Savez baptističkih crkava u RH
Specifičnost baptista sastoji se u tome što se zalažu za “krštenje vjerujućih”, tj. zastupaju mišljenje “da je krštenje djece protivno Svetom pismu, jer je dijete još nerazumno te da krštenje treba ponoviti kada odraste i u stanju je razumom prihvatiti vjeru” (kako to u knjizi “Vjerske zajednice u Hrvatskoj” navode Ankica Marinović Bobinac i Dinka Marinović Jerolimov).
Katolici i većina drugih ne uskraćuju krštenje ni djeci, jer krštenje drže sakramentom inicijacije, tj. sakramentom početka života na način Isusa Krista. U svjetskim okvirima, baptisti postoje još od početka 17. stoljeća; prvu baptističku crkvu osnovale su, 1609., engleske izbjeglice u Amsterdamu.
Danas u svijetu ima oko 110 milijuna baptista u 200 zemalja (računajući i djecu). U Zagrebu ih ima oko 2 tisuće, s tim da taj broj ne uključuje djecu (zajedno s djecom moglo bi ih biti najviše 3,3 tisuće). Prakticiraju model autonomije mjesne crkve; u Hrvatskoj postoji oko 40-50 mjesnih baptističkih crkava koje su udružene u Savez baptističkih crkava u RH. U Zagrebu postoje tri njihove mjesne crkve – u Radićevoj, u Dubravi i na Malešnici. Tajnik Saveza je Željko Mraz (rođ. 1965. u Sisku), predsjednik Saveza Toma Magda, a predsjednik Skupštine Saveza pastor Giorgio Grlj.
Mnogi baptiste u Hrvatskoj optužuju za prozelitizam, oni sami kažu da u njihovim redova ima najmanje 50 posto onih koji su k njima prešli iz Katoličke crkve. Jedan njihov član svira u pratećem bandu Gibonnija. Za razliku od proliberalnih evangelika, konzervativno su orijentirani. “Svatko je u crkvu dobrodošao”, rekao mi je tajnik Saveza Željko Mraz, “ali homoseksualizam nije životni stil koji ćemo mi promovirati”.
Evanđeoska pentekostna crkva u RH
Nekada su se zvali Kristova pentekostna crkva u Hrvatskoj (KPC), no 1989. su u svoje ima dodali pridjev “evanđeoska”, što mnoge i danas jako zbunjuje, budući da u Hrvatskoj već postoji Evangelička, tj. luteranska crkva. Pojam “evanđeoski” smislio je poznati teolog (pentekostalac samo jednim dijelom) dr. Peter Kuzmič, da bi se približio puku. No zapravo je time, kako priznaju i sami pentekostalci, samo zakomplicirao stvar. Kuzmič je ujedno i utemeljitelj Evanđeoskog teološkog fakulteta (ETF), sa sjedištem u Osijeku. Često boravi u SAD-u (u Americi je bio i za vrijeme pisanja ovog članka). Vrhunski teolog dr. Miroslav Volf, prezbetarijanac (prezbetarijanstvo je naziv za škotsku reformaciju) pentekostalne pozadine, Kuzmičev je šogor.
U svjetskim okvirima, pentekostalci su nastali početkom 20. stoljeća u SAD-u, a u Hrvatskoj ih danas ima oko 2 do 3 tisuće. Odlikuje ih izrazito emotivan pristup vjeri, koji katkada znade prerasti i u ekstazu, sastavni dio koje je i neartikulirani govor (krici, usklici, uzdasi itd.) zvan, u pentekostalnoj terminologiji, “glosolalija”. Jedan krak pentekostalizma vodi čak i do katoličkih karizmatika, kakav je, primjerice, bio pokojni fra Zvjezdan Linić. Evanđeosku pentekostnu crkvu u Hrvatskoj predvodi Damir Špoljarić, predsjednik Glavnog prezbiterija EPCRH, s rezidencijom u Osijeku. U Zagrebu je najpoznatiji pentekostalac (iako pomalo bježi od tog imena i naziva se “kršćaninom evanđeoske provenijencije”) Daniel Berković, stručnjak za Stari zavjet i hebrejski jezik, koji je 2013. zajedno s Amerikancem Thomasom Sibleyem utemeljio Centar biblijskih istraživanja u Zagrebu.
Protestantska reformirana kršćanska crkva u RH
Ova je crkva nastala kao rezultat raskola u Reformiranoj kršćanskoj kalvinskoj crkvi, početkom 2000-ih. Svećenik i teolog dr. Jasmin Milić (rođ. u Bijeljini 1969.) sukobio se s tadašnjim biskupom RCRH Endreom Langhom i osnovao svoju crkvu čijem je imenu neposredno prije riječi “reformirana” stavio riječ – “protestantska”. Ankica Marinović Bobinac u svojoj knjizi “Vjerske zajednice u Hrvatskoj” navodi kako su neke crkvene općine (Osijek, Tordinci i filijala Vinkovci) 2001. istupile iz Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj te oformile Reformiranu kršćansku crkvu – Tordinački seniorat, koja je 2002. promijenila ime u – Protestantska reformirana kršćanska crkva u RH. Biskupski ured Jasmina Milića nalazi se u Osijeku, a Milić kao župnik službuje u Tordincima.
Mađarska reformatska kršćanska crkva u Hrvatskoj
Ta je crkva također rezultat raskola u Reformiranoj kršćanskoj crkvi u RH, koji se dogodio 1999. Njezino je sjedište u Kopačevu, jednoj od kolijevki reformatskog kršćanstva na hrvatskim prostorima. Raširena je među (nekim) Mađarima u Baranji, uključujući i mađarsko selo Suzu, nadaleko poznato po “Kovač Čardi” gdje se kuha odličan fiš-paprikaš.
Kuriozitet je da su u Kopačevu obje crkve, i Reformirana i Mađarska reformatska, registrirane na istome mjestu, tj. obje ravnopravno polažu imovinska prava na crkvu, dvorište i župni stan.
Anglikanska zajednica u Hrvatskoj
Riječ je o vrlo maloj zajednici, od nekih 30-ak članova (Hrvata i stranaca), koja u Hrvatskoj nema status registrirane vjerske zajednice nego udruge. Stožerna je osoba u njoj Janet Berković, supruga pentekostalca i suutemeljitelja Centra biblijskih istraživanja u Zagrebu, Daniela Berkovića. Janet je podrijetlom iz Manchestera, u Engleskoj, a s Danielom Berkovićem živi od 1980. Anglikanci u Hrvatskoj su, praktički, beskućnici, odnosno podstanari. Bogoslužja obavljaju u podrumu katoličke crkve sv. Blaža kod Kinoteke.
Kršćanska adventistička crkva
U svijetu ih ima oko 15 milijuna, a u Hrvatskoj oko 3500 (bez djece). Mnogi ih zovu subotari, budući da za njih dan odmora nije nedjelja nego subota.
Nadaleko su poznati po svojoj zdravstvenoj reformi, tj. po zabrani uživanja svinjskog mesa, duhana, alkohola i ostalih opijata.
Njihovo je sjedište u Zagrebu u Prilazu Đure Deželića 77. Izdaju časopis za evangelizaciju “Znaci vremena”, kao i još neke časopise.
Nisu mnogo bučni i ne prave se važni, ali puno rade i uspijevaju prikupiti dosta novca iz državnog proračuna RH. Jedan je od njihovih najvećih projekata srednja medicinska škola s pravom javnosti u Maruševcu (Hrvatsko zagorje), osnovana 1969. Pokrenuli su i prvu dopisnu zdravstvenu školu u Hrvatskoj (2006.).
Hrvatska kršćanska koalicija
Osnovana je u srpnju 2008., a sačinjavaju je Savez crkava “Riječ života”, Crkva cjelovitog evanđelja i Milićeva Protestantska reformirana kršćanska crkva. Imaju svoju web-stranicu, hkk.hr. Glavni razlog njihova udruživanja (gotovo kao u neku vrstu političke stranke) bila je borba za zaštitu manjinskih vjerskih zajednica (uključujući i vjeronauk u školama, za njihovu djecu). Ali, naravno, i za dobivanje sredstava iz državnog proračuna RH.
Početkom studenoga 2013. članovi te koalicije okupili su se pred zgradom Vlade RH (čiji je premijer tada bio Zoran Milanović) te i na takav, demonstrativan način tražili ostvarivanje svojih prava. Važno je reći da su dobili spor na Europskom sudu za ljudska prava, u kojem su Hrvatsku tužili za kršenje vjerskih sloboda.
Po nekim izvorima, HKK ima oko 1100 članova. Predvodi je pastor Mario Dučić iz Crkve cjelovitog evanđelja, koja se u početku zvala Zajedništvo ljudi cjelovitog evanđelja (a koju je, još 1989., utemeljio Mirko Novaković).
Savez crkava “Riječ života” osnovao je 1988. Husid (preimenovan u Damir) Šićko Alić, musliman (podrijetlom iz Srebrenice) koji se obratio na kršćanstvo (inače bivši ugostitelj)
Crkva Božja u Republici Hrvatskoj
Dio je međunarodne Crkve Božje (Church of God International) kojoj je sjedište u Clevelandu, u SAD-u. Kao i pentekostalci (u svim svojim varijantama i podvarijantama), i brojne njima slične crkve i vjerske zajednice, i ona je, dakle, američki import.
Na našim se prostorima Crkva Božja počela širiti iz Srijema i istočne Slavonije, još u doba Kraljevine Jugoslavije, da bi s vremenom doprla i do Zagreba. Ugovor te crkve s Vladom RH potpisao je, 2003., biskup Josip Jendričko.
Kristove crkve u Hrvatskoj
Nastale su iz Pokreta obnove crkve, vrlo radikaliziranog tumačenja protestantskog pokreta i pokreta reformacije. Kod njih svaki vjernik može propovijedati, dijeliti Gospodnju večeru i krštavati. Od svih Kristovih crkava u Hrvatskoj, najveća je Kristova crkva u Zagrebu, koju je osnovao Mladen Jovanović.
Jehovini svjedoci
Mnogi ih ne ubrajaju među kršćane jer su apsolutna iznimka među svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj i u svijetu. Jedini ne traže novac od države, sami se financiraju.
Pokrenuo ih je Charles Taze Russell u SAD-u, negdje 1870-ih. Revni su istraživači Biblije, čije rečenice tumače doslovno. Budući da ne prihvaćaju transfuziju krvi, revno propagiraju alternativne metode beskrvne kirurgije i anestezije. Ne uključuju se ni u kakva politička zbivanja, anacionalni su i apovijesni.
U Hrvatskoj ih ima oko 5 i pol tisuća. Njihov hrvatski centar (betel) nalazi se u Jankomiru.
FINANCIRANJE VJERSKIH ZAJEDNICA U HRVATSKOJ IZ DRŽAVNOG PRORAČUNA U 2016.
Izvor: Ured Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, pri Vladi RH
U razdoblju od 2003. do 2014. Vlada RH sklopila je osam Ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa s vjerskim zajednicama, te na taj način regulirala odnose sa 19 vjerskih zajednica (uključujući i njihovo financiranje):
Pojedinačni iznosi za 2016.:
1. Srpska pravoslavna crkva u RH 9,655.708,00 kn
2. Islamska zajednica u Hrvatskoj 2,942.692,00 kn
3. Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj 970.680,00 kn
4. Kršćanska adventistička crkva u RH 965.571,00 kn
5. Evangelička crkva u RH 919.592,00 kn
6. Savez baptističkih crkava u RH 720.347,00 kn
7. Makedonska pravoslavna crkva u Hrvatskoj 679.476.00 kn
8. Koordinacija židovskih općina u RH 551.754,00 kn
9. Evanđeoska pentekostna crkva u RH 500.667,00 kn
10. Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj 408.708,00 kn
11. Savez crkava Riječ Života 326.966,00 kn
12. Savez Kristovih pentekostnih crkava u RH 204.354,00 kn
13. Hrvatska starokatolička crkva 194.136,00 kn
14. Reformni pokret adventista sedmoga dana 178.810,00 kn
15. Bugarska pravoslavna crkva u Hrvatskoj 158.375,00 kn
16. Protestantska reformirana kršćanska crkva u RH 158.374,00 kn
17. Crkva Božja u RH 153.266,00 kn
18. Kristove crkve u Hrvatskoj 153.266,00 kn
19. Crkva cjelovitog evanđelja 132.830,00 kn
UKUPNO: 19,975.571,00 kn