Početkom 1989. Marko Grčić bio je pomoćnik glavnog urednika u nekad najuglednijem jugoslavenskom magazinu Start, ali ta vremena odavno su prošla. Tiskao se na sve lošijem papiru, naklada je polako klizila prema dolje, a novi brojevi nisu se iščekivali tako grozničavo kao proteklih godina. Tada je za v. d. glavnog urednika postavljen Denis Kuljiš, koji je svojedobno radio u magazinu kao novinar, i animirao redakciju da smišlja teme koje će privući što više čitatelja.
“Sjećam se da smo Denis i ja predložili da napravimo intervju s Olgom Hebrang, suprugom pokojnog Andrije Hebranga. Olga je pristala, intervju je počela raditi jedna starija novinarka, no to nisu bile lake stvari jer je ona pričala kako su uhapsili i smaknuli bez suđenja Hebranga i grupu oko njega i kakve su im grozote radili prije no što su izdahnuli. Dok je to slušala, novinarka je doživjela slom živaca i morali smo je zamijeniti Vladimirom Cvitanom. Odlučili smo se za njega zato što je bio mlad, kulturan i ničim iskustveno povezan s tom epohom. A kako je bio vrlo senzibilan, mogao je razumjeti tu personalnu tragediju bez obzira u kolikoj mjeri će shvatiti taj makrokontekst u kojem se ona odigravala. Cvitan je napravio prvoklasan intervju sa ženom koja je bila supruga jednog velikog revolucionara, a i sama je pripadala ljevičarskoj tradiciji. Hebrang je na onoj poznatoj konferenciji u Zagrebu 1928. predložio da Tito vodi partijsku organizaciju, on uopće nije bio dio njegove ekipe, nego nezavisan faktor na političkoj sceni. Kad je Hebrang bio optužen 1948. kao čovjek na kojeg Staljin igra kao na alternativu Titu, onda je Tito shvatio da mu je on smrtna opasnost, prije svega njemu kao ratnom vođi i šefu države, a onda i samoj Jugoslaviji. Uhapsio ga je, on je ionako već bio u Beogradu od 1944., tamo ga je povukao Tito iz Zagreba, a 1948. je počeo progon Hebranga i njegove obitelji, koja se praktički morala odreći svoga prezimena. Intervju je ispao pozamašan, pa smo ga morali objaviti u tri nastavka.” Nije to bio jedini članak kojim je Start tada uzburkao javnost (danas ga u cijelosti možete pročitati na portalu “http://www.zurnalist.online” www.zurnalist.online), uslijedila je reportaža o stanju u kojem se nalazi spomenik bana Josipa Jelačića, skinut 1947. s Trga Republike (kako se tada zvao Trg bana Jelačića) po nalogu komunističkih vlasti.
“Direktor Vjesnika tada je bio Vjekoslav Koprivnjak koji se upravo spremao u diplomatsku službu, u kojoj je i završio na samom kraju Jugoslavije, dobio je mandat u Indoneziji, i kako nije želio nikakav problem s tadašnjim vrhovima jugoslavenskih vlasti, zabranio nam je da objavimo već gotov materijal koji je napravila Draga Ungaro, stara ljevičarka i Vjesnikova veteranka, ona je opisala u kakvom se stanju nalazi spomenik u zagrebačkoj Gliptoteci, rastavljen, demontiran, ali nije bio uništen. Bio je u komadu, mogao se švasati i sastaviti, pa su ga 1990. iznova postavili, ali su ga sada okrenuli prema jugu: nekad je njegova sablja bila usmjerena prema sjeveru, prema Mađarskoj, odakle je dolazila vjekovna opasnost. Draga Ungaro opisala status Jelačićeva spomenika i donijela nam izvrstan tekst i fotografije, nastala je velika strka, Vjeko Koprivnjak je smatrao da mi time ulazimo u jedan nacionalistički trend koji je nedopustiv i koji će silno smetati njegovoj karijeri, onda je pozvao Kuljiša, Cvitana i mene na 12. kat Vjesnika i s nama raspravljao četiri-pet sati, zahtijevajući da se to ne objavi. Mi na to nismo pristali i rekli mu da on iskoristi svoje diskreciono pravo i da ga zabrani, što je on na kraju i napravio.
Drugi veliki skandal bila je reportaža koju je Darko Hudelist napravio s Miroslavom Šolevićem, vođom kosovskih Srba, koji se afirmirao početkom jogurt revolucije kad se Jugoslavija počela urušavati. Donio je izvanrednu reportažu pomiješanu s intervjuom sa Šolovićem, koji je u to vrijeme bio simbol tih novih kretanja i kojemu se kasnije, kad je Milošević potpuno preuzeo vlast, gubi svaki trag. To nam je isto Koprivnjak zabranjivao da objavimo, objavili smo, ali su Denisa maknuli iz Starta. Ukratko, razjurili su nas. Dirnuli smo u još jedan osinjak, sad sam ja na neki način bio umiješan, jer Denisa više nije bilo u Startu, to su bila dva izdanja knjige o Bleiburgu, “Bleiburg – otvoreni dosje”, za obje sam napisao predgovor, druga je inače bila puno bolja, no to je prvi put da je bleiburška tragedija stavljena u neki realni politički i povijesni kontekst.
Zamolio sam starog profesora Vladimira Žerjavića, koji je bio stručnjak Ujedinjenih nacija za demografiju i koji se inače bavio žrtvama na području Jugoslavije u čitavom 2. svjetskom ratu da nam izračuna koliko je ljudi stradalo u Bleiburgu, i on je došao do brojke od 80 tisuća. Ta brojka se uzima kao najrelevantnija, odstupanja su možda tri do pet posto, ali nikako 350 posto. Prodano je 60-70 tisuća primjeraka tih knjiga. To je izdao Start.”
Rođen 1938., Grčić se počeo baviti novinarstvom u puno mirnije vrijeme, završio je gimnaziju u Sinju, došao u Zagreb studirati književnost i engleski jezik, ali tu se nije osjećao kao stranac.
“Imao sam curu koja je bila Zagrepčanka, tako da uopće nisam doživio stres velikog grada, ona je bila povezana s intelektualnim i umjetničkim miljeom, slikarima i kiparima. Odmah sam upoznao Dušana Džamonju i Edu Murtića, Đuru Sedera, Julija Knifera, oni su se već kao klasici protomoderniteta rado okruživali mladim ljudima, što je bilo neobično.
A što se dogodilo u mom profesionalnom životu? Penjao sam se stepenicama u izdavački zavod ‘Zora’, koga više nema, tu je danas Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, išao sam u posjet Slobodanu Novaku koji je htio da mu nešto pomognem, a odozgo je silazio Ljudevit Jonke i rekao mi: ‘Kolega, u Vjesniku u srijedu su mi rekli da trebaju nekog mladog čovjeka koji bi pomagao u redakciji, čitao tekstove, i ja sam predložio vas. Odite tamo.’
VUS se nalazio u onoj maloj zgradi do Školske knjige u Masarykovoj ulici, primio me Slavko Goldstein, koji je honorarno uređivao zabavni prilog novina, to se nalazilo na kraju lista, i razgovarao sa mnom. Valjda je zaključio da nisam totalni idiot (smijeh) i poslao me drugom glavnom čovjeku VUS-a Ivi Mihoviloviću, a ovaj glavnom redaktoru Ivi Baljkasu, koji je nekada davno bio član CK KPJ i bio je na partijskom osnivačkom kongresu u Vukovaru, poslije su ga stalno zatvarali te je samo nekim čudom preživio kasnije političke pogrome. I onda 1952. Frane Barbieri, Ive Mihovilović i Fadil Hadžić osnivaju Vjesnik u srijedu, jer srijedom nije izlazio Vjesnik. Dosjetili su se da na taj dan pokrenu list koji ne bi bio dnevnik, nego tjednik. No kako su svi oni bili polupismeni, Barbieri je otišao do Vladimira Bakarića ili nekog takvog i pitao da li bi mogli zaposliti Baljkasa, koji se razumio u taj posao, jer je izdavao komunističke novine.
Kad sam došao Baljkasu na razgovor, on je slovio kao opasan, prije mene je pobacao sedam-osam pretendenata na to mjesto pomoćnog redaktora VUS-a. Donesu mi neki veliki tekst Ive Mihovilovića, da vide kako bih ja to napravio. Nošen nekim demonom, mladenačkom ludošću, ja potpuno srežem taj članak velikog novinara, sve sam skroz “preštrikao” – tada se to radilo tintom, držalom i perom – još nije bilo tehničkih olovaka, a Baljkasu se to toliko svidjelo da sam mu postao tzv. prva ruka. Od njega sam sve naučio – konstrukciju članka, pet W (na engleskom – tko, kada, gdje, kako i zašto) i sve što ide uz to.
Danas čitam novine i vidim da mladi novinari ne znaju ta osnovna abecedna pravila. Taj zanatski dio je on izdrilao ne samo mene nego i sve koji smo s njim radili. U to vrijeme je Frane Barbieri upravo napuštao VUS i odlazio za glavnog urednika Globusa, prvog koji je napravljen na bakrorotaciji, a za glavnog urednika je došao Josip Vrhovec. Oko njega je bila ratna generacija – Milan Bekić, Mata Rajković, Dara Janeković, Sead Saračević – koji su međusobno često bili zavađeni, po pitanju koje su čije zasluge, ali su svi prema nama “mulcima” imali svojevrsni paternalističko-maternalistički odnos. Dara kao da mi je bila majka, Joža poput oca.
Ja sam tamo bio najmlađi i svi su me štitili poput neke dragocjenosti. Za VUS je bilo važno da je prvi prestao biti ono što je Vjesnik, a to je bilten. Sve to zahvaljujući Frani Barbieriju, koji je – premda je izašao iz rigidnog sistema – imao svjetski horizont. On je doveo Ivu Mihovilovića, koji je bio urednik predratnog Jutarnjeg lista, on je bio most između predratnog i poratnog novinarstva, indirektni prozor u svijet. On je u Vjesnik u srijedu uveo velike feljtone, tople ljudske priče, ogromne biografije političara, pa strip ‘Rip Kirby’. Uvedene su i kriminalističke priče, ja sam bio jedan od onih koji ih je prevodio, a svaku od njih ilustrirao je Josip Vaništa. Sviđalo mi se raditi u novini koju je čitala čitava Jugoslavija i imala nakladu na kojoj joj je konkurencija mogla pozavidjeti.”
Ozbiljne promjene počinju privrednom reformom 1965., kojom se Tito ozbiljno zamjerio centralističkim krugovima, jer se pomalo osamostaljuju partije i republike, a neupitan status zadržavaju samo Tito i njegov aparat te Jugoslavenska narodna armija. Apostoli privredne reforme u novinama bili su Krešimir Džeba i Milan Beslać, a prvi 1967. postaje glavni urednik VUS-a. Uveo je krajnje profesionalne odnose, Grčića je postavio za šefa deska.
Ipak, najvažniji događaj za njega potkraj 60-ih je bila suradnja u timu koji je prevodio Bibliju na hrvatski.
“U Bibliju sam ušao zato što sam tad imao neki objavljeni rad koji je izazvao pažnju. Po mene su poslali Zvonimira Mrkonjića, on je moj vršnjak, danas je akademik, on je već bio uključen u prevođenje velikih proroka i Joba, a meni su dali jednu od najsuhoparnijih knjiga Starog zavjeta, to su Prva i Druga knjiga ljetopisa, historijske knjige u kojima se samo nižu imena, nema bogzna kakve priče, to je praktički izmjenjivanje dinastičkih vladarskih familija. Ja sam to napravio, konzultirao dosta izvora i onda su to dali bibličaru dr. Jerku Fućaku i još jednom važnom vanjskom čovjeku, a to je bio Josip Tabak, znao je hebrejski i masu jezika, od političkih ljudi tu je bio Jure Kaštelan, koji je bio kapitalan da se na Bibliji ostvari suradnja Crkve i države. Mojim poslom su bili jako zadovoljni i zahtijevali da sve pregledam, čak i ono što je Tabak završio. Kad su dr. Bonaventura Duda i Fućak prevodili Novi zavjet s grčkog, htjeli su da ja to redigiram, pa su me potpisali u svim kasnijim izdanjima, čak i onom koje je izašlo u Koreji. To je bila jedinstvena senzacija u povijesti biblijskog prevođenja da je odnos ljudi iz Crkve i izvan Crkve bio točno pola pola. Tada je procvala i Kršćanska sadašnjost kao izdavačka kuća, a dotad je bila prčvarnica, sad je imala golemi izdavački plan i to zahvaljujući Josipu Turčinoviću, oni su svi bili djeca Drugog vatikanskog koncila, objavljivali su stvari koje su pripadale općem horizontu kulture. VUS na bakrotisku izgledao je atraktivnije, ali izdavačka kuća Vjesnik taj trošak nije mogla podnijeti, jer je i konkurencija drugih sličnih tjednika u Jugoslaviji bila sve žešća. Osim toga, na političkoj sceni došlo je do čistke, Tito se riješio mlade ljevice koja je predvodila nova zbivanja, Krešimir Džeba bio je smijenjen, i vratio natrag stare kadrove, koji su, međutim, bili biološki otpisani.”
Grčić već nalazi rješenje kako da prijeđe iz politički kompromitiranog VUS-a, kuća Vjesnik upravo je pokrenula novi magazin Start, zamišljen kao kolor magazin za vozače, s puno erotike, no taj je potpao pod zakon o šundu, pa 1973. imenuju novog urednika Seada Saračevića koji će u magazin privući ugledna imena iz svijeta kulture i tako svratiti pažnju s kontroverzne erotske duplerice. Recept je uspio. Saračevićevi glavni oslonci bili su Mario Bošnjak, koji se razumio u plasman fotografije, i Grčić, vješt u opremanju tekstova. “Sead je posebno afirmirao jednog novinara i pretvorio ga u jugoslavensku vrijednost, a to je Veselko Tenžera. On je dotad u Vjesniku pisao male forme, to je sve bilo dobro i krasno, no kad mu je Sead omogućio da napiše 14-15 kartica teksta, pravi esej, to je onda odjeknulo. Rubrika se zvala ‘Fenomeni modernog doba’. Čitalo ga se u čitavoj Jugoslaviji, danas je, nažalost, pomalo zaboravljen, a i ovi koji ga se sjećaju, sjećaju ga se na malo površan način. Drugi je bio Igor Mandić, njih dvojica su pisali u svoje ime, imali su ime i prezime, koji su bili prepoznatljivi i mogli su reći: Ja mislim to i to.”
Kad je Tito umirao, u Startu su napravili poseban broj, sav u crnom, s njegovom slikom na naslovnici, jednim dostojanstvenim portretom iz rata, i to je objavljeno u povodu njegove smrti, naravno, bez duplerice, kako je i nalagala politička pristojnost.
“Zdravku Tunukoviću, koji je tada bio tehnički urednik, pala je na pamet genijalna ideja, da objavimo knjigu ‘Bilo je časno živjeti s Titom’. Tada je Sead još bio glavni urednik. Ta knjiga nastala je u tren oka jer je napravljena na novinskoj rotaciji, ona je knjiga, ali je tretirana kao da je novinski materijal. Prodana je u šest-sedam izdanja, u nekih 300 tisuća primjeraka, zaboravio sam točnu brojku, možda je bilo i više. I to sve, naravno, u koloru. Knjiga iziđe, i svi koji su u tome sudjelovali zaradili su ogromne pare. To je bila jedna od najprodavanijih knjiga nakon Biblije u cijeloj Jugoslaviji.”
Sead Saračević otišao je u mirovinu 1980., nakon Titove smrti, a Start je preuzeo Mladen Pleše.
“Godine 1982. počinje velika jugoslavenska ekonomska kriza. Gotovo sve što se uvozilo i što je pripadalo malo finijem potrošačkom arsenalu, svega toga je nestalo. Usprkos tome Pleše je uspio dignuti Start za 100-120 tisuća. Dogodio se jedan paradoks, sve dotad Start je funkcionirao kao pozadinski list, nije bio dio političke nomenklature, u njemu se nisu afirmirale neke osobito poželjne političke ideje, naprotiv, promovirao je vrednote građanskoga društva, preko intervjua i reportaža, i u tom smislu to je zbilja bio prozor u svijet. Napravili smo ekstreman tiražni bum, a na čemu? Na afirmaciji masovne kulture, ne više elitne građanske kulture, i modernih tehnologija, znači kompjutora i informatičke revolucije koja je sve više uzimala maha, a kuda sve to ide, još se nije naziralo. No kako je jugoslavensko društvo sve više zapadalo u društvenu, političku i ekonomsku krizu, već se vidjelo da će se kad-tad pokazati problem adaptacije Jugoslavije na nove međunarodne odnose, zato su vlasti shvatile da je Start koji ima golemu tiražu fantastičan motor koji može nositi i jedan drugi teret, a to znači teret državnih i političkih poruka. To je prvi shvatio premijer Mitja Ribičič i Pleše je bio prisiljen s njim napraviti intervju, nije to bila njegova inicijativa, nego inicijativa državnog vrha. Takvo nešto prije toga nije dolazilo u obzir upravo zbog duplerice. Intervju je imao veliki odjek, ali to je bila promjena koda. Start koji je prije bio pozadinski građanski list sada postaje frontalno okrenut prema državi. Intervju s Ribičičem, po mome mišljenju, u simboličkom smislu je bio coup de grâce. Kad se shvati kako je funkcionirala dramatika toga vremena, vidi se da je to bio jedan prijeloman trenutak. Startu više nije bilo spasa. Urednici koji su sve moji dobri prijatelji stalno se mijenjaju, ali oni više nisu mogli uspostaviti nikakav odnos između tog medija i društvenog miljea.”
“Shvatio sam da to nikud ne vodi, Denis Kuljiš je već hodao uokolo i htio osnovati list izvan Vjesnika, Nino Pavić, koji je prije toga uređivao Arenu ali je otišao, ne znam pod kojim okolnostima, osnovao je trgovačko poduzeće Ingot sa Zdravkom Jurakom, oni su se udružili i napravili prvi broj Globusa potkraj 1990. u prostorijama nekadašnjeg Centralnog komiteta CK SKH na današnjem Prisavlju. Ali sve je to još bilo pod kapom Vjesnikova IRI-ja, čega se mnogi možda i ne sjećaju. Svi smo dali ostavke i napravili taj prvi broj. Ipak, nama je trebalo bar pola godine da uhvatimo prvih 50 tisuća prodanih primjeraka. Nije se znalo što smo mi, kome se zapravo obraćamo, što se u društvu zapravo zbiva, osim toga, postoji li uopće društvo na koje smo se do jučer navikli da postoji. Uzeli smo ime Globusa, lista iz moje mladosti, a format je bio Observera, no pokazalo se da tu plahtu ne možemo savladati ni mi a ni čitaoci. Čak je bila dvotjedna pauza oko Nove godine, jer se više nije moglo izdržati popunjavanje tog golemog prostora. Onda smo ovako procijenili. Jugoslavija se raspada, tko će nas napasti? Pa valjda JNA! Tko je tu hegemon? Svakako Srbija po principu jedan čovjek – jedan glas, jer je naprosto najveća. I tako promijenimo format i onda Denisu padne na pamet da nacrtam grb Globusa po uzoru na Observer, to napravim, ono mletačko ogledalo, lavovi koji duvaju u trube, a ispod piše speculum veritatis, ogledalo istine, a stari VUS-ov ilustrator Zdenko Svirčić to tehnički izvede. No to je bila moja tvorevina. U ratu je taj naslov poslije dobio maskirni premaz.”
“Prijelom je nastupio s aferom Špegelj, koga je KOS potajno snimio dok dogovara likvidaciju srpskih časnika po hrvatskim kasarnama, a materijal je donio u redakciju Slaven Letica, koji je bio savjetnik kod predsjednika Tuđmana. Mi to prvo objavimo kao separat koji se proda u ogromnom broju primjeraka, cijeli taj zapisnik u kojem se tvrdi da je to KOS-ova namještaljka, dio objavi sam Globus koji se isto masovno prodao. Mi smo vrlo brzo došli do 180 tisuća primjeraka, s tim da se to u to vrijeme krilo zbog poreza. Istina, štamparski stroj bilježi koliko se primjeraka napravi, ali s tim se nekako izašlo na kraj. Denis i ja smo morali izmisliti potpuno novi tip novinske opreme zato što smo se orijentirali na kolportere. Ta oprema je morala biti takva da su je oni mogli razgovijetno izgovoriti, i da je to publika koja ih sluša mogla razumjeti. Kolporteri su bili naši oglašivači, a zašto? Zato što se nismo smjeli oglašavati na televiziji, to nam je zabranio Antun Vrdoljak. Velika inovacija u novinarstvu je bila što smo mi smislili narativne opreme, nadnaslove, naslove, podnaslove i leadove, koji se odmah pamte. Danas to svi rade, čak i osrednje novine, no tada je to bilo nešto posebno, pa su nas optuživali za senzacionalizam. To je onda bila grozna riječ. A zapravo se radilo u većini slučajeva da se naslov nije slagao s nekim materijalom. No to je tehnika blow-upa, imaš neki dosadni esej i u njemu jednu jedinu zanimljivu vijest, naravno da ćeš povećati ono što je najzanimljivije, i to je tvoja oprema. To je bilo po sistemu da u novine ulazi ono što je važno ili ono što je zanimljivo. Pokazalo se često da je ono što je važno nezanimljivo, a ono što je zanimljivo – nevažno. I to moraš nekako pomiriti. A vijest se koji put skriva u rečenici koju autor uopće nije primijetio. Ma što god mislili o Denisu, svi znamo da je on idejama ponekad prilagođavao činjenice, najveći broj osporavanja nije bilo na razini ideja, nego na osnovi onoga “nije nego”.
On bi se zanio da priča priču i potpuno zaboravio da su mu podaci neprovjereni. Ja sam redigirao njegove tekstove, štošta bih pobacao, ali nešto je ostalo. Digli smo tiražu upravo na tome što smo jedini priznavali da se vodi rat. I ne samo to, Denis je doveo sve važne novinare, puno ih je prešlo iz ST-a Marinka Božića, tjednika koji je imao veliku nakladu ali lošu reputaciju, doveo bi on i Miroslava Lazanskog, ali taj je već bio ozbiljno kompromitiran. Važna komponenta su bili bosanski dizajneri iz Fabrike Bojana Halilovića, on su potrefili točno ono što je trebalo, agresivne naslovnice, pa čak je i sve unutra djelovalo atraktivnije. Oni su shvatili da mi od jedne tradicionalne novine radimo tabloid. Jedna od reportaža na rubu groteske bila je ona o talijanskom ljudožderu koji se priključio hrvatskim ratnim naporima i samo čekao priliku da nekoga pojede, ali kako to nije bilo društveno sankcionirano, nije se usudio. Pa intervju sa Satanom Panonskim, slavonskim pankerom koji se borio protiv JNA, to je bilo veličanstveno. Denis je također doveo Milana Ivkošića, ja sam mu izmislio naslov kolumne ‘Rodoljubna zanovijetanja’, on je tada bio u antituđmanovskoj fazi, pisao je o njemu kao o diktatoru, Titovom generalu, ali kako je čitava novina vrvjela takvim tekstovima, Denis mu je kolumnu bacio van. Sjećam se kao danas, bili smo dolje na regalu, Ivkošić je tražio svoj tekst, ali su mu rekli da je bačen van. Denisa nije bilo, tako da sam ja morao otrpjeti provalu njegova gnjeva. On je poslije prešao u neki pravaški list i nastavio po istom, no onda se s Tuđmanom našao na nekom primanju i dogodila se konverzija.
Mi smo inače o Tuđmanu pisali vrlo negativno, o njegovoj bosanskoj politici, o vili koju je kupio za sitne novce, i o koječemu drugom, ali Ivkošićev ton nije se mogao trpjeti. Denis je onda angažirao Mladena Schwartza, Židova, sina pukovnika JNA, koji je bio sklon ustašama i antisemit – nešto ludo. Neko vrijeme je pisao kolumnu sa svojim radikalnim stavovima, u to vrijeme se sve moglo. Sva su se moguća gledišta mogla čuti. Nikad nije bilo toliko intervjua sa srpskim liderima iz SAO Krajine, sve ste to mogli naći samo u Globusu. Ja sam sjedio dolje u kineskom restoranu u Jurišićevoj ulici s dr. Jovanom Raškovićem i dogovarao intervju. Privatno je bio potpuno u redu, profesor i liječnik. Kad govorimo o Globusu, ponosim se da sam u okviru njega pokrenuo leksikon ‘Tko je tko u NDH’, ja sam ga smislio, a realizirao ga je pokojni Darko Stuparić. Na duplerici – još smo bili na novinskom formatu – napravio sam specimen kako bi to trebalo izgledati. Moja prvotna ideja bila je da se prikaže jedno 300 ličnosti iz političkog, policijskog, vojnog, društvenog, pa i kulturnog establishmenta. Stuparić je to razvio, uključio čak 900 ličnosti, a onda su se javili ljudi s privatnim arhivama i jako nam pomogli. Za neke ne znaš kako su završili, ne znaš što je bilo s komandantom Crne legije Rafaelom Bobanom. Pričalo se čak da je poginuo u Korejskom ratu. Kad je to realizirano, prigovor nisu imali ni ustaše ni partizani. I danas se to uzima kao referenca, koju nijedna institucija nikad nije napravila.”
Za Grčića je bio veliki šok vijest da Denis Kuljiš napušta Globus i s grupom novinara osniva tjednik Nacional.
“Redakciju preuzima Davor Butković, koji je bio izvanredan politički intervjuist. On je bio kao buldog, ljudi s kojima je razgovarao često su željeli prešutjeti razne stvari o temi o kojoj se govori, ali on je uspijevao što zaobilazno što direktno iščupati na kraju istinu. Ja nikad nisam vjerovao da bi on bio dobar glavni urednik, ali on se u tome pokazao odličan. Što se samoga lista tiče, osjetila se potreba da se prijeđe na normalni tjedni oblik, pojavila se konkurencija, pa smo prešli na kolor format koji se može lakše listati. To se pokazalo dobro – pretpostavljam da je to bila Pavićeva inicijativa – jer je odudaralo od Nacionala koji je imao novinski oblik. To je bio Denisov štos, on se zvao Nacional – globalni tjednik, a mi smo bili Globus – nacionalni tjednik. Ne znam kako ga je Pukanić istisnuo iz Nacionala, ali tada je počela Denisova novinska dekadencija, ne autorska, nego njega kao uredničkog poduzetnika, koji ima glavnouredničke ambicije. Kako je Denis funkcionirao? Sada ću napraviti jednu glupu usporedbu iz tvoga svijeta, to je kao kad su Spielberg i Lucas uzeli filmove iz C, D i F produkcije i pretvorili ih u A produkciju, dok bivša A produkcija odlazi u prošlost. Događa se to da se počinju eksploatirati strip, videoigre, fenomeni koji se dotad nisu uzimali ozbiljno, a u njih se sada ulažu golemi novci i oni postaju novi tip tehnološke atrakcije. Tako je Denis funkcionirao. Zamisli ga kao jednog Spielberga koji sve fenomene koji se nalaze na društvenoj sceni, ma koliko to apsurdno izgledalo, pretvara u novinski materijal, ne politički, ne ideološki, ne svjetonazorski. Istovremeno objavljuješ kolumniste, ali njihova mišljenja nisu važna, važno je da su oni dio nadređenog sustava koji ih sve obuhvaća. Kad je Denis otišao u Nacional, Globus je napustio tu fikcionalizaciju i zbog Butkovićeve prirode postajao je sve više politički medij. Kad je Denis u svojim zvjezdanim trenucima uređivao Globus, politike nije bilo i mi to stalno zaboravljamo. Mi smo imali političara, to je bio Tuđman, i one koji su se slagali ili se nisu slagali s njim, ali nismo imali pravu političku scenu. Društvo je bilo u transformaciji, vladala je potpuna dezorijentacija.
U tom razdoblju bezakonja Denis je funkcionirao fantastično, jer je sve to tretirao kao jednu ogromnu fikciju. Kad Butković preuzima Globus, on postaje malo-pomalo politički profiliran, jer se i sama politika stabilizirala. Rat je prestao, nema više sukoba oružjem, nego samo govorima, pa politika postaje područje eksploatacije, ne anomija i fikcija. Denis je kasnije na sličan način pokušao napraviti i neke druge novine, ali fikcionalizacija više nije uspijevala. Priroda glavnog urednika, to znači Butkovića, bila je politička priroda, Denisova priroda je priroda fikcionalizacije, to je umjetnička priroda, priroda fantasta koja izvanredno funkcionira u razdoblju kaosa. Ali kad se sredi politička situacija, takav tip fikcionalizacije ne klapa. Kad se politička scena počinje uređivati, na scenu stupa vjerodostojnost. Kad ti revidiraš političku scenu, onda više nije samo zanimljivost važna – iako je ona uvijek važna – nego i vjerodostojnost. Tu je Butković napravio dobar zaokret i stabilizirao Globus. Globus nije propao.”
“Tek kad sam počeo pisati rubriku ‘Riječi, riječi, riječi’ shvatio sam da u novinama postoje dvije discipline, jedna je uređivanje, druga pisanje. To se, naravno, ponekad može i spajati, ali u pravilu novinar se koncentrira na tekst, a urednik na onaj dio lista koji uređuje ili na list u cjelini. Ja kad sam bio urednik, uz Denisa, Maroja Mihovilovića i druge, uvijek sam imao svoj popis tema i imao sam ih najviše. No kad sam počeo razmišljati što se dogodilo proteklih dana i što zaslužuje neki komentar, politički ili literarni, vidio sam da ja to znam raditi i da se to čita. Kad smo uveli kolor, potpuno se promijenio tip opreme, naslovi su postali kraći, ali to se meni nije sviđalo. Kad ti imaš novinski format, površina do koje dopire oko je puno šira. Onda naracija dobro sjeda, ali kad imaš mali format, onda imaš konzistenciju, moraš sve to sabijati. I meni je to isprva bila poteškoća, međutim, ja sam imao ogromno iskustvo iz VUS-a i Starta, tako da nitko osim mene nije znao napraviti te opreme. Meni su se puno više sviđale one ‘revolucionarne’ Globusove opreme, nadahnuće nam je dolazilo iz beogradskih Večernjih novosti, koje su imale najveću tiražu u Jugoslaviji. Osim toga, one su imale strategiju da sve što je zanimljivo stavljaju na prednju i zadnju stranu. Dotad je oprema bila pratnja tekstu, a sad je postala glavna. Onda smo to prilagodili kolor izdanju, no to je kao da od poeme od 500 stihova moraš napisati sonet.”
“Butković je razmjerno kratko bio glavni urednik. Došla je Đurđica Klancir. Ona je, kao sve žene koje zauzmu neku važnu poziciju, imala gotovo atavističku potrebu da bude poput majke u kući. Inače se bavila nekom vrstom političke analitike, ali kao i sve žene u kojima se muškarci prevare, htjela je biti šef svoje kuće. Kod Pavića to nije klapalo, prije svega imao je političke interese. Kako se kompanija sve više razgranavala, a njegovi su politički, poslovni i društveni interesi postajali sve kompleksniji, kod njega istraživačko novinarstvo nije uvijek funkcioniralo. Što je istraživačko novinarstvo? Da siđeš u mrak i doneseš na svjetlo nešto za što nitko nije znao, što je samo po sebi senzacija. Premda Pavića više nema u kompaniji, interesi vlasnika medija postali su ključni, a ne više interesi političkih elita, nekakvog Centralnog komiteta ili nečeg takvog. Zato i novinari više nisu najvažniji ljudi u nekom mediju, nego kolumnisti. Ljudi koji su na granici društvene satire, kao Ante Tomić, ili Jurica Pavičić, koji je više pisac, on nije novinar u klasičnom smislu. I Jergović je pisac, čak i onda kad komentira neki društveni fenomen. Karel Čapek je u jednom genijalnom eseju razdijelio novinarstvo i književnost. Književnost uvijek iste sadržaje eksplicira u uvijek novim formama. U novinarstvu je obrnuto, sadržaji se mijenjaju, ali obrasci ostaju isti.”